Kategorija: Film

RECENZIJA: Yves Saint Laurent (2014)

Svjetsko prvenstvo u nogometu ovih dana pruža još jedno podsjećanje na to da neki od najatraktivnijih i najpopularnijih fenomena suvremene svjetske kulture jednostavno ne mogu pronaći svoj adekvatni odraz na ekranima svjetskih kino-dvorana. Nogomet je neupitan kralj među svim sportovima, ali velikih sportskih filmova čije se ime može navesti bez pregledavanja Googlea ili IMDb nema. Najjednostavnije objašnjenje za to jest da nogomet po svojoj prirodi nije previše “filmičan”, odnosno da pretvaranje zbivanja na nogometnom terenu u atraktivni film zahtijevaju daleko više truda i talenta nego što je obično na raspolaganju filmašima. Ljubitelji nogometa na filmu nisu, pak, jedini koji imaju isti problem. Jedan drugi fenomen svjetske kulture – moda – također nije imao previše sreće sa svjetskim filmašima, bez obzira na to što utjelovljuje ljepotu i luksuz i tako se doima idealnom inspiracijom za jedan tako vizualni medij. Takvo stanje stvari vjerojatno neće previše promijeniti ni francuski biografski film Yves Saint Laurent, posvećen jednom od najvećih imena mode 20. stoljeća. 

Režijski debi glumca Jalila Lesperta, izgleda kao film čijim tvorcima nije nedostajalo ambicije, barem kada su prestižne festivalske i druge nagrade u pitanju. Priča o utjecajnom modnom dizajneru čiji je privatni život bio isto onako živopisan kao i njegove kreacije se, na prvi pogled, izgleda idealnom za osvajanje zlatnih kipića. Zapravo, izgledala je kao toliko dobra prilika da se istovremeno snimao i suparnički projekt pod naslovom Saint Laurent u režiji Bertranda Bonelloa. Yves Saint Laurent, koji je premijeru imao na berlinskom festivalu, u naša je kina došao nešto ranije.

Radnja započinje 1957. godine kada Yves Saint Laurent (Niney), 21-godišnji sin francuskih naseljenika u Alžiru, zahvaljujući svom talentu za modni dizajn dobiva ne samo reputaciju vunderkinda nego i prestižno mjesto glavnog dizajnera u uglednoj modnoj kući koju je stvorio Christian Dior. Status mlade modne zvijezde, međutim, dolazi u pitanje nakon što mu dođe poziv za služenje vojnog roka, koji upravo koincidira s krvavim alžirskim ratom za nezavisnost. Osjećajnom Saint Laurentu, koji prilično teško krije sklonost vlastitom spolu, čak i prilično kratak boravak u vojarni predstavlja traumatično iskustvo koje će dovesti do živčanog sloma, a potom i gubitka posla. Karijeru mu spašava poduzetnik Pierre Bergé (Gallienne) koji s njim započinje dugogodišnju ljubavnu, ali i plodnu poslovnu, vezu. Njih dvojica osnivaju novu modnu kuću koja postaje izuzetno uspješna, pogotovo kada burnih 1960-ih Saint Laurent bude lansirao odjeću koja korespondira novim, oslobađajućim trendovima i društvenim normama. S vremenom, međutim, Saint Laurent počinje trpjeti negativne posljedice vlastitog uspjeha, prije svega kroz sve intenzivniju konzumaciju alkohola, droge i prolazne veze s drugim muškarcima koje ugroze njegov odnos s Bergéom. 

Lespertov film zadovoljava osnovne tehničke kriterije za ovakvu vrst filmova. Čak i bez pretjerano velikog budžeta, prošlost je prilično dojmljivo rekonstruirana kroz kostime, ali i glazbu koja,  mnogo uspješnije nego kod drugih filmskih biografija, prikazuje društvene i druge promjene u tom burnom razdoblju. Najimpresivnijim se, međutim, čini rekonstrukcija samog Saint Laurenta, s kojim tumač naslovne uloge Pierre Niney (našoj publici poznat po romantičnoj komediji Ljubav na francuski način) postiže, po mnogima zastrašujuću, fizičku sličnost. Velika su briga i trud uloženi da se film učini vizualno atraktivnim, bilo da je riječ o kostimima ili manekenkama, koje, pak, iako se to na prvi pogled ne bi moglo očekivati, tumače renomirane profesionalne glumice (među kojima se najviše ističe Kanađanka Charlotte le Bon kao jedna od Saint Laurentovih ranih muza). 

Sve je to, pak, od male koristi jer scenarij, temeljen na biografskoj knjizi Laurence Benaima, nije uspio od Saint Laurentovog života učiniti naročito zanimljivu ili koherentnu narativnu cjelinu. Uzrok problema je najvjerojatnije u tome da su se producenti, kako bi osigurali autentične rekvizite i pomoć francuskog modnog establishmenta, oslonili na, inače politički i na druge načine debelog “potkoženog” Bergéa. To je, kao i činjenica da se kao likovi u filmu pojavljuju stvarni likovi koji, poput Karla Lagerfelda (čiji lik tumači Nikolai Kinski), dan-danas “vedre i oblače” modnim svijetom, značilo da će u Yves Saint Laurentu biti prilično teško pronaći negativca. To u svakom slučaju nije Bergé, koji je prikazan kao siva eminencija modnog imperija i glas razuma koji očajnički svoju ljubav nastoji spasiti od autodestruktivnog ponašanja; usprkos hagiografskom tretmanu, francuski glumac Guillaume Gallienne u toj ulozi uspijeva napraviti prilično posao pa čak i zasjeniti Nineya. 

Još veća mana Yves Saint Laurenta je to što u njemu nema neke naročite drame, odnosno što su svi egzistencijalni i drugi problemi protagonista manje-više riješeni u početnom dijelu priče. Film kasnije ne uspijeva objasniti kako je to Saint Laurent svojim “revolucionarnim” modnim kreacijama 1960-ih “oslobodio žene”; tako je dramatični pariški svibanj 1968. godine tek spomenut kao uzgredna digresija prilikom razuzdanih zabava Saint Laurenta i njegovih prijatelja u luksuznoj vili u Maroku. Radnja se sve do kraja odvija gotovo automatski, prikazujući predvidljivi Saint Laurentov sumrak kroz scene u kojima trijumfi na modnim pistama imaju naličje kroz ultrahedonističku autodestrukciju u crveno osvjetljenim pariškim gay klubovima. S druge strane, nekakvog zanimljivog raspleta nema; najbliže tome je prekid veze s Bergéom koji se odigrao puna tri desetljeća prije Saint Laurentovog povlačenja iz javnosti i smrti koju, pak, film navodi tek rutinskom obaviješću na odjavnoj špici. Zbog svega toga će se gledatelji, čak i oni naviknuti na rutinske nedostatke suvremenih biografskih filmova, osjetiti zakinutima.

YVES SAINT LAURENT

uloge: Pierre Niney, Guillaume Gallienne, Charlotte LeBon, Laura Smet, Marie de Villepin, Xavier Lafitte, Nikolai Kinski

scenarij: Jacques Fieschi, Jalil Lespert, Jeremie Guez & Marie-Pierre Huster

režija: Jalil Lespert

proizvodnja: Universal, Francuska, 2014.

trajanje: 120′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Tko preživi pričat će (A Million Ways to Die in the West, 2014)

Za vestern se desetljećima govori da je mrtav, iako se pod time obično podrazumijeva banalna činjenica da taj žanr jednostavno više nije tako popularan kao što je bio sredinom prošlog stoljeća. A toga je, po svemu sudeći, svjestan i Hollywood, s obzirom da se filmski vesterni danas snimaju prilično rijetko, a kada dođu do ekrana obično daleko češće završe kao promašaji nego kao veliki hitovi. U posljednje vrijeme su kao takvi zlosretni primjeri mogli poslužiti Kauboji i vanzemljaci te Usamljeni osvetnik. Dodatni razlog za hollywoodske producente da se “ohlade” od vesterna bi moglo predstavljati i to da vestern slabo prolazi čak i kroz svoje žanrovske derivate, odnosno kao parodija. Kao jedan od najuvjerljivihih primjera za to bi mogao poslužiti Tko preživi pričat će, najnoviji film Setha MacFarlanea koji se može “pohvaliti” ne samo lošim rezultatima na kino-blagajnama, nego i izuzetno lošim reakcijama od strane kritike.

Radnja filma se događa 1882. godine u Arizoni gdje se protagonist, skromni i nenametljivi uzgajivač ovaca Albert Stark (MacFarlane) sve teže nosi sa teškim životom pionira američkog Zapada, ali i spoznajom da taj život može biti svaki čas prekinut na nasilan i često spektakularno neugodan način. Starkovo nastojanje da to izbjegne po načelu “pametniji popušta”, odnosno izbjegavanje da svakodnevne poslovne i druge nesuglasice riješi uz pomoć revolvera mu je donijelu ne samo reputaciju kukakvice, nego i dovelo do toga da ga ostavi djevojka Louise (Seyfried). Pri tome još veće poniženje Albertu predstavlja to da ga je ona ostavila radi daleko bolje “partije” u liku Foya (Harris), ulickanog šminkera i vlasnika salona za muške brkove. Upravo u trenutku kada se Albert sprema dignuti ruke od svega i pokušati sreću pronaći u San Franciscu, u grad dolazi Anna (Theron), šarmantna djevojka koja se brzo sprijatelji sa Albertom i nauči ga revolveraške vještine. One će Albertu dobro doći ne samo zbog toga što nove eskalacije sukoba sa Foyom, nego i zbog toga što je Anna, zapravo, pobjegla od svog supruga, zloglasnog odmetnika i ubojice Clincha Leatherwooda (Neeson).

Osnovna ideja za Tko preživi pričat će je nastala kada su MacFarlane i njegovi scenaristički partneri Alen Sulkin i Wesley Wild (s kojima je surađivao na svom prethodnom filmu Ted) počeli razgovarati o tome kako je život na Divljem zapadu bio nepodnošljivo težak, odnosno kako bi se od toga mogla napraviti crna komedija. Ta ideja, koja se može pronaći i u doslovnom prijevodu originalnog naslova – Milijun načina za umrijeti na Zapadu – se odrazila i kroz humor koji uglavnom koristi kontrast između nekih tada banalnih, ali neugodnih detalja svakodnevnice Divljeg zapada između suvremene civilizacije čija se dostignuća, uključujući “politički korektni” tretman različitih manjina, danas uzimaju zdravo za gotovo. Neki od tih gegova su smiješni i pokazuju MacFarlaneovu inventivnost,  a možda najbolje kratki vic u kome se neki od ultramodernih fenomena poput “sextinga” pokušavaju dovesti u kontekst komunikacijske tehnologije 19. stoljeća. MacFarlane je, isto kao i kod Teda, svoj film kalibrirao prema cenzorskom rejtingu “R”, pa se uz crni humor – uključujući prikaze bizarnih nesreća zbog kojih ljudi ginu na spektakularno neugodne načine – u Tko preživi pričat će mogu čuti brojne psovke, eksplicitne reference na razne nekonvencionalne seksualne aktivnosti, kao i prikazi raznih tjelesnih tekućina i izlučevina, koje ovaj put nisu isključivo ljudskog podrijetla.  

Takvi sadržaji bi prije jedno desetljeće bili nezamislivi u prosječnoj hollywoodskoj komediji, ali sada sve rjeđe ukazuju na nekakvu subverziju etabliranih kulturnih normi, a sve više na nedostatak talenta da se film napuni sa nekim suvislijim sadržajem. Kod MacFarlanea se to najbolje odražava kroz to da je film umjetno “napumpan” na gotovo dva sata, a za što su najzaslužnije to da se pojedini “štos” reciklira ili razvlači do iznemoglosti. Taj problem još više ističe vrlo dobra fotografija Michaela Barretta (koja na samom početku, bez previše veze s radnjom, gledatelju pruža impresivne prizore Doline spomenike), kao i glazba Joela McNeeleya koja evocira najbolje partiture iz povijesti žanra, ali isto tako i publiku podsjeća koliko je Tko preživi pričat će sadržajno prazan. MacFarlaneov film možda najlošije prolazi u neumitnoj usporedbi s četiri desetljeća starim Brooksovim Vrućim sedlima, filmom koji je dokazao kako se jedan žanr može urnebesno parodirati, a istovremeno mu odati počast. Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.

TKO PREŽIVI PRIČAT ĆE

(A MILLION WAYS TO DIE IN THE WEST)

uloge: Seth MacFarlane, Charlize Theron, Amanda Seyfried, Neil Patrick Harris, Liam Neeson, Giovanni Ribisi, Sarah Silverman

scenarij: Seth MacFarlane, Alen Sulkin, Wesley Wild

režija: Seth MacFarlane

proizvodnja: Universal, SAD, 2014.

trajanje: 116′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Dva lica siječnja (The Two Faces of January, 2014)

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja “copy paste” metodom nastoje postati reinkarancije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “da li je uistinu to to” ili da li je taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. U tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju se to događa početkom 1962. godine u Ateni gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). Sa njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti će Rydal doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebali imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hitchockovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici nego publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove je odlučio prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i portretirati moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac je nešto manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost za hitchcockovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma se doima ne samo kao “deus ex machina” nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali hollywoodski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost boljom, čak i u slučaju žanrovskih klasika, čini to što je prošlost.

DVA LICA SIJEČNJA

(THE TWO FACES OF JANUARY)

uloge: Viggo Mortensen, Kirsten Dunst, Oscar Isaac

scenarij: Hossein Amini

režija: Hossein Amini

proizvodnja: StudioCanal/Working Title, SAD/UK, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow, 2014)

Kreativnost u Hollywoodu je danas na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i hollywoodska adaptacija. 

Radnja filma se događa u bliskoj budućnosti u kojoj se Zemlja postala metom invazije vanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, se priprema velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) je bojnik američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta sa generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da bi u novom pokušaju ne samo preživi  dan, nego i izmijeni ishod bitke.

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je s filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kome je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, se čini nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo je prikazana odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji je izbjegavanje monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje s učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist je također prilično zahvalna sa glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao “remake” Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog vanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, se doima konfuznim i “nabrijenim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos toga, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

NA RUBU BUDUĆNOSTI

(EDGE OF TOMORROW)

uloge: Tom Cruise, Emily Blunt, Bill Paxton, Brendan Gleeson

scenarij: Christopher McQuarrie, Jez Butterworth & John-Henry Butterworth

režija: Doug Liman

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Grace od Monaka (Grace of Monaco, 2014)

Postoji malo spektakularnijih načina da se pruži publicitet nekom filmu od premijere kojom se otvara festival u Cannesu. A još je manje načina da taj publicitet postane negativan kada takva prigoda postane poznata po zviždanju od strane publike i gotovo jednodušnom pljuvanju od strane tamo okupljenih kritičara. Grace od Monaka, biografska drama posvećena hollywoodskoj glumici i monegaškoj knjeginji Grace Kelly, je doživio takvu zlu sudbinu, a k tome su još i prije same premijere počele kolati priče o otvorenom neprijateljstvu monegaške kraljevske obitelji prema svom prikazu, ali i sukobu francuskog režisera Oliviera Dahana sa američkim producentom i distributerom Harveyem Weinsteinom oko toga da li ga treba kratiti ili premontirati. Na kraju je, slično kao i nedavnom sporu oko Snowpiercera, u borbi s inače u takvim stvarima bezobzirnim, ali u kupljenju nagrada izuzetno uspješnim, Weinsteinom, pobjedu odnio režiser. Tako sada i hrvatska publika ima priliku vidjeti autentičnu autorsku verziju i zaključiti da li je negativna reakcija u Cannesu posljedica jeftinog politikanstva i snoberaja, ili je možda Grace od Monaka tamo zasluženo prošla kroz “topli zec”.

Radnja započinje godine 1956. kada Grace Kelly (Kidman) uživa na vrhuncu svoje filmske karijere, kao “Oscarom” ovjenčana glumica i legendarna “ledena ljepotica” iz popularnih Hitchcockovih trilera. Međutim, ona je sve to ostavila kako bi se udala za kneza Rainera III (Roth), vladara Monaka, sićušne, ali bogate države na obali Mediterana, koja je, iako doduše kao francuski protektorat, uspjela nekako očuvati svoju suverenost do sredine 20. stoljeća. Za ostatak svijeta taj je događaj jedna od rijetkih bajki koja je postala stvarni život, no, kada se radnja premjesti pet godina kasnije, Grace više nije potpuno sretna. Iako je Raineru rodila dvoje djece, osjećaju se tenzije u braku, Grace kao “sirova” Amerikanka ne posjeduje diplomatske vještine europskih aristokrata, a ni Rainerovi podanici joj ne iskazuju isto povjerenje kao “domaćoj” vladarici. Zbog svega toga je Grace više nego spremna prihvatiti ponudu koju joj je dao Hitchcock (Roger Ashton-Griffiths) da se vrati u Hollywood i glumi naslovni lik njegovog novog filma “Marnie”. To, međutim, nije previše drago njenom mužu koji ima dodatne probleme s političkom krizom koje je je izazvao zahtjev francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea (Penvern)  da Monako uvede poreze kako bi financirao francuski državni proračun, odnosno prijetnje da će u suprotnom vojno napasti i anektirati Rainerovu kneževinu.

Nije teško pretpostaviti da je jedan od glavnih motiva za stvaranje Grace bilo nastojanje da se pograbe “Oscari” i druge prestižne nagrade. Olivier Dahan je u tome imao izuzetnog uspjeha zahvaljujući La vie en rose, biografskom filmu posvećenom Edith Piaf. Kao svojevrsni model za Grace se, međutim, nekako lakše može identificirati nešto ranije u kina puštena Diana. Oba filma su za protagonisticu imali tragično stradalu princezu i jednu od najvećih ikona 20. Stoljeća, odnosno u oba filma je glavni lik tumačila ugledna australska glumica. Na Dahanovu žalost, oba filma su slično prošla kod publike i kritike. Kada se usporede, moglo bi se reći da je u slučaju Grace palac dolje bio daleko više zaslužen.

Izvor većine problema za Grace je scenarij Arasha Amela koji, suočen s nedostatkom neke ozbiljnije drame u životu naslovne protagonistice, to nastoji nadoknaditi kreativnim, ali ne previše uvjerljivim prikazivanjem povijesti. Tako je Graceina odluka da se vrati glumi pretvorena u prvorazredni skandal (a zapravo, sasvim banalnu stvar u usporedbi s onime čime su naslovnice tabloida punila njena djeca). Još manje uvjerljivim se čini pokušaj da spor oko relativne nevažne svote novaca koje plejboji i tajkuni ostavljaju izvan domašaja francuskih poreznika pretvori u međunarodni problem kalibra kubanske raketne krize. Najgore je, međutim, što Amel i Dahan sve to začinju s prilično slabašnom dvorskom spletkom, odnosno pokušavaju od svega napraviti svojevrsni hommage Hitchcockovoj Rebecci, koji pak, na kraju izgleda toliko bijedno da se lakše može shvatiti kao slučajna parodija. 

Publici će, međutim, najviše u oči ući gotovo očajničko nastojanje Kidman da opovrgne sve one zlobnike koji su tvrdili da zbog injekcija botoksa u lice više nije u stanju adekvatno glumiti različite emocije. Dahan joj izlazi u susret ne samo tako što gledatelje bombardira krupnim planovima, nego i uvođenjem lika ekscentričnog aristokrata (koga tumači Derek Jacobi) koji Grace podučava “ispravnom aristokratkom držanju”, odnosno pokazivanju emocija kao da je riječ o sudionici dramske sekcije u osnovnoj školi, a ne hollywoodskoj profesionalnoj glumici. U svemu tome Jacobi izgleda kao karikatura, a gotovo svi drugi glumci – uključujući vidno neraspoloženog Rotha – prolaze još gore. Scenarij ih je u mnogo čemu sveo na patetične stereotipe i svojevrsne voštane figure. Jedina stvar koja Grace čini koliko-toliko uvjerljivom jest to što, zahvaljujući atraktivnim lokacijama i raskošnim kostimima film lijepo izgleda, isto kao što (ponekad) lijepo zvuči. Savršenstvo vanjske forme, međutim, ovdje manje nadoknađuje, a više ističe ispraznost i promašenost sadržaja. Kada Grace od Monaka konačno dođe do svoje odjavne špice, publika će biti zahvalna što scenarij život protagonistice nije prikazao do njenog povijesnog kraja. Da se umjesto par godina na isti način tretiralo par desetljeća, Grace bi predstavljala još gore mučenje. Gore od spoznaje da nekada i među filmofilima tako omražene ličnosti poput Weinsteina ponekad znaju biti u pravu.

GRACE OD MONAKA

(GRACE OF MONACO)

uloge: Nicole Kidman, Tim Roth, Geraldine Sommerville, Millo Ventimiglia, Parker Posey, Andre Penvern

scenarij: Arash Amel

režija: Olivier Dahan

proizvodnja: Stone Angels/T1 Films/Canal Plus, SAD/Francuska/Belgija/Italija/Monako, 2014.

trajanje: 103 ‘

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Godzilla (2014)


Za nedavne kataklizmičke poplave često se govori kako su to “najgori takvi događaji” u “posljednjih stotinu” ili “tisuću godina”. Takve tvrdnje, međutim, valja staviti u određenu perspektivu, kada se uzme u obzir da su neki dijelovi svijeta imali daleko češćih iskustava s daleko gorim kataklizmičkim događajima. To se prije svega odnosi na Japan, koji su posljednjih sto godina zadesili kataklizmički potresi, ratni porazi, bombardiranja i nuklearne nesreće. Oni su se, dakako, odrazili i na japansku kulturu, pri čemu je najpoznatiji primjer Gojira, orijaški gušter u ostatku svijeta poznat kao Godzilla. Nastao je 1954. godine kao naslovni lik SF-spektakla Ishira Honde. Priča o Godzilli, prapovijesnom čudovištu s dna oceana koje su američki nuklearni pokusi u Pacifiku probudili i potakli da krene u razaranje Tokija, često je tumačena kao jedan od načina na koji su se Japanci nastojali nositi s traumama Hiroshime i Nagasakija, ali i svojevrsni odraz hladnoratovske tjeskobe izazvane saznanjem da je čovječanstvo po prvi put u mogućnosti izazvati globalno uništenje. Dijelom i zbog toga, Godzilla je postao jedna od najvećih ikona ne samo japanske nego i svjetske popularne kulture. To je, dakako, nastojao iskoristiti i Hollywood. U tome ga nije obeshrabrio ni spektakularni neuspjeh Rolanda Emmericha 1998. godine. Tako je šezdeseta obljetnica japanskog originala proslavljena novim spektakularnim holivudskim remakeom, koji bi trebao biti jedan od najvećih blockbustera ove sezone.

Film Garetha Edwardsa na svojem početku odaje hommage originalu, dijelom i tako što dolazak Godzille smješta u hladnoratovsku 1954. godinu. Razlika je, pak, u tome što će proći desetljeća prije nego što čudovišta s dna Pacifika počnu svoj rušilački pohod, a još duže vrijeme prije nego što šira javnost postane svjesna njihova postojanja. To će se dogoditi prekasno za Joea Brodyja (Cranston), američkog nuklearnog fizičara čija je supruga i kolegica Sandra (Binoche) 1999. godine stradala u katastrofi japanske nuklearne elektrane službeno pripisanoj potresu. Petnaest godina kasnije mjesto je nesreće postalo zabranjena zona, ali se Joe tamo probija uz pomoć svojeg sina Joea (Taylor-Johnson), mornaričkog stručnjaka za eksplozive, te nastoji pronaći dokaze koji bi ukazali na stvarno objašnjenje. Njih dvojica ga, pak, pronalaze u obliku orijaškog stvorenja koje se doslovno hrani radijacijom iz uništene elektrane. Njega je godinama držala zatočenog tajanstvena međunarodna organizacija, ali nakon što pobjegne postaje metom američke mornarice i zrakoplovstva. Joe je prisiljen priključiti se svojim kolegama u lovu, u kojem ima i neke dodatne osobne motive. Odredište je monstruma, naime, San Francisco, Joeov dom, gdje živi njegova supruga Elle (Olsen) zajedno s malim sinom.

Gareth Edwards, britanski redatelj dosad poznat po hvaljenom niskobudžetnom SF-filmu Monsters, u svojem novom, 160 milijuna dolara teškom ostvarenju, postigao je najvažniji cilj, barem za one malo starije gledatelje. Njegova Godzilla je, naime, daleko bolja od one Emmerichove. S druge strane, to i nije bilo tako teško. Daleko je teže bilo opravdati za ovakvu vrstu filmova često nerealna očekivanja, dodatno povišena zahvaljujući jednom od najefektnijih holivuskih trailera u posljednje vrijeme. Edwardsu se, s druge strane, ne može zamjeriti da se nije trudio. U novoj Godzilli više je nego jasno kako je njezin autor, slično kao i J. J. Abrams u Super 8, marljivo proučavao opus Stevena Spielberga te nastojao destilirati elemente koji najbolje funkcioniraju u ovoj vrsti filmova. To se prije svega odnosi na načelo da se čudovište ne prikazuje odmah, nego postupno, omogućujući publici da strah prethodno stvara vlastitom maštom. Također je u filmu primjetno spilbergovsko inzistiranje na obiteljskim vrijednostima i korištenje djece kao likova što je češće moguće. Filmofile će pak prilično zabavljati prepoznavanje pojedinih scena, kadrova i drugih detalja koji su manje-više “posuđeni” iz Spielbergova opusa. Jedan od najeklatantnijih primjera jest taj da protagonist dijeli prezime s protagonistom Ralja. S druge strane, Edwards se u film trudi ubaciti i originalan sadržaj, pri čemu najviše valja istaći scenu padobranskog skoka u mračni, razoreni metropolis – jedan od najefektnijih, gotovo antologijskih prizora za današnju svjetsku kinematografiju.

Edwardsova Godzilla izgleda onako kao što bi trebao izgledati klasični blockbuster, ali to, nažalost, nije dovoljno. Edwardsa, a i publiku, po običaju je iznevjerio holivudski scenaristički odbor sastavljen od nekoliko potpisanih i anonimnih autora, a koji su se svojim rutinerskim pristupom pobrinuli da dojmljivi prizori izgube ono što bi trebalo biti njihovo vezivno tkivo – upečatljiva priča i likovi. Iako će, bez svake sumnje, biti kritičara koji će Godzillu hvaliti kao film s ekološkom porukom, ona se ovdje svela tek na repliku potrošenu u traileru, a koju izgovara lik za kojega se ispostavi da je potpuno suvišan. To se, manje-više, može reći za gotovo sve njih, a inače impresivna glumačka ekipa ostaje potpuno neiskorištena. Možda je to najprimjetnije kod Elizabeth Olsen, koja je svedena na to svako malo bude užasnuta prizorima destrukcije u svom gradu ili zabrinuta za dijete kojemu se – s obzirom da je ovo ipak konvencionalni holivudski film – ništa loše na kraju ne može dogoditi.

Dojam postaje posebno loš u drugom dijelu filma, kada jedan od najvećih i najvažnijih obrata u zapletu ostaje tragično neobjašnjen. Konačni se obračun, naravno, mora ponovno događati noću s obzirom da su tada specijalni efekti jeftiniji, a 3D-prizori bi trebali biti efektniji (što ovdje, nažalost, nije slučaj). Epilog filma, pak, mora biti takav da ostavi priliku za eventualni nastavak, ali i publici objasniti pravo značenje završnice. Ovo posljednje znači da su i sami autori svjesni nedostataka Godzille. Iako je u nju utrošeno previše talenta da bi se mogla nazvati lošom ili negledljivom, nova inkarnacija japanske pop-ikone predstavlja jedno od najvećih filmskih razočaranja godine.

GODZILLA

uloge: Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Elizabeth Olsen, Juliette Binoche, Sally Hawkins, David Strathairn, Bryan Cranston

scenarij: Max Borenstein

režija: Gareth Evans

proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ledolomac (Snowpiercer, 2013)

Filmofili su nedavno dobili još jedan primjer ostvarenja pomalo izlizane izreke kako “ne postoji nešto tako kao loš publicitet”. Ponekad čak i ako ste u priči završili kao negativac i izgubili bitku, na kraju vam se može dogoditi da dobijete (komercijalni) rat. Barem bi se time mogao tješiti kontroverzni američki producent i distributer Harvey Weinstein, javnosti poznat po uspješnim PR kampanjama za osvajanje (uglavnom nezasluženih) “Oscara”, a manjem krugu filmofila po iritantnoj sklonosti da ne-američke filmove na američkom tržištu (a što znači i ostatku svijeta) prikazuje u sramotno skraćenom obliku. Jedan od posljednjih koji je trebao postati žrtvom takve prakse je Snowpiercer, SF-film Bong Joon-hoa, autora koji trenutno uživa status jednog od najvećih zvijezda južnokorejske, odnosno azijske kinematografije. Iako je u svom originalnom dvosatnom trajanju postigao veliki komercijalni uspjeh u domovini, Weinstein je nakon otkupljivanja prava iznio ideju da se film sreže za nekih dvadesetak minuta, navodno zato da bi ga “lakše razumjeli u Iowi”. Nakon što je priča došla do Interneta, protiv Weinsteina se nekoliko mjeseci dizala kuka i motika. Na kraju je Weinstein kapitulirao i pristao da se film prikaže u originalnom obliku, u kakvom ga, nekoliko mjeseci prije američke, može vidjeti i hrvatska publika.

Snowpiercer (čiji se naslov ponegdje prevodi kao Ledolomac) se temelji na La Transperceneige, stripu francuskih autora Jacquesa Loba i Jean-Marc Rochettea. Radnja se događa u bliskoj budućnosti, nakon što je pokušaj da se globalno zatopljenje zaustavi masovnim ubacivanjem kemikalija u atmosferu krenuo kataklizmički krivo i proizveo ledeno doba. Preživjeli ostaci čovječanstva su utočište pronašli u orijaškom vlaku koga je dizajnirao ekscentrični tajkun i koji, zahvaljujući perpetuum mobileu, sedamnaest godina bez prestanka vozi svjetskim prugama. Život za putnike, međutim, nije lak, prije svega za one koji su završili u stražnjim vagonima gdje caruju siromaštvo, prljavština i bolest, a jedina hrana su bezukusne proteinske pločice. Tokom godina su tamošnji putnici nekoliko puta pokušali promijeniti stvari ili barem stići do prednjih vagona gdje se, kako stvari stoje, živi daleko bolje i luksuznije. Posljednji takav pokušaj vodi Curtis Everett (Evans), djelomično potaknut oduzimanjem male djece koju za račun vlasti provodi beskrupulozna ministrica Mason (Swinton). Curtis, dijelom koristeći tajanstvene poruke poslane iz prednjih vagona,  a dijelom o narkoticima ovisnog korejskog sigurnosnog eksperta Namgoong Minsua (Kang-ho), se zajedno sa svojim sljedbenicima uspije probiti prema prednjim vagonima. Njegovo napredovanje, međutim, izaziva sve više krvoprolića, ali i otkrića koja bi ionako neugodni život u vlaku učinila još neugodnijim.

Osnovni motiv zapleta u Snowpierceru – “arka” u kojoj ostaci čovječanstva stvaraju minijaturnu distopiju – se prilično često koristio u SF-žanru. Ono što ga čini originalnim jest ideja da se umjesto interstelarnog svemirskog broda ili podzemnog kompleksa bunkera koristi nešto tako prozaično kao vlak. To je Bong Joon-hou značajno olakšalo posao kada je trebalo prikazati postapokaliptičnu okolinu, koja se svodi na vječni snijeg i led iz koga ponekad izroni dio iščezle civilizacije. Sam je vlak je, pak, gotovo u potpunosti stvoren u studiju, pa čak i bez nekog pretjeranog inzistiranja na specijalnim efektima ili nekavim futurističkim tehnološkim gadgetima. Mračni, prljavi i klaustrofobični stražnji vagoni, gdje se s putnicima ponaša kao sa bezvrijednom stokom, pak, asociraju na mračnu prošlost Holokausta, a i kada se radnja pokrene prema prednjim vagonima, gdje ima više svjetla i luksuza, a putnike serviraju “ulickani” konobari i sluge, Bong Joon-ho jasno pokazuje kako je ta “normalnost” postignuta kroz kombinaciju beskrupulozne propagande i dehumanizirajućeg samozavaranja. Ono što je u filmu možda najdojmljivije jest da scenarij scenarij Joon-hoa i Kelly Masterson publiku gotovo stalno podsjeća da je vlak zamišljen kao zatvoreni ekonomski i ekološki sustav, te da mu stalno prijeti katastrofalni nestanak u normalnom svijetu banalno pristupačnih resursa, a što putnike stalno tjera na razne neugodne moralne i egzistencijalne dileme. Možda je to najefektnije u scenama sukoba između vlasti i pobunjenika, a kga banalni logistički imperativi čine daleko krvavijim. Joon-ho je stoga, usprkos toga što bi netko vlak kao “arku” teško mogao “probaviti” kao uvjerljiv koncept, uspio stvoriti jednostavni, ali fascinantni fiktivni svijet.

Joon-ho, međutim, ima nešto manje uspjeha kada na temeljima tog svijeta pokušava sagraditi fascinantnu priču i likove. Iako se, sve do same završnice, uglavnom izbjegavaju uobičajeni distopijski klišeji, pa čak i jednostavna podjela na “dobre” i “loše” momke, dojam pomalo kvari prevelika grotesknost likova, koji Snowpiercer na trenutke čine parodijom samog sebe. To se prije svega odnosi na gotovo neprepoznatljivu Tildu Swinton čiji se izgled čini proporcionalnim njenom mentalnom zdravlju; nešto bi se slično moglo reći i za likove koje tumače inače pouzdani epizodisti poput Alison Pill ili Ewana Bremnera (Spuda iz Trainspottinga). Najbolji, najzaokruženiji ali i najkompleksniji lik je protagonist koga tumači isto tako teško prepoznatljivi Chris Evans. Prilično se zanimljivim čini i Joon-hov stari suradnik Song Kang-ho kao najenigmatskiji od svih likova u filmu. Uglavnom pozitivnom dojmu filma će značajno doprinijeti i njegova relevantnost, s obzirom da je u mikrokozmosu Snowpiercera nije teško pronaći alegoriju na današnji svijet i probleme rastuće nejednakosti, nestanka resursa i na njima temeljenih dostignuća civilizacije koja su se uzimala zdravo za gotovo. Tome će manje doprinijeti sama završnica, koja će nekim gledateljima, pogotovo onima dobro upućenima u žanrovske klasike (poput THX 1138) izgledati melodramatski predvidljivom. Snowpiercer bez obzira na to predstavlja fascinatno ostvarenje i primjer filma za čiji se integritet isplatilo boriti.

LEDOLOMAC

(SNOWPIERCER)

(설국열차)

uloge: Chris Evans, Kang-ho Song, Go Ah-sung, Tilda Swinton, John Hurt, Ewan Bremner, Allison Pill, Octavia Spencer, Ed Harris

scenarij: Bong Joon-ho & Kelly Masterson

režija: Bong Joon-ho

proizvodnja: Radius TWC/CJ Entertianment, Južna Koreja/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Susjedi iz pakla (Neighbors, 2014)

Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla  Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.

Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.

Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom,  ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.

Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku,  nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.

SUSJEDI IZ PAKLA

(NEIGHBORS)

uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow

scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen

režija: Nicholas Stoller

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 97 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Osveta u visokim petama (The Other Woman, 2014)

Jedna od stvari o kojoj je volio govoriti Rust Cohle, protagonist TV-serije Pravi detektiv, bio je koncept o tome da ljudska egzistencija predstavlja vječno ponavljanje jednog te istog. Lako je zamisliti kako je inspiracija za taj scenaristički detalj pronađena u suvremenoj hollywoodskoj praksi, čiji se remakeovi i nastavci pretvaraju u reciklažu svega postojećeg. A ponekad se dojam o proživljavanju jednih te istih događaja može stvoriti i zbog filmova koji nisu identični (ili dovoljno slični) samo po sadržaju, nego i po reakcijama publike i kritike. Jedan takav slučaj bi mogao pružiti Klub prvih supruga, komedija iz 1996. godine koja je okupila tri popularne komičarke – Bette Midler, Goldie Hawn i Diane Keaton – u likovima prevarenih i odbačenih žena koje se udružuju u svrhu osvete svojim bivšim muževima. Taj je film doživio iznenađujući uspjeh na kino-blagajnama, usprkos toga što su ga kritičari nabili na kolac. Osamnaest godina kasnije, u američka i svjetska kina je došla The Other Woman (“Druga žena”, čiji je naslov preveden kao Osveta u visokim petama), komedija koja koristi slični zaplet. Rezultati su bili istovjetni – vrlo dobra gledanost i porazne kritike. 

Protagonistica filma je Carly Witten (Diaz), uspješna njujorška odvjetnica koja je odnedavno počela strastvenu ljubavnu vezu sa šarmantnim poslovnim čovjekom Markom Kingom (Coster-Waldau). Iznenadni posjet Markovoj kući, međutim, otkriva neugodnu istinu u obliku Markove supruge Kate (King). Niti ona nije previše sretna zbog otkrića da je dijelila muškarca svog života, te odlučuje potražiti Kate kako bi od nje dobila objašnjenje. Usprkos neugodnosti cijele situacije, dvije žene se počnu družiti i postaju prijateljice te počnu planirati osvetu. Ubrzo se ispostavi da Mark održava još jednu vanbračnu vezu, ovaj put s mladom djevojkom Amber (Upton). Nakon što su je upoznali sa pravim stanjem stvari, i Amber im se priključuje. Prateći Marka, tri žene otkrivaju kako supruge i djevojke nisu jedine koje je iznevjerio, odnosno kako se osim ženskarenjem bavio i drugim, daleko ozbiljnijim nepodopštinama.

Iako je i trailer sugerirao ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskim “high concept” komedijama, ne može se reći da zaplet iz scenarija Melisse Stack nije imao potencijala za nešto “dublji” sadržaj. Osveta je, tako, reklamirana kao “ženski” film, a što sa sobom povlači i određenu dozu feminizma, ili, preciznije, onoga što suvremeni Hollywood smatra feminizmom. Dva glavna lika, koje tumače Diaz i Mann, bi tako trebale utjeloviti dilemu moderne žene, odnosno odgovore na pitanje da li je važnija karijera ili brak. Osveta, na prvi pogled, prednost daje ovom prvom, jer je Carly prikazana kao najinteligentnija, najsposobnija i materijalno najbolje “potkožena” od svih članica ženske družine, dok Kate i sama priznaje da je glupa. Kontrast između ta dva arhetipa, međutim, nije nimalo iskorišten; umjesto toga se inzistira na njegovoj sintezi, pa se tako ispostavi da i moderna i “cool” Carly žudi sa mužem, djecom i stalnim krovom nad glavom – a sve to će, prigodno, dobaviti građevinar čiji lik tumači maneken Taylor Kinney. Osuda muškaraca kao bezvrijednih, pohotnih i nevjernih svinja je, pak, kompromitirana završnom scenom koja takvo ponašanje jednog od sporednih likova prikazuje na prilično blagonaklon način.

Glavni problem Osvete, međutim, nije toliko u konceptu koliko u traljavoj izvedbi. Film bi trebao biti komedija, ali će gledatelj koji slučajno nabasa u kino imati problema da odmah odredi njegov žanr. Humora u filmu baš previše i nema, a i kvaliteta je očajna. To se možda najviše vidi u slučaju Kate, čiji je lik pretvoren u patetičnu, glupu i mentalno neuravnoteženu kreaturu. Čak i neosporni talent Leslie Mann, koja je zahvaljujući svom suprugu Juddu Apatowu postala “kraljicom američke komedije”, ne može spriječiti da gledatelj izgubi svaku trunku simpatije za njen lik. Producenti, vjerojatno svjesni da u filmu mnogo toga nije smiješno, negdje na polovici nastoje to kompenzirati ubacujući gegove na temu različitih bioloških procesa, a koji se doimaju kao greškom umontirani iz komedija braće Farrelly. Ipak, najgora stvar u filmu je ono što bi trebao biti njegov najveći adut, iako ne za ciljanu publiku. Manekenka Kate Upton tako u filmu demonstrira sve ono što je učinilo zvijezdom Sports Illustrated i jednom od najpoželjnijih žena svijeta; međutim, čim njen lik otvori usta nedostatak glumačkog iskustva i talenta postaje bolno očigledan. Kao i to da se povijest ipak ne ponavlja, jer su u Klubu prvih žena, ma koliko taj film bio loš, u tri glavne uloge nastupile tri talentirane komičarke, dok je ovdje taj broj smanjen za trećinu. Nakon osamnaest godina, dakle, neke stvari nisu iste. Postale su još gore.

OSVETA U VISOKIM PETAMA

(THE OTHER WOMAN)

uloge: Cameron Diaz, Leslie Mann, Nikolaj Coster-Waldau, Kate Upton, Taylor Kinney, Don Johnson

scenarij: Melissa Stack

režija: Nick Cassavetes

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10