Kategorija: Film

Književnost, film i Internet – sve u jednom

Ako se zovete Anthony Zuiker i možete se hvaliti time da ste autor medijske franšize zvane CSI, dozvoljeni su vam eksperimenti zbog kojih bi obični smrtnici dobili podsmjeh. Jedan takav eksperiment je “Level 26”, koji se opisuje kao prvi “digi-roman”, odnosno pokušaj da jedno umjetničko djelo u sebi spoji različite medije kao što su pisana riječ, scenska umjetnost i Internet.

Čitatelji koji kupe taj kriminalistički roman će od sljedećeg utorka biti u prilici s posebnim kodom nakon svakih 20 pročitanih stranica otključavati tzv. “kiber-mostove”, odnosno gledati trominutne video-filmove vezane uz radnju. Zuiker je napisao osnovni sinopsis romana, dok je ostatak dovršio Duane Swierczynski, koji je i režirao “kiber-mostove”.

Zuiker tvrdi kako je publika u SAD toliko zaljubljena u tehnologiju, da će za pet ili deset godina biti nemoguće zamisliti TV-seriju isključivo u obliku jednosatne epizode svakih tjedan dana, nego će postojati “mikrosajtovi” koji će im davati interaktivni sadržaj.

Ako je ovo briljatna ideja, vjerojatno je riječ o još jednom ostvarenju izreke da je “potreba majka svakog izuma”. Zuiker je, naime, na ovu ideju došao za vrijeme velikog scenarističkog štrajka u Hollywoodu 2007/08. kada je bila stopirana proizvodnja mnogih popularnih TV-serija.

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Holivudsko iživljavanje se nastavlja

Ako postoji ijedna stvar kojom Hollywood izaziva bijes kod filmofila, onda su to remakeovi. Oni prečesto služe kao jeftini izlaz za šefove studija koji nisu sposobni smisliti neku originalnu ideju ili barem angažirati nekoga tko to može. Remakeovi sami po sebi nisu problem – filmska povijest bilježi slučajeve kada su remakeovi bili bolji od originala – koliko sklonost Hollywooda da lošim remakeovima uništava reputaciju kultnih, pa nekada i zbilja kvalitetnih filmova.

Ovih dana dolaze vijesti da su dva kultna filma iz možda i ne tako daleke prošlosti novi kandidati za rimejkovski odstrijel. Prvi je Dirty Dancing ili Prljavi ples, koji je krajem 1980-ih učinio veliku zvijezdu od Patricka Swayzea. Neki se već sada snebivaju nad takvim svetogrđem. Ja, pak, dozvoljavam mogućnost da bi nova verzija mogla biti bolja ili barem isto tako dobra kao prethodna. Ako se oduzmu vrhunske plesne scene i pristojne glazbene točke, Prljavi ples je prilično slabašan film s turboklišejiziranim likovima i očajnim dijalozima. Jedan malo pristojniji scenarij bi tu mogao učiniti čuda.

Mnogo manje razloga za optimizam, pak, daju najave kako će Warner Bros snimiti remake Outlanda, kultnog SF-trilera iz 1980. godine u kome se Sean Connery kao usamljeni svemirski šerif morao boriti protiv bande zlikovaca u rudarskoj koloniji. Ideja o remakeu ima smisla jedino zbog toga što su se u nepuna tri desetljeća poboljšali specijalni efekti. Tom future noireu čiji pesimizam i politički cinizam karakterističan za 1970-e danas ništa ne može dodati po scenarističkom pitanju. Najave govore kako će se radnja umjesto na Jupiterovom mjesecu Io odigravati na svemirskoj stanici u Mjesečevoj orbiti. Meni to na prvi pogled izgleda kao skok s konja na magarca. S druge strane, i sam Outland je remake kultnog vesterna Točno u podne (i to je možda razlog zašto ga kritičarski snobovi nisu previše cijenili) pa ne treba isključiti ni prijatno iznenađenje.

Inače, sve te priče o remakeu su me nagnale na razmišljanje – zašto remakeova nema na ovim prostorima (ako se izuzme Krsto Papić čija je Infekcija slabašni remake njegovog kultnog Izbavitelja). Razlog bi mogao biti u tome što se ovdje snima relativno malo filmova, pa je malo financijskih sredstava za iživljavanja nalik na holivudska. To ne znači da koji remake ovdje ne bi škodio. Bitka na Neretvi je tako film koji naprosto vrišti za remakeom.

RECENZIJA: “I to je Amerika! Opaka i bez smisla” (2008)

Prije par desetljeća kino-repertoar na ovim prostorima nije bio baš previše ažuran, i znalo se dogoditi da čak i neka ostvarenja koja su se smatrala svjetskim hitovima kasne godinu-dvije, a nekad i duže. A koliko je ažurnost pri prikazivanju važna, odnosno koliko neki film može stradati ako mu se oduzme kontekst vremena u kome je napravljen svjedoči slučaj ostvarenja koje se ovih dana u našim kinima našlo pod naslovom “I to je Amerika! Opaka i bez smisla”.

Dotični film se u američkim kinima pojavio tek prije godinu dana, ali sada je, zbog određenih političkih i medijskih događaja koji su se zbili u međuvremenu, postao potpuno irelevantan za hrvatsku publiku. Iza naslova kojeg je, po običaju vrlo kreativno preveo domaći distributer Blitz krije se “American Carol” koga je prošle godine napisao i režirao David Zucker, holivudski filmaš poznat po urnebesnoj parodiji “Ima li pilota u avionu”. Dotični je film u američkim kinima prošao relativno nezapaženo, a kod nas je završio s uglavnom negativnim kritikama, pri čemu su neki kritičari Zuckera proglašavali “izdajnikom” ili se snebivali zbog toga što u svom djelu promovira “nemoralne” (čitaj: nekonvencionalne) političke stavove.

Zucker je, inače, po svojim političkim stavovima bio tipični stanovnik Hollywooda, odnosno vatreni zagovornik Demokratske stranke i svega što je liberalno, lijevo i “cool”. Međutim, kao i kod još nekoliko holivudskih filmaša je trauma 11. rujna 2001. godine za posljedice imala dramatično pretvaranje od Savla u Pavla, te se Zucker sada naziva konzervativnim republikancem i promiče ideje koje se bez previše pretjerivanja mogu nazvati “neoconskim”. U u ovom filmu, pak, svoj talent za parodiju je nastojao iskoristiti na filmašu koji je stekao globalnu popularnost dokumentarcima koji Bushovu, odnosno “neoconsku”, Ameriku predstavljaju kao nešto najgore što se dogodilo svijetu – Michaela Moorea.

Mooreov alter ego u ovom filmu je Michael Malone (Kevin Farley), proslavljeni režiser dokumentarnih filmova u kojima se žestoko kritiziraju SAD, njena politika i način života. Njegovo posljednje ostvarenje “Umrite američke svinje” je zaradilo nagrade i povoljne kritike, ali ga publika baš previše ne voli, te Malone ne može računati na financijska sredstva kojima bi ostvario san o snimanju igranog filma. Kao pomoć uskače bliskoistočni teroristički vođa po imenu Aziz (Robert Davi), koji je spreman financirati film ako mu Malone da medijske propusnice za veliki zbor na kome se traži ukidanje američkog Dana nezavisnosti kao “fašističkog” i “ugnjetačkog” praznika. No, dan prije nego što će Malone održati taj zbor, posjete ga duhovi američkog predsjednika Kennedyja (Chriss Anglin) i generala Pattona (Kelsey Grammer) te ga nastoje na temelju nekoliko epizoda američke povijesti uvjeriti kako njegova kritika Amerike i svega što Amerika predstavlja nije opravdana.

Zuckeru je ovaj film predstavljao problem ne samo zbog toga što u njemu iznosi stavove koji će mnogi dočekati na nož. Prije svega je morao učiniti sve kako “I to je Amerika” ne bi izgledala kao propovijed, odnosno bila dovoljno zabavna da u njoj uživaju, ili barem određeno razumijevanje pokažu i oni koji se nikada ne bi složili sa Zuckerovim stavovima. U tome je imao polovičnog uspjeha. Zuckerova kvaliteta humora je ovdje, kao i manje-više svim njegovim ostvarenjima, bila neujednačena, a to se pogotovo vidi na početku filma gdje dominiraju ne baš najkorektniji etnički i kulturni stereotipovi. Međutim, kada se radnja premjesti u Ameriku, odnosno počne baviti samim Moore/Maloneom, onda film postaje mnogo bolji. Upravo je svjetonazor, odnosno jasno izražavanje stava ono vezivno tkivo koje će Zuckerovim gegovima dati određenog smisla. Zuckeru je dobro poslužila i ideja da kao podlogu koristi zaplet sličan Dickensovoj “Božićnoj priči”.

“I to je Amerika”, zapravo, ne funkcionira toliko kao konzervativni, republikanski, desničarski ili bushistički pamflet koliko kao parodija holivudskog salonskog ljevičarstva. Najbolje su scene one u kojima se Zucker obračunava ne toliko s Mooreom koliko s umišljenim i licemjernim holivudskim veličinama koji sebe prikazuju kao prijatelje malog čovjeka i obespravljenih, a zapravo bahato uživaju u raskoši i luksuzu dostojnim feudalnih knezova. U tome ima dosta “insajderskih” štoseva koje mnogi gledatelji neće razumjeti, pogotovo kada su u pitanju reference na ličnosti koje malo ili ništa ne znače izvan Amerike; jedan od primjera je Bill O’Reilly, konzervativni komentator Fox Newsa koji u filmu tumači samog sebe.

Osim Farleya, koji je maestralno “skinuo” Moorea, te Kelseya Grammera u ulozi tvrdokuhane ultramilitarističke vojničine, u filmu se također u malim ulogama pojavljuju neki daleko poznatiji glumci, a čiji je nastup svojevrsna – i za nastavak holivudske karijere prilično riskantna – potvrda vlastitih konzervativnih stavova. Među njima se ističu James Woods kao ljigavi holivudski agent i nekadašnji buntovnik iz 1960-ih Dennis Hopper kao sudac koji očajnički želi očuvati pravo Amerikanaca da drže oružje.

Međutim, Zuckeru je trud uzaludan i to iz jedne banalne činjenice – u Bijeloj kući više nije George W. Bush nego Barack Obama. Zahvaljujući toj istoj banalnoj činjenici SAD više nisu izvor sveg zla, nego sveg dobra u svijetu, odnosno uzor koji sve ostale zemlje moraju slijepo pratiti, odnosno svaku riječ njenog anđeoskog i mesijanskog predsjednika shvaćati kao zapovijed. Sada, kada Amerika više nije “opaka i bez smisla”, nema potrebe za autorima dokumentaraca koji bi raskrinkavali njenu mračnu stranu, pa se Michael Moore više ne može smatrati pretplatnikom na “Oscare” i “Zlatne palme”, odnosno ponovno će postati isti onakav anonimus kakav je bio za vrijeme Billa Clintona. Kada više potrebe za Michaelom Mooreom ne bude, potrebe za filmovima koje tog istog Moorea parodiraju bit će još manje.

OCJENA: 5/10

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.

RIP Karl Malden (1912 – 2009)

Napustio nas je jedan od najvećih holivudskih glumaca. Iako je njegova karijera bila odavno završena – što i ne iznenađuje, s obzirom da je najpoznatije uloge bio odigrao prije više od pola stoljeća – zbilja je šteta što je upravo sada otišao da se pridruži svojim velikim kolegama kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Gary Cooper, Steve McQueen… Zaslužio je da bude jedan od onih holivudskih veličina koja je uspjela steći troznamenkasti broj godina. Nadao sam se da će u tome uspjeti. A malo mu je falilo.

Umjesto toga će živjeti kroz Tramvaj zvan čežnja, Patton, Ulice San Francisca i mnoga druga ostvarenja koja je obogatio svojom pojavom i talentom.