RETRO-RECENZIJA: Valentinovo (Valentine, 2001)

uloge: David Boreanaz, Denise Richards, Marley Shelton, Jessica
 Capshaw, Catherine Heigl, Daniel Cosgrove, Heddy Burress, Jessica
 Cauffiel, Fulvio Cecere, Johnny Whitworth, Joel Palmer
 scenografija: Stephen Geaghan
 kostimografija: Karin Nosella
 fotografija: Rick Bota
 montaža: Steve Mirkovich
 glazba: Don Davis
 scenarij: Donna Powers, Wayne Powers, Gretchen J. Berg & Aaron
 Harberts
 režija: Jamie Blanks
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96'

Godine 1988. mali Jeremy Shelton (Palmer), razredni gik, skuplja hrabrost na školskoj zabavi i pet najpopularnijih djevojčica pita za ples. Rezultat nije samo poniženje nego i trauma koja ce Jeremyju upropastiti život. Trinaest godina kasnije pet školskih diva su uspješne studentice, ali ih muči nedostatak uspjeha u ljubavnom životu. No to nije jedini njihov problem – nepoznati manijak, odjeven u Kupidovu masku, šalje im prijeteće “čestitke” za Valentinovo prije nego što ih počne redom klati. Kate (Shelton), čiji se krug prijateljica zbog toga rapidno smanjuje, očajnicki pokušava doznati identitet ubojice i počinje sumnjati u to da iza svega stoji odrasli Jeremy. No, problem je u tome što se mališanu zameo trag i sada nitko ne zna kako on izgleda. Ubojica bi komotno mogao biti i Katein dečko Adam Carr (Boreanaz), novinar i bivši alkoholičar.

Denise Richards, jedna od glumica, prilikom promotivnog TV-intervjua je američkoj publici unaprijed odala identitet ubojice u Valentinovu i zbog toga je film loše prošao na kino- blagajnama. Odnosno, time australski režiser Jamie Blanks i četveročlani scenaristički odbor (kojim dominiraju autori takvih reprezentativnih dostignuća zapadne civilizacije kao sto su Beverly Hills 92100 i Roswell) nastoje sakriti činjenicu da su napravili ništa drugo nego horor-žbljuvotinu prema kojoj svi Jasoni i Freddyji iz 80-tih godina (pa i Blanksov raniji horor-uradak Stravične legende) izgledaju kao književna klasika. Razlog je prije svega u glumačkoj ekipi, kojom dominiraju starletice čiji je privlačni fizički izgled obrnuto proporcionalan glumačkom umijeću (što je pogotovo slučaj s Denise Richards). Dotične glume likove koji su tako antipatični da jedva čekamo da ih manijak sve pobije i tako nas riješi muke, ali to na našu žalost čini presporo i usput bez ikakva razloga pobije par usputnih prolaznika. Tome svemu treba dodati Blanksovo nastojanje da ovu hrpu klišeja ucini zanimljivim tako sto skriva identitet ubojice, iako bi svaki gledatelj s tri čiste brzo shvatio o kome je riječ (iako njegovi motivi, po dobrim starim holivudskim običajima, nemaju blage veze s logikom). Još su žalosniji Blanksovi pokušaji da film začini nekakvim humorom, pri čemu će se imalo iskusniji gledatelj unaprijed smijati svim “štosevima”. I, naravno, ne treba zaboraviti na glavni razlog zašto Valentinovo predstavlja gubitak vremena – za razliku od 80-tih godina, u slasher hororima više nema ni onog posljednjeg aduta – golotinje i seksa. Kada se sve zbroji i oduzme, Valentinovo ostavlja gorak okus filma za kojeg smo unaprijed znali da je loš.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s