RECENZIJA: Vožnja (2011)

VOŽNJA
(DRIVE)
uloge: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Oscar Isaac, Catherine Hendricks
scenarij: Hossein Amini
režija: Nicolas Winding Refn
proizvodnja: Bold Films/Odd Lot, SAD, 2011.
trajanje:  100'

Ove godine je u Cannesu danskom režiseru i festivalskom mezimcu Larsu von Trieru zbog zlosretnih izjava smrknulo, ali je zato njegovom zemljaku Nicolasu Windingu Refnu svanulo. Refnov film Vožnja je osvojio Zlatnu palmu za režiju, i to bez podijeljenih mišljenja i negativnog publiciteta koji je mučio Malickovo Drvo života. A nije isključeno ni da će u redovnoj distribuciji doživjeti i nekakav komercijalni uspjeh, odnosno ponoviti dostignuće koje je izmicalo svim kanskim laureatima od vremena Paklenog šunda. Razlog za to je u tome što je Vožnja rijetka ptica među filmovima – ostvarenje koje svojim umjetničkim senzibilitetom oduševljava snobovsku kritiku, a istovremeno svojim čvrstim žanrovskim određenjem može pružiti ugodnu zabavu običnoj gledateljskoj “raji”.

Radnja filma se temelji na kratkom romanu Jamesa Sallisa i smještena je u suvremeni Los Angeles. Neimenovani protagonist (Gosling) je vrhunski vozač koji za život zarađuje na različite načine –danju kao auto-mehaničar i  kaskader na holivudskim filmskim setovima, noću kao vozač koji pomaže u bijegu profesionalnim kriminalcima. Njegov život, kojim dominira hladni profesionalizam, promijeni susret sa simpatičnom susjedom Irene (Mulligan) i njenim 7-godišnjim sinom, koji u njemu nakon dugo vremena pobude nekakve osjećaje. Potencijalnu obiteljsku idilu, međutim, kvari povratak Ireninog muža Standarda (Isaac) iz zatvora koji, pak, u svom susjedu odmah prepozna talent koji bi mogao iskoristiti u sljedećem “poslu”. Vozač pristaje pomoći Standardu, ali naizgled rutinska pljačka krene katastrofalno krivo, te je protagonist prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi spasio goli život.

Ovakav akcijski zaplet je lako zamisliti u produkciji Jerryja Bruckheimera, sa hrpama eksplozija, desetinama razbijenih automobila i Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Refn, međutim, kreće sasvim drukčijim putem, stavljajući veći naglasak na kvalitetu nego kvantitetu. Glavna atrakcija je prije svega u stilu, odnosno vještom korištenju losanđeleskih lokacija koje, pogotovo u noćnim scenama, asociraju na Michaela Manna u najboljim danima, stvarajući kontrast između glamurozne vanjštine i moralne kaljuže Grada anđela. Tom efektu dosta doprinosi i izvrstan soundtrack inspiriran elektronskim popom 1980-ih.

Posvete klasicima žanrovskog filma se mogu pronaći i u glavnom junaku, koji je, u najboljoj maniri akcijskog filma, prikazan kao osoba koja malo priča, ali mnogo radi. Vozač podsjeća na Eastwoodovog Čovjeka bez imena u Leonovoj slavnoj “špageti-vestern” trilogiji, a raspoloženi Ryan Gosling svojim minimalističkim stilom glume prilično asocira na Stevea McQueena, isto kao što će scene jurnjave ljubitelje holivudske klasike podsjetiti na legendarnog Bullitta. Goslingov minimalizam u tumačenju naslovnog lika je pak, prilično komplementaran stilu njegovih mnogo razigranijih kolega koji ispunjavaju emocionalni i narativni vakuum. Među njima se najviše ističe Albert Brooks, glumac i redatelj specijaliziran za komedije u kojima je tumačio dobričine, a koji ovdje tim talentima daje daleko mračniju dimenziju.

Mračni karakter filma posebno do izražaja dolazi u drugom dijelu filma, kada Refn i njegov scenarist Hossein Amini koriste “umjetnički” karakter filma da bi sa što više realizma prikazali kako se naizgled rutinski kriminalni “poslić” pretvara u spiralu sve šokantnijeg nasilja. Pri tome se posebno ističe scena u liftu –zbog koje se Vožnja ne bi trebala preporučiti osjetljivijim gledateljima – a mnogi likovi u film ulaze samo da bi nedugo potom skončali svoj život na neke nimalo ugodne načine.

S druge strane, ultra-nasilje u svoje vrijeme nije previše naštetilo Paklenom šundu. Iako je Vožnju nezahvalno uspoređivati s Tarantinovim klasikom, gledatelje željne kvalitete će dovesti na to odredište, pruživši iskustvo jednog od najboljih filmova ove godine.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)