Kategorija: Film

RECENZIJA: Zaraza (2011)

 

ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  106'
Contagion (film)
(izvor: Wikipedia)

Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.

Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.

Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.

Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.

Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Josef (2011)

JOSEF
uloge: Neven Aljinović Tot, Alen Liverić, Dražen Šivak, Sandra Lončarić
scenarij: Mario Marko Krce
režija: Stanislav Tomić
proizvodnja: Alka Film, Hrvatska, 2011.
trajanje:  90'

Vrijeme i biologija čine svoje pa je danas na svijetu preostao sićušan broj osoba koje se mogu pohvaliti da su bili veterani prvog svjetskog rata. I dok je u mnogim zemljama odlazak njihovog posljednjeg veterana dolazio na naslovnice, u Hrvatskoj se o takvim temama šutjelo. Razlog bi se mogao pronaći u tome da je za Hrvatsku taj sukob imao u najmanju ruku ambivalentan ishod, odnosno da je sudjelovanje i stradanje hrvatskih vojnika u njemu izgledalo nevažno u usporedbi s povijesnim traumama koje su uslijedile. Takav stav se odrazio i na hrvatske filmaše koji su u posljednja dva desetljeća prvi svjetski rat uglavnom izbjegavali. Samo zbog toga što razbija taj neslužbeni tabu, Josef, film Stanislava Tomića premijerno prikazan na ovogodišnjoj Puli, zaslužuje zanimanje domaće publike.

Radnja filma je smještena u Galiciju, oblast Istočne Europe za koju su se u proljeće 1915. borile ruska i austro-ugarska vojska. U potonjoj su kao pripadnici Kraljevskog hrvatsko-ugarskog domobranstva služili i Hrvati, uključujući bezimenog protagonista (Aljinović Tot) koji je čudom preživio ruski napad i masakr svoje postrojbe. Kako bi se zaštitio od kiše i hladnoće, uzima odoru poginulog dočasnika, a zajedno sa njom i identifikacijsku pločicu. To se ispostavi kao ispravan potez kada pri prelasku austro-ugarske crte bude optužen za dezerterstvo, te ga jedino lažni identitet vodnika po imenu Josef spasi od strijeljanja. Natporučnik Tiffenbach (Liverić), njegov novi pretpostavljeni, je sumnjičav prema svom “vodniku” i nastoji ga raskrinkati. To što ga je aristokratski časnik uzeo na zub postaje daleko manji problem, kada se Tiffenbachova postrojba nađe na meti čerkeskih konjanika u službi ruskog kapetana Serjože (Šivak).

Josef je u Puli osvojio Zlatnu arenu za specijalne efekte, i ona se čini posve opravdana. Iako je Tomić raspolagao s budžetom od samo milijun kuna, nekako je uspio da statisti čije brojno stanje odgovara jednom vodu dočaraju sukob u kojem sudjeluju milijunske armije. Dosta je truda uloženo i da bi film izgledao autentičan, bilo da je riječ o odorama, rekvizitima i ruskim dijalozima koji zvuče dobro nenaviknutom uhu; poneki anakronizam u detaljima gledateljima neće upasti u oči osim ako nisu eksperti za to povijesno razdoblje. Možda u tom smislu najviše iritira nepotrebno inzistiranje na primitivnim zrakoplovima kako bi se dočaralo to razdoblje, slično kao i u Dragojevićevom Sveti Georgije ubiva aždahu.

Detalj koji će publiku daleko više zanimati jest angažman Marka Perkovića-Thompsona koji je napisao prilično efektnu glazbu (iako je Tomić,  najvjerojatnije zbog neiskustva, koristi na pogrešnim mjestima) te se pojavljuje u sporednoj ulozi jednog od zlosretnih domobrana. Još zanimljiviji detalj je i glavni “štos” filma koji će gledatelji brzo shvatiti ako malo obrate pažnju njegov naslov, istovjetan jednoj verziji imena koje je nosio najpoznatiji hrvatski veteran prvog svjetskog rata, odnosno najpoznatiji sin hrvatskog i još nekih naroda i narodnosti. Scenarij, temeljen na kombinaciji detalja službene biografije i kasnijih urbanih legendi, se najvećim dijelom prilično uspješno poigrava s gledateljima, nudeći im niz prilika da u zbunjenom protagonistu pokuša prepoznati buduću povijesnu legendu, da bi potom u nekoliko posve iznenadnih obrata stvari vratio na početak.

Kada se na kraju pokaže tko je, zapravo, “Josef”, gledateljima će ipak preostati još jedno pitanje “je li zbilja to uistinu to”. Razlog za to je nastojanje da se svi prethodni obrati nadmaše deus ex machina završnicom, ali ona umjesto toga odaje nedostatak inspiracije. Nju je mogao opravdati malo “uštimaniji” scenarij, odnosno malo više crnog humora. Međutim, i ovako nesavršen Josef zaslužuje pohvale, pogotovo ako se podsjetimo kako je ovako razigran pristup povijesti – službenoj i mitskoj – na ovim prostorima donedavno bio posve nezamisliv.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: Ponoć u Parizu (2011)

Midnight in Paris Photo Call
(izvor: PanARMENIAN_Photo)
PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'

Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.

Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom  oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.

O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.

Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Vožnja (2011)

VOŽNJA
(DRIVE)
uloge: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Oscar Isaac, Catherine Hendricks
scenarij: Hossein Amini
režija: Nicolas Winding Refn
proizvodnja: Bold Films/Odd Lot, SAD, 2011.
trajanje:  100'
Drive 09
(izvor: GabboT)

Ove godine je u Cannesu danskom režiseru i festivalskom mezimcu Larsu von Trieru zbog zlosretnih izjava smrknulo, ali je zato njegovom zemljaku Nicolasu Windingu Refnu svanulo. Refnov film Vožnja je osvojio Zlatnu palmu za režiju, i to bez podijeljenih mišljenja i negativnog publiciteta koji je mučio Malickovo Drvo života. A nije isključeno ni da će u redovnoj distribuciji doživjeti i nekakav komercijalni uspjeh, odnosno ponoviti dostignuće koje je izmicalo svim kanskim laureatima od vremena Paklenog šunda. Razlog za to je u tome što je Vožnja rijetka ptica među filmovima – ostvarenje koje svojim umjetničkim senzibilitetom oduševljava snobovsku kritiku, a istovremeno svojim čvrstim žanrovskim određenjem može pružiti ugodnu zabavu običnoj gledateljskoj “raji”.

Radnja filma se temelji na kratkom romanu Jamesa Sallisa i smještena je u suvremeni Los Angeles. Neimenovani protagonist (Gosling) je vrhunski vozač koji za život zarađuje na različite načine –danju kao auto-mehaničar i  kaskader na holivudskim filmskim setovima, noću kao vozač koji pomaže u bijegu profesionalnim kriminalcima. Njegov život, kojim dominira hladni profesionalizam, promijeni susret sa simpatičnom susjedom Irene (Mulligan) i njenim 7-godišnjim sinom, koji u njemu nakon dugo vremena pobude nekakve osjećaje. Potencijalnu obiteljsku idilu, međutim, kvari povratak Ireninog muža Standarda (Isaac) iz zatvora koji, pak, u svom susjedu odmah prepozna talent koji bi mogao iskoristiti u sljedećem “poslu”. Vozač pristaje pomoći Standardu, ali naizgled rutinska pljačka krene katastrofalno krivo, te je protagonist prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi spasio goli život.

Ovakav akcijski zaplet je lako zamisliti u produkciji Jerryja Bruckheimera, sa hrpama eksplozija, desetinama razbijenih automobila i Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Refn, međutim, kreće sasvim drukčijim putem, stavljajući veći naglasak na kvalitetu nego kvantitetu. Glavna atrakcija je prije svega u stilu, odnosno vještom korištenju losanđeleskih lokacija koje, pogotovo u noćnim scenama, asociraju na Michaela Manna u najboljim danima, stvarajući kontrast između glamurozne vanjštine i moralne kaljuže Grada anđela. Tom efektu dosta doprinosi i izvrstan soundtrack inspiriran elektronskim popom 1980-ih.

Posvete klasicima žanrovskog filma se mogu pronaći i u glavnom junaku, koji je, u najboljoj maniri akcijskog filma, prikazan kao osoba koja malo priča, ali mnogo radi. Vozač podsjeća na Eastwoodovog Čovjeka bez imena u Leonovoj slavnoj “špageti-vestern” trilogiji, a raspoloženi Ryan Gosling svojim minimalističkim stilom glume prilično asocira na Stevea McQueena, isto kao što će scene jurnjave ljubitelje holivudske klasike podsjetiti na legendarnog Bullitta. Goslingov minimalizam u tumačenju naslovnog lika je pak, prilično komplementaran stilu njegovih mnogo razigranijih kolega koji ispunjavaju emocionalni i narativni vakuum. Među njima se najviše ističe Albert Brooks, glumac i redatelj specijaliziran za komedije u kojima je tumačio dobričine, a koji ovdje tim talentima daje daleko mračniju dimenziju.

Mračni karakter filma posebno do izražaja dolazi u drugom dijelu filma, kada Refn i njegov scenarist Hossein Amini koriste “umjetnički” karakter filma da bi sa što više realizma prikazali kako se naizgled rutinski kriminalni “poslić” pretvara u spiralu sve šokantnijeg nasilja. Pri tome se posebno ističe scena u liftu –zbog koje se Vožnja ne bi trebala preporučiti osjetljivijim gledateljima – a mnogi likovi u film ulaze samo da bi nedugo potom skončali svoj život na neke nimalo ugodne načine.

S druge strane, ultra-nasilje u svoje vrijeme nije previše naštetilo Paklenom šundu. Iako je Vožnju nezahvalno uspoređivati s Tarantinovim klasikom, gledatelje željne kvalitete će dovesti na to odredište, pruživši iskustvo jednog od najboljih filmova ove godine.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zločesta učiteljica (2011)

Cameron Diaz receiving her star on the Hollywo...
Cameron Diaz (Izvor: Wikimedia Commons)
ZLOČESTA UČITELJICA
(BAD TEACHER)
uloge: Cameron Diaz, Justin Timberlake, Lucy Punch, Jason Segel
scenarij: Lee Eisenberg & Gene Stupnitsky
režija: Jake Kasdan
proizvodnja: Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  92'

Na pojedinim američkim fakultetima nije rijetkost da brucoši, kada im se kaže da nešto pročitaju, u slova gledaju kao tele u šarena vrata. Takvi “ekscesi” se često tumače kao simptom tragičnog pada kvalitete obrazovanja u Americi. Riječ je o stvarnom problemu, koji je, između ostalog, prošle godine bio predmetom zapaženog dokumentarnog filma Waiting for Superman. Za scenariste Leeja Eisenberga i Gene Stupnitskog je školski sustav suvremene Amerike tek zanimljivo mjesto radnje za naoko subverzivnu, a ipak prilično rutinsku komediju Zločesta učiteljica.

Ideja za glavni element scenarija – protagonist kao prosvjetni radnik lošiji i od obrazovnog sustava koji stvara armije nepismenih i neukih gubitnika – je vjerojatno izgledala dobro na papiru. Na ekranu je realizirana u obliku Cameron Diaz koja tumači lik Elizabeth Hasley, nastavnice u jednoj čikaškoj školi koja svoj posao shvaća toliko “ozbiljno” da joj je najnormalnija stvar pušiti marihuanu u školskom dvorištu ili piti i spavati usred školskog sata. Na samom početku to ne bi trebao biti problem, jer je Elizabeth pred udajom za bogatuna koji bi joj trebao riješiti sve egzistencijalne probleme. Kada ta veza propadne, privremeni posao nastavnice postaje stalan, a učiteljska plaća nije dovoljna za nove silikonske grudi – za je koje Elizabeth uvjerena da predstavljaju nužno oruđe u lovu na novog “sponzora”. Stoga svoj položaj nastoji zloupotrijebiti na sve moguće načine, bilo kroz pronevjeru, bilo kroz zavođenje naivnog, ali bogatog zamjenskog učitelja Scotta Delacortea (Timberlake). On, pak, postaje metom zanimanja idealističke ali ekscentrične nastavnice Amy Squirrel (Punch) te se između dvije žene javlja suparništvo.

Cameron Diaz je imala sreću da uz atraktivan fizički izgled posjeduje i dobar komičarski talent, koji joj je prilično dobro poslužio u karijeri. Ovdje je, međutim, nemoćna kada se suoči s loše napisanim likom. Elizabeth je zamišljena kao “loša” ne samo u tome što puši, pije i koristi rječnik dostojan “peškaruše”, nego i u tome što svojim karakterom, postupcima i moralom predstavlja lik koji bi u svakom drugom filmu bio negativac. Scenaristi i režiser Jake Kasdan (sin mnogo poznatijeg Lawrencea), međutim, očekuju da će se publika svrstati na njenu stranu bez obzira što su njeni postupci destruktivni prema kolegama, a još više prema nedužnoj djeci čiju sudbinu drži u rukama. S obzirom da je jednostavno zamisliti da bi itko od njenih kolega mogao biti gori nitkov od nje, prikazani su kao potpuni idioti. U tome je možda najgore prošao Justin Timberlake, kome će uloga metiljavog nastavnika bitu jedna od najnezahvalnijih u karijeri, a scena simuliranog seksa jedna od najpatetičnijih među svim scenama koje nam je ove godine pružio Hollywood.

Gledatelji naprosto nemaju nijednog “normalnog” i “poštenog” lika s kojim bi se identificirali. Tome bi, po nekim normalnim kriterijima, trebala najbliža Amy koja pokušava uraditi nešto kao “pravu stvar”, ali je prikazana kao osoba sumnjivog duševnog zdravlja; usprkos tome, britanska glumica Lucy Punch pokazuje veliki komičarski talent u nezahvalnoj ulozi. Scenaristi, umjesto toga, kao najnormalniji lik uvode gojaznog nastavnika tjelesnog odgoja koga tumači Jason Segel (poznat po Preboljeti Sarah Marshall). No, on je ovdje sveden na svojevrsnu nagradu (anti)heroini kada ona, u skladu s nepisanim pravilima Hollywooda, doživi nikako objašnjenu niti opravdanu transformaciju od negativke u pozitivku.

Zločestoj učiteljici na ruku nisu išli ni ekonomski trendovi u stvarnom svijetu. Gledateljima, od kojih su mnogi posljednjih par godina proveli na birou za zapošljavanje, nije ugodno gledati lik bahatog državnog namještenika koji ima sigurno radno mjesto i prima plaću koja očito ne zaslužuje. To nije jedini slučaj Hollywooda u raskoraku sa stvarnim svijetom, ali je među drastičnijima.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Drvo života (2011)

slate
(izvor: jai Mansson)
DRVO ŽIVOTA
(THE TREE OF LIFE)
uloge: Brad Pitt, Jessica Chastain, Hunter McCracken, Sean Penn
scenarij: Terrence Mallick
režija: Terrence Mallick
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2011.
trajanje:  138'

Ako postoji naslov koji bi trebao predstavljati antitezu svega onoga što karakterizira filmsko ljeto, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, onda je to Drvo života. Ostvarenje koje je svoje anti-holivudske i anti-komercijalne vjerodajnice zaradilo Zlatnom palmom na kanskom festivalu konvencije razbija i prilično atipičnom reakcijom filmske kritike i malobrojne publike. Ona je bila podijeljena, a o čemu svjedoči da je premijera u Cannesu dočekana jednako snažnim aplauzom i zvižducima, a da publicitet ne bude potpuno pozitivan pobrinuo se i glumac Sean Penn s javnom kritikom filma u kome je sudjelovao.

Nekonvencionalnost ovog ostvarenja, s druge strane, teško da bi ikoga trebala iznenaditi s obzirom na reputaciju njegovog tvorca. Terrence Mallick se istovremeno smatra jednim od najdarovitijih, ali i najekscentričnijih američkih filmaša, čiji je perfekcionizam i inzistiranje na tome da mu filmovi budu što je moguće više osobni dovelo do toga da filmografija u trajanju od nepuna četiri desetljeća ima samo pet naslova.  A teško da bi se ijedan njegov film mogao nazvati osobnijim od ovog, s obzirom da Drvo života ima glavninu svoje radnje (uglavnom) smještenu u grad Waco u Teksasu 1950-ih, odnosno u isto mjesto i vrijeme gdje je Mallick proveo vlastito djetinjstvo.

Radnja započinje s obiteljskom tragedijom, kada protagonistovi roditelji – gospodin (Pitt) i gospođa O’Brien (Chastain) – doznaju da im je umro 19-godišnji sin. Taj je događaj ostavio snažan dojam na njegovog brata Jacka (Penn), koji traumu nije prebolio ni desetljećima kasnije, kao uspješni arhitekt. S njim se nije mogla nositi ni gospođa O’Brien koja postavlja pitanje Bogu zašto joj je uzeo sina, a što je uvod u dugu sekvencu stvaranja univerzuma koja će završiti rađanjem Jacka i njegova dva brata. Radnja potom prati život O’Brienovih pri čemu postaje jasno kako je majka gotovo djetinjasto privržena svojoj djeci i nastoji im pružiti što bezbrižnije djetinjstvo, dok otac svoju ljubav nastoji kombinirati sa strogim mačističkim odgojem. Kada se nađe na pragu adolescencije i kada mu otac zbog posla napusti dom, zbunjeni i sebi ostavljeni Jack (koga kao dječaka tumači Hunter McCracken) se prepušta sitnom vandalizmu i provalama, označivši tako prijelaz iz nedužnog djetinjstva u svijet odraslih.

Drvo života je najosobniji, ali i najambiciozniji – a zlobnici će bez svake sumnje reći i najpretenciozniji – od svih Mallickovih filmova. Kroz priču inspiriranu vlastitim djetinjstvom teksaški filmaš nastoji dati odgovore na pitanja kao što su smisao života, i pri tome ne pokazuje neku preveliku suptilnost. Barem takav dojam daju sekvence koje opisuju nastanak univerzuma, početak i kraj života na Zemlji. Vizualno dojmljive i u velikoj mjeri slične legendarnoj Kubrickovoj Odiseji u svemiru (a i napravljene uz pomoć Douglasa Turnbulla, koji je 1968. bio jedan od Kubrickovih majstora za specijalne efekte) gledatelje će uglavnom učiniti zbunjenima a segment koji se zbiva u Teksasu 1950-ih učiniti nepotrebno prozaičnim. Time, kao i nekonvencionalnom ali prilično zbunjujućom naracijom protagonista, je Mallick u velikoj mjeri upropastio i inače izvrsni rad svojih glumaca među kojima se uz sjajnog Brada Pitta ističe i relativno nepoznata Jessica Chastain. Još više smetaju i scene ostarjelog Jacka, koje kao da su nasilno umetnute u film i zbog koje Drvo života izgleda još razvučenije i hermetičnije nego što bi to inače bio slučaj.

Mallick, koji je film dotjerivao godinama, možda se ipak trebao potruditi još koju godinu-dvije. Međutim, i ovako nesavršeno ostvarenje, čiji visoko postavljeni ciljevi nisu ispunjeni, predstavlja osvježavajuće različito i ponekad prilično ugodno iskustvo za publiku, barem onu koja je zahtjevnija i strpljivija nego obično. A s obzirom na more mediokriteta i klišeja u koje se pretvorila kino-ponuda, to može biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: U tuđoj koži (2011)

 

U TUĐOJ KOŽI
(THE CHANGE-UP)
uloge: Jason Bateman, Ryan Reynolds, Leslie Mann, Olivia Wilde
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: David Dobkin
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  112'
English: Leslie Mann and Judd Apatow at Time 1...
Leslie Mann i Judd Apatow (izvor: Wikimedia Commons)

Malo se koji koncept čini tako zahvalnim za zaplet komedije kao što je zamjena tijela. Spolne, generacijske, karakterne i druge razlike između likova koje zadesi takav fenomen u sebi zbrajaju potencijal i za komediju zabune i komediju karaktera. Kada je u pitanju Hollywood, taj koncept je rijetko ostvario svoj potencijal. Isto bi se moglo reći i za komediju U tuđoj koži; razočarenje ovim filmom je utoliko veće što su njegovi tvorci nastojali maksimalno koristiti jednu od rijetkih vidljivih holivudskih poboljšanja u posljednje vrijeme – opuštenije standarde “sočnosti” u svojim komedijama.

Radnja filma je smještena u Atlantu, a protagonisti su dvojica najboljih prijatelja koje je život odveo na sasvim suprotne strane. Dave Lockwood (Bateman) je situirani odvjetnik oženjen za zanosnu Jamie (Mann), ali istovremeno razapet između nastojanja da napreduje u uredu i brige oko troje male djece. Mitch Planko (Reynolds) je nadobudni glumac i neodoljivi zavodnik, ali čiji životni stil temeljen na neobaveznom seksu i različitim rekreativnim supstancama ponekad mora financirati sudjelovanjem u “umjetničkim” filmovima. Kada se jedne večeri nađu nakon previšepića , zaključe kako onaj drugi ima bolji život; želja za zamjenom života, koju su javno izrazili olakšavajući mjehur u gradskoj fontani im se sljedećeg dana ispuni tako što Dave preuzme Mitchovo tijelo, a Mitch Daveovo. Nakon što shvate što se dogodilo, Dave i Mike se u tuđim tijelima pokušavaju prilagoditi različitim životnim stilovima, pokušati ne upropastiti prijateljev život. Tada ih čekaju iskušenja koja Mikeu nudi Daveova žena, a Daveu njegova zanosna kolegica Sabrina (Wilde).

U Hollywoodu se u posljednje vrijeme teško išta može nazvati revolucijom; najbliže tome je trend koji datira od sredine prošlog desetljeća zahvaljujući kome su se u kino-dvorane vratile komedije sa cenzorskim rejtingom “R”. David Dobkin je u tome sudjelovao zahvaljujući hit-komediji Lovci na djeveruše, ali se ipak nije mogao mjeriti s neslužbenim vođom tog “pokreta”, producentom Juddom Apatowom čiji je opus u američku filmsku komediju vratio prostački rječnik, ali i razbio dotadašnje tabue u prikazu raznih tjelesnih tekućina, bioloških procesa i dijelova muške anatomije. Dobkin u ovom ostvarenju kao da nastoji nadoknaditi propušteno, pa film obiluje scenama vršenja nužde i prakticiranja nekonvencionalnih oblika seksulanosti. Dok su takvi sadržaji prije nekoliko godina bili osvježenje, sada već postaju pomalo zamorni i, što je za ovaj žanr izuzetno važno, sve manje smiješni. A prilike za zamor ima dosta, jer je Dobkin, po uzoru na Apatowa, film rastegao gotovo na dva sata; time je učinio vidljivim i nedostatak inspiracije kod Jona Lucasa i Scotta Moorea, scenarista proslavljenih uspješnim, ali ipak malo previše razvikanim Mamurlukom. Oni su U tuđoj koži napunili klišejima i predvidljivostima, kao i humorom neujednačene kvalitete, iako im se mora priznati poneki trenutak lucidnosti, kao u replici kojom Mitch Daveovoj kćeri objašnjava koja mu je najdraža vrsta plesa.

Sve te nedostatke je, međutim, više nego nadoknadila prilično nadarena i raspoložena glumačka ekipa. Jason Bateman se već specijalizirao za uloge “ozbiljnih ljudi” u komedijama, te mu uloga obiteljskog radoholičara nije predstavljala problem. Slično se može reći i za Ryana Reynoldsa, koji je prilično uvjerljiv kao bahati hedonist. Njihov zadatak je, pak, bio u ovom filmu nešto teži, jer su morali “skidati” jedan drugog, odnosno glumiti likove koji pokušavaju glumiti nekog drugog. U tome su prilično uspjeli i gledatelji bez problema prate njihovu transformaciju. Veliki je talent pokazala i Apatowljeva supruga Leslie Mann (iako će nju gledatelji više pamtiti po mini-skandalu vezanom uz korištenje CGI u “razotkrivajućim” scenama), kao i isto tako raspoložena Olivia Wilde.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Conan barbarin 3D (2011)

Conan the Barbarian (2011 film)
(izvor: Wikipedia)
CONAN BARBARIN 3D
(CONAN THE BARBARIAN)
uloge: Jason Momoa, Rachel Nichols, Stephen Lang, Rose McGowan, Ron Perlman
scenarij: Thomas Dean Donnelly, Joshua Oppenheimer & Sean Hood
režija: Marcus Nispel
proizvodnja: Nu Image/Lionsgate/Paradox Entertainment/Lionsgate, SAD, 2011.
trajanje:  112'

Američki scenarist Sean Hood je prošli tjedan izazvao dosta pažnje kada je na Internetu objavio tekst u kome opisuje svoje osjećaje u trenutku kada su počeli pristizati prvi podaci o gledanosti Conana barbarina 3D. Tekst je, dijelom i zbog za današnju filmsku industriju neobične iskrenosti, zasuzio oči mnogih prekaljenih holivudskih profesionalaca. Ciničniji promatrači holivudskih zbivanja bi, pak, zaključili da je Hood jednostavno bio prisiljen na tako drastični potez. Konačni rezultat njegovog rada na Conanu, gdje je dotjeravao scenarij, u najmanju ruku ne sugerira spisateljski talent koji je inače pokazao u članku.

Fijasko Hooda i njegovih kolega Thomasa Deana Donnellyja i Joshue Oppenheimera ne bi, zapravo, trebao predstavljati nekakvo posebno iznenađenje. Hollywood se u većini slučajeva baš i ne može pohvaliti nekim naročitim uspjehom kad su u pitanju remakeovi nekadašnjih hitova. Ljestvica koju je trebao preskočiti novi Conan je, pak, bila viša nego obično, s obzirom da trideset godina stari film Johna Milliusa sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi – ostvarenje koje danas kritičare dijeli na one koji ga smatraju remek-djelom 1980-ih i one koji se to ne usude priznati zbog snoberaja ili političke korektnosti.

Scenaristima nove verzije se, pak, mora priznati da su se ipak potrudili po pitanju originalnosti, odnosno da zaplet ne kopira Milliusovu verziju, nego crpi inspiraciju neposredno iz originalnih priča američkog pulp književnika Roberta E. Howarda. Radnja je smještena u Hiborijsko doba – vrijeme između pada Atlantide i pisane povijesti – kada su svijetom između “blistavih kraljevstava” tumarala razna barbarska plemena, uključujuće Simerijce. Jedan od njih je i Conan (Momoa), koji je doslovno “rođen u bitci” i koji je još kao tinejdžer pokazao talent za borbu. Njegove ubilačke vještine ću mu dobro doći u životnoj misiji, odnosno potrazi za zlim gospodarom rata Khalamom Zymom (Lang), čije su horde spalile Conanovo selo i ubile njegovog oca. Dok Conan žudi za osvetom, Zym zajedno sa svojom kćeri Marique (McGowan) traži “čistokrvnu” djevojku koju će žrtvovati u ritualu koji bi ga trebao učiniti božanstvom. Ta djevojka je Tamara (Nichols), redovnica u drevnom samostanu koji postaje Zymovom metom.

Angažman havajskog glumca Jasona Momoe za ulogu Conana se doimao kao dobar izbor, pogotovo s obzirom na njegovo tumačenje Conanu sličnog i prilično dojmljivog lika barbarskog vođe Khal Drogoa u hvaljenoj mini-seriji Igra prijestolja. Međutim, ma koliko Momoina pojava bila impresivna, njegov lik Conana je upropašten traljavim scenarijem. Zapravo, nijedan lik u novom Conanu se ne izdiže iznad klišeja, a još su manje šanse da ostanu sjećanju duže od daleko dojmljivijih likova u Milliusovoj verziji, koje su tumačili inače posve nepoznati glumci. Rose McGowan se kao negativka ističe prije svega neobičnom frizurom; Stephen Lang je posve upropašten bijednim replikama, a Rachel Nichols ne pruža ništa osim ljepote, koja, s obzirom na gudure, mračne zamkove i druge neatraktivne eksterijere, Conanu treba više nego što bi bio slučaj s nekim drugim filmom.

Atraktivnim bi se, barem kada se pitaju ljubitelji žanra mačeva i vračeva, mogle nazvati scene borbi. Marcus Nispel, njemački režiser video-spotova čija se filmografija u potpunosti sastoji od remakeova, napravio je nekoliko dosta zanimljivih sekvenci, pogotovo na početku filma. Pri tome je vješto koristio šire okvire cenzorskog R-rejtinga natrpavši u film dosta krvoprolića, te, reda radi, i pokoji ženski lik u toplesu. Pred kraj filma, koji se uglavnom odvija u mraku, gledatelji postaju umorni od akcije koja traje non-stop, a i mračni interijeri nisu baš previše pogodni za naknadnu 3D konverziju. Iz istih razloga se i potencijalno “vruća” ljubavna scena (u kojoj je Rachel Nichols, za one koji vode računa o takvim detaljima, koristila dublerku) doima prilično banalnom.

Iako se gledanje ovog filma isplati svima onima koji u kinu bježe od ljetnih vrućina i iako, s obzirom na niska očekivanja, možda i nije bio takvo razočarenje, okorjelim fanovima mišićavog Simerijca će nastojanje scenarista da se “operu” od novog Conana izgledati prilično razumljivo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kako se riješiti šefa (2011)

KAKO SE RIJEŠITI ŠEFA?
(HORRIBLE BOSSES)
uloge: Jason Bateman, Chris Day, Jason Sudeikis, Kevin Spacey, Jennifer Aniston, Colin Farrell
scenarij: Michael Markowitz, John Francis Daily & Jonathan Goldstein
režija: Seth Gordon
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2011.
trajanje: 98'
English: Jason Sudeikis, Charlie Day, and Jaso...
Jason Sudeikis, Charlie Day i Jason Bateman (izvor: Wikimedia Commons)

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Green Lantern (2011)

Blake Lively as Carol Ferris in Green Lantern.
Blake Lively (izvor: Wikipedia)
GREEN LANTERN
uloge: Ryan Reynolds, Blake Lively, Peter Saarsgard, Mark Strong, Temuera Morrison
scenarij: Greg Berlanti, Michael Green, Mark Guggenheim & Michael Goldenberg
režija: Martin Campbell
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2011.
trajanje: 114'

Već se počinju praviti prve procjene o tome tko je pobjednik, a tko gubitnik ovogodišnje sezone ljetnih blockbustera. Warner Bros. se može smjestiti u obje kategorije. Harry Potter i darovi smrti 2 je, s jedne strane, uspio razbiti prestižni plafon od milijardu dolara zarade. S druge strane, istom studiju se dogodio i Green Lantern, ostvarenje koje se smatra najvećim fijaskom godine.

Taj neuspjeh za Warner Bros. predstavlja ne baš mali udarac, s obzirom da je riječ o ostvarenju koje je, za razliku od zadnjeg Harry Pottera, trebalo pokrenuti, a ne zaključiti unosnu franšizu. Njime se nastojalo još jednog stripovskog superheroja pretvoriti u stroj za proizvodnju novca na kino-blagajnama, i to onog  po svojim moćima daleko superiornijeg svim ostalima. Fanatični strip-fanovi su, nakon prvih vijesti o pokretanju projekta, na ekranizaciju čekali još od daleke 1997. godine, a i Warner Bros. je u njega potrošio najmanje 300 milijuna dolara – ili gotovo dvadeset puta više novca nego što je američka vlada nedavno potrošila kako bi pomogla žrtvama gladi na Rogu Afrike.

Takva rastrošnost se, s druge strane, mogla opravdati radnjom koja zahtijeva više specijalnih efekata nego obično. Naslovni junak (kome je domaći distributer ostavio neprevedeno ime, koje na engleskom doslovno znači Zelena svjetiljka) je u stvari pripadnik istoimene organizacije koja nastoji čuvati mir i pravdu u cijelom univerzumu. Abin Sur (Morrison), najbolji od svih Green Lanterna, smrtno je ranjen u okršaju s neuništivim i nezaustavljivim kozmičkim čudovištem Parallaxom. Prije nego što će izdahnuti, Abin Sur se sa svojom letjelicom srušio na Zemlju i tamo pronašao svoju zamjenu u liku Hala Jordana (Reynolds), svojeglavog, ali i neustrašivog probnog pilota. Jordanu je vanzemaljac predao zeleni prsten i zelenu svjetiljku čije korištenje omogućava da, uz dovoljno volje, materijalizira sve što poželi i putuje na drugi kraj svemira. Jordan tako odlazi na planet Oa gdje će od starijih i iskusnijih Green Lanterna nastojati naučiti upravljati svojim moćima. U međuvremenu se na Zemlji znanstvenik dr. Hector Hammond (Sarsgaard) inficirao Parallaxovim tkivom, te se pretvara u monstruma koji će ugroziti ne samo planet, nego i Jordanovu šeficu i bivšu djevojku Carol Ferris (Lively).

Iako je odluka da se glavna uloga povjeri Ryanu Reynoldsu, glumcu čija je karijera izgrađena na komedijama, izazvala nezadovoljstvo među fanovima stripa, ona se ispostavila opravdanom. Reynolds se više nego dobro snalazi u ulozi naslovnog lika, i publika može prihvatiti njegovu transformaciju od običnog čovjeka do spasitelja svijeta. Ili, da budemo precizniji, mogla bi je prihvatiti da je četveročlani scenaristički odbor nije neopravdano ubrzao, tj. jednostavno izbacio iz filma, vjerojatno da se uštedi na novcu ili trajanju. Reynoldsova je uloga stoga postala nezahvalna, isto kao i u slučaju Blake Lively čija je “kemija” s Reynoldsom u tragičnom raskoraku s nedovršenošću njenog lika. Scenarij je isto tako upropastio i ulogu Petera Saarsgarda, jednog od zanimljivijih negativaca koji se premalo pojavljuje u filmu, ali dovoljno da glavnog monstruma učini potpuno banalnim i zaboravljivim.

Zapravo, gotovo sve u filmu je banalno i zaboravljivo, i to najviše zahvaljujući predvidljivostima i klišejima, uključujući i onaj najnoviji – “iznenadni” obrat iza odjavne špice koji sugerira novi nastavak. Režiser Martin Campbell, za koga se ne može reći da nije imao svijetlih trenutaka u karijeri, ovdje se doima potpuno nezainteresiran, pa i scene koje su trebale biti atraktivne izgledaju kao blijeda i jeftina kopija drugih holivudskih blockbustera. Tako je “čarobni” planet Oa inferioran Asgardu iz Thora, Jordanovi vanzemaljski suborci previše sliče na goste tatuinske kantine u Ratu zvijezda, a i završni obračun izaziva zijevanje. Ni 3 D, u koji format je Green Lantern naknadno, konvertiran, se ne čini ništa manje banalnim. Iako se u Hollywoodu govorka da će Warner Bros. radi reputacije ipak riskirati s još jednim nastavkom, teško je izbjeći dojmu da je ovdje moralo smrknuti nakon što je svanulo s Harryjem Potterom.

OCJENA: 3/10