Postoji malo spektakularnijih načina da se pruži publicitet nekom filmu od premijere kojom se otvara festival u Cannesu. A još je manje načina da taj publicitet postane negativan kada takva prigoda postane poznata po zviždanju od strane publike i gotovo jednodušnom pljuvanju od strane tamo okupljenih kritičara. Grace od Monaka, biografska drama posvećena hollywoodskoj glumici i monegaškoj knjeginji Grace Kelly, je doživio takvu zlu sudbinu, a k tome su još i prije same premijere počele kolati priče o otvorenom neprijateljstvu monegaške kraljevske obitelji prema svom prikazu, ali i sukobu francuskog režisera Oliviera Dahana sa američkim producentom i distributerom Harveyem Weinsteinom oko toga da li ga treba kratiti ili premontirati. Na kraju je, slično kao i nedavnom sporu oko Snowpiercera, u borbi s inače u takvim stvarima bezobzirnim, ali u kupljenju nagrada izuzetno uspješnim, Weinsteinom, pobjedu odnio režiser. Tako sada i hrvatska publika ima priliku vidjeti autentičnu autorsku verziju i zaključiti da li je negativna reakcija u Cannesu posljedica jeftinog politikanstva i snoberaja, ili je možda Grace od Monaka tamo zasluženo prošla kroz “topli zec”.
Radnja započinje godine 1956. kada Grace Kelly (Kidman) uživa na vrhuncu svoje filmske karijere, kao “Oscarom” ovjenčana glumica i legendarna “ledena ljepotica” iz popularnih Hitchcockovih trilera. Međutim, ona je sve to ostavila kako bi se udala za kneza Rainera III (Roth), vladara Monaka, sićušne, ali bogate države na obali Mediterana, koja je, iako doduše kao francuski protektorat, uspjela nekako očuvati svoju suverenost do sredine 20. stoljeća. Za ostatak svijeta taj je događaj jedna od rijetkih bajki koja je postala stvarni život, no, kada se radnja premjesti pet godina kasnije, Grace više nije potpuno sretna. Iako je Raineru rodila dvoje djece, osjećaju se tenzije u braku, Grace kao “sirova” Amerikanka ne posjeduje diplomatske vještine europskih aristokrata, a ni Rainerovi podanici joj ne iskazuju isto povjerenje kao “domaćoj” vladarici. Zbog svega toga je Grace više nego spremna prihvatiti ponudu koju joj je dao Hitchcock (Roger Ashton-Griffiths) da se vrati u Hollywood i glumi naslovni lik njegovog novog filma “Marnie”. To, međutim, nije previše drago njenom mužu koji ima dodatne probleme s političkom krizom koje je je izazvao zahtjev francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea (Penvern) da Monako uvede poreze kako bi financirao francuski državni proračun, odnosno prijetnje da će u suprotnom vojno napasti i anektirati Rainerovu kneževinu.
Nije teško pretpostaviti da je jedan od glavnih motiva za stvaranje Grace bilo nastojanje da se pograbe “Oscari” i druge prestižne nagrade. Olivier Dahan je u tome imao izuzetnog uspjeha zahvaljujući La vie en rose, biografskom filmu posvećenom Edith Piaf. Kao svojevrsni model za Grace se, međutim, nekako lakše može identificirati nešto ranije u kina puštena Diana. Oba filma su za protagonisticu imali tragično stradalu princezu i jednu od najvećih ikona 20. Stoljeća, odnosno u oba filma je glavni lik tumačila ugledna australska glumica. Na Dahanovu žalost, oba filma su slično prošla kod publike i kritike. Kada se usporede, moglo bi se reći da je u slučaju Grace palac dolje bio daleko više zaslužen.
Izvor većine problema za Grace je scenarij Arasha Amela koji, suočen s nedostatkom neke ozbiljnije drame u životu naslovne protagonistice, to nastoji nadoknaditi kreativnim, ali ne previše uvjerljivim prikazivanjem povijesti. Tako je Graceina odluka da se vrati glumi pretvorena u prvorazredni skandal (a zapravo, sasvim banalnu stvar u usporedbi s onime čime su naslovnice tabloida punila njena djeca). Još manje uvjerljivim se čini pokušaj da spor oko relativne nevažne svote novaca koje plejboji i tajkuni ostavljaju izvan domašaja francuskih poreznika pretvori u međunarodni problem kalibra kubanske raketne krize. Najgore je, međutim, što Amel i Dahan sve to začinju s prilično slabašnom dvorskom spletkom, odnosno pokušavaju od svega napraviti svojevrsni hommage Hitchcockovoj Rebecci, koji pak, na kraju izgleda toliko bijedno da se lakše može shvatiti kao slučajna parodija.
Publici će, međutim, najviše u oči ući gotovo očajničko nastojanje Kidman da opovrgne sve one zlobnike koji su tvrdili da zbog injekcija botoksa u lice više nije u stanju adekvatno glumiti različite emocije. Dahan joj izlazi u susret ne samo tako što gledatelje bombardira krupnim planovima, nego i uvođenjem lika ekscentričnog aristokrata (koga tumači Derek Jacobi) koji Grace podučava “ispravnom aristokratkom držanju”, odnosno pokazivanju emocija kao da je riječ o sudionici dramske sekcije u osnovnoj školi, a ne hollywoodskoj profesionalnoj glumici. U svemu tome Jacobi izgleda kao karikatura, a gotovo svi drugi glumci – uključujući vidno neraspoloženog Rotha – prolaze još gore. Scenarij ih je u mnogo čemu sveo na patetične stereotipe i svojevrsne voštane figure. Jedina stvar koja Grace čini koliko-toliko uvjerljivom jest to što, zahvaljujući atraktivnim lokacijama i raskošnim kostimima film lijepo izgleda, isto kao što (ponekad) lijepo zvuči. Savršenstvo vanjske forme, međutim, ovdje manje nadoknađuje, a više ističe ispraznost i promašenost sadržaja. Kada Grace od Monaka konačno dođe do svoje odjavne špice, publika će biti zahvalna što scenarij život protagonistice nije prikazao do njenog povijesnog kraja. Da se umjesto par godina na isti način tretiralo par desetljeća, Grace bi predstavljala još gore mučenje. Gore od spoznaje da nekada i među filmofilima tako omražene ličnosti poput Weinsteina ponekad znaju biti u pravu.
GRACE OD MONAKA
(GRACE OF MONACO)
uloge: Nicole Kidman, Tim Roth, Geraldine Sommerville, Millo Ventimiglia, Parker Posey, Andre Penvern
scenarij: Arash Amel
režija: Olivier Dahan
proizvodnja: Stone Angels/T1 Films/Canal Plus, SAD/Francuska/Belgija/Italija/Monako, 2014.
trajanje: 103 ‘
OCJENA: 3/10
