Kategorija: Film

Weinsteinov tihi vrisak

[picapp src=”f/0/1/2/Anna_Faris_and_4164.jpg?adImageId=6282988&imageId=2988553″ width=”234″ height=”156″ /]

Sjećate li se filma “Vrisak”? Najvjerojatnije ne, jer je u pitanju bio za današnje standarde prilično ozbiljan pokušaj da se istovremeno parodiraju slasher-horori iz 1980-ih i novoj publici predstavi mrtvački ozbiljan primjer tog žanra. Bilo kako bilo, studiju Miramax je taj film 1996. godine donio dovoljno novaca za još dva nastavka, ali i inspiraciju za parodiju zvanu “Scary Movie” – na području Hrvatske poznatu kao “Mrak film”, najgledaniji film 2000. godine.

“Mrak film” je, stoga publici poznatiji, ali ne samo zato što je nešto noviji, nego i zato što je imao nešto više nastavaka – tri. Gotovo nije potrebno govoriti da su sva tri nastavka, kao i original, s obzirom da su parodije napravljene po današnjim holivudskim uzusima, gotovo negdledljivi. U međuvremenu, Miramax je propao, ali je zato na njegovo mjesto došla Weinstein Company koja planira snimiti peti film iz sage.

Weinsteini, međutim, za ovaj film planiraju nešto “novo”. Iskoristivši novi običaj zvan “reboot”, odlučili su da će franšiza po pitanju priče – koja “Scary Movieju” nije bila jača strana – i likova – koji su prečesto bili iritantni – krenuti ispočetka. To, između ostalog, znači i da u njemu neće biti Anna Faris i Regina Hall, dvije talentirane komičarke koje su jedine bile u stanju te komade celuloidnog gnojiva na trenutak učiniti gledljivim. Weinsteinovi sada vjerojatno traže novu glumačku postavu, ali je teško pretpostaviti da će Farrisovoj i Hallovoj naći dostojnu zamjenu.

Michael Bay ubija lik Megan Fox u Transformerima 3 ?

[picapp src=”a/c/c/e/BOX_OFFICE_a223.JPG?adImageId=5898210&imageId=5011589″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je oduvijek bio pun priča o zvijezdama koje su se popele do olimpijskih visina da bi s njih bile okrutno srušene. Međutim, nijedna od njih se po svojom spektakularnošću ne može usporediti s onom koju se navodno sprema napisati Michael Bay. Režiser blockbustera je, naime, odlučio da za treći nastavak sage o Transformerima pronađe novu glavnu glumicu, dok će lik Mikaele, koju je tumačila Megan Fox, na samom početku filma biti likvidirana.

Baya je, navodno, na tu brutalnu odluku nagnao niz sve bizarnijih izjava glumice koju je napravio zvijezde, odnosno to što ga je uspoređivala s Hitlerom te javna pobuna među njegovim najbližim i najvjernijim suradnicima koji je više organski ne mogu smisliti.

Ukoliko se za ove napise ispostavi da su točni, vrlo bi se lako moglo dogoditi da Megan Fox sebi priušti najspektakularniji kadrovski promašaj otkako je bahati David Caruso 1994. godine napustio Njujorške plavce kako bi postao zvijezda holivudskih blockbustera.

Roman Polanski film završava iza zatvorskih rešetaka

[picapp src=”f/8/9/1/PicImg_Ewan_McGregor_and_9eb1.jpg?adImageId=5534328&imageId=4099986″ width=”234″ height=”164″ /]

Britanski književnik i scenarist Robert Harris je danas izjavio kako njegov prijatelj i suradnik Roman Polanski namjerava nastaviti režiju svog najnovijeg filma The Ghost iza zatvorskih rešetaka, kako bi – bez obzira na to da li u međuvremenu izađe na slobodu ili ne – dotični film ipak bio premijerno prikazan na Berlinskom festivalu sljedeće godine.

Polanski, koji je više od trideset godina izbjegavao američki teritorij zbog potjernice vezane uz slučaj analnog silovanja 13-godišnje djevojčice, je navodno montažu filma dovršio 26. rujna – na dan vlastitog uhićenja u Švicarskoj. Iz zatvorske ćelije, gdje čeka odluku o izručenju SAD, je počeo davati instrukcije Alexandreu Desplateu, skladatelju koji će napisati glazbu za film.

Harris, koji je napisao scenarij za film, tvrdi da Polanski ne može telefonirati instrukcije, ali “da može komunicirati”, te da “nije jasno hoće li u ovakvim okolnostima film imati željene umjetničke standarde”.

Polanski se, pak, može tješiti da nije jedini filmaš koji se našao u sličnoj situaciji, odnosno da postoje presedani na temelju kojih se može zaključiti da pritvaranje automatski ne znači završetak nečije filmske karijere. Najpoznatiji primjer je Ylmaz Güney (1937 – 1984), turski filmski režiser koji je zbog veza s ekstremnim ljevičarima završio u zatvoru 1972. godine, neposredno pred dovršetak filma “Bijednici”. Shvativši da će iza rešetaka ostati duže nego što je mislio, počeo je davati instrukcije svojim suradnicima. Tako usavršena filmska tehnika mu je dobro došla, jer je iza rešetaka ostao sve do bijega 1981. godine, a u međuvremenu je njegove scenarije po preciznim instrukcijama snimao njegov suradnik Şerif Gören. Najpoznatije takvo djelo, “Yol” ili “Put” je godine 1982. osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je iza rešetaka snimio ukupno pet filmova (posljednji “Devar” ili “Zid” je snimio 1983. u egziklu u Francuskoj).

Za nadati se je kako će Polanski imati prilike višestruko nadmašiti Güneyev rekord.

Još jedan “Dan nezavisnosti” ?

[picapp src=”5/0/4/1/Roland_Emmerich_brings_6ee2.JPG?adImageId=5337843&imageId=6731694″ width=”234″ height=”132″ /]

Nakon što je Obamino osvajanje Nobelove nagrade za mir zazvalo brojne usporedbe s Gorbačovom te tako dalo određenu podlogu tezama Igora Panarina o skoroj propasti SAD, za očekivati je da će se slična predviđanja koristiti i za jedan od glavnih simbola američke kulturne hegemonije u svijetu – Hollywood.

Jedno od njih je, iako ne tako eksplicitno, dao Francis Ford Coppola, slavni režiser, producent i stjegonoša Novog Hollywooda – pokreta koji je 1970-ih revitalizirao američku kinematografiju i stvorio podlogu za blockbustere Lucasa i Spielberga. Coppola je u Bejrutu, gdje promovira svoj novi film “Tetro”, izjavio da je američka filmska industrija u velikoj krizi i da će od šest ili sedam velikih studija koji danas postoje njih dva ili tri propasti. Prema Coppolinim riječima, oni koji budu preostali će nastojati praviti filmove kao “Harry Potter”, odnosno stalno pokušavati iznova snimiti “Ratove zvijezda”.

Coppolin kolega Roland Emmerich, koji je kao glavni poticaj za početak vlastite karijere upravo naveo nastojanje da snimi vlastite “Ratove zvijezda”, kao da se potrudio potvrditi predviđanja autora “Kuma”. Naime, upravo je objavljeno kako je Emmerich napisao scenarij za, ni manje ni više, nego nastavak “Dana nezavisnosti”. 20th Century Fox je, navodno, spreman odobriti projekt, ali ne ako bi prethodno morao iskesati desetke milijuna dolara za honorar Willu Smithu na čijem sudjelovanju Emmerich inzistira.

Vijest o još jednom “Danu nezavisnosti” će kod većine pratitelja holivudskih zbivanja biti dočekana i s nevjericom i s rezignacijom. Original je bio komercijalno uspješan i na trenutke prilično zabavan film, ali ipak proizvod svog vremena. Grcanje u američkom nacionalizmu, tako karakteristično za Hollywood u pred-bushovskoj eri, bi danas bilo daleko teže prodati svjetskoj publici. Emmerich vjerojatno misli kako su s dolaskom Obame u Bijelu kuću stvari vratile na svoje mjesto, ali bi takva procjena, kao i mnoge u Emmerichovoj karijeri, mogla biti pogrešna.

Cinici bi, pak, mogli cijelu priču shvatiti kao ništa drugo do lukavo podgrijavanje publiciteta za novi Emmerichov film katastrofe “2012”.

Kapitalizam protiv kapitalizma

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Duga ruka pravde dohvatila Romana Polanskog

Odlazak na Filmski festival u Zürichu, gdje je trebao dobiti nagradu za životno djelo, očito nije bio najpametnija ideja za Romana Polanskog. Osim tog priznanja mu je, naime, uručen i uhidbeni nalog lokalne policije, temeljen na zahtjevu za izručenje koji se vezuje za razvikani slučaj pedofilije 1977. godine. Tada je slavni poljski filmaš optužen za seksualne odnose sa 13-godišnjom djevojčicom. Pušten da se brani sa slobode, priznao je krivnju, ali ga je neuspjeh pokušaja da se dogovori sa sudom potakao da iskoristi priliku i pobjegne. Utočište je našao u Francuskoj odakle je izbjegavao zahtjeve za izručenje.

Usprkos tome što više nije smio nogom kročiti u SAD, Polanski je nastavio filmsku karijeru te napravio niz zapaženih filmova, uključujući Pijanista, za koga je 2002. godine nagrađen Oscarom. Na ceremoniji u Los Angelesu nagradu je u njegovo ime pokupio Harrison Ford.

Djevojčica koju je Polanski obljubio je tom prilikom izjavila da mu oprašta i da se, što se nje tiče, poljski filmaš može vratiti u Hollywood. Američke vlasti, kako stvari stoje, nisu tako velikodušne.

Nigerija traži da se prestane prikazivati “Distrikt 9”

Nigerijska ministrica informacija Dora Akunyili je, kako javlja BBC, poslala pismo svim kino-dvoranama u Nigeriji u kojima traži da se prekine prikazivanje SF-filma Distrikt 9. Razlog za to je “vrijeđanje imidža njene zemlje”, a također je zatražena službena isprika od Sony Entertainmenta.

Razlog za nezadovoljstvo nigerijske vlade filmskim hitom Neilla Blomkampa jest u tome što se u njemu među negativcima pojavljuju likovi rodom iz Nigerije, čiji se vođa zove Obasanjo, po bivšem nigerijskom predsjedniku Olesunu Obasanju.

Pomalo je ironično da film, koji mnogi hvale upravo zato što kao SF-alegorija osuđuje rasizam i ksenofobiju, postane žrtvom cenzure zato što se smatra da podstiče te iste stvari.

Bilo bi, pak, zanimljivo vidjeti kako će nigerijska vlada reagirati ako itko ikada snimi igrani film temeljen na svim onim “Your Assistance Is Needed” pismima i E-mailovima koja sada predstavljaju jednu od cvatućih grana nigerijske ekonomije.