Kategorija: Film

RECENZIJA: Dobrodošli u New York (Welcome to New York, 2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Abela Ferraru se može voljeti i mrziti, ali se teško oduprijeti dojmu da je riječ o jednom od rijetkih američkih filmaša koje svoje djelo shvaća uistinu osobno, odnosno da ono što stavlja na ekran velikim dijelom dolazi iz dubine njegovog srca (zlobnici bi, dakako, spomenuli neke druge dijelove ljudske anatomije). Malo režisera je danas spremno u film uložiti toliku energiju, od strane svojih glumaca pokušati izvlačiti posljednji kvant potencijala i čeprkati po dijelovima ljudske psihe i karaktera od kojih bježe čak i nadobudni art-filmaši (a o Hollywoodu ne govorimo). Kada se Ferrara udruži s jednom glumačkom veličinom kao što je Gerard Depardieux, publika može očekivati nešto zbilja posebno. A može se očekivati još više kada se taj dvojac pozabavi stvarnom ličnošću čiji je privatni život, najblaže rečeno, živopisan, odnosno relativno svježim skandalom koji je nekako uspio kombinirati seks, klasne i rasne razlike, još uvijek aktualnu globalnu ekonomsku krizu, političke intrige, korupciju i teorije zavjere. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pa i u Ferrarinoj karijeri, velika očekivanja često znaju dovesti do velikog razočaranja. Dobrodošli u New York  je jedan takav film.

Iako su se autori osigurali rutinskom napomenom da je riječ o “fikciji”, svatko malo upućeniji zna da Depardieux u filmu tumači lik Dominiquea Strauss-Kahna, francuskog ekonomista i socijalističkog političara čija je karijera vrhunac doživjela imenovanjem za direktora Međunarodnog monetarnog fonda, a s kog mjesta je 2011. godine morao odstupiti zbog optužbi za seksualno zlostavljanje sobarice njujorškog hotela. Nakon kratkog “meta” prologa u kojem Depardieux tumači samog sebe i novinarima objašnjava zašto je preuzeo ulogu čovjeka koga, prema vlastitim riječima, “mrzi”, počinje Ferrarina rekonstrukcija kobnih događaja.  Strauss-Kahnov alter ego, koji se u filmu zove Deveraux, upoznajemo u njegovom washingtonskom uredu, gdje, po svemu sudeći, manje vremena provodi u nastojanju da spasi svjetsku ekonomiju od propasti, a više u pripremama za povratak u domovinu gdje bi se trebao kandidirati za predsjednika. U tu svrhu će francuskom sigurnosnom dužnosniku (Guttman) koji mu je došao u službeni posjet iz kurtoazije biti ponuđene seksualne usluge jedne od tajnica iz Deverauxovog harema, a kada dotični kao profesionalac to ljubazno odbije, Deveraux će se osobno pobrinuti da takav resurs tom prilikom ne ostane neiskorišten. Njegov seksualni apetit je toliko neutaživ, da se čak i rutinski boravak u njujorškom hotelu pred let u Pariz pretvara u cjelonoćnu orgiju sa slučajnim poznanicama i prostitutkama, a sljedeće jutro igrom slučaja predmetom pohote postane i zlosretna sobarica (Afesi). Iako je incident kratak, Deverauxa, na njegovo veliko iznenađenje, na aerodromu hapsi policija te je smješten u istražni zatvor. Iz njega izlazi zahvaljujući svojoj požrtvovnoj i politički ambicioznoj supruzi Simon (Bisset), koja neće štediti novac kako bi Deverauxu osigurala jamčevinu, kućni pritvor ali i dovoljno dobre odvjetnike i “spin” majstore da “pokopaju” cijeli slučaj.

U stvarnosti je slučaj Kahn završio upravo tako, odnosno prava istina se vjerojatno nikada neće doznati, jer su njujorške vlasti na kraju, navodno zbog nedostatka dokaza, odustale od kaznenog progona, a Kahn i njegova žrtva građansku parnicu okončale tajnom nagodbom. Iako je to, kao i brojni drugi detalji, dalo plodno tlo za teorije o tome da su Kahnu “smjestili” američka vlada ili politički protivnici iz domovine, Ferraru i njegovog scenarista Chrisa Zoisa one nisu previše zanimale. Odlučio se za daleko jednostavniju opciju po kojoj je Deveraux/Kahn uistinu kriv. To je omogućilo da ga Depardieux tumači kao potpuno đubre, pri čemu se, zlobnici bi rekli, nije morao previše truditi, s obzirom da je svakojakih ispada imao i u stvarnom životu. Deveraux je, pak, prilično uvjerljiv, i moglo bi se reći, jedan od najbolje postavljenih i odglumljenih likova u posljednje vrijeme; sasvim je lako zamisliti da osoba koja je navikla da pred njom predsjednici i premijeri “suverenih” država pune hlače, odnosno čija riječ može izazvati glad i siromaštvo milijardi ljudi, zaboravi što znači riječ “ne”, odnosno koja sebi može dozvoliti luksuz da se ponaša krajnje bezobrazno i bahato ne samo prema hotelskim sobaricama, nego i prema vlastitoj kćeri (Mouté) koju dovodi u neugodne situacijw. Ferrara sve to prikazuje na krajnje naturalističan način, pa tako scene orgija u hotelskoj sobi izuzetno dugo traju i prikazane su s eksplicitnošću koja se nekoć zvala “soft pornografijom”. To uključuje i scene u kojim će Depardieux imati prilike pojaviti se bez imalo odjeće na sebi, što, s obzirom na njegove godine i grotesknu gojaznost, neće biti previše ugodan prizor svima osim publici s određenim fetišima. Takva ogoljenost i Ferraru i Depardiuexa dobro služe i u drugom dijelu filma, kada se pokrenu “institucije pravne države” i kada se washingtonski “gospodar univerzuma” odjednom mora suočiti s policajcima i zatvorskim čuvarima koji, usprkos sve svoje profesionalnosti, ne mogu skrivati krajnji prijezir prema gadu poput onih čije upravljanje svjetskim zbivanjima, svjesno ili nesvjesno, drže odgovornim za sav društveni otpad koji svakodnevno moraju čistiti s njujorških ulica.

Nakon što je odgovorio na pitanja “što” i “kako”, Dobrodošli u New York se pokušava pozabaviti s pitanjem “zašto” u završnom dijelu. To se događa u luksuznom iznajmljenom stanu gdje je Deveraux smješten kako bi u kućnom pritvoru čekao sudski rasplet, i gdje ima prilike malo razmisliti o svojoj prošlosti i budućnosti. Taj je dio filma najlošiji i predstavlja razočaranje. S jedne strane, kroz prilično nespretne “flashbackove” vidimo kako je Deveraux sebe doveo u tu situaciju, odnosno zaključio kako će prilikom ženskarenja uvijek proći “lišo”, bilo kada žene kažu “da” – poput studentice koju zavede pored njenog oca koji gleda u nevjerici – bilo kada kažu “ne” – poput mlade novinarke koju pokuša silovati prilkom intervjua (američki alter ego francuske novinarke Tristane Banon, koju tumači Shanyn Leigh). S druge strane je potpuno nejasno kako je netko poput Deverauxa mogao postati tako moćan, odnosno Depardieux kroz njegov prikaz ne odaje nikakvu inteligenciju nekakvog briljantnog ekonomista niti diplomatski šarm s kojim je mogao “izmuljati” svoj put na svjetski vrh. Dodatnu zbrku stvara inače impresivna Jacqueline Bisset, čiji je, lik, s jedne strane, očigledno frustriran time što mora glumiti vjernu suprugu čovjeka koji joj je uništio vlastite političke ambicije i životno djelo, a s druge strane nije jasno zašto to čini i kako je s njime uopće završila. Sugestije da bi riječ mogla biti o ucjeni i , odnosno da Simonino bogatstvo potječe od pljačke Židova u Holokaustu, je kasnije tvorcima filma stvorilo određene pravne probleme, s obzirom da je njen stvarni alter ego, Anne Sinclair Židovka te je prijetila tužbama zbog povrede ugleda. Deverauxovi monolozi, u kojima pokušava na brzinu objasniti svoj životni put, odnosno transformaciju od mladenačkog idealista do sredovječnog hedonističkog pohotnika, se također čine ispraznim.

Dobrodošli u New York ipak, kada se sve zbroji i oduzme, ostavlja pozitivan dojam. Ferrara i Depardieux pokazuju da su talenti takvog kalibra da, i kada promaše, stvaraju prilično dojmljivu eksploziju.

OCJENA: 6/10

DOBRODOŠLI U NEW YORK

(WELCOME TO NEW YORK)

uloge: Gerard Depardieux, Jacqueline Bisset, Marie Mouté, Pamela Afesi, Ronald Guttman

scenarij: Abel Ferrara & Chris Zois

režija: Abel Ferrara

proizvodnja: Wild Bunch/IFC Films, Francuska/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dobri ljudi (Good People, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Gledajući kako javnost, donedavno tako žustra u razapinjanju “lopina”, sada odjednom lije stvarne i virtualne suze i organizira ulične procesije podrške gradskim i drugim “očevima” koji su “pali” zbog stvarnih ili navodnih “ruka u pekmezu”, teško je ne složiti se s ciničnim zaključkom talijanske poslovice o tome da je ključna razlika između lopova i poštenog čovjeka u nedostatku prilike. Upravo je ovo posljednje – situacija u kojoj običan čovjek dobija priliku “omrsiti” se bogatstvom stečenim na protuzakonit, nemoralan ili sumnjiv način – zahvalni motiv za brojne filmske trilere, pogotovo one koji svoj žanrovski sadržaj žele obogatiti elementima drame ili socio-ekonomskog komentara. Kao jedan od takvih primjera bi mogli poslužiti Dobri ljudi, američki film danskog režisera Henrika Rubena Genza koji se pojavio u domaćim kino-dvoranama.

Protagonisti, koje tumače James Franco i Kate Hudson, su Tom i Anna Wright, čikaški bračni par koji je zbog financijskih nedaća i naslijeđene nekretnine odlučio sreću potražiti u Londonu. Sreća ih ni tamo previše ne mazi, pa tako i uz Annin stalni posao učiteljice i Tomove povremene poslove kućnog majstora ne mogu sastaviti kraj s krajem, te im zbog dugova prijeti deložacija. Kada im podstanar podlegne predoziranju heroinom i tako nestane i dodatni izvor prihoda, stanje se čini očajnim, ali samo do trenutka kada Tom otkrije kako je pokojnik skrivao torbu s hrpom novaca. Wrightovi je odluče zadržati, svjesni da time riskiraju daleko ozbiljnije probleme od financijskih. Novac je, naime, pokojnik bio ukrao krvoločnom gangsteru Jacku Witkowskom (Spruell), koji je, pak, prethodno bio opelješio francuskog narko-bosa Khana (Sy). Oba kriminalca ne prežu ni od čega u potrazi za novcem i osvetom, a situaciju dodatno komplicira i policijski inspektor Holden (Wilkinson), koji je brzo zaključio da Wrightovi drže novac, ali čiji postupci sugeriraju da je u cijelu stvar upetljan iz razloga koji nisu potpuno profesionalne prirode.

Mnogi koji budu gledali Dobre ljude će film nazvati “generičkim”, odnosno tvrditi da su sve što se vidi u filmu “vidjeli već negdje prije”. Deja vu se, barem kod onih starijih, može objasniti sa Shallow Grave (u Hrvatskoj prevedenom kao Sasvim malo ubojstvo), dva desetljeća starim cjelovečernjim prvijencem britanskog režisera Dannyja Boylea koji je imao gotovo identičnu premisu. Neumitne usporedbe dva ostvarenja će, dakako, biti na štetu novog filma, s obzirom da je Boyle upravo sa svojim prvim filmom postao mezimac i kritike i publike. Za razliku od Boyleovog filma, koji je hitchocockovsku formulu o “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji” iskoristio kako bi izgledao i zvučato “cool”, Dobri ljudi ne samo što se ne trude sakriti svoj relativno niski budžet, nego i priličnu štedljivost kada su u pitanju zaplet i likovi. Scenarij Kellyja Mastersona se kod karakterizacije drži načela “manje je više”, pa je tako od samog početka jasno tko je u filmu pozitivac, a tko negativac; među njima nema nikakvih skrivenih motiva ili složenosti, pa u radnji nema niti prostora za nekakve iznenadne obrate. Gledatelji, čak i oni malo iskusni, će unaprijed moći pogoditi i rasplet. Ono što Dobre ljude drži iznad vode je prije svega tehnička realizacija – Genz je predviđeni sadržaj u 90 minuta uspio ugurati s vojničkom preciznošću te napravio niz efektnih scena koji vješto koriste sumorno ozračje Londona. Njegov spartanski pristup režiji se najbolje odražava u sceni završnog obračuna koja pokazuje inventivnost bez obzira na svoju predvidljivost. Glumačka ekipa, dakako, tu nema nekog naročitog posla, ali solidno odrađuje posao –što uključuje u posljednje vrijeme hiperaktivnog Franca i pomalo zaboravljenu Kate Hudson (koja će, pak, fanovima koji još vode računa o takvim detaljima, u jednoj sceni nakratko na uvid staviti svoju golu stražnjicu) te uvijek pouzdanog Toma Wilkinsona.

Dobre ljude, međutim, najzanimljivijim čine upravo usporedbe s Boyleovom ostvarenjem, i to kao povod za razmišljanje kako se filmski svijet, a i svijet uopće, bitno promijenio u posljednja dva desetljeća. Nestala je srednja klasa koju su činili arogantni i pohlepni “yuppieji” i zamijenili su ih obični “šljakeri”, koji sami za sebe kažu da su “dobri ljudi”, koji su sve vrijeme poštovali pravila i pokušali marljivim radom izgraditi “američki san”, ali kojima današnji, recesijom nagriženi kapitalizam, za razliku od vrlog novog svijeta 1990-ih, ne jamči krov nad glavom. I možda se zato sa Tomom i Annom, čak i kada su u pitanju “generički” i jednodimenzionalni likovi u jednom solidnom, ali lako zaboravljivom trilerčiću, daleko lakše poistovjetiti. Kao što se slični fenomeni događaju s likovima nekih kriminalističkih drama iz stvarnog života.

DOBRI LJUDI

(GOOD PEOPLE)

uloge: James Franco, Kate Hudson, Tom Wilkinson, Sam Spruell, Omar Sy, Anna Friel

scenarij: Kelly Masterson

režija: Henry Ruben Genz

proizvodnja: Millennium Films, SAD, 2014.

trajanje: 90′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dracula: Neispričana priča (Dracula Untold, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od najvećih ironija u povijesti horor filmova jest da vjerojatno najpopularniji lik tog žanra nije proizvod nečije mašte, nego se temelji na stvarnoj povijesnoj ličnosti. Grof Dracula, vampir koji više od jednog stoljeća plaši publiku sa stranica knjiga, pozornica i ekrana, je ime dobio po nadimku vojvode Vlada III od Vlaške, feudalca koji se sredinom 15. stoljeća, uglavnom uspješno, odupirao prodoru Osmanskog Carstva na područje današnje Rumunjske. Pri tome se, doduše, služio nekim metodama koje su izgledale drastične čak i za standarde kasnog srednjeg vijeka te kod njegovih suvremenika stvorili drugi i mnogo zlokobniji nadimak “Nabijač na kolce”.  Sve to, dakako, nije spriječilo Rumunje, da kao u nekim nama vremenski i prostorno bližim primjerima, takvu ličnost proglase velikim nacionalnim junakom. Takav se pristup, između ostalog, može vidjeti i u filmu Vlad Tepes Dorua Nastasea iz 1979. godine, vjerojatno jednim od najskupljih i najraskošnijih filmova u povijesti rumunjske kinematografije koji je, lišen svih vampirskih i drugih natprirodnih elemenata, bez obzira na sva nacionalistička i hagiografska “friziranja” stvarnih događaja, vjerojatno i najautentičniji prikaz Dracule na ekranu. Nekoliko desetljeća kasnije se istim sadržajem –  povijesnom podlogom legende o najpoznatijem vampiru svih vremena – nastoji baviti i hollywoodski film Dracula: Neispričana priča.

Radnja filma počinje 1442. godine i prikazuje kako transilvanijski vojvoda Vlad (Evans) nastoji kao vazal očuvati kakvu-takvu nezavisnost od sve jačeg Osmanskog Carstva. Vlada je njegov otac kao dijete poslao kao taoca na carigradski dvor, gdje je mladi Vlad ne samo naučio turski i sprijateljio se s budućim sultanom Mehmedom II (Cooper), nego i kao janjičar stekao dragocjene ratničke vještine ali svoj zlosretni nadimak zbog običaja da, kao sredstvo psihološkog rata, leševe neprijatelja nabija na kolce. Vlad se nakon povratka kući oženio za lijepu Mirenu (Gadon) te se kloni nasilja, nastojeći pružiti miran i siguran život sebi i svojim podanicima. Kada Mehmed pokrene veliki osvajački pohod na Europu i od Vlada zatraži danak u krvi – odnosno tisuću dječaka od kojih će nastati novi janjičari – Vlad je bez mnogo razmišljanja spreman pristati, ali ne i na predaju vlastitog sina Ingerasa (Parkinson). Ta odluka znači rat u kome Vlad ima slabe izglede protiv brojčano jačeg neprijatelja. Jedina opcija koja bi Vladu omogućila pobjedu jest tajanstveno, legendarno i krvoločno stvorenje (Dance) koje živi u jednoj od planinskih špilja i s kojim Vlad sklapa pogodbu prema kojoj će mu vampir na tri dana dati svoje natprirodne moći s kojim će poraziti Turke. Vlad, međutim, u ta tri dana mora odoliti iskušenju da pije krv, inače će za stalno postati vampir a njegov pokrovitelj biti oslobođen kletve zbog koje je stoljećima bio zatočen u špilji.

Nade da bi novi Dracula mogao biti ozbiljan povijesni film bi odmah trebala zatomiti spoznaja da iza ovog projekta stoji Universal, hollywoodski studio koji je svoju reputaciju nekoć davno sagradio upravo na žanru horora, i čiji je klasična ekranizacija Stokerovog romana s Belom Lugosijem iz 1931. godine vjerojatno najpoznatije i najutjecajnije utjelovljenje slavnog vampira na velikom ekranu. Još veću nelagodu bi trebala izazvati i najave da Universal planira snimiti cijeli niz filmova temeljenih na klasičnim hororima iz 1930-ih i 1940-ih, pa se Dracula: Neispričana priča može shvatiti kao ništa drugo do reboot filmske franšize. A, slično kao i današnji hollywoodski rebooti filmskih serija o superherojima, i ovaj mora imati ono što se danas naziva “priča o nastanku”, odnosno pokušati dati nekakvo objašnjenje glavnog lika i njegovih postupaka. Nije teško pretpostaviti da će scenarij, kada nastoji objasniti nastanak najpoznatijeg svjetskog vampira, folklor i legende o natprirodnom pretpostavljati povijesnim činjenicama. Potonje je ignorirano u takvoj mjeri da se svakome, čak i s najelementarnijim poznavanjem povijesti, može početi dizati kosa na glavi; a to je pogotovo slučaj na ovim prostorima, s obzirom da lik koji tumači Dominic Cooper ima malo veze s vladarom zbog kojeg je svojevremeno “Bosna šaptom pala”.

Luke Evans se, s druge strane, koliko god može nekako nosi s likom koji su scenaristi opteretili s klišejima, a Charles Dance, iako njegov lik pod tonama šminke izgleda kao karikatura Smrti iz Sedmog pečata, je prilično impresivan, i zbilja je šteta što se malo više ne pojavljuje na ekranu. Za nestvarno lijepu Sarah Gadon se, s druge strane, još jednom pokazuje kako nema previše sreće s izborom uloga, te kako uglavnom služi kao ukras filmovima koji to ne zaslužuju. Glavni nedostatak Dracule je, međutim, konceptualne prirode. S jedne strane tema filma bi trebala biti ličnost koja je reputaciju stekla kroz nabijanje na kolac i pijenje krvi, a što pretpostavlja eksplicitan prikaz nasilja (a da o implicitno seksualnim konotacijama i ne govorimo); s druge strane Universal želi najširu moguću publiku, pa film mora imati “obiteljski” rejting PG-13 koji “problematične” detalje mora sakriti od onih najosjetljivijih gledatelja. Zato se, kao i u brojnim sličnim slučajevima, najkrvavije i najnasilnije scene odvijaju noću, uz “kameru iz ruke”, mitraljeskom MTV-jevskom montažom i razne “kreativne” kuteve snimanja zbog kojih gledateljima, zapravo, neće biti jasno što se zapravo događa na ekranu. Iako novi Dracula relativno kratko traje, takve stvari će publici, barem onoj malčice zahtjevnijoj, vrlo brzo početi ići na živce. A stvari će izgledati još neugodnije u epilogu u kome se, bez nekog suvislog objašnjenja, likovi reinkarniraju u suvremenom svijetu, jasno sugerirajući namjere producenata da snime novi i daleko “konvencionalniji” nastavak. Naravno da Dracula: Neispričana priča takav nastavak ne zaslužuje. Umjesto toga se glogov kolac čini daleko primjerenijim.

DRACULA: NEISPRIČANA PRIČA

(DRACULA UNTOLD)

uloge: Luke Evans, Sarah Gadon, Dominic Cooper, Charles Dance

scenarij: Matt Bazama & Burk Sharpless

režija: Gary Shore

proizvodnja: Universal, SAD/UK/Japan, 2014.

trajanje: 92′

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Davatelj (The Giver, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Protagonist filma je adolescent ili adolescentica koja se suočava sa velikim opasnostima i izazovima u distopijskom postapokaliptičkom svijetu budućnosti, a pri čemu jedan od katalizatora za pobunu služi novopronađeni osjećaj ljubavi. Taj isti protagonist je svoju prvu inkarnaciju pronašao u bestseler-knjizi za djecu ili omladinu od koje je nastala jednako popularna trilogija ili ciklus knjiga. Zvuči poznato? Ako je vaš odgovor na to pitanje “ne”, najvjerojatnije ste posljednjih nekoliko godina proveli na pustom otoku. Za većinu koja na to pitanje odgovori “da”, Davatelj, novi film koji je došao u naša kina, će izgledati kao pokušaj braće Weinstein da eksploatiraju posljednji kvant trenda koji je donio komercijalne uspjehe tvorcima Igara gladi i Različite.

Dojam, pak, u ovom slučaju vara. Književni predložak – istoimeni roman Lois Lowery – je objavljen 1993. godine, više od jednog desetljeća prije Sumraka,  praizvora današnje hollywoodske zlatne koke. Tada, međutim, u Hollywoodu nije bilo previše razumijevanja  za ekranizacije omladinskih SF-romana. U to se uvjerio i glumac i producent Jeff Bridges, veliki poklonik originalnog romana čiji su pokušaji da snimi filmsku verziju nisu imali ploda sve dok se Igre gladi nisu pokazale kako je riječ o novoj zlatnoj koki. Davatelj tako, stjecajem okolnosti, u kino-dvorane dolazi nedugo nakon sadržajem sličnog filma Labirint: Nemogući bijeg.

Radnja je smještena u svijet nakon velikog rata u kojem su preživjeli stvoreni naizgled utopijske i idilične zajednice u kojima se nastoji zatrti svaka klica mogućeg sukoba. Njihovim članovima je izbrisano svako sjećanje na prošlost, jezik je “očišćen” od svih problematičnih fraza, emocije se strogo kontroliraju preko medikamenata, a svatko ima detaljno isprogramiran život sa unaprijed određenim funkcijama u društvu. U tu se svrhu održavaju ceremonije poput one na kojoj 18-godišnji Jonas (Thwaites) na svoje veliko iznenađenje dozna da je određen za Primatelja sjećanja, člana zajednice za koga većina strogih ograničenja ne važe. Jonas, naime, ima zadatak od svog prethodnika zvanog Davatelj (Bridges) primiti svojim sugrađanima zabranjene emocije i sjećanja iz predratnih vremena te tako služiti kao savjetnik ukoliko iskrsne situacija s kojom se vođe njegovog svijeta ne mogu nositi. Jonas tako dobije priliku upoznati nove osjećaje, boje, ali i bol i patnju, a što se počne odražavati ne samo kao ljubav prema lijepoj njegovateljici Fioni (Rush) nego i spoznaju da je svijet u kojem živi sazdan na laži i održavan na zločinu. Jonas se zbog toga odlučuje pobuniti i riskirati sve kako bi svojim sugrađanima vratio sjećanja i pokazao istinu.

Davatelj bi se najkraće mogao opisati sa riječima “stara škola”. Tom dojmu ne pomaže samo to da iza njega stoje veterani – australski režiser Phillip Noyce i sam Bridges, koji tumači ulogu originalno namijenjenu njegovom pokojnom ocu Lloydu Bridgesu – nego i zbog toga što se po stilu, scenografiji, kostimima, pa i nekim elementima sadržaja, velikim dijelom oslanja na klasična ostvarenja SF-žanra kao što su Fahrenheit 451 i Loganov bijeg. Na samom početku izgleda prilično osvježavajuće što autori nastoje gledateljima pružiti nešto nalik na ozbiljno promišljanja o dilemama između slobode i sigurnosti, odnosno tankim crtama koje dijele utopije od distopija, a manje pokušaj da se prave “cool” pred današnjim tinejdžerima. Prvi dio filma, u kome se upoznajemo sa budućim svijetom, je fascinantan i zbog toga što se u njemu namjerno ne koriste boje; one će gledateljima, kao i protagonistu postati dostupne tek nakon njegove transformacije, a što je postupak koji dosta podsjeća na danas zaboravljeni Pleasantville. Zanimljivim se, pak, čini angažman Katie Holmes u ulozi majke koja fanatično nastoji provesti stroga pravila govora i ponašanja, a što će cinični promatrači shvatiti kao aluziju na stvarni život i njena iskustva u Scijentološkoj crkvi.

Davatelj se, pak, počinje raspadati u istom trenutku kada se počne raspadati i iluzija svijeta u kojem obitavaju njegovi protagonisti. Iskustva svijetle i mračne prošlosti, koju protagonist nastoji upiti, su gotovo u pravilu vezana za drugu polovicu 20. stoljeća, pa se tako u njima, između ostalog, pojavljuje scena iz vijetnamskog rata, događaja kojeg još uvijek nije preboljela generacija “baby boomera” koja nastavlja vedriti i oblačiti današnjim Hollywoodom. Također u oči sve više upada u to da mladi glumački talenti čija lica predstavljaju film na plakatu – prije svega Australac Thwaites – nije ni do koljena svojim starijim kolegama, bilo da je riječ o Bridgesu, bilo da je riječ o Streep kao glavnoj negativki, čak i kada se potonja baš i nije previše trudila ostaviti nekakav dojam. Još gore izgleda potpuno konfuzna, ali predvidljivo melodramatska završnica koja odaje scenarističko-producentske nedoumice oko toga treba li ostaviti izgovor za eventualni nastavak ili ne. Sudeći po poraznim komercijalnim rezultatima Davatelja, odgovor na to će najvjerojatnije biti negativan. Davatelj će tako završiti kao pravi film snimljen u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.

DAVATELJ

(THE GIVER)

uloge: Brenton Thwaites, Jeff Bridges, Meryl Streep, Odeya Rush, Alexander Skaarsgard, Katie Holmes, Taylor Swift

scenarij: Michael Mitnick & Robert B. Weide

režija: Phillip Noyce

proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Labirint: Nemogući bijeg (The Maze Runner, 2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Nema te formule koja je toliko uspješna da je Hollywood bjesomučnim iskorištavanjem neće toliko iscrpiti do mjere kada izaziva mučninu i dotad najvjernijim konzumentima po njoj stvorenih proizvoda. Nešto slično bi se moglo vrlo brzo dogoditi ili se već događa sa sada najunosnijom hollywoodskom “zlatnom kokom” – ciklusima omladinskih SF-romana o usamljenom adolescentu koji se bori protiv autoritarne vlasti i sličnih zlikovaca u distopijskom i postapokaliptičkom okružju. Nakon što Igara gladi Suzanne Collins koje su prve s uspjehom isprobale taj koncept (ne računajući, dakako, japanski Battle Royale) slijedila je Različita Veronice Roth, a sada nakon nje i ciklus The Maze Runner Jamesa Dashnera. Nijedna od tih filmskih serija još uvijek nije završena, i zbilja je prerano suditi hoće li na kraju balade ljubitelji književnih predložaka i/li opća publika biti zadovoljna. Međutim, ako je suditi po ekranizaciji prvog romana Dashnerovog ciklusa – u našim kinima distribuiranog pod naslovom Labirint: Nemogući bijeg – ima sve manje i manje razloga za optimizam po tom pitanju.

Na početku filma se adolescent (O’Brien) budi u liftu koji će ga odvesti na površinu nečega što izgleda kao golemi park okružen orijaškim zidovima. Protagonistu, koji će se tek naknadno sjetiti da se zove Thomas, grupa adolescenata nastoji objasniti situaciju u kojoj su se svi našli – “Poljana” je svojevrsni zatvor na otvorenom, čiji tajanstveni upravitelji svako malo šalju nove adolescente, ali i namirnice zahvaljujući kojima su u prethodne tri godine stvorili improvizirane nastambe, vrtove, ali i strogu hijerarhiju. Zidovi se preko dana otvaraju, ali pokušaje da se kroz njih izađe priječi to da su prolazi dizajnirani kao labirint, kao i da noću njima pohode smrtonosna čudovišta. Thomas se svejedno nastoji priključiti “trkačima”, grupi koja nastoji pronaći put za bijeg, ali njegove aktivnosti izazivaju neprijateljstvo Gallyja (Poulter), koji se boji da bi one mogli postati povodom za odmazdu. Thomasov boravak u labirintu i slični incidenti stvaraju sve više  napetosti, a one se intenziviraju kada iz lifta na “Poljanu” dođe djevojka po imenu Teresa (Scodelario).

Početak filma je najbolji, a zapravo još i bolji od početaka većine sličnih ostvarenja. Umjesto dosadne i nikada zadovoljavajuće ekspozicije koja bi gledateljima trebala izrecitirati o kakvom se to mračnom svijetu budućnosti radi, stvari se prikazuju iz perspektive protagonista koji doslovno ne zna ništa ni o čemu. Tek postupno, kako blijedi njegova amnezija i kako se neke naznake njegove prošlosti vide kroz snove, se može početi špekulirati kakva je svrha “Poljane”, tko su njeni tvorci i zašto tako uporno nastoje njene stanovnike zadržati unutar zidova. Labirint u tim trenucima manje sliči na suvremeni hollywoodski SF-blockbuster, a više na neke televizijske klasike poput Izgubljenih ili pola stoljeća starog Prisonera. Na žalost, ograničenja filmskog formata ne ostavljaju previše vremena ni mogućnosti da se upoznaju sociološke dimenzije mini-svijeta u kojoj su se našli Thomas i njegovi suuznici, odnosno koliko u njemu ima nasilja i represije, a koliko demokracije i zajedništva.

Scenaristički odbor relativno brzo popušta komercijalnim imperativima, pa se Thomas, umjesto nastojanja da se prilagodi novoj situaciji, gotovo odmah upušta u istraživanje labirinta. To sa sobom daje priliku za neke prilično napete scene, kao i demonstriranje specijalnih efekata, bilo u dočaravanju čudovišta koje tumaraju prolazima, bilo načina na koji se otvaraju i zatvaraju građevinske strukture dimenzija nalik na Kineski zid. Tako stvoreni svijet, međutim, ne izgleda previše uvjerljiv. Najveća zasluga je, pak, u scenariju koji negdje na sredini na “Poljanu” uvlači ženski lik, a određene posljedice koje bi dolazak jedne žene izazvao među gomilom mladih i potencijalno napaljenih muškaraca Labirint jednostavno ignorira. Imaginarni svijet, ma koliko ga Dashner bio dobro osmislio u svom književnom predlošku, se nakon toga ne može shvatiti ozbiljno, i mnogo brže publiku, pogotovo onu stariju i iskusniju, počinje hvatati izuzetno neugodan “deja vu” osjećaj. Stvari postaju još gore prilikom akcijskih scena, pogotovo onih koji sadržavaju nasilje i pogibije likova. I tu, kao i u slučaju Igara gladi, svoj pogubni učinak pokazuje cenzorski rejting PG-13, odnosno nastojanje da se takvi uznemirujući sadržaji što više sakriju od mladenačke publike, pa tako gotovo nikakvog prolijevanja krvi nema, a što se postiže iritantno “kreativnom” montažom i odvijanjem nasilnih scena u namjerno zamračenim prostorima. Ipak, najveće razočaranje dolazi na samom kraju filma, kada se veliki misterij konačno rasvijetli na isforsiran, ubrzan i krajnje antiklimaktični način, ali veliko finale, dakako predstavlja tek uvod u novi misterij, odnosno neizbježni nastavak. Možda za godinu dana, kada taj nastavak dođe u kino-dvorane, njegovi autori uspiju odgovoriti na pitanje što je pjesnik htio reći, a sve što je prikazano u Labirintu bude funkcioniralo kao dio nekakve suvisle i kvalitetne cjeline. Iskustvo s ovakvim filmovima, međutim, sugerira kako to ipak neće biti slučaj.

LABIRINT: NEMOGUĆI BIJEG

(THE MAZE RUNNER)

uloge: Dylan O’Brien, Aml Ameen, Thomas Brodie-Sangster, Ki Hong Lee, Will Poulter, Blake Cooper, Kaya Scodelario

scenarij: Neil Oppenheim, Grant Pierce Meyers & T. S. Nowlin

režija: Wes Ball

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Lucy (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prije desetljeće-dva su filmski snobovi imali običaj padati na koljena svaki put kada bi netko spomenuo ime Luca Bessona. Taj fenomen se, doduše, može objasniti time da je filmaš u mnogo čemu razbio dotadašnje stereotipove i predrasude o francuskoj kinematografiji kao isključivoj domeni umišljenih intelektualnih veličina i lovaca na festivalske nagrade, kao i time da njegovi fillmovi uglavnom lijepo izgledaju, lijepo zvuče te, kao u slučaju Petog elementa, znaju gledateljima pružiti dosta zabave. Međutim, čim se u slučaju Luca Bessona malo manje pažnje obrati na formu a više na sadržaj, njegova ostvarenja izgledaju prilično “šuplja”. Rizik za takvu šupljinu je daleko veći ako bi sadržaj njegovih filmova trebao biti “dubok”, odnosno ako bi trebao publiku potaći na nekakva filozofska razmišljanja. Najbolji primjer za to je Lucy, njegov najnoviji film koji je ove godine imao solidan uspjeh među publikom, ali je zato prilično oštro podijelio kritiku.

Naslovna protagonistica (Johansson) je američka studentica na Tajvanu kojoj su studiji tek izgovor za bjesomučno partijanje, drogiranje i povremene veze s muškarcima koje je zapravo ne zaslužuju. Posljednji od njih je Richard (Asbæk), sitni narko-krijumčar koji je nastoji iskoristiti kao kurira, odnosno posrednicu prilikom posla koga je bio sklopio sa južnokorejskim narko-bosom g. Jangom (Min-sik). Prije nego što Lucy ima prilike dobro promisliti o uplitanju u sve to, nasilno je unovačena u malu četu “mazgi” koja za Jangov račun treba prokrijumčariti eksperimentalnu, ali izuzetno vrijednu drogu na europsko tržište, koristeći pri tome vrećice kirurški prišivene u trbuh. Stjecajem okolnosti jedna od tih vrećica pukne i njen sadržaj dođe u kontakt s Lucynim metabolizmom, a što za posljedicu ima to da je Lucy u stanju koristiti više od deset posto kapaciteta vlastitog mozga. To se, pak, odrazi u novim mogućnostima percepcije, procesuiranja podataka, ali i telepatijom, telekinezom i brojnim drugim moćima. One Lucy pomažu da se oslobodi od gangstera ali i suoči i s time da će je droga na kraju ubiti. Prije toga bi joj pomoć mogla pružiti grupa znanstvenika na čelu s profesorom Normanom (Freeman), neurologom koji jedini ima nekakvu spoznaju o tome što se to s Lucy zapravo događa.

Lucy je film koji uglavnom lijepo zvuči i, što se od Bessona i može očekivati, lijepo izgleda. Za to se pobrinuo budžet od nepunih 50 milijuna eura (prilično visok za europske filmske standarde), koji nije uključio samo angažman Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, nego i egzotične tajvanske lokacije, ali i impresivne specijalne efekte. Ti efekti posebno dolaze do izražaja u završnici koja – nastojeći “brzinski” dočarati nastanak univerzuma i evoluciju – “odaje homage” Kubrickovoj Odiseji s daleko manje suptilnosti nego što je to prije par godina učinio Mallick u Drvetu života. Problem je što svi ti impresivni prizori baš nemaju nekakvog naročitog smisla, odnosno temelje se na jednostavnom, ali svejedno neuvjerljivom zapletu uz još manje uvjerljive likove. To dolazi do izražaja na samom početku kada južnokorejski glumac Choi Min-sik (inače izvrstan kao protagonist originalnog Oldboya) tumači lik negativca čija sklonost bezrazložnom nasilju poprima takve razmjere da ga je jednostavno teško shvatiti drukčije nego kao nečiju parodiju. A još teže je shvatiti kako jedan tako iskusni, financijski i na drugi način “podmazan” i ambiciozan gangster sebi može dozvoliti da mu se dragocjena roba koju nosi Lucy ugrozi na način prikazan u filmu. Kakvu-takvu ozbiljnost bi filmu trebao pružiti Morgan Freeman koji u filmu manje tumači lik znanstvenika, a više sebe, odnosno Morgana Freemana kao naratora ozbiljnih znanstveno-popularnih dokumentaraca. Lucy, koji se, pak, temelji na konceptu o deset posto korištenja mozga – koji će kao urbana legenda izazvati prezrivi smijeh kod svakog ozbiljnog neurologa – takav dokumentarac definitivno nije.

Prije nego film dođe do svog kraja, gledatelji skloni postavljanju pitanja neće moći ne obratiti pažnju na brojne neuvjerljivosti i zjapeće rupe u scenariju. Lucy tako poput Terminatora puca u nedužne prolaznike, da bi nedugo potom propustila priliku da ukloni glavnog negativca koji će, gonjen iracionalnom osvetom, pokrenuti malu armiju ubojica i od Pariza učiniti krvavo bojište. Iako se u filmu Lucy na trenutak udruži s francuskim policajcem koga tumači Amr Waked, i iako raspolaže s nadljudskim moćima, iz nekih neobjašnjivih razloga nije u stanju zaustaviti niti spriječiti masovno krvoproliće, čak i ako je njime ona sama ugrožena. Zapravo, za to postoji jednostavan razlog – scenarij je, kao mnogo puta dosad, i ne samo kod Bessona, uvjerljivost i logiku žrtvovao potrebom za spektakularnim scenama pucnjave i eksplozija. To što je sve to potpisao Luc Besson a ne Michael Bay, kao i to da Lucy traje za današnje ljetne blockbustere prilično neuobičajenih sat i pol, će nekima biti dovoljni razlozi da ovom filmu daju palac gore. I pri svemu tome se što manje treba koristiti upravo ono što predstavlja temu Lucy i čije je korištenje ovaj film trebao potaknuti.

LUCY

uloge: Scarlett Johansson, Morgan Freeman, Choi Min-sik, Amr Waked, Pilou Asbæk

scenarij: Luc Besson

režija: Luc Besson

proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2014.

trajanje: 89′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Izbavi nas od zla (Deliver Us from Evil, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Malo što u današnjem svijetu pruža tako spektakularni primjer vojničkog uspjeha kao Islamska Država, koja je gotovo preko noći pod svoju vlast dovela milijune ljude, izbrisala desetljećima neupitne državne granice i od šačice anonimnih marginalaca postala jedna od najvećih svjetskih babaroga. Njeni uspjesi se velikim dijelom mogu objasniti i modernom strategijom, koja je veliki naglasak stavila na propagandu, odnosno prilagodbu aktivnosti društvenim mrežama i suvremenim medijima. Jedan od vjerojatno najboljih primjera za to je zauzimanje Hatre, antičkog grada na sjeverozapadu Iraka. Lokalitet, koji predstavlja ništa drugo do hrpu ruševina u pustinji, vjerojatno nije imao nikakvu vojničku važnost, ali su stratezi Islamske Države gotovo sigurno bili svjesni da je riječ o mjestu koje je prije četiri desetljeća poslužilo za lokacije početnih scena Egzorcista, jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih horor-filmova svih vremena. Svjetski mediji, dakako, nisu propustili javnost upoznati s tom činjenicom i tako Islamskoj Državi donijeti dodatni publicitet. Tim naporima je, pak, stjecajem okolnosti svoj doprinos dao i Hollywood s filmom Izbavi nas od zla, čija je radnja u mnogim detaljima gotovo istovjetna Egzorcistu, a čija je premijera koincidirala s kampanjom Islamske Države.

Film Scotta Derricksona, pak, na svoj način želi odati počast Friedkienovom klasiku, a pri tome na samom početku publiku dodatno podsjeća na aktualna zbivanja. Radnja, pak, započinje 2010. godine, u vrijeme dok je u Iraku još uvijek red i mir pokušavala uvesti američka vojska. Trojica njenih pripadnika prilikom jednog okršaja s iračkim pobunjenicima završe u drevnoj grobnici gdje će probuditi drevni demonski entitet. Nekoliko godina kasnije se u New Yorku s posljedicama tog otkrića suočava policajac Ralph Sarchie (Bana). Nakon što je uredovao u nekoliko slučajeva obiteljskog nasilja, postaje uznemiren ne samo zbog njihovih bizarnih detalja, nego i zbog njihove međusobne povezanosti, kao i time da ih postaje sve teže objasniti utjecajem droge ili duševne bolesti. Nakon nekog vremena s njim u kontakt stupa katolički svećenik otac Mendoza (Ramirez) i objašnjava kako je riječ o djelovanju demona, odnosno da se nad počiniteljem ili počiniteljima mora izvesti egzorcizam. Ispočetka skeptični Sarchie na kraju pristaje surađivati s egzorcistom nakon što se ispostavi da je demonsko biće kao metu uzelo i članove njegove obitelji. 

Derricksonov film ne samo što se, najblaže rečeno, oslanja na Friedkinov Egzorcist, nego nastoji u uvodnoj špici tvrdi da je “inspiriran” stvarnim događajima, a što je prilično popularan trend kod današnjih hollywoodskih horora. Ralph Sarchie, koji se danas predstavlja kao demonolog, u stvarnom životu je uistinu bio njujorški policajac prije nego što je započeo novu karijeru kao učenik bračnog para Warren, inače protagonista prošle godine prikazanog Prizivanja. Derrickson, koji se sličnim temama već bavio u zapaženom filmu Egzorcizam Emily Rose, je nastojao određenim detaljima izbjeći “deja vu”. Izbavi nas od zla je tako po svojoj žanrovskoj odrednici istovremeno i horor i policijski film, a cenzorski rejting “R” je omogućio nešto više prostačkog rječnika i eksplicitnog nasilja. Zanimljivu varijaciju pruža i Edgar Ramirez kao mladoliki i “hipsterski” svećenik koji pije, puši i ne krije da ga privlače žene. Nekoliko scena u filmu, poput potrage u zoološkom vrtu, pružaju primjer kako se za relativno male novce uz nešto domišljatosti može pružiti kvalitetna žanrovska zabava. Međutim, kako se radnja počinje približavati svome kraju, tako postaje sve predvidljivija, a klišeji sve iritantniji. Tako je Olivia Munn potrošena u nezahvalnoj ulozi zanemarene protagonistove supruge, a inače dobar britanski glumac Sean Harris potpuno neprepoznatljiv pod tonama šminke. Izbavi nas od zla zbog svega toga nije dobro prošao kod kritike, ali ni, što je za ovakvu vrstu filmova daleko važnije, ni kod publike. Cinici bi rekli da je to sasvim zasluženo, i to zato što je, nastojeći na površan način i u komercijalne svrhe eksploatirati religijska uvjerenja ciljane publike, nehotice pomogao nekome drugome tko religiju koristi za neke druge, mnogo ozbiljnije svrhe.

IZBAVI NAS OD ZLA

(DELIVER US FROM EVIL)

uloge: Eric Bana, Edgar Ramirez, Olivia Munn, Sean Harris, Joel McHale

scenarij: Scott Derrickson & Paul Harris Boardman

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Screen Gems, SAD, 2014.

trajanje: 118′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Walking on Sunshine (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Danas je, pogotovo u “hipsterskim” krugovima, popularno ukazivati na kraj 1970-ih i početak 1980-ih kao doba kada su stvari krenule krivo, odnosno izvor svega što je loše u današnjem svijetu. Slično kao što ljevičarski i politički “nabrijani” filmaši poput Michaela Moorea i Kena Loacha početak globalne krize vezuju uz dolazak Thatcher i Reagana na vlast, tako i dio kritičara smatra da se nezavidna razina kvalitete u današnjoj glazbenoj industriji može objasniti s pojavom MTV-ja. Onog trenutka kada je videospot postao glavno sredstvo za promoviranje novih hitova postalo je važnije kako izvođaći izgledaju nego kako zvuče, i to s predvidljivim posljedicama. Zbog svega toga se, pogotovo među glazbenim snobovima, smatra kako su 1980-e bile početak mračnog doba kada je svjetska pop glazba “izgubila dušu”. S druge strane, iako je primamljivo tadašnju glazbenu produkciju gledati kroz “bezvrijedne” i “sintetske” pjesmuljke, iz današnje perspektive mnogi od njih, zapravo, zvuče prilično dobro. Dijelom zbog toga što nas nostalgija tjera da prošlost gledamo ružičastim naočalama, dijelom zbog usporedbi sa suvremenom glazbom koja zvuči kao još gore smeće, a dijelom i zbog spoznaje da su neki od pjesama zahtijevali više kreativnosti i talenta nego što se mnogi usude priznati. To se, između ostalog, može vidjeti i kada se obrati pažnja na stihove nekih od najvećih hitova, a priliku za to pruža britanski mjuzikl Walking on Sunshine.

Kao i kod mnogih glazbenih filmova u današnjim kino-dvoranama, scenarij Joshue St Johnsona je pružio prilično “tanak”, ali jednostavan zaplet. Protagonistica, čiji lik tumači Hannah Arterton, sestra mnogo poznatije britanske glumice Gemme Arterton, je Taylor, britanska studentica koja nakon diplome dolazi provesti ljetni odmor u Apuliji, gdje je prije tri godine imala kratku romansu sa talijanskim mladićem Rafom (Berutti). Dodatni razlog za dolazak je okupljanje nekadašnjih prijatelja, koje uključuje i njenu sestru Maddie (Scholey). Ona pak Taylor priopći kako se upravo namjerava vjenčati, i Taylor je zbog toga drago sve do trenutka kada shvati da je Maddien budući suprug nitko nego Raf. Neugodnu situaciju, pak, dodatno komplicira to što se oko Maddie počeo motati njen dugogodišnji bivši momak Doug (Wise). 

Ideja na kojoj se temelji Walking on Sunshine se može činiti zanimljivom, ali nije nipošto originalna. Riječ je o tzv. “džuboks mjuziklu”, odnosno scenskom djelu čiji su zaplet i likovi temeljeni na stihovima popularnih pjesama. Vjerojatno najuspješniji od svih njih je Mamma Mia,  koji je kao svoj temelj imao opus švedske pop-grupe ABBA i, između ostalog, omogućio profesionalnoj hvatačici “Oscara” Meryl Streep da, veselo skakutajući po ekranu, doživi transformaciju u pjevačicu. Walking on Sunshine u mnogo čemu ponavlja formulu tog filma – popularne pjesme i atraktivna mediteranska lokacija – ali se razlikuje nešto nižim budžetom, kao i manje poznatim imenima na špici (što ne mora uvijek biti loše, kao što mogu posvjedočiti svi oni koje je Mamma Mia upoznala sa pjevačkim “sposobnostima” Piercea Brosnana). Druga, mnogo važnija razlika, je u tome što Walking on Sunshine ima mnogo raznolikiji repertoar, te se u njegovom soundtracku umjesto jednog nalazi četrnaest različitih izvođača, kao što su i današnje ikone Madonna, Cher, ali i pomalo zaboravljeni Human League, Duran Duran i Roxette.

Dio kritičara je Walking on Sunshine protumačio kao film prvenstveno namijenjen ženskoj publici, odnosno svojevrsno “protuprogramiranje” koje je sa premijerom usred ljeta trebalo donijeti alternativu muškoj zabavi Svjetskog kupa. U svakom slučaju, film se previše ne trudi sakriti da mu je jedina svrha postojanja, slična kao i ganjanje komada svinjske kože po brazilskim livadama, pružanje eskapističke zabave. Tako je atraktivnost filma u potpunosti žrtvovanja njegovoj sličnosti sa stvarnim životom, te scenarij uopće ne razbija glavu sa nekakvim pitanjima socio-ekonomske prirode, kao, na primjer, koji to studenti danas mogu sebi dozvoliti ljetovanja u luksuznim viletinama nalik na onu gdje odjseda Taylor ili čime to Raf zarađuje za život kada sebi može priuštiti raskošno vjenčanje žene koju je prvi put upoznao. S takvim pitanjima se ne bi trebali previše mučiti ni gledatelji, a ni kritičari. Onog trenutka kada lik simpatične Hannah Arterton na pitanje aerodromskog službenika o svrsi posjete Italiji odgovori s pjesmom svima je jasno da je riječ o nečemu što nema veze sa stvarnim životom. Režiserski tandem Max Giwa i Daria Pasquini, koji je prije nekoliko godina imao daleko više socijalnih sadržaja u svom plesnom filmu Street Dance 3D, se uglavnom trudi postaviti spektakularne plesne točke koje bi stihove nekadašnjih hitova trebali spojiti sa zbivanjima na ekranu. U tome ne uspijeva ništa više ni ništa manje nego što je uspjela Mamma Mia, oslanjajući se prije svega na prilično raspoloženu glumačku ekipu, kod koje se ističe zavodljiva Scholey i karizmatični Wise. Među adute filma, s druge strane, ne spada pjevačica Leona Lewis koja je svoj glumački debi zaslužila više zbog imena nego zbog nekog naročitog talenta.

Najveći problem za Walking on Sunshine, međutim, predstavlja to što, ma koliko bio zabavan, neće značiti mnogo mlađim generacijama, kao što njegov koncept spajanja pjesama s atraktivnim prizorima vodi unaprijed izgubljenu bitku s autentičnim videospotovima koji predstavljaju ikone pop-kulture s kraja 20. stoljeća. A kada se pomisli da bi za par desetljeća netko nešto slično mogao napraviti s opusom Britney Spears i Miley Cyrus, Walking on Sunshine više ne izgleda tako neobavezna i lepršava zabava kakvom bi trebala biti.

WALKING ON SUNSHINE

uloge: Annabel Scholey, Hannah Arterton, Giulio Berutti, Leona Lewis, Katy Brand, Greg Wise

scenarij: Joshua St Johnson

režija: Max Giwa & Dania Pasquini

proizvodnja: Vertigo Films, UK, 2014.

trajanje: 97′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Transformers: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Uvijek je nezahvalno prognozirati budućnost, ali postoje neke stvari koje se mogu smatrati izvjesnima. Tako ima vrlo malo razloga vjerovati da će sunce sljedeći dan izaći na zapadu ili da će sljedeća hrvatska vlada biti bolja od prethodne. S istom takvom preciznošću se još prije nekoliko godina moglo pretpostaviti da će Michael Bay snimiti četvrti nastavak filmske sage o Transformersima, da će on biti skuplji, duži i spektakularniji od trećeg, da će ga kritičari razapeti kao najgore celuloidno gnojivo koje je izašlo iz Hollywooda, ali i da će sam Michael Bay na to obratiti prilično malo pažnje, i to prvenstveno zato što će taj film imati urnebesno uspješne rezultate na kino-blagajnama. Transfomers: Doba izumiranja, dakako, nisu iznevjerili nijedno od tih očekivanja.

Radnja filma započinje nekoliko godina nakon velike bitke na ulicama Chicaga kojom je kulminirao sukob između dvije rase vanzemaljskih robota – čovjekoljubivih Autobota i zlih Decepticona. Iako su tada spasili čovječanstvo, Autobote se počelo kriviti za razaranje i ljudske žrtve, a što je na kraju dovelo do njihovog masovnog progona koji vodi tajna CIA-ina jedinica na čelu s Haroldom Attingerom (Grammer). Sve to se na početku previše ne tiče Cade Yeaghera (Wahlberg), siromašnog izumitelja koji sa Tessom (Peltz), svojom 17-godišnjom kćeri, živi u teksaškoj provinciji. To se, pak, mijenja nakon što se ispostavi da je kamion koga je nastojao rastaviti radi dijelova zapravo Optimus Prime, glavni Autobot. Dom Yeagherovih odmah potom postaje metom operativaca u crnom koji su toliko nasilni i neuljudni da Yeagher odluči pomoći Optimus Primeu da pobjegne. Ubrzo se otkrije da su Attinger i njegovi ljudi u dosluhu s vanzemaljskim lovcem na ucjene po imenu Lockdown, ali i Joshuom Joycem (Tucci), ambicioznim i arogantnim tajkunom čija tvrtka nastoji stvoriti vlastite robote.

Ako se novi nastavak Transformersa mora opisati s jednom riječi, onda ta riječ mora biti “više”. Bay se trudio da u skoro svemu nadmaši treći nastavak. To se ne odnosi samo na skoro deset posto veći budžet ili veću dužinu samog filma, nego i vremenski raspon radnje. Nakon što je u prethodnom filmu kroz fiktivnu tajnu povijest revizionistički protumačen Hladni rat, novi film ide eksponencijalno daleko u prošlost, pa se intervencijom vanzemaljaca od prije 65 milijuna godina nastoji objasniti nestanak dinosaura. Naravno, to ne znači samo da će se prapovijesna stvorenja pojaviti u prologu filmu, nego da će dobiti i svoju suvremenu inkarnaciju u obliku dinosaura-robota koji će, pak, sasvim očekivano, imati važnu ulogu u završnom obračunu. Oni koji filmove vole gledati kroz prizmu statistike će vrlo vjerojatno otkriti i da je Bay četvrti film o Transformersima napunio s više eksplozija i scena destrukcije nego prethodni. 

Bay, dakako, nije u svemu tome odstupao od svoje provjerene, kritičarima tako iritantne, ali komercijalno još uvijek uspješne formule – kadrovi od kojih nijedan ne traje više od par sekundi, odigravanje svih scena u vrijeme sumraka, fetišistički prikaz oružja i “bijesnih” automobila, kao i oskudno odjevene mlade dame. Nije, naravno, pokazao ni previše brige da bi scenarij Ehrena Krugera učinio razumljivim publici, koja će, ukoliko ne bude koncentrirana promašiti neke njegove detalje, iako joj to, kao ni samom Bayu, neće biti previše važno. Bayu se daleko više trudio da gledatelji izbjegnu osjećaj “deja vu”, odnosno da Doba izumiranja izgleda dovoljno različito od prethodnih Transformersa.

Može se reći da je u toj misiji Bay uspio. Prije svega, originalni protagonisti iz franšize su u potpunosti zamijenjeni, te se umjesto iritantnog Shije LaBoeufa kao glavni lik pojavio Mark Wahlberg, koji se doima daleko adekvatniji za ovakvu vrstu filmova. Mlada Nicole Peltz, koju Bay bez previše srama nastoji prikazati sa što manjim količinama tekstila, je mnogo profesionalnija i iskusnija glumica od Rosie Huntington-Whiteley. Neki od karakternih glumaca u epizodnim ulogama se, pak, doimaju prilično raspoloženi, prije svega Stanley Tucci čiji se lik može shvatiti kao svojevrsni Bayov alter ego, ili manijakalna verzija Stevea Jobsa. U scenama gdje nema akcije se, pak, može primijetiti i određene natruhe promjene sveukupnog tona ili Bayove ideološke orijentacije. Dok je u prethodna tri filma šovinistički mahao američkom zastavom i veličao američku vojsku, Bay sada – najvjerojatnije zato što u Bijeloj kući sjedi njemu sve manje simpatični Obama – američki sigurnosni aparat prikazuje kao fašistoidne i korumpirane nasilnike. Najvažnija promjena je, pak, ta da se završni obračun umjesto u SAD sada odigrava u Kini, odnosno Hong Kongu, čiju će impresivnu arhitekturu Bay podvrći na trenutke zanimljivim oblicima destrukcije. Razlog za tu promjenu, međutim, nije bio toliko zbog Bayove novopronađene sinofilije koliko zbog spoznaje producenata da je Kina danas daleko zahvalnije kino-tržište od SAD, te se ta važnost sve više počela odražavati na sadržaj hollywoodskih blockbustera. Tako se ispostavilo da je Baya na promjene u Transformersima natjerala ista ona komercijalna računica radi koje je toliko dugo kritičarima pokazivao srednji prst. Te promjene, međutim, još uvijek nisu takve prirode da bi se značajnije odrazile na kvalitetu Transformersa. Za tako nešto će trebati čekati da se iza ekrana dogode kataklizmički događaji nalik na one koje Bay voli prikazivati u svojim filmovima. 

TRANSFORMERS: DOBA IZUMIRANJA

(TRANSFORMERS: AGE OF EXTINCTION)

uloge: Mark Wahlberg, Stanley Tucci, Kelsey Grammer, Nicola Peltz, Jack Reynor, Sophia Myles, Li Bingbing, Titus Welliver

scenarij: Ehren Kruger

režija: Michael Bay

proizvodnja: Paramount/Hasbro, SAD, 2014.

trajanje: 165′

OCJENA: 4/10