Kategorija: Film

RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)

HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10

Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.

Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.

Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.

S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)

IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'

Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.

Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.

Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.

Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Fury (2014)

FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '

Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.

Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.

Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.

Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.

Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.

Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.

OCJENA: 5/10

7 filmova kojima nije potreban remake

Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:

#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.

#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.

#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.

#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.

#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.

#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.

#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.

RECENZIJA: Nestala (2014)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris,
Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 

U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jupiter u usponu (2015)

JUPITER U USPONU
(JUPITER ASCENDING)
uloge: Channing Tatum, Mila Kunis, Sean Bean,
Eddie Redmayne, Douglas Booth
scenarij: Andy & Lana
režija: Andy & Lana Wachowsky
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.
trajanje: 127 '

Prognoziranje kvalitete i uspjehe hollywoodskih filmova je nezahvalno kao prognoziranje bilo čega drugog. Ipak, postoje određena pravila koja pomažu da netko u tome bude malo precizniji. Jedan od primjera bi mogao biti Jupiter u usponu, spektakularni SF-ep brata i sestre (bivše braće) Wachowsky, proslavljenih autora Matrixa, jednog od najpopularnijih i najutjecajnjih ostvarenja na prijelazu u novi milenij. Prošle je godine trebala biti jedna od najvećih ljetnih uzdanica studija Warner Bros. prije nego što je premijera iznenada odgođena za filmski festival u Sundanceu, a redovna distribucija za veljaču. Službena verzija je bila “zastoj u postprodukciji”, odnosno potreba da se dodatno “dotjera” preko 2500 specijalnih efekata. Oni malo iskusniji, pak, znaju da se u siječnju i veljači u sjevernoamerička kina šalju filmovi koji sami studiji smatraju “škartom”. Kada se to dogodi nečemu što se trebalo pojaviti u elitnom ljetnom terminu onda se s velikom dozom vjerojatnosti može predvidjeti da je riječ o ogromnom razočaranju. Predviđanja su se uglavnom ostvarila, bilo u Sundanceu gdje su ga popljuvali kritičari, bilo u sjevernoameričkim kinima gdje je završio kao flop. Domaća publika, pak, odnedavno ima prilike uvjeriti se koliko je takva sudbina bila opravdana.

Naslovna protagonistica, koju tumači Mila Kunis, je Jupiter Jones, mlada žena odrasla u obitelji ruskih ilegalnih imigranata u Chicagu, a koja za život zarađuje čisteći zahode. Jedna od stvari o kojoj je uvijek sanjala je teleskop, koga misli nabaviti u znak sjećanja na oca-astronoma koji joj je dao ime po najvećem planetu Sunčevog sustava. Kako bi skupila novac, odlučuje prodati svoje jajne stanice klinici za neplodnost i time pokreće spektakularne političke intrige na galaktičkoj razini. Njen genetski materijal, naime, privuče pažnju humanoidnih vanzemaljaca, odnosno plemićke kuće Abrasax, čiji je pripadnik, okrutni Balem (Redmayne) ni manje ni više nego feudalni gospodar Zemlje, odnosno koji je cjelokupno čovječanstvo i njegovu civilizaciju tokom tisućljeća uzgojio kao izvor genetskog materijala koje Abrasaxovi koriste za vječno pomlađivanje. Za Jupiter se, pak, ustanovi da u potpunosti dijeli genetski materijal sa njegovom majkom, odnosno da je takvo genetsko “poravanjanje”, prema galaktičkim zakonima, čini gospodaricom Zemlje i jednom od najmoćnijih žena u univerzumu. Balemu se, dakako, takvo stanje ne sviđa, te on Jupiter nastoji likvidirati. Spas, pak, dolazi od Cainea Wisea (Tatum), galaktičkog lovca na ucjene i bivšeg vojnika koga je angažirao Balemov brat i suparnik Titus (Booth).

U slučaju Jupitera u usponu, slično i kod ranijeg filma Atlas oblaka, nedostatak ambicije je posljednja stvar koja se može zamjeriti Wachowskyjima. Iako je žanrovski čvrsto usidren u vodama “neozbiljne” svemirske opere, njihov novi film se može shvatiti i kao svojevrsna alegorija na neke prilično aktualne i ozbiljne probleme, prije svega na patološke oblike suvremenog kapitalizma oličene u burzovnim mešetarima s Wall Streeta koji se često vole, bez imalo ironije, kititi nadimkom “gospodari univerzuma”. U ovom filmu su poslužili kao model za negativce na kozmičkoj razini, pa se u filmu izrijekom kao motiv njihovog djelovanja navodi “profit”, kao djelatnost navodi “industrija”, a njihovi podanici – kozmički ekvivalent svih onih koji ne pripadaju “1%” eksplicitno nazivaju “stokom”. Takav pristup, pogotovo kada se još kroz lik protagonistice iskazuju simpatije prema ilegalnim imigrantima, bi bez svake sumnje trebao razgaliti srca hollywoodskih salonskih ljevičara. Wachowskyji, međutim, u film ubacuju dodatni sadržaj koji se čini više po mjeri New Age “alternativaca”, a što uključuje hipotezu o drevnim astronautima kao tvorcima čovječanstava, odnosno objašnjenja za fenomene krugova u žitu i odgovor na pitanje zašto nitko želi vjerovati žrtvama vanzemaljskih otmica. Tu se, nekako, našao i odgovor na pitanje tko je odgovoran za nestanak dinosaura, iako, za razliku od Bayovih Transformera 4, on nije eksplicitno prikazan.

Ambiciozne zamisli i bogatstvo sadržaja, međutim, sami po sebi nisu garancija kvalitete. U slučaju Atlasa oblaka su Wachowsky bili čvrsto vezani književnim predloškom, ko-režijom od strane discipliniranog Toma Tykwera, ali i konceptom koji je od svega činio nekakvu suvislu cjelinu. Kod Jupitera svega toga nema, i umjesto toga gledatelj stječe dojam da je autorima kvantiteta bila važnija od kvalitete, odnosno da su u nešto više od dva sata filma pokušali kao buldožerom nasuti sadržaj koji se čini primjerenijim za sage poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Koliko su se brat i sestra u tome izgubili, možda najbolje svjedoči scena u kojoj se protagonisti moraju suočiti s galaktičkom birokracijom; ona je više nego očito zamišljena kao hommage Gilliamovom Brazilu, a, za slučaj da netko propusti taj sitni detalj, u njoj se pojavljuje i sam Terry Gilliam. Naravno, s obzirom da je ipak riječ o hollywoodskom blockbusteru, najviše je truda i novaca uložene u akcijske scene gdje se nije štedilo na specijalnim efektima, a zbog čega jedan od glavnih detalja opreme Cainea Wisea čine antigravitacijske koturaljke, koje mu omogućuju da leti iznad Chicaga poput Marvelovih superheroja u sekvenci koja bi bila impresivna da je, u nešto drukčijoj  nismo gledali u sijaset sličnih ostvarenja koje nam svakog ljeta servira Hollywood.

Najmanje se truda, pak, uložilo u scenarij, odnosno u likove. Mila Kunis je prilično darovita glumica, ali njen talent najviše dolazi do izražaja u komedijama; ovdje je njen lik potpuno promašena. Iako naslov sugerira da je protagonistica, odnosno nekakav dobroćudni matrijarh (što bi trebalo zadovoljiti segment hollywoodskih salonskih feminista), u praksi se svela na kliše “dame u opasnosti” koju čvrsti i opaki “macho” momci sa sobom vuku kao vreću kamenja, i koja na bizarni novi svijet reagira poput krave koje gleda u šarena vrata. Eddie Redmayne, međutim, svoje u ovom trenutku prilično velike “oskarovske” šanse kompromitira tumačenjem negativca koji očajni dijalog izgovara namjerno hrapavim glasom dovodeći ga preko ruba groteskne samoparodije. Ostatak glumačke ekipe se trudi zanatski odraditi posao, što uključuje Tatuma i Beana, a možda najbolji dojam daje Tuppence Middleton kao sestra Abrasaxovih.

Ključna pogreška kod Jupitera se čini to što su Wachowskyji, možda još uvijek pod prevelikim dojmom priče o Matrixu kao djelu koje je promijenilo duh vremena, Jupiter shvatili previše ozbiiljno. Orgijanje specijalnih efekata, New Age hipsteraj u sadržaju i kartonski likovi bi još kako-tako mogli proći, ali sve do trenutka kada se u filmu kao “utjerivači” glavnog negativca pojave ni manje ni više nego golemi gušteri opremljeni krilima. Nakon toga je Jupiter teško shvatiti ozbiljno, ali od replika nalik na “Flash, volim te, ali imamo samo 14 sati da spasimo Zemlju” – koje ovakvom filmu trebaju poput vode žednom u pustinji – nema. Trebalo je jako malo da Jupiter postane uspješan, a o čemu možda najbolje svjedoči žanrovski i zapletom prilično sličnih Čuvara galaksije. Samo je trebalo od svega učiniti vrhunsku camp zabavu nalik na tri i pol desetljeća star Flash Gordon. No, taj mali ali važan korak nije napravljen, te je Jupiter samo još jednom pokazao i da veliki i uspješni filmaši znaju stvarati spektakularno velika razočaranja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)

AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Step Up: All In (2014)

Adam Sevani at the premiere of the film Step U...
Adam Sevani na premijeri filma Step Up 2 (izvor: Wikimedia Commons)

STEP UP: ALL IN
uloge: Ryan Guzman, Briana Evigan, Misha Gabriel, Adam Sevani, Alyson Stoner, Christopher Scott, Izabella Miko, Steven "Stevo" Jones
scenarij: John Swetnam
režija: Trish Sie
proizvodnja: Summit/Lions Gate, SAD, 2014.
trajanje: 112 '

Ako dovoljno dugo i dovoljno često gledate filmove, sebi ćete dozvoliti pomisao da ste vidjeli i čuli sve što se moglo čuti i vidjeti, te da vas uistinu ništa s ekrana ne može iznenaditi. Pa opet, s vremena na vrijeme se zna dogoditi neki sitni detalj koji pokaže da ste u krivu. Jedan takav primjer bi mogao biti Step Up: All In, peti po redu nastavak nastavak popularne hollywoodske serije plesnih filmova započete 2006. godine sa filmom Step Up. U njemu, naime, jedan od likova izgovara rečenicu koja zvuči upravo onako kako bi dotični film, odnosno cijelu seriju, na najjezgrovitiji mogući način opisala većina filmskih kritičara. Na žalost, taj kratki trenutak lucidnosti (ili samokritike) je, kao i većina uistinu atraktivnih i pamtljivih stvari u današnjim hollywoodskim filmovima, je potrošen u traileru. Ostatak sadržaja u filmu, osim ako niste uistinu zagriženik poklonik žanra i glumaca koji nastupaju u seriji, uglavnom će izazvati zijevanje.

Replika koja opisuje najnoviji Step Up pripada Robertu “Mooseu” Alexanderu, jednom od (polu)stalnih likova serije koga tumači Adam Sevani. U jednom trenutku on postavi pitanje “Zašto uvijek sve mora završiti s velikom plesnom bitkom?” Na to pitanje, osim ako u obzir ne uzmete komercijalnu prirodu filmova, najnoviji Step Up, dakako, ne pruža neki suvisli odgovor. Scenarist John Swetnam odaje dojam da se najmanje potrudio od svih članova ekipe – njegov jedini posao je bio rutinski odraditi nekakav minimalistički zaplet kao izgovor za glazbeno-scenske točke u kojima su Sevani i njegovi kolege trebali demonstrirati svoje plesno umijeće. U slučaju All In se krenulo najlakšim i najočitijim putem – zaplet počinje s istim likovima s kojima je završio prethodni film Step Up: Revolution. Mladi plesač Sean (Guzman) i njegova plesna grupa The Mob su prije dvije godine u Miamiju dobili plesnu bitku, ali sada u Los Angelesu gube rat, odnosno suočavaju se sa stalnim odbijanjem na audicijama i spoznajom da im je karijera u slijepoj ulici. Kada u noćnom klubu izgube plesnu bitku sa suparničkom grupom The Grim Knights i njihovim vođom Jasperom Tarikom (Jones), članovi The Moba su toliko demoralizirani da se odluče vratiti u Miami. Sean, međutim, ostaje i, doznavši za spektakularno plesno natjecanje u Las Vegasu čije osvajanje garantira višegodišnji unosni ugovor o plesnom angažmanu, odlučuje okupiti novu plesnu grupu pod imenom LMNTRIX. Tamo će se, pak, suočiti ne samo sa Grimm Knightsima nego i sa The Mobom, koji Seana smatraju izdajnikom.

Plesne točke – koje su, naravno, glavni razlog postojanja svakog Step Up filma – su uistinu dojmljive i u njih je uistinu uložen veliki trud. Angažirani su najbolji dostupni talenti – pri čemu Step Up, po uzoru na franšizu Brzi i žestoki, “reciklira” glumce kroz likove iz prethodnih nastavaka – pa se tako pojavljuje Briana Evigan iz Step Up 2 (koju će, zbog fizičke sličnosti, mnogi zamijeniti za njenu australsku kolegicu Sharni Vinson iz Step Up 3D). Kod plesnog sadržaja u filmu je, osim spektakularnosti, važno i to da su koreografi, scenografi i kostimografi sve te scene potrudili učiniti originalnima, odnosno da ne sliče jedna na drugu.

U scenama između plesa je, međutim, sasvim druga priča, i to, dakako, prilično predvidljiva. Swetnam klišeje servira poput stranica iz udžbenika – tu je mačističko suparništvo između plesnih ekipa, tragični nesporazumi koje će do kraja biti izglađeni, uključujući možda najiritantniju scenu u kojoj Moosea (za koga se ne može reći da je oličenje hollywoodske ljepote koje bi žene obarao s nogu) prilikom vlastite plesne točke iz čista mira poljubi ljepotica u noćnom klubu, dakako, upravo u trenutku kada u istu prostoriju ulazi njegova djevojka Camille (Stoner). Kliše predstavlja i poljska glumica Izabella Miko u ulozi iritantno napadne voditeljice plesnog natjecanja, čiji je nastup jednako uvjerljiv koliko i efikasan pokušaj prijevare koji provodi njen lik. Bilo bi nepošteno reći da u tim segmentima nema baš nijedan svijetli i zabavni trenutak, ali oni, poput Mooseove replike, prekratko traju. Step Up: All In je jedan od onih filmova koji daleko bolje funkcioniraju na DVD-u ili drugom mediju gdje je gledatelju na raspolaganju opcija ubrzavanja slike. Na velikom ekranu će zadovoljiti jedino najfanatičnije poklonike žanra i filmske serije, dok će svima ostalima ostaviti tek jedno pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

OCJENA: 4/10

Obavijest o recenzijama

Dolje je  popis mojih filmskih recenzija koje su trenutno dostupne na web-stranici FAK.