RECENZIJA: Drvo života (2011)

DRVO ŽIVOTA
(THE TREE OF LIFE)
uloge: Brad Pitt, Jessica Chastain, Hunter McCracken, Sean Penn
scenarij: Terrence Mallick
režija: Terrence Mallick
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2011.
trajanje:  138'

Ako postoji naslov koji bi trebao predstavljati antitezu svega onoga što karakterizira filmsko ljeto, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, onda je to Drvo života. Ostvarenje koje je svoje anti-holivudske i anti-komercijalne vjerodajnice zaradilo Zlatnom palmom na kanskom festivalu konvencije razbija i prilično atipičnom reakcijom filmske kritike i malobrojne publike. Ona je bila podijeljena, a o čemu svjedoči da je premijera u Cannesu dočekana jednako snažnim aplauzom i zvižducima, a da publicitet ne bude potpuno pozitivan pobrinuo se i glumac Sean Penn s javnom kritikom filma u kome je sudjelovao.

Nekonvencionalnost ovog ostvarenja, s druge strane, teško da bi ikoga trebala iznenaditi s obzirom na reputaciju njegovog tvorca. Terrence Mallick se istovremeno smatra jednim od najdarovitijih, ali i najekscentričnijih američkih filmaša, čiji je perfekcionizam i inzistiranje na tome da mu filmovi budu što je moguće više osobni dovelo do toga da filmografija u trajanju od nepuna četiri desetljeća ima samo pet naslova.  A teško da bi se ijedan njegov film mogao nazvati osobnijim od ovog, s obzirom da Drvo života ima glavninu svoje radnje (uglavnom) smještenu u grad Waco u Teksasu 1950-ih, odnosno u isto mjesto i vrijeme gdje je Mallick proveo vlastito djetinjstvo.

Radnja započinje s obiteljskom tragedijom, kada protagonistovi roditelji – gospodin (Pitt) i gospođa O’Brien (Chastain) – doznaju da im je umro 19-godišnji sin. Taj je događaj ostavio snažan dojam na njegovog brata Jacka (Penn), koji traumu nije prebolio ni desetljećima kasnije, kao uspješni arhitekt. S njim se nije mogla nositi ni gospođa O’Brien koja postavlja pitanje Bogu zašto joj je uzeo sina, a što je uvod u dugu sekvencu stvaranja univerzuma koja će završiti rađanjem Jacka i njegova dva brata. Radnja potom prati život O’Brienovih pri čemu postaje jasno kako je majka gotovo djetinjasto privržena svojoj djeci i nastoji im pružiti što bezbrižnije djetinjstvo, dok otac svoju ljubav nastoji kombinirati sa strogim mačističkim odgojem. Kada se nađe na pragu adolescencije i kada mu otac zbog posla napusti dom, zbunjeni i sebi ostavljeni Jack (koga kao dječaka tumači Hunter McCracken) se prepušta sitnom vandalizmu i provalama, označivši tako prijelaz iz nedužnog djetinjstva u svijet odraslih.

Drvo života je najosobniji, ali i najambiciozniji – a zlobnici će bez svake sumnje reći i najpretenciozniji – od svih Mallickovih filmova. Kroz priču inspiriranu vlastitim djetinjstvom teksaški filmaš nastoji dati odgovore na pitanja kao što su smisao života, i pri tome ne pokazuje neku preveliku suptilnost. Barem takav dojam daju sekvence koje opisuju nastanak univerzuma, početak i kraj života na Zemlji. Vizualno dojmljive i u velikoj mjeri slične legendarnoj Kubrickovoj Odiseji u svemiru (a i napravljene uz pomoć Douglasa Turnbulla, koji je 1968. bio jedan od Kubrickovih majstora za specijalne efekte) gledatelje će uglavnom učiniti zbunjenima a segment koji se zbiva u Teksasu 1950-ih učiniti nepotrebno prozaičnim. Time, kao i nekonvencionalnom ali prilično zbunjujućom naracijom protagonista, je Mallick u velikoj mjeri upropastio i inače izvrsni rad svojih glumaca među kojima se uz sjajnog Brada Pitta ističe i relativno nepoznata Jessica Chastain. Još više smetaju i scene ostarjelog Jacka, koje kao da su nasilno umetnute u film i zbog koje Drvo života izgleda još razvučenije i hermetičnije nego što bi to inače bio slučaj.

Mallick, koji je film dotjerivao godinama, možda se ipak trebao potruditi još koju godinu-dvije. Međutim, i ovako nesavršeno ostvarenje, čiji visoko postavljeni ciljevi nisu ispunjeni, predstavlja osvježavajuće različito i ponekad prilično ugodno iskustvo za publiku, barem onu koja je zahtjevnija i strpljivija nego obično. A s obzirom na more mediokriteta i klišeja u koje se pretvorila kino-ponuda, to može biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)