Za nedavne kataklizmičke poplave često se govori kako su to “najgori takvi događaji” u “posljednjih stotinu” ili “tisuću godina”. Takve tvrdnje, međutim, valja staviti u određenu perspektivu, kada se uzme u obzir da su neki dijelovi svijeta imali daleko češćih iskustava s daleko gorim kataklizmičkim događajima. To se prije svega odnosi na Japan, koji su posljednjih sto godina zadesili kataklizmički potresi, ratni porazi, bombardiranja i nuklearne nesreće. Oni su se, dakako, odrazili i na japansku kulturu, pri čemu je najpoznatiji primjer Gojira, orijaški gušter u ostatku svijeta poznat kao Godzilla. Nastao je 1954. godine kao naslovni lik SF-spektakla Ishira Honde. Priča o Godzilli, prapovijesnom čudovištu s dna oceana koje su američki nuklearni pokusi u Pacifiku probudili i potakli da krene u razaranje Tokija, često je tumačena kao jedan od načina na koji su se Japanci nastojali nositi s traumama Hiroshime i Nagasakija, ali i svojevrsni odraz hladnoratovske tjeskobe izazvane saznanjem da je čovječanstvo po prvi put u mogućnosti izazvati globalno uništenje. Dijelom i zbog toga, Godzilla je postao jedna od najvećih ikona ne samo japanske nego i svjetske popularne kulture. To je, dakako, nastojao iskoristiti i Hollywood. U tome ga nije obeshrabrio ni spektakularni neuspjeh Rolanda Emmericha 1998. godine. Tako je šezdeseta obljetnica japanskog originala proslavljena novim spektakularnim holivudskim remakeom, koji bi trebao biti jedan od najvećih blockbustera ove sezone.
Film Garetha Edwardsa na svojem početku odaje hommage originalu, dijelom i tako što dolazak Godzille smješta u hladnoratovsku 1954. godinu. Razlika je, pak, u tome što će proći desetljeća prije nego što čudovišta s dna Pacifika počnu svoj rušilački pohod, a još duže vrijeme prije nego što šira javnost postane svjesna njihova postojanja. To će se dogoditi prekasno za Joea Brodyja (Cranston), američkog nuklearnog fizičara čija je supruga i kolegica Sandra (Binoche) 1999. godine stradala u katastrofi japanske nuklearne elektrane službeno pripisanoj potresu. Petnaest godina kasnije mjesto je nesreće postalo zabranjena zona, ali se Joe tamo probija uz pomoć svojeg sina Joea (Taylor-Johnson), mornaričkog stručnjaka za eksplozive, te nastoji pronaći dokaze koji bi ukazali na stvarno objašnjenje. Njih dvojica ga, pak, pronalaze u obliku orijaškog stvorenja koje se doslovno hrani radijacijom iz uništene elektrane. Njega je godinama držala zatočenog tajanstvena međunarodna organizacija, ali nakon što pobjegne postaje metom američke mornarice i zrakoplovstva. Joe je prisiljen priključiti se svojim kolegama u lovu, u kojem ima i neke dodatne osobne motive. Odredište je monstruma, naime, San Francisco, Joeov dom, gdje živi njegova supruga Elle (Olsen) zajedno s malim sinom.
Gareth Edwards, britanski redatelj dosad poznat po hvaljenom niskobudžetnom SF-filmu Monsters, u svojem novom, 160 milijuna dolara teškom ostvarenju, postigao je najvažniji cilj, barem za one malo starije gledatelje. Njegova Godzilla je, naime, daleko bolja od one Emmerichove. S druge strane, to i nije bilo tako teško. Daleko je teže bilo opravdati za ovakvu vrstu filmova često nerealna očekivanja, dodatno povišena zahvaljujući jednom od najefektnijih holivuskih trailera u posljednje vrijeme. Edwardsu se, s druge strane, ne može zamjeriti da se nije trudio. U novoj Godzilli više je nego jasno kako je njezin autor, slično kao i J. J. Abrams u Super 8, marljivo proučavao opus Stevena Spielberga te nastojao destilirati elemente koji najbolje funkcioniraju u ovoj vrsti filmova. To se prije svega odnosi na načelo da se čudovište ne prikazuje odmah, nego postupno, omogućujući publici da strah prethodno stvara vlastitom maštom. Također je u filmu primjetno spilbergovsko inzistiranje na obiteljskim vrijednostima i korištenje djece kao likova što je češće moguće. Filmofile će pak prilično zabavljati prepoznavanje pojedinih scena, kadrova i drugih detalja koji su manje-više “posuđeni” iz Spielbergova opusa. Jedan od najeklatantnijih primjera jest taj da protagonist dijeli prezime s protagonistom Ralja. S druge strane, Edwards se u film trudi ubaciti i originalan sadržaj, pri čemu najviše valja istaći scenu padobranskog skoka u mračni, razoreni metropolis – jedan od najefektnijih, gotovo antologijskih prizora za današnju svjetsku kinematografiju.
Edwardsova Godzilla izgleda onako kao što bi trebao izgledati klasični blockbuster, ali to, nažalost, nije dovoljno. Edwardsa, a i publiku, po običaju je iznevjerio holivudski scenaristički odbor sastavljen od nekoliko potpisanih i anonimnih autora, a koji su se svojim rutinerskim pristupom pobrinuli da dojmljivi prizori izgube ono što bi trebalo biti njihovo vezivno tkivo – upečatljiva priča i likovi. Iako će, bez svake sumnje, biti kritičara koji će Godzillu hvaliti kao film s ekološkom porukom, ona se ovdje svela tek na repliku potrošenu u traileru, a koju izgovara lik za kojega se ispostavi da je potpuno suvišan. To se, manje-više, može reći za gotovo sve njih, a inače impresivna glumačka ekipa ostaje potpuno neiskorištena. Možda je to najprimjetnije kod Elizabeth Olsen, koja je svedena na to svako malo bude užasnuta prizorima destrukcije u svom gradu ili zabrinuta za dijete kojemu se – s obzirom da je ovo ipak konvencionalni holivudski film – ništa loše na kraju ne može dogoditi.
Dojam postaje posebno loš u drugom dijelu filma, kada jedan od najvećih i najvažnijih obrata u zapletu ostaje tragično neobjašnjen. Konačni se obračun, naravno, mora ponovno događati noću s obzirom da su tada specijalni efekti jeftiniji, a 3D-prizori bi trebali biti efektniji (što ovdje, nažalost, nije slučaj). Epilog filma, pak, mora biti takav da ostavi priliku za eventualni nastavak, ali i publici objasniti pravo značenje završnice. Ovo posljednje znači da su i sami autori svjesni nedostataka Godzille. Iako je u nju utrošeno previše talenta da bi se mogla nazvati lošom ili negledljivom, nova inkarnacija japanske pop-ikone predstavlja jedno od najvećih filmskih razočaranja godine.
GODZILLA
uloge: Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Elizabeth Olsen, Juliette Binoche, Sally Hawkins, David Strathairn, Bryan Cranston
scenarij: Max Borenstein
režija: Gareth Evans
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 125 ‘
OCJENA: 5/10
