Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Svi lijepi konji (All the Pretty Horses, 2000)

uloge: Matt Damon, Henry Thomas, Penelope Cruz, Lucas Black, Ruben
 Blades, Miriam Colon, Bruce Dern, Robert Patrick, Sam Shepard, Julio
 Oscar Mechoso
 scenografija: Clark Hunter
 kostimografija: Douglas Hall
 fotografija: Barry Markowitz
 montaža: Sally Menke
 glazba: Larry Paxton, Marty Stuart & Kristy Wilkinson
 scenarij: Ted Tally (po romanu Cormaca McCarthyja)
 režija: Billy Bob Thornton
 proizvodnja: Columbia/Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117 '

Godine 1949. mladi teksaški kauboj John Grady Cole (Damon) doživio je da mu majka proda rancčnaftnoj kompaniji. Ostavši bez jedinog načina života kojeg poznaje, Cole odlučuje zajedno sa svojim najboljim prijateljem Laceyem Rawlinsom (Thomas) odjahati u Meksiko. Putem im se pridruži djecak Jimmy Blevins (Black) za kojeg je sve izvjesnije da je rijeć o maloljetnom delikventu. No, Cole i Rawlins se uspiju riješiti njegovog društva i pronaći posao na golemom imanju meksičkog aristokrata Roche (Blades). Rocha je prilično impresioniran Coleovom vještinom s konjima i Colea čeka svijetla budućnost na imanju. Jedini je problem u tome što se Cole bezglavo zaljubio u Rochinu lijepu kći Alejandru (Cruz).

Temeljen na hvaljenoj knjizi Cormaca McCarthyja, ovaj film predstavlja još jedan pokušaj da se revitalizira žanr vesterna u moderno vrijeme. Ugledni američki glumac, scenarist i režiser Billy Bob Thornton (javnosti poznatiji kao suprug Angeline Jolie) očigledno je ovom projektu pristupio s dosta entuzijazma. Na žalost, kao i mnogo puta dosad, dobra književnost se pokazala lošim predloškom za film. Iako je Thornton pod pritiskom studija bio prisiljen skratiti Sve lijepe konje s originalna četiri na samo dva sata, film je svejedno razvučen. Da stvar bude gora, montažeri nisu dobro obavili svoj posao, pa je u mnogim segmentima film nejasan i zbrzan. Niti podjela uloga nije napravljena dobro – Matt Damon nije baš previše uvjerljiv kao Teksašanin, a romantični podzaplet pati od nedostatka bilo kakve suvisle interakcije između Damona i Penelope Cruz. S druge strane, mladi Lucas Black i nešto stariji Henry Thomas su prilicno dojmljivi u sporednim ulogama, dok je najbolju ulogu ostvarila Miriam Colon kao Alejandrina mudra tetka. Najbolje od svega u filmu su bez svake sumnje pejzaži Teksasa i Novog Meksika, ali to nije dovoljno da bi ovaj film dobrih namjera i loše izvedbe dobio ista vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: U potrazi za Forresterom (Finding Forrester, 2000)

uloge: Sean Connery, Rob Brown, F. Murray Abraham, Anna
Paquin, Busta Rhymes, April Grace, Michael Pitt, Michael
Nouri, Richard Easton, Glenn Fitzgerald
scenografija: Jane Musky
kostimografija: Ann Roth
fotografija: Harris Savides
montaža: Valdis Oskarsdottir
scenarij: Mike Rich
režija: Gus Van Sant
proizvodnja: Columbia/Fountainbridge Films, SAD/Britanija,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 136 '

Ako postoji ijedan američki filmaš koji živi od stare slave, to je sigurno Gus Van Sant. Nakon što je krajem 80-tih bljesnuo nezavisnim, i za holivudske standarde subverzivnim filmovima kao sto su Drugstore Cowboy i Moj privatni Idaho, Van Sant je, kao i mnogi drugi, podlegnuo blještavilu tvornice snova i žrtvovao svoj umjetnički integritet radi sigurne karijere. Rezultat svega toga su bili sve mediokritetskiji i holivudskim standardima vjerniji filmovi, ali to, dakako, nije spriječilo art-snobove da Van Santa još uvijek nazivaju “velikim umjetnikom” i automatski dižu palčeve svakom njegovom novom proizvodu. Jedan od razloga je, dakako, i Van Santova seksualna orijentacija koja je u “politički korektnim” 90-tim učinila da se svaki ozbiljni kritičar njegovih filmova može optuziti za homofobiju (što je i razlogom zašto je jedan naš poznati tjednik upravo tu seksualnu orijentaciju naveo kao obrazloženje za dobre ocjene njegovog posljednjeg filma). No, čak su i političkoj korektnosti više nego skloni glasači losanđeleske Akademije uspjeli “pročitati” najnoviji Van Santov pokušaj da na lijepe oči dobije “Oscara” – dramu U potrazi za Forresterom. Taj film, koji nije dobio pozlaćene kipiće, upravo se može pronaći u našim videotekama.

Glavni junak filma je Jamal Wallace (Brown), 16-godišnji crnac iz Bronxa koji se od većine svojih vršnjaka razlikuje zahvaljujući svojoj strasti za pisanjem. No, da bi bio prihvaćen u “ekipu”, taj hobi čuva kao vlastitu tajnu, a pred društvom demonstrira isključivo svoje košarkaške vjestine. Igralište gdje svaki dan igra sa svojim prijateljima se nalazi kraj zgrade u kojoj živi tajanstveni čovjek o kojemu su se isprele svakojake urbane legende. Jednog dana Jamal prihvaća izazov svojih prijatelja i provaljuje u taj stan da bi pobjegao čim ga vlasnik uhvati u tom nestašluku. Jamal je u panici ostavio svoju torbu s bilješkama i ubrzo na svoje veliko iznenađenje shvaća kako je vlasnik stana nitko drugi do William Forrester (Connery), ugledni književnik i negdašnji dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman, koji se nakon svog trijumfa povukao iz javnosti. Forrester u Jamalovim bilješkama pronalazi književni talent i odlućuje postati mladicćv mentor. U međuvremenu je Jamal, zahvaljujući svojim košarkaskim vještinama, dobio stipendiju za elitnu privatnu školu na Manhattanu gdje se, kao siromašni crnac iz geta, ne snalazi baš najbolje. Najveće mu probleme zadaje Robert Crawford (Abraham), ljigavi profesor engleskog koji nikako ne želi povjerovati da je netko kao Jamal u stanju pokazivati književni talent u svojim sastavima.

Gotovo da nema kritičara koji nije uspio primijetiti kako je U potrazi za Forresterom u mnogo čemu sličan Dobrom Willu Huntingu, prethodnom Van Santovom uratku. No, ovaj put Van Sant ne uživa podršku scenarističkog dvojca Damon-Affleck koji su njegovom precijenjenom ostvarenju donijeli jedini značajniji “Oscar”. Umjesto toga Van Sant na raspolaganju ima scenarij Marka Richa koji je formulu iz prethodnog filma dodatno zašećerio svim mogućim klišejima “političke korektnosti” – glavni junak je siromašni crnac, a negativci su bogati bijelci. Pored toga, u scenarij su ubačen ostatak holivudske ambalaže – reper Busta Rhymes kao dežurni komičar u ulozi junakovog starijeg brata, kao i obvezna romansa između glavnog junaka i simpatične manhattanske princeze koju tumači “oskarovka” Anna Paquin (koja u ovom filmu frapantno slici autorima filma očito nedostupnoj Natalie Portman). Naravno, ta je romansa tu, slično kao i u Dobrom Willu Huntingu, samo zato da se spriječe sve eventualne nedoumice o pravoj prirodi odnosa između mladog crnca i usamljenog, ostarjelog bijelca. I, naravno, da ovaj film koji bi se od holivudske kaljuže trebao razlikovati po nekakvom urbanom realizmu i dalje unosi elemente bajke u kojoj mladi, siromašni crnac ne samo da posjeduje košarkaški, nego i književni talent. O finalnom obračunu koji je “posuđen” iz Mirisa žene nije potrebno mnogo pričati, slično kao i o epilogu kojeg resi uobičajena sentimentalna “ljiga”. Sve to, dakako, ne znaci da film nije profesionalno snimljen te da glumačka ekipa, na čelu sa 16- godisnjim debitantom Robom Brownom ne čini dobar posao. Ali svi oni koji budu odsjedili dva sata gledajući U potrazi za Forresterom će imati neugodan dojam da su sve to vidjeli već prije.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zmajev poljubac (Kiss of the Dragon, 2001)

uloge: Jet Li, Bridget Fonda, Tcheky Karyo, Ric Young, Burt Kwouk,
Laurence Ashley, Cyril Raffaelli, Didier Azoulay, Kentaro
scenografija: Jacques Bufnoir
kostimografija: Pierre Bechir & Anne Thiellement
fotografija: Thierry Arbogast
montaža: Marco Cave
glazba: Craig Armstrong
scenarij: Luc Besson & Robert Mark Kamen (sinopsis: Jet Li)
režija: Chris Nahon
proizvodnja: Europa Films/Qin Yian/Canal Plus/Seaside,
Francuska/SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 98′

Ono sto je 80-tih izgledalo kao san (ili noćna mora Mitterandovog ministra kulture Jacquesa Langa) danas je postalo stvarnost – francuska kinematografija više nije u domeni ostarjelih art-snobova nego mladoturaka koje rezultati na kino-blagajnama više zanimaju od nagrada na prestižnim festivalima. Međšu te mlade snage svakako spada i Luc Besson, jedan od najpopularnijih, ali i najprecijenjenijih francuskih filmaša, koji je gotovo dva desetljeća nastojao raditi filmove koji će biti holivudskiji od Hollywooda. Danas se Besson sve više bavi filmom kao producent te je oko sebe već počeo okupljati skupinu mlađih kolega koji su prihvatili njegov nauk. Rezultat svega toga jest sve više francuskih filmova koji su snimani s francuskim novcem, na francuskim lokacijama i s francuskim glumcima, ali koji svejedno odaju dojam da ih je napravio Hollywood i poslije postižu solidne rezultate na stranim filmovima tradicionalno nesklonom američkom trzistu. Zmajev poljubac, kung-fu akcijada za koju je Besson napisao scenarij, jedan je od takvih primjera.

Protagonist filma je Liu Jian (Li), inspektor šangajske policije koji u domovini uživa reputaciju najiskusnijeg i najefikasnijeg čuvara zakona. Stoga je upravo Liu Jianu povjerena delikatna misija privođenja pravdi kineskog narko- bosa (Young) koji je utočište pronašao u Parizu. Ta će se operacija provesti u suradnji s elitnim odredom francuskih policajaca koje predvodi rasistički inspektor Richard (Karyo). No, kada Liu Jian dodje u hotel gdje se narko-bos zabavlja s dvije prostitutke, ispostavi se da su Richardu neke druge stvari na pameti. Narko-bos je hladnokrvno ubijen, a Liu Jianu namješteni dokazi koji ukazuju na njega kao počinitelja. Liu Jian je prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi si spasio život i nekako izbjegao potjeri u stranom gradu kojeg ne poznaje. No, stjecajem okolnosti će naletjeti na Jessicu (Fonda), jednu od prostitutki koja je bila svjedokom ubojstva. Nakon kraćeg natezanja ona odlučuje pomoci Liu Jianu da dokaže svoju nevinost.

Nakon Romeo mora umrijeti ovo je već drugi zapadni film u kojem se hongkonški majstor borilačkih vještina Jet Li predstavlja publici kao punokrvna zvijezda. Jet Li, dakako, ovdje dokazuje svoju reputaciju akcijske zvijezde demonstrirajući vještine u scenama borbi od kojih zastaje dah i u kojima, za razliku od nekih sličnih primjera iz prošlosti, nije uživao asistenciju žica, kompjuterske grafike i slićnih specijalnih efekata. No te akcijske scene, ma kako impresivne bile, ipak ne mogu sakriti Lijev nedostatak glumačke vještine u “normalnim” scenama. Također ne mogu sakriti niti za suvremene akcijske filmove preslabašan zaplet i kartonske likove. Tako niti jedan Karyo nije u stanju spriječiti da njegov lik zločestog policajca izgleda kao karikatura. Što se, pak, sada već pomalo zaboravljene Bridget Fonda tice, ona se trudi u ulozi uličarke, ali svejedno predobro izgleda da bi njen lik netko shvatio ozbiljno. Upravo je ta za ovakvu vrstu filmova neadekvatna ozbiljnost, odnosno nedostatak humora, glavni nedostatak Zmajevog poljupca, zbog kojeg će čak i najdobronamjerniji gledatelji na ovaj potencijalno zabavan filmić primijeniti mnogo strože kriterije nego sto bi željeli.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Instinkt za ubijanjem (Instinct to Kill, 2001)

uloge: Mark Dacascos, Melissa Crider, Tim Abell, Kadeem Harrison, Jill
Jacobson, Deron McBee, James Greene
scenarij: Randall Frakes & Josh Olson (po romanu Lise Gardner)
režija: Gustavo Graef-Martino
proizvodnja: American World Pictures, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: cca. 90 ‘

Mnoge žene tek u braku shvate da su načinile kobnu pogrešku vezujući se za barabu koja je trebala biti muškarac njihovog života, ali malo tko ima takav peh kakav je imala Tess Beckett (Crider). Za njenog supruga, policijskog detektiva Jima Becketta (Abell) se ispostavilo ne samo da je nasilnik nego i okrutni serijski ubojica. Stjecajem okolnosti, upravo je Tess raskrinkala svog supruga-manijaka i zahvaljujući tako pronađenim dokazima Jim je završio iza rešetaka. No, on nakon određenog vremena bježi i, naravno, Tess postaje njegovom metom. Tess, na savjet svog prijatelja, policijskog detektiva Lancea Difforda (Harrison), odlučuje unajmiti profesionalnog stručnjaka za sigurnost J.T. Dillona (Dacascos) koji bi je trebao naučiti vještinama samoobrane.

Prilično neuvjerljiva početna postavka i uobičajeno iritantni klišeji pokupljeni iz svih mogućih filmova o serijskim ubojicama su razlog zbog kojeg je Instinkt za ubijanjem upravo ono što izgleda na prvi pogled – B-film čiji nizak budžet sasvim odgovara ambicijama i talentu njegovih tvoraca. Ono što ovaj film ipak čini nešto drukčijim od ostalih je nešto veća količina nasilja, kao i pristojna glumačka ekipa. Mark Dacascos, zvijezda B- filmova koji se odnedavno uvalio u prvu ligu (Vučje bratstvo), relativno dobro se nosi s prilično nezahvalnom ulogom, slično kao i simpatična Melissa Crider. No, njihovi napori ipak nisu dovoljni da Instinkt za ubijanjem spase od itekako zaslužene sudbine tavorenja po zabitijim policama hrvatskih videoteka.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Valentinovo (Valentine, 2001)

uloge: David Boreanaz, Denise Richards, Marley Shelton, Jessica
 Capshaw, Catherine Heigl, Daniel Cosgrove, Heddy Burress, Jessica
 Cauffiel, Fulvio Cecere, Johnny Whitworth, Joel Palmer
 scenografija: Stephen Geaghan
 kostimografija: Karin Nosella
 fotografija: Rick Bota
 montaža: Steve Mirkovich
 glazba: Don Davis
 scenarij: Donna Powers, Wayne Powers, Gretchen J. Berg & Aaron
 Harberts
 režija: Jamie Blanks
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96'

Godine 1988. mali Jeremy Shelton (Palmer), razredni gik, skuplja hrabrost na školskoj zabavi i pet najpopularnijih djevojčica pita za ples. Rezultat nije samo poniženje nego i trauma koja ce Jeremyju upropastiti život. Trinaest godina kasnije pet školskih diva su uspješne studentice, ali ih muči nedostatak uspjeha u ljubavnom životu. No to nije jedini njihov problem – nepoznati manijak, odjeven u Kupidovu masku, šalje im prijeteće “čestitke” za Valentinovo prije nego što ih počne redom klati. Kate (Shelton), čiji se krug prijateljica zbog toga rapidno smanjuje, očajnicki pokušava doznati identitet ubojice i počinje sumnjati u to da iza svega stoji odrasli Jeremy. No, problem je u tome što se mališanu zameo trag i sada nitko ne zna kako on izgleda. Ubojica bi komotno mogao biti i Katein dečko Adam Carr (Boreanaz), novinar i bivši alkoholičar.

Denise Richards, jedna od glumica, prilikom promotivnog TV-intervjua je američkoj publici unaprijed odala identitet ubojice u Valentinovu i zbog toga je film loše prošao na kino- blagajnama. Odnosno, time australski režiser Jamie Blanks i četveročlani scenaristički odbor (kojim dominiraju autori takvih reprezentativnih dostignuća zapadne civilizacije kao sto su Beverly Hills 92100 i Roswell) nastoje sakriti činjenicu da su napravili ništa drugo nego horor-žbljuvotinu prema kojoj svi Jasoni i Freddyji iz 80-tih godina (pa i Blanksov raniji horor-uradak Stravične legende) izgledaju kao književna klasika. Razlog je prije svega u glumačkoj ekipi, kojom dominiraju starletice čiji je privlačni fizički izgled obrnuto proporcionalan glumačkom umijeću (što je pogotovo slučaj s Denise Richards). Dotične glume likove koji su tako antipatični da jedva čekamo da ih manijak sve pobije i tako nas riješi muke, ali to na našu žalost čini presporo i usput bez ikakva razloga pobije par usputnih prolaznika. Tome svemu treba dodati Blanksovo nastojanje da ovu hrpu klišeja ucini zanimljivim tako sto skriva identitet ubojice, iako bi svaki gledatelj s tri čiste brzo shvatio o kome je riječ (iako njegovi motivi, po dobrim starim holivudskim običajima, nemaju blage veze s logikom). Još su žalosniji Blanksovi pokušaji da film začini nekakvim humorom, pri čemu će se imalo iskusniji gledatelj unaprijed smijati svim “štosevima”. I, naravno, ne treba zaboraviti na glavni razlog zašto Valentinovo predstavlja gubitak vremena – za razliku od 80-tih godina, u slasher hororima više nema ni onog posljednjeg aduta – golotinje i seksa. Kada se sve zbroji i oduzme, Valentinovo ostavlja gorak okus filma za kojeg smo unaprijed znali da je loš.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kralj majmuna (The Monkey King, 2001)

 

uloge: Thomas Gibson, Bai Ling, Russell Wong, Ric Young, Kabir Bedi,
 Eddie Marsan, Randall Duk Kim, Henry O, Burt Kwouk
 scenografija: Martin Hitchcock
 kostimografija: Barbara Lane
 fotografija: David Connell
 montaža: Colin Green
 glazba: John Altman
 scenarij: David Henry Hwang
 režija: Peter MacDonald
 proizvodnja: Hallmark/RTL, SAD/Njemačka, 2001.
 distribucija: Niko
 trajanje: cca. 130'

Nick Orton (Gibson) je Amerikanac koji je gotovo cijeli život proveo proučavajuci kinesku povijest i kulturu, pogotovo čuveni roman “Putovanje na Zapad” napisan prije gotovo 500 godina. Ali njegova strast ga je skupo koštala u privatnom životu i nakon propale veze je spreman svoje stručno znanje koristiti samo za novac. No, naizgled rutinski susret sa službenicom kineskog ministarstva kulture će se pretvoriti u veliku pustolovinu kada se ispostavi da je dotična ni manje ni vise nego božica Kwan Ying (Ling) koja Ortona odvede u drugu dimenziju gdje su drevna kineska božanstva i mitski junaci stvarnost a ne fikcija. Orton mora izbaviti Kralja Majmuna (Wong), glavnog junaka “Putovanja na Zapad” i zajedno s njim spriječiti opakog demona Shua (Duk Kim) da uništi knjigu, a s njome i našu civilizaciju. I dok na nebesima traje bespoštedna borba sa Shuovim demonima, kojima pomaže podli Konfucije (Young), Kwan Ying shvaća da se zaljubila u mladog Amerikanca te da zbog toga gubi svoju božansku moć.

Mini-serija Kralj majmuna (koja na naše tržište dolazi u skraćenom izdanju) vjerojatno je predstavljala plemeniti pokušaj da se zapadnoj publici približi klasik kineske književnosti. No, u nastojanju da se taj drevni roman učini što komercijalnijim malo se pretjeralo te će čak i oni koji nisu bas previše upućeni u kinesku kulturu primijetiti da nešto nije u redu. Tako ovdje junaci romana, koji je u svojoj srži budistički, rade neke sasvim neprosvijećene stvari, a i ideja o božicama koje izgledaju kao pin-up modeli i kojima klecaju koljena pri pogled na zgodne zapadnjake se čini previše očiglednom scenaristickom inovacijom. Neugodnom dojmu filma pridonosi i drvena gluma Thomasa Gibsona (junaka humorističke serije Dharma i Greg), ali zato Russell Wong spašava dojam, slično kao i pomalo zaboravljeni Kabir Bedi (Sandokan) u ulozi budističkog redovnika. Specijalni efekti su relativno dobri, iako ima malo previše eksplozija koje s vremenom postaju zamorne. Kralj majmuna je, kada se sve zbroji i oduzme, ipak uglavnom gubljenje vremena, ali ako se među gledateljima nađe ijedan kojeg bi se počeo zanimati za “Putovanje na Zapad”, ostvario je svrhu postojanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kruh i tulipani (Pane e tulipani, 2000)

uloge: Licia Maglietta, Bruno Ganz, Marina Massironi, Giuseppe
Battiston, Felice Andreasi, Antonio Catania, Tiziano Cucchiarelli,
Matteo Febo
scenografija: Paola Bizzarri
kostimografija: Silvia Nebiolo
fotografija: Luca Bigazzi
montaža: Carlotta Cristiani
glazba: Giovanni Venosta
scenarij: Silvio Sondini & Doriana Leondeff
režija: Silvio Sondini
proizvodnja: Monogatari/RAI/Amka Films/TSI, Italija/Svicarska, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 114′

Rosalba Barletta (Maglietta) je domaćica koju obitelj – suprug Mimmo (Catania) i dvoje sinova-tinejdžera – nimalo ne cijene. Ona toga postaje bolno svjesna kada joj prilikom jednog izleta zakasni na autobus, a obitelj ne smatra za shodno zamoliti vozača da je pričeka. Ostavljena na autobusnoj stanici Rosalba je dodatno ponižena kada joj suprug kaže da se odatle ne miče dok on ne organizira prijevoz. Nakon par sati Rosalbi popuštaju živci i odlučuje se u svoju rodnu Pescaru vratiti pomoću auto-stopa. No putem se iznenada sjeti kako nikada u životu nije posjetila Veneciju, pa odlučuje iskoristiti priliku da si ispuni želju. Pri dolasku u Veneciju ustanovi da nema nijednog slobodnog mjesta u hotelu, ali je zato tu dobrodušni islandski konobar Fernando (Ganz), koji će joj ponuditi da prespava u njegovoj sobi. Stjecajem okolnosti, Rosalba se dodatno zadrži u Veneciji i, da bi nekako financirala svoj boravak, zaposli se kao pomoćnica u cvjecarni koju vodi eskcentrični Fermo (Andreasi). U međuvremenu, Mimmo je shvatio kako mu nema vise tko peglati košulje i odlučuje suprugu vratiti po svaku cijenu. Da bi je pronašao, unajmljuje nezaposlenog vodoinstalatera Constantina (Battiston), cija je kvalifikacija za posao dobro poznavanje detektivskih romana. Dok Constantino putuje u Veneciju kako bi riješio svoj prvi slučaj, Rosalba se sprijateljuje sa susjedom – “maserkom” Graziom (Massironi), a istovremeno shvaća da prema Fernandu gaji nešto više od prijateljstva.

Izraz “romantična komedija” je u posljednje vrijeme gotovo postao sinonimom za najgori holivudski drek, i prilično je osvježavajuće vidjeti neke druge kinematografije koje se okušavaju u tom prezrenom žanru. U ovom slučaju riječ je o talijanskom filmašu Silviju Sondiniju koji je prošle godine s Kruhom i tulipanima požnjeo veliki uspjeh, o čemu svjedoci čak jedanaest nagrada “David de Donatello” (talijanske inačice “Oscara”). Razlog tome je prije svega u Sondinijevom odbacivanju holivudskog glamura i korištenju sredovječne zene kao protagonistice. Zbog svega toga likovi, ma kako bizarni bili, izgledaju kao osobe koje bi uistinu mogle postojati u stvarnom životu i publika se s njima lako identificira. Glumačka ekipa je prilično dojmljiva , pri čemu se ističe Bruno Ganz, jedna od ikona evropskog art-filma. No, od svih je možda najbolja Marina Massironi, talijanska glumica s nevjerojatnim komičarskim talentom, kojeg smo mogli vidjeti u filmovima Massima Veniera (Tri muškarca i jedna noga) i u usporedbi s kojim se sve Julije Roberts, Meg Ryan i Sandre Bullock mogu sakriti u mišju rupu. To, dakako, ne znači da je film savršen – Sondini ima problema s ritmom filma, tako da Kruh i tulipani traju gotovo dva sata, a i scene Rosalbinih snoviđenja su prilično traljavo napravljene i ne služe nikakvoj svrsi. No, simpatične venecijanske lokacije, humani mediteranski humor i privlačni protagonisti su razlog zašto se ova romantična komedija može preporučiti čak i onim gledateljima koji su već postali alergični na ovaj žanr.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kao riba na suhom ( Comme un poisson hors de l’eau, 1999)

uloge: Michel Muller, Tcheky Karyo, Monica Bellucci, Dominique Pinon,
Mehmet Ulusoy, Gerard Ismael
scenografija: Jean-Francois Trebillard
kostimografija: Chinh Tran
fotografija: Jacques Boumendil
montaža: Olivia Sibourd-Baudry
glazba: Replicant
scenarij: Herve Hadmar
režija: Herve Hadmar
proizvodnja: CLT-UFA/Canal Plus/Procirep, Francuska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 90′
Desire (Muller) je skromni i samozatajni uzgajivač ribica koji živi s roditeljima i kojemu je trenutno jedina radost u životu prepiska s prekrasnom djevojkom po imenom Myrtille (Bellucci). Nakon dugog iščekivanja njih dvoje bi se konačno trebali naći uživo i nastaviti svoju romansu u stvarnom zivotu, ali će tada Desirea dočekati neugodno iznenađenje. Ispostavlja se da Myrtille uopce nije bila na pameti ljubav nego novac, te da je zapravo sve bila prevara u režiji opakog kriminalca B.B. (Karyo). On je, naime, smislio genijalni plan kako da izmuze golemu svotu novaca od opakog gangstera kojemu su jedina slabost ribice iz akvarija. Desire je bandi potreban isključivo zbog svojeg strunog poznavanja materije, i on nevoljko pristaje sudjelovati u toj prljavoj raboti, ne znajući da ce mu zivot biti u opasnosti.

Kao riba na suhom je crnohumorna farsa koja jasno pokazuje kako se Francuzi mogu mjeriti s Amerikancima čak i u tarantinovskim disciplinama. Humor je, dakako, mnogo zešći, a protagonisti su mnogo izopačeniji i bizarniji od onih na koje nas je navikao Hollywood. Na žalost, kvaliteta humora je prilično neujednačena, a i završnica filma se čini malo zbrzanom. Ipak, tu je vrlo dobra glumačka ekipa, kojom dominiraju Karyo i Belluccijeva – par koji, sudeci po Dobermannu očito ima sklonost prema crnim komedijama. A i glazba tipa po umjetničkom imenu Replicant svojim ironičnim obradama Barryjevih tema za bondovske filmove ovoj komedijici daje neobičan ugođaj. Sve u svemu, Kao riba na suhom nije film koji ce ući u antologije, ali će zato bez svake sumnje gledateljima priuštiti sat i pol dobre zabave.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Skoro savršeno ubojstvo (The Right Temptation, 2000)

uloge: Kiefer Sutherland, Rebecca De Mornay, Dana Delany, Adam
 Baldwin, Joanna Cassidy, Michael Ralph
 scenografija: Shay Austin
 kostimografija: Gini Kramer & Susanna Puisto
 fotografija: Eric J. Goldstein
 montaža: Lawrence A. Maddox
 glazba: Phil Marshall
 scenarij: Larry Brand
 režija: Lyndon Chubbuck
 proizvodnja: Award Entertainment, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 95'

Derian McCall (De Mornay) je bivša policajka koja zarađuje za život kao privatni detektiv. Jednog dana u njenu agenciju dolazi Anthea Ferrow-Smith (Delany), supruga građevinskog tajkuna Michaela Ferrow-Smitha (Sutherland) kako bi diskretno provjerila muževu vjernost. U naizgled rutinskom zadatku jedina je kvaka u tome što Anthea inzistira da istraga bude povjerena ženi. Deria se zdušno baca na posao i ustanovljava kako je Michael oličenje bračne vrline. No, Anthei to nije dosta – ona želi po svaku cijenu provjeriti da li joj muž sposoban odoljeti iskušenju, te od Derian traži da zavede muza. Derian na to pristaje i ubrzo shvaća da je zaljubljena u Michaela. Derien će ubrzo gorko zažaliti zbog te avanture, i taman kada je mislila da se iz nje izvuče, zaprimit će paničan poziv od Anthee.

Skoro savršeno ubojstvo je niskobudžetni neonoirovski trilerčić koji se od niza sličnih proizvoda razlikuje po varijaciji na jednu od najpopularnijih žanrovskih tema – detektiva koji “pada” na “pogrešnu curu”. Ovdje su junaku-žrtvi i seksualnom manipulatoru zamijenjeni spolovi, ali se ipak ne može reci da je scenarij Larryja Branda postupke glavnih junaka učinio previše uvjerljivima. S druge strane, glumačka ekipa je prilično dobra – uz Rebeccu De Mornay (Ruka koja njiše kolijevku) i zanosnu Danu Delany (koju, na žalost, ne vidimo previše), najugodnije iznenađenje je Kiefer Sutherland, koji nakon niza godina u kojima je glumio psihopate i slične negativce po prvi put tumači romantičnog junaka. No, to nije dovoljno da bi popravilo dojam, jer je cijeli zaplet neuvjerljiv, a na kraju vrijeđa inteligenciju svih onih gledatelja koji su upoznati s najelementarnijim kriminalističkim tehnikama. Zbog toga se Skoro savršeno ubojstvo isplati pogledati jedino ako uistinu ne znati na sto utuci sat i pol vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vjerna žena (Committed, 2000)

 uloge: Heather Graham, Casey Affleck, Luke Wilson, Goran Visnjic,
 Patricia Velazquez, Marc Ruffalo, Kim Dickens, Clea DuVall, Summer
 Phoenix, Art Alexakis, Mary Kay Place, Dylan Baker
 scenografija: Sharon Lomofsky
 kostimografija: Beth Pasternak
 fotografija: Tom Krueger
 montaža: Curtiss Clayton & Colleeen Sharp
 glazba: Calexico
 scenarij: Lisa Kruger
 režija: Lisa Kruger
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 98'

Za razliku od većine Amerikanki koje vjenčanje smatraju samo prvom fazom oduzimanja polovice nečije krvavo stečene imovine, njujorška menadžerica Joline (Graham) sasvim ozbiljno shvaća bračne zavjete. Kada njen suprug Carl (Wilson) jednog dana nestane kako bi ponovno započeo svoj zivot, Joline je odlučna da ga pronađe i vrati u bračnu luku. No to nije nimalo lako, jer je Joline prisiljena lunjati širom Amerike. No, stjecajem okolnosti završi u El Pasu gdje se Carl zaposlio kao fotoreporter u lokalnom listu. Ne želeći se odmah suočiti s njim, Joline će se zadovoljiti ulogom samozvanog “anđela čuvara” i tako saznati kako je Carl započeo vezu s lokalnom konobaricom Carmen (Velazquez). No to Joline neće obeshrabriti u namjeri da obnovi svoj brak, pa je čak ni udvaranje od strane šarmantnog lokalnog umjetnika Neila (Višnjić) neće uvesti u iskusšenje.

Vjerna žena je film koji pozitivne kritike u hrvatskim medijima ima prije svega zahvaliti tome sto u njemu jednu od sporednih uloga igra Goran Višnjić, kao i tome sto je scenarij i režiju napisala zena, pa ga “politički korektni” snobovi nastoje cijeniti kao nekakav pseudofeministički manifest. Na žalost, Lisa Kruger, koja je pažnju “Miramaxovih” glavešina na sebe skrenula svojim malim nezavisnim filmom Manny & Lo, uopće nije zaslužila nikakve panegirike. Riječ je o “high concept” romantičnoj komediji koji dotičnu frazu predstavlja u najgorem mogućem svjetlu. Naime, uopće nije smiješna a Krugerova ovdje demonstrira očitu nesposobnost da sastavi suvisli zaplet. Jedino što u filmu valja jest nekoliko simpatičnih sporednih likova koje tumači šarolika i zanimljiva glumačka ekipa. Među njima najviše valja istaći Patriciju Velazquez (Mumija) koja prilično uspješno “skida” Sandru Bullock, a prilično su zanimljivi i meksički filmaš Alfonso Arau kao Carmenin djed-čarobnjak i Dylan Baker (Sreća) kao urednik lokalnih novina. Na žalost, Heather Graham (Kralj pornića) ovdje još jednom dokazuje svoju reputaciju jedne od najprecijenjenijih holivudskih starleta i očitu nesposobnost da film nosi na svojim nejakim plećima, a i inače dobri Luke Wilson kao njen suprug demonstrira glumačke sposobnosti slavonskog hrasta. Zbog svega ovoga Vjerna žena predstavlja jedno od većih razočaranja u našoj video-ponudi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.