Kategorija: Film

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.

RIP Karl Malden (1912 – 2009)

Napustio nas je jedan od najvećih holivudskih glumaca. Iako je njegova karijera bila odavno završena – što i ne iznenađuje, s obzirom da je najpoznatije uloge bio odigrao prije više od pola stoljeća – zbilja je šteta što je upravo sada otišao da se pridruži svojim velikim kolegama kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Gary Cooper, Steve McQueen… Zaslužio je da bude jedan od onih holivudskih veličina koja je uspjela steći troznamenkasti broj godina. Nadao sam se da će u tome uspjeti. A malo mu je falilo.

Umjesto toga će živjeti kroz Tramvaj zvan čežnja, Patton, Ulice San Francisca i mnoga druga ostvarenja koja je obogatio svojom pojavom i talentom.

Za Oscare ubuduće deset umjesto pet nominacija

Losanđeleska Akademija je objavila odluku prema kojoj će od sljedeće godine za nagradu Oscar u uži izbor, odnosno nominaciju ulaziti 10 umjesto 5 filmova.

Kenneth Turan, kritičar Los Angeles Timesa u svom komentaru taj potez tumači nastojanjem Akademije da ceremonijama donese veću televizijsku gledanost, odnosno više novaca studijima koji će u reklamnim kampanjama tvrditi da su im naslovi “nominirani za Oscara”. Najvažnija je stvar, dakako, daleko veća mogućnost da se među nominiarne “prošvercaju” ljetni blockbusteri, a možda i koja komedija umjesto umjetničkih “arty farty” drametina, opskurnih biografija i književnih adaptacija, odnosno  “dajte mi Oscar” glumačkih prenemaganja koja dominiraju među kandidatima za Oscare.

Hollywood Reporter, pak, citira neke holivudske “igrače” koji smatraju da će ovaj potez stvoriti nove probleme – daleko više troškova za reklamne kampanje – a da neće biti koristi, odnosno da će glasači Akademije još uvijek zadržati svoje predrasude prema komercijalnim filmovima.

S druge strane, ovaj potez statistički ostavlja veću mogućnost da se neki hrvatski film ovjenča Oscarom u kategoriji za strani film. Samo je malo vjerojatno da će ta prilika biti iskorištena.

Duboko Grlo protiv “Dubokog grla”

FBI je nedavno Associated Pressu predao niz vlastitih dokumenata iz 1970-ih s kojih je skinut veo tajnosti, a koji svjedoče o tome kako je jedna od najmoćnijih i najpoznatijih svjetskih tajnih policija uložila nevjerojatne količine papira, ljudstva, novca i energije u svrhu zaustavljanja prikazivanja i distribucije igranog filma “Duboko grlo”. Dotično, ostvarenje, snimljeno 1972. godine s budžetom od 25.000 dolara je postalo jedan od najvećih kulturnih fenomena svog doba, s obzirom da je predstavljao prvi javno distribuirani film pornografske tematike, zahvaljujući kome je pornografija na mala vrata postala dio popularne kulture u SAD, a kasnije i u ostatku svijeta. Taj događaj, koji mnogi smatraju velikim trijumfom seksualne revolucije i simbolom epohalnih kulturnih promjena započetih burnih 1960-ih, po svemu sudeći je prilično išao na živce konzervativnom establishmentu oličenom u tadašnjem predsjedniku Nixonu, ali i FBI-ju.

Associated Press tako navodi da se dosije o filmu sastoji od 4800 gusto kucanih stranica, a još oko 1000 stranica je pod oznakom tajnosti. Iz onoga što je dostupno se može zaključiti kako je istraga bila nevjerojatno temeljita, te je autor filma Gerard Damiano bio ispitivan, te se čak razmišljalo o tome da mu se da status svjedoka-pokajnika. Među nedostupnim dokumentima je, pak, intervju s glumicom Lindom Lovelace.

Ono što cijeli slučaj čini još bizarnijim jest da je istragu između ostalih, detalnno nadgledao i pomoćnik direktora Mark W. Felt. Gotovo tri desetljeća kasnije je isti taj Felt razotkriven kao ključni doušnik vašingtonskih novinara Boba Woodwarda i Carla Bernsteina – dvojca čiji su zapisi razotkrili aferu Watergate i doveli do ostavke predsjednika Nixona 1974. godine. Bernstein i Woodward su, nastojeći zaštiti Feltov identitet, svog doušnika opisali kao “Duboko grlo” i pod tim je imenom ostao poznat desetljećima. Ironijom sudbine, kada su manje-više svi akteri drame oko “Dubokog grla” (Felt, Damiano, Lovelace) mrtvi, otkrilo se kako Felta s “Dubokim grlom” povezuje ipak nešto više oko zločeste mašte vašingtonskih novinara.

Inače, recenzija dokumentarca posvećenog “Dubokom grlu” je dostupna ovdje.

RECENZIJA: “Žena kojoj sam čitao” (2008)

“Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu.” Te riječi kontroverznog crnog filmaša Spikea Leeja su i dan-danas aktualna, ako je suditi po tome da je Kate Winslet svog prvog “Oscara” dobila upravo u filmu čija je jedna od glavnih tema Holokaust. S druge strane, predvidljivost ukusa i glasačkih preferenci losanđeleske Akademije je u slučaju “Žene kojoj sam čitao” bila kompenzirana neuobičajenom perspektivom kojom se prilazi toj temi. Ovoga puta ne sa stajališta neposrednih žrtava, nego sa stajališta poratne njemačke generacije koja se osjetila duboko osramoćena i traumatizirana zlodjelima svojih očeva, a što je svoj odraz, između ostalog, pronašlo i u događajima koje obrađuje “Baader-Meinhof Kompleks”.

Radnja filma se temelji na poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, njemačkog suca koji se u slobodno vrijeme bavio pisanjem, a čija su specijalnost do “Čitača” (“Der Vorseler”) bili kriminalistički romani. Film započinje godine 1995. kada se Michael Berg (Robert Fiennes), sredovječni ugledni pravnik, počinje sjećati događaja koji mu je obilježio život. Godine 1958. se kao 15-godišnji srednjoškolac (David Kroos) razbolio na putu kući, ali ga je spasila 36-godišnja kondukterka po imenu Hanna Schmitz (Kate Winslet). Kada dječak dođe u njenu kuću kako bi joj se zahvalio, ona ga zavede i započinje žestoka i bizarna ljubavna priča; mladi Michael uživa u seksu, ali ga Hanna tjera da joj prilikom svakog zajedničkog susreta čita knjige. Kada Hanna iznenada nestane iz svog stana, Michael je zbunjen, a odgovor na pitanje zašto je nestala dolazi osam godina kasnije dok studira pravo. Kada zajedno sa svojim kolegama prati suđenje optuženima za nacističke ratne zločine, sa užasom će shvatiti kako je jedna od nacističkih čuvarki konc-logora upravo Hanna. Da stvar bude gora, Michael je prilikom ljubavne veze saznao Hanninu najvažniju životnu tajnu, odnosno činjenicu koja bi joj mogla pomoći da dobije blagu kaznu, ali je on previše posramljen da bi o tome izvijestio sud.

Kada je izdan 1995. godine, Schlinkov roman je izazvao dosta kontroverzi u njemačkoj javnosti s obzirom na prilično heretičan prikaz Holokausta kao fenomena u kome su sudjelovali sasvim obični ljudi, koji su nakon rata nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Još kontroverzniji je bio i prikaz sudionika Holokausta kao osoba koje na trenutak mogu čak očekivati sažaljenje. Sve su to kontroverze pratile i ekranizaciju u režiji Stephena Daldreya, a dodatno su začinjene i prilično eksplicitnim ljubavnim scenama mladog Michaela i Hanne, zbog kojih se čak potezao danas tako čest argument dječje pornografije (i ne tako bezazlen u kontekstu Daldreyevoj ranijeg rada na “Billy Eliotu”).

Kao i mnogo puta, kontroverze su samo podgrijale zanimanje za film, a činjenica da se Winslet radi uloge mora ne samo skidati pred kamerama nego i šminkati u 66-godišnju neuglednu babu, poslužila je kao vrlo dobar “oskarovski” adut. Scenarij Davida Harea je prilično vjerno pratio roman i na trenutke postavlja prilično zanimljiva pitanja koja se tiču Holokausta, nacizma, odnosa poratne Njemačke prema toj epizodi te “sljepila” zahvaljujući kojemu je jedna tako prosvijećena nacija i država sebi dozvolila da potone u takvo neljudsko barbarstvo.

Na žalost, Daldreyeva režija nije bila na visini zadatka. Film je gledljiv, ali je prilično razvučen i – što je još važnije -isisan od emocija. Njih se još koliko-toliko može naći u prvom dijelu, koji opisuje Michaela kao naivnog tinejdžera, ali već kao student je Michael potpuno dosadan i nezanimljiv, poput scena koje opisuju njegov ljubavni život na studiju samo zato da pokažu kako Hanna nije bila jedina žena u njegovom životu. Scene koje prikazuju odraslog Michaela su još dosadnije, a Fiennes, koji je tako sjajno odglumio nacističkog monstruma u Schindlerovoj listi, se u završnici filma pretvara u automata koji bi gledateljima trebao servirati predvidljivu moralnu katarzu.

Da stvar bude gora, Daldrey se i ne pokazuje kao pretjerano spretan režiser. Gledatelju treba vremena da shvati lajtmotiv odnosa Michaela i Hanne, a kada jednom to učini, njegovo korištenje u završnom dijelu filma izgleda previše mehanički. Najviše zahvaljujući relativno solidnoj glumačkoj ekipi i zahvalnom predlošku “Žena kojoj sam čitao” se nije pretvorila u katastrofu nalik na Daldreyeve “Sate”, ali svejedno ostaje gorak okus neiskorištene prilike. S druge strane, Winslet je dobila svog “Oscara” i, kao i u mnogo sličnih slučajeva, ovaj film može nakon obavljene misije otići u zasluženi zaborav.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: “Državni neprijatelj broj 1”, I i II dio (2008)

Jean Francois-Richet, francuski režiser svjetskoj publici poznat po ne baš najsretnijem remakeu Carpenterovog kultnog filma Napad na policijsku postaju, očito zna pratiti suvremene trendove. Nakon što je Quentin Tarantino sa svojim Kill Billom pokazao da filmovi u više dijelova nisu komercijalni bauk, taj se model pokazao zgodnim za filmske prikaze ličnosti “većih od života” čije su biografije prepune detalja koje se adekvatno ne bi moglo utrpati u cjelovečernji format. Steven Soderbergh je taj model iskoristio u svom dvodijelnom prikazu biografije revolucionara Che Guevare, a Richet u prikazu Guevarinog nešto manje poznatog, ali isto tako živopisnog, suvremenika Jacquesa Mesrinea.

Mesrineov život je tako prikazan u dva cjelovečernja filma, u Hrvatskoj distribuirana pod nazivom Državni neprijatelj broj 1, iako dotični naslov u Francuskoj (L’ennemi public No. 1) koristi samo drugi film. Prvi je originalno nazvan L’Instict de Mort (Instikt smrti) i naziv je dobio po Mesrineovoj autobiografiji po kojoj se, za razliku od drugog dijela, djelomično temelji.

Prvi film započinje 2. studenog 1979. godine kada se prerušeni Mesrine (Vincent Cassell), u to vrijeme jedan od najtraženijih kriminalaca u Francuskoj, BMW-om u društvu djevojke Sylvie Jeanjacquot (Ludivine Sagnier) vozi pariškim ulicama ne sluteći da će mu ta vožnja biti posljednja u životu. Radnja se potom vraća dvadeset godina unatrag kada je mladi Mesrine, dijete situiranih roditelja iz srednje klase, kao regrut francuske vojske u ratnom Alžiru prisiljen zaprljati ruke krvlju tamošnjih civila. Pri povratku kući ga drže herojem, ali se Mesrineu teško pomiriti s dosadnim civilnim životom, te se umjesto toga počinje družiti s gangsterima, prostitutkama i sličnim polusvijetom koji mu nudi daleko uzbudljiviji način zarađivanja za život. Gangsterski bos Guido (izvrsni, iako gotovo neprepoznatljivi Gerard Depardieux) u domišljatom i drskom Mesrineu vidi veliki talent, ali kriminalna karijera je nakratko prekinuta boravkom u zatvoru i pokušajem da se skrasi kao obiteljski čovjek sa suprugom. Međutim, kada je otpušten s posla, napušta obitelj, vraća se starom načinu života i odlazi u kanadski Kvebek gdje će postići neke od najspektakularnijih kriminalnih pothvata.

Drugi dio se, pak, bavi ostatkom Mesrineovog života, odnosno razdobljem koje počinje 1972. godine kada se vratio u Francusku i nametnuo kao jedan od najzloglasnijih pljačkaša banaka i otmičara. Mesrineovi pothvati, pak, plijene pažnju javnosti ne samo zbog njegove sposobnosti da bježi iz ruku policije i suda, nego i uživanju u statusu celebrityja, odnosno “državnog neprijatelja broj 1”. Mesrine sebe sve manje vidi kao kriminalca, a više kao svojevrsnog narodnog junaka koji otima novac licemjernim bogatašima i izvrgava ruglu represivni državni aparat kojeg oličava njegov glavni progonitelj, komesar Pierre Broussard (Olivier Gurmet). Kada završi iza rešetaka, naizgled na dugo vremena, boravak iza četiri zida koristi kako bi napisao autobiografsku knjigu-bestseler, a s vremenom se kao samozvani revolucionar i borac za socijalnu pravdu pokušava spojiti s Baader-Meinhofom, Crvenim brigadama i drugim ekstremnim ljevičarskim organizacijama koje su 1970-ih žarile i palile Zapadnom Evropom.

Richetovo djelo nije jedini film koji se bavio Mesrineom. Godine 1984. je Andre Genoves režirao film Mesrine s Nicolasom Silbergom u glavnoj ulozi. Državni neprijatelj je, pak, s obzirom na zvjezdani status Vincenta Cassella u ulozi glavnog junaka kao i daleko većim budžetom, izazvao daleko više pažnje. Richet epski sadržaj filma, ali i dvodijelnu strukturu, pak, koristi s daleko više uspjeha nego u svojoj verziji Napada na policijsku stanicu. Naime, Državni neprijatelj funkcionira ne samo kao film u dva dijela, nego i kao dva različita filma.

Prvi dio je, u neku ruku, daleko konvencionalniji te koristi sada već uobičajenu formulu za filmske biografije kriminalaca – redanje scena nasilja sa scenama u kojima se protagonistov životni put usmjerava prema kriminalu, a sve uz pažljivu rekonstrukciju kostima, rekvizita i scenografije koja pripadaju “starim dobrim vremenima”. Cassell je u ovom filmu efektan kao mladi, drski i bahati kriminalac koji vjeruje kao da je cijeli svijet njegov. Richet također koristi brojne prilike za izuzetno efektne akcijske scene, od kojih je najdojmljivija bijeg iz kvebečkog zatvora. Jedini minus bi mogla biti možda baš ne najsretnije angažirana Cecile de France u ulozi Mesrineove ljubavne i zločinačke partnerice Jeanne Schneider, a koja nema baš previše kemije s Cassellom.

Drugi dio, koji pokazuje Mesrineove pothvate u domovini je, daleko realniji i mračniji film. Za razliku od Mesrineovog teksta – u kojem su mnogi događaji bili “ispeglani” i “napuhani” – kao predložak služe mnogo prozaičnije činjenice, a i radnja se sada odvija u “olovnim” 1970-im. Karizmatski kriminalac više nije romantični junak koliko samoljubivi egomanijak koji ne shvaća da je njegov osobni rat protiv društvenog poretka osuđen na propast. To se vidi u efektnom castingu – Matthieu Amalric kao Mesrineov partner Francois Besse na prvi pogled sve vrijeme izgleda kao pomahnitali homicidalni manijak, a zapravo je razumniji i smireniji član kriminalnog dvojca. A o posljedicama Mesrineovih pustolovina možda najbolje svjedoči scena u kojoj razbojnik, nastojeći pobjeći od policije, uzima kao taoce nedužnu obitelj te ih tako dovodi u opasnost. Najbolji dojam, pak, ostavlja završnica u kojoj Richet scenu sa samog početka prvog filma prikazuje iz sasvim druge perspektive čineći film potpunijim od obične gangsterske biografije.

Iako Državni neprijatelj ima svojih nedostataka – Cassell ponekad preglumljuje, a scena spektakularnog hapšenja u američkoj pustinji se čini umjetno ubačena – može se preporučiti ne samo kao više nego dobar primjer gangsterskog filma, nego i podsjećanje kako miješanje kriminala i celebrity kulture nije isključivo domena ovih nesretnih vremena i prostora.

OCJENA: 8/10