Kategorija: Film

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Transporter: Nasljedstvo (2015)

TRANSPORTER: NASLJEDSTVO
(THE TRANSPORTER REFUELED)
uloge: Ed Skrein, Ray Stevenson, Loan Chabanol, Gabriella Wright, Tatjana Pajković, Wenxia Yu, Radivoje Bukvić
scenarij: Luc Besson, Bill Collage, Adam Cooper
režija: Camille Dellamare
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska/Kina, 2015.
trajanje: 96 min.

Riječ “reboot”, barem kada su u pitanju kritičari, predstavlja najomraženiji novitet u filmskoj terminologiji. Ona, kao nijedna druga, ne označava sve ono najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatak bilo kakve originalnosti spojen s pohlepom, odnosno nastojanje da se nešto izmuze do krajnjih granica, čak i kada se gledateljima nudi jedno te isto. Istini za volju, nije riječ o nekom naročito novom fenomenu, kao što se takva praksa ne može ograničiti na Hollywood. Međutim, u posljednje vrijeme rebootanje filmskih serija i franšiza je dobilo zastrašujuće razmjere, prije svega zbog učestalosti, odnosno spremnosti vodećih studija da se popularne serije rebootaju niti jedno desetljeće nakon originalnog naslova. Toj hollywoodskoj praksi se pridružio i francuski producent Luc Besson s Transporterom, akcijskom filmu o bivšem britanskom specijalcu koji relativno luksuzni život na Azurnoj obali financira obavljajući diskretne, ali opasne prijevozničke poslove za razne više ili manje mutne tipove. Serija od tri filma je postigla veliki uspjeh i od Jasona Stathama, tumača naslovne uloge, napravila jednu od najvećih akcijskih zvijezda našeg vremena. I TV-serija, u kojoj je naslovni lik glumio Chris Vance, je imala solidan uspjeh i dogurala do dvije sezone. Sada je, pak, došao red na novu kino-verziju Transportera koja se u našim kino-dvoranama našla pod naslovom Transporter: Nasljedstvo, a u kojoj naslovnu ulogu tumači Ed Skrein.

Protagonist Frank Martin i u novoj verziji operira na osnovu tri jednostavna pravila – klijente se ne pita niti se daje vlastito ime, nikada se ne otvara “paket” koji treba prevesti i nikada se ne mijenja prethodni dogovor. Kao i u brojnim prethodnim slučajevima, pravila će biti prekršena nakon što Frank sklopi dogovor o poslu za koji se ispostavi da je dio nečijeg daleko složenijeg plana. Njegova šarmantna klijentica Anna (Chabanol) je, u stvari, elitna prostitutka koja je godinama radila za okrutnog ruskog gangstera Arkadija Karasova (Bukvić), a naizgled rutinska vožnja za koju ga je angažirala je zapravo bijeg nakon pljačke banke u kojoj je bio deponiran Karasovljev novac. Frank s vremenom otkrije kako je to samo dio plana koga je Anna smislila sa svojim kolegicama koje žele ne samo pobjeći, nego se i osvetiti svom zlostavljaču, a što uključuje i provociranje sukoba Karasova sa njegovim gangsterskim partnerima. Njegovo dalje sudjelovanje u toj raboti je osigurano otmicom njegovog oca Franka Seniora (Stevenson), umirovljenog obavještajca kojemu, s druge strane, zarobljeništvo ne pada tako teško s obzirom da ga čuvaju privlačne žene. Mnogo veći problem za Franka predstavlja to što je s Karasovom ranije imao posla, i što bezobzirni kriminalac upravo njega vidi kao odgovor na pitanje tko mu i zašto želi smjestiti.

Novi Transporter će brzo “pokopati” neumitne usporedbe s ranijim, ali još uvijek u sjećanju svježim verzijama. Radnja je tako iz Nice premještena u Monako, što znači da više nema inspektora Tarconija, čiji je lik vrlo dobro tumačio François Berléand. Još veće razočarenje predstavlja Ed Skrein, čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u TV-seriji Igra prijestolja, i gdje je ulogu Daenerysinog plaćenika koju tumači nakon jedne sezone preuzeo drugi glumac. Skreinu u ovom filmu nedostaje Stathamova razbijačka njuška, ali isto tako i bonvivanska lepršavost koju je iskazivao Vance u televizijskoj verziji. Što se akcijskih scena tiče, one su prilično dobre, a u nekim slučajevima se mogu pohvaliti i određenom inventivnošću, a što je posebno slučaj prilikom pljačke noćnog kluba. Stevenson, najpoznatiji po ulozi Tita Pulona u TV-seriji Rim, je također prilično dobar u inače nezahvalnoj ulozi koja pokazuje kako je tek nekoliko godina dovoljno da se netko od velikog akcijskog razbijača degradira u ostarjelu drugu violinu. Za manekenku Loan Chabanol, koja tumači glavnu žensku ulogu, je jasno da je angažman dobila zbog izgleda nego nekih naročitih glumačkih sposobnosti mada je ono što je od njih pokazala više nego adekvatno za ovakvu vrstu filma.

Najveći nedostatak Nasljedstva je u scenariju, koji ne zadovoljava čak ni inače niske standarde koji bi se mogli očekivati od filma čija je glavna atrakcija u akciji. Iako se u njemu mogu pronaći neki tragovi originalnosti – često citiranje znamenitog Dumasovog romana Tri mušketira, odnosno ideja da su se Karasov i Frank upoznali kao vojnici tokom mirovnih operacija u BiH – sve je to anulirano sveopćom aljkavošću, odnosno nebrigom za kontituitet radnje i njenu uvjerljivost. To se, između ostalog, može vidjeti u sceni prologa, u kojoj Karasov preuzima kontrolu nad prostitucijom na Azurnoj obali na parodijsko brutalan način. Još više bode oči scena u kojoj jedan od likova bude teško ranjen, te postane predmetom improvizirane kirurške operacije koja će mu na jedvite jade spasiti život, a da bi se nedugo potom živahno zabavljao i sudjelovao u akciji kao da se ništa nije dogodilo. Time je prijeđena granica koja film koji se inače ne bi trebao shvaćati previše ozbiljno dijeli od vrijeđanja gledateljske inteligencije. Zbog toga bi se na kraju moglo reći da je u slučaju Nasljedstva Transporter završio na stranputici.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.


Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.


Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.


Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.


No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.


OCJENA: 4/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Sicario (2015)
		
	
	

		
SICARIO


uloge: Emily Blunt, Benicio del Toro, Josh Brolin, Victor Garber
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Denis Villeneueve
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 121 min.




Četvrtina svih zatvorenika na zemaljskoj kugli se nalaze u američkim zatvorima. Taj podatak, koji je prilično teško pomiriti s percepcijom SAD kao najdosljednijem oličenju slobodarskih ideala u današnjem svijetu, se obično spominje kao jedna od najgorih posljedica “rata protiv droge”, višedesetljetne kampanje za koju se sve manje vjeruje da će u suzbijanju narkomanije biti imalo uspješnija od Prohibicije u suzbijanju alkoholizma. Međutim, ma koliko posljedce rata protiv droge bile neugodne na američkim ulicama, one su, pogotovo u posljednje vrijeme, dobile gotovo apokaliptičke dimenzije preko južne granice, gdje godinama traje bespoštedni rat između izvrsno organiziranih, sve moćnijih, ali i sve bezobzirnijih narko-kartela. Te prilično neugodne teme, koja dodiruje i još neugodnije špekulacije o tome kada i kako će se meksički narko-rat preliti na sjever, se s vremenom počeo doticati i Hollywood. Jedno od posljednijh takvih ostvarenja je Sicario, film Denisa Villeneuevea koji je dobio priličine pohvale od strane kritike nakon premijere u Cannesu.


Protagonistica filma je Kate Macer (Blunt), agentica FBI zadužena za borbu protiv krijumčara narkotika, ljudi i otmičara na američkom Jugozapadu. Njeno profesionalno iskustvo ju je, međutim, teško pripremilo za ono što će otkriti prilikom naizgled rutinske racije, gdje se u jednoj izoliranoj kući otkriju deseci mumificiranih leševa koji su bili ubijani na izuzetno okrutan način. Prilikom iste akcije je stradalo i nekoliko policajaca, a što je za američke federalne vlasti dovoljan razlog da se protiv narko-kartela čiji su ljudi vlasnici kuće oformi posebna operativna grupa. Macer je poslana kao ispomoć timu koji vodi tajanstveni Matt Graver (Brolin) i čije ljudstvo čine do zuba naoružani specijalci, ali i šutljivi Latinoamerikanac Alejandro (del Toro), te koja se uglavnom vodi iz vojnih baza. Kate zajedno s timom prilično nevoljko odlazi preko granice u zloglasni Ciudad Juarez iz čijeg zatvora će u SAD biti izručen kartelova glavešina čiju važnost sugerira pokušaj kartelovih “vojnika” da to spriječe i po cijenu krvavog okršaja usred bijela dana. Kada se nađe natrag na američkom teritoriju, Kate počinje sve više sumnjati u to da akcija u kojoj sudjeluje predstavlja nekakvu kriminalističku istragu ili ikakvo provođenje zakona, te da se umjesto toga uplela u nešto daleko mračnije.


Villeneuve je u intervjuima nastojao objasniti kako njegovo ostvarenje nastoji prikazati negativne aspekte, odnosno uzaludnost “rata protiv droge”. Taj “politički korektni” stav je vjerojatno zaslužan za to što salonski ljevičari među američkim (a samim time) i svjetskim kritičarskim establishmentom o Sicariju pišu hvalospjeve. Ne bi se moglo reći da su oni u potpunosti nezasluženi. Villenueve je prilično dobar režiser, te je, pogotovo u prvom dijelu filma, uspio na izuzetno jednostavan, ali efektan način stvoriti atmosferu nelagode i postupne, ali neumitne eskalacije napetosti. Tome je veliki doprinos dala i mračni elektronski soundtrack Jóhanna Jóhannsona, ali i Roger Deakins, ugledni i iskusni direktor fotografije čiji su opus velikim dijelom označila ostvarenja poput 1984 i Obrane kraljevstva, koja, slično kao i Sicario, imaju snažnu političku notu i distopijski ugođaj.


Slična je stvar bila i u Hollywoodu “olovnih” 1970-ih koji je, potaknut sveopćim nepovjerenjem u vlast, preko filmova kao što su Ubojice i svjedoci (Parallax View) stvorio cijeli niz mračnih, distopijskih trilera koji su stvorili nešto nalik na poseban žanr zvan “film političke paranoje”. Usporedbe s takvim klasicima, međutim, neće biti najzahvalnije po Sicario, a glavni je razlog za to scenarij glumca Taylora Sheridana. U njemu se, naime, ne govori ništa što onaj bolje informirani dio publike ne zna, odnosno ono što je netko još davno rekao, i to na mnogo bolji način. Te će, po Sicario, neugodne usporedbe potaknuti sudjelovanje Benicija del Tora, koji je nastupio u tematski sličnom filmu Traffic, koji je istu temu obrađivao na daleko kompleksniji i kvalitetniji način. Villeneuevov film izgleda još bijednije ako se usporedi s TV-serijama koja su se istom bavila temom, kao što je američki remake Mosta ili legendarni Breaking Bad.


Scenarij ne samo da nije originalan, nego pati i od strukturnih problema. Prije svega, ono što bi trebalo biti najaktraktivniji sadržaj je “ispucano” davno prije završetka filma. To se prije svega odnosi na scenu ulaska i izlaska iz Ciudad Juareza, koja je, inače briljantno osmišljena i izrežirana, ali čiji se intenzitet više neće ponoviti do njenog kraja. Sheridan to pokušava ubacivanjem krajnje neuvjerljivog podzapleta u kome Kate u pauzi akcije odlazi u bar gdje je zavede šarmantni muškarac, a za koga se na kraju ispostavi da je kartelov operativac. Kako film odmiče, tako stvari postaju sve gore te, kada nam autori konačno razotkriju pravu svrhu akcije i motive nekih od likova, mračna završnica se doima melodramatskom i deprimirajuće predvidljivom. Kada se svemu tome dodaju kadrovi granice SAD i Meksika snimljeni iz zraka, dijelu publike će neugodne asocijacije na drugu sezonu Pravog detektiva zapečatiti dojam o Sicariju kao jednom od većih ovogodišnjih filmskih razočaranja.


OCJENA: 4/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Birdman (2014)
		
	
	

		
BIRDMAN


uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.


Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.


Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.


Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.


Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.


OCJENA: 8/10




 

	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Najduže putovanje (2015)
		
	
	

		
NAJDUŽE PUTOVANJE
(THE LONGEST RIDE)
uloge: Scott Eastwood, Britt Robertson, Alan Alda, Jack Huston, Oona Chaplin, Melissa Benoist, Lolita Davidovich
scenarij: Craig Bolotin
režija: George Tillman Jr.
proizvodnja: 20th Century Fox,  SAD, 2015.
trajanje: 128'


Ako se kao kriterij uzme kvantiteta umjesto kvalitete, onda najuspješnji suvremeni književnik u Hollywoodu nije ni George R. R. Martin, ni J. K. Rowling, ni E. L. James, ni Suzanne Collins, niti ijedan autor trilogije omladinskih romana o tinejdžeru ili tinejdžerici koja spašava svijet. Autor čiji opus američki filmski scenaristi najviše koriste kao predložak je Nicholas Sparks. U nepuna dva desetljeća se od sedamnaest romana iz njegove bibliografije na ekranu našlo njih čak deset (ne računajući The Choice, koji bi u kino-dvorane trebao ići sljedeće godine). Međutim, o Sparksu će se relativno malo čuti od strane opinion makera suvremene svjetske pop kulture, i to najvećim dijelom što njegov opus, čvrsto ukotvljen u ljubavni žanr, u stilskom i sadržajnom smislu predstavlja antitezu svega što bi trebalo biti moderno i “cool”. Riječ je o pravilu jednostavnim, gotovo arhetipskim ljubavnim pričama, kakve su se, s obzirom da se drže tradicionalnih vrijednosti, mogle bez problema čitati u knjižnicama ili gledati na pozornicama u pretprošlom stoljeću i koje je prilično teško opisati bez izraza “sentimentalna ljiga”. Usprkos toga, publike koja to čita očigledno ima, odnosno dovoljno da Hollywood pokuša eksploatira njenu privrženost Sparksu. Rezultati, barem što se kritike tiče, iz razumljivih razloga nisu bili dobri, ali je jedna od Sparksovih ekranizacija, Bilježnica iz 2004. godine, s vremenom, zahvaljujući vjernoj publici, dobila čak i nešto nalik na kult status.


Radnja je, kao u većini filmova temeljenih na Sparksovom opusu, smještena u Sjevernu Karolinu. Na tamošnjem sveučilištu Wake Forest mlada Sophia Danko (Robertson) studira umjetnost. Jedne večeri je prijateljice nagovore da im se pridruži prilikom gledanja natjecanja u rodeu. Sophia tamo sretne naočitog Lukea Collinsa (Eastwood), profesionalnog jahača koji nastoji ponovno pokrenuti karijeru nakon teške ozljede. Iako ispočetka skeptična, Sophia na kraju sa Lukeom dogovori izlazak; pri povratku Luke slučajno opazi prometnu nesreću te iz automobila u plamenu izvadi 95-godišnjeg Iru Levinsona (Alda), a Sophia spasi kutijicu sa starčevim pismima. Sophia posjećuje starca u bolnici, te kroz pisma i njegove priče doznaju o tome kako je 1940. godine kao mladić (Huston) upoznao Ruth (Chaplin), židovsku izbjeglicu iz Europe koja će postati žena njegovog života. U međuvremenu njena veza sa Lukeom dolazi u krizu, s obzirom da se on ne želi odreći po život opasne profesije, a Sophia izgledne karijere u umjetničkim galerijama New Yorka,


Na prvi pogled bi se moglo reći kako se Najduže putovanje po svojoj strukturi naslanja na Bilježnicu, s obzirom da se veliki dio filma odigrava u flashbacku smještenom u eru Drugog svjetskog rata, pri čemu kao svojevrsni “ključ” služe zapisi jednog od ljubavnika. Novi film je, međutim, nešto složeniji, odnosno u njemu umjesto jedne ljubavne priče imamo dvije, pri čemu nije teško pogoditi kako će ona prva današnjim ljubavnicima poslužiti kao nadahnuće, odnosno kako će stari Ira, poput Yode ili “magičnog crnca”, potaknuti Lukea i Sophiju da donesu pravu odluku o tome trebaju li ostati zajedno. Scenarist Craig Bolotin se, dakako, pobrinuo da gledatelji nemaju nikakvih problema predvidjeti kakva će ta odluka biti; jedino je pitanje kako će se to dogoditi, a odgovor na njega dolazi u obliku ne baš previše uvjerljivog deus ex machina obrata. Nešto složenija struktura, s druge strane, postavlja probleme za režisera Georgea Tillmana Jr. koji ne može odrediti pravu mjeru između segmenata koji pokazuju 1940-e i današnji svijet. Prvi je tako zanimljiv gledateljima koje zanimaju moda, rekviziti ili glazba iz tog razdoblja, dok se u njemu, zapravo, ne događa ništa posebno (s izuzetkom incidenta vezanog uz rat). Kada se radnja premjesti u sadašnjost, gledatelje se na to mora dodatno podsjetiti iritantnim pop-pjesmuljcima iz soundtracka, a problemi Lukea i Sophije nekako izgledaju trivijalni u usporedbi s likovima koji su morali bježati pred Holokaustom ili jurišati na neprijateljske rovove.


S druge strane, Tillmanu se mora priznati da se trudio sve to strpati u koliko-toliko atraktivan paket; osim eksterijera koje izgledaju kao spot za turističke agencije Sjeverne Karoline, tu je i mladi Eastwood, koji u scenama jahanja bikova prilično podsjeća na svog oca Clinta na početku karijere, te, s vremena na vrijeme, skine košulju te tako pokaže ono što čega je najveći dio ciljane tj. ženske publike došao u kino-dvoranu. Britt Robertson, za koju bi se moglo reći da izgleda kao mlađa sestra (ili nešto manje bucmasta verzija) Jennifer Lawrence, se prilično dobro nosi s nezahvalnom ulogom, dajući koliko-toliko živosti saharinskom i maksimalno klišejiziranom predlošku. Uz mladog Eastwooda se, pak, pojavljuju još dva predstavnika hollywoodskih dinastija, ali s nešto različitim uspjehom. Oona Chaplin, unuka slavnog komičara (većina gledateljima poznata kao femme fatale koja je protiv svoje volje dovela do najšokatnije scene u Igri prijestolja) prilično uvjerljivo tumači ulogu djevojke koja nedostatak ljepote po tradicionalnim standardima kompenzira izuzetnim šarmom i živošću. Jack Huston (koga većina gledatelja vjerojatno neće prepoznati, jer za razliku od lika iz Carstva poroka, ovdje glumi s vlastitim licem) je, pak, potpuno potrošen. Zahvaljujući svemu tome Najduže putovanje predstavlja razočaranje čak i za one gledatelje koji su, s obzirom na ranija iskustva sa Sparksom, znatno spustili letvicu vlastitih očekivanja. Ukoliko netko ne osjeća potrebu za kino-ekvivalentom turskih sapunica, putovanje koje će mu pružiti ovaj film se čini predugim.


 


OCJENA: 3/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Interstellar (2014)
		
	
	

		
INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'


Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.


Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.


Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.


Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.


Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.


Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.


No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.


OCJENA: 8/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)
		
	
	

		
HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10




Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.


Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.


Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.


S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.


OCJENA: 4/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)
		
	
	

		
IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'


Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.


Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.


Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.


Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.


OCJENA: 4/10



	


	



			
				


			

			
RECENZIJA: Fury (2014)
		
	

	

		
FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '


Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.


Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.


Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.


Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.


Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.


Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.


OCJENA: 5/10