uloge: Aldo, Giacomo, Giovani, Marina Massironi, Silvana Fallisi,
Antonio Cattania, Giuseppe Battiston
glazba: Samuele Bersani
scenarij: Aldo, Giacomo, Giovani, Paolo Cananzi, Graziano Ferrari,
Walter Fontana, Massimo Venier
proizvodnja: Kubla Khan/Medusa, Italija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 100′
Svi oni koji su najpoznatiji talijanski komičarski trio – Alda, Giacoma i Giovannija – upoznali u Tri muškarca i jedna noga i To je život za tri muškarca – manje-vise znaju sto ih ovdje čeka. Riječ je o komediji prilično tanušnog zapleta koja svoju strukturnu slabost nadoknađuje kvalitetom gegova i gorko-slatkim humorom primjerenijim evropskom nego američkom kulturnom senzibilitetu. Ovaj put je zaplet nešto malo čvršći, intelektualniji i bliži stvarnom zivotu umjetnika (a svi likovi u ovom filmu, slično kao u djelima Johna Cassavetesa, dijele ista imena s glumcima koji ih tumače) – trojka tumači nezaposlene milanske glumce koji sanjare o tome da postave vlastitu kazališnu predstavu. Upravo u trenutku kada im se san trebao ostvariti, posvađaju se zbog žene, i tek će ih teška bolest jednog od njih natjerati da zakopaju ratne sjekire. Iako kvaliteta gegova prilično varira, a neki od njih su shvatljivi samo talijanskoj publici, film će uglavnom zabaviti one gledatelje kojima su ova tri komičara već prirasla srcu. Trojcu, kao i dosada, potpomaže sjajna Marina Massironi, kraljica talijanske romantične komedije, a i simpatični Giuseppe Battiston (detektiv-amater iz Kruha i tulipana) se pojavljuje u kratkoj ali efektnoj epizodi. Zbog svega toga Pitaj me za sreću je naslov koji zasluzuje najtoplije preporuke.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
scenografija: Paul D. Austerberry
kostimografija: Jennifer L. Bryan
fotografija: Glen MacPherson
montaza: Derek Brechin
glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
Westermanna)
rezija: Andrzej Bartkowiak
proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 101 '
Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.
Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Fedja van Huet, Jan Decleir, Victor Loew, Betty Schuurman,
Tamar van den Dop, Rick van Gastel
scenografija: Rikke Jelier & Schief
kostimografija: Jany Temime
fotografija: Rogiers Stoffers
montaža: Jessica de Koning
glazba: Paleis van Boem
scenarij: Mike van Diem, Laurens Geels & Ruud van Megen (po romanu
Ferdinanda Bordewijka)
režija: Mike van Diem
proizvodnja: Almerica Film/First Floor Features, Nizozemska, 1997.
distribucija: Adria Art Film 21
trajanje: 122'
S obzirom na sve veću prisutnost španjolskog (a djelomično i francuskog) filma u hrvatskim videotekama (pa i kinima), ne može se reći da naši distributeri smatraju kako evropske kinematografije nisu vrijedne naše publike. No, s druge strane, evropska kinematografija je našoj publici prilično neravnomjerno raspoređena, tako da je filmofil željan doznati kako “diše” mađarska, grčka ili poljska kinematografija još uvijek prisiljen oslanjati se na Filmsku redakciju HRT-a. Među kinematografijama koje su ignorirane spada i nizozemska, iako je upravo u njoj poteklo dosta danas popularnih holivudskih režisera i glumaca. Tome nije pomogla ni ćinjenica da je nizozemskoj kinematografiji udijeljen “Oscar” za najbolji strani film 1998. godine. Karakter, film koji je dobio tu prestižnu nagradu, u naše je videoteke stigao nakon gotovo četiri godine pauze.
Radnja filma je temeljena na romanu Ferdinanda Bordewijka (već ekraniziranom u obliku nizozemske TV-serije u 70-tim) i odvija se u Rotterdamu 20-tih godina prošlog stoljeća. Mladi odvjetnik Jacob Katadreuffe (van Huet) je osumnjičen za ubojstvo Dreverhavena (Declair), zloglasnog sudskog ovršitelja koji je zbog brutalnih metoda i krajnje nemilosrdnosti postao strahom i trepetom roterdamske sirotinje. Prilikom policijskog ispitivanja Katadreuffe polako iznosi detalje svog bizarnog odnosa s Dreverhavenom koji započeo tako sto je on njegovoj majci, šutljivoj sluškinji Jobi (Schuurman), napravio dijete. Iako se Dreverhaven s njom htio vjenčati, Joba je to odbila i odlučila svog sina, malog Jacoba, odgajati u siromaštvu. S vremenom je Jacob odrastao i saznao istinu o svom ocu, ali shvatio da ga ovaj nikada neće priznati. Nakon toga se Jacob zapošljava kao službenik u uglednoj odvjetničkoj kući gdje će odvjetnik dr. Gankelaar (Loew) zapaziti njegov talent i postati mu mentorom, omogućivši mu da upiše studij prava. Jacob ne samo sto će svom ocu nastojati prkositi svojom novom karijerom, nego i tako sto od njegove banke uzima kredit za kojeg zna da nikada neće vratiti. I dok sukob između oca i sina eskalira, Jacob je s njim toliko opsjednut da ne primjećuje kako ga njegova lijepa suradnica Lorna de George (van den Dop) voli.
I dok mnogi u današnjoj Nizozemskoj vide utopiju legaliziranih lakih droga i kozmopolitizma, film Mikea van Diema nas podsjeća da ta zemlja nije baš uvijek bila tako prijatno mjesto za život. Rotterdam 20-tih godina je bio mračan, depresivan grad gdje su mnogi izlaz iz nepodnošljivog siromaštva pronalazili u prihvaćanju komunističke ideologije. No, brižljiva rekonstrukcija davno prohujalih vremena nije jedini razlog zbog kojeg je Karakter dobio “Oscara”. Pomalo bizarnu priču u kojoj se mogu pronaći elementi Dickensa i antičkih tragedija prije svega nosi vise nego dobra glumačka ekipa. Mladi Fedja van Huet je prilično uvjerljiv kao hipersenzibilni mladić kojega će tvrdoglavost na kraju skupo stajati, a Jan Decleir je također efektan u ulozi višedimenzionalnog negativca. No, možda je od svih najbolja Betty Schuurman u ulozi šutljive žene koja stoički prima sve sto joj je život udijelio. Na žalost, Karakter se, usprkos “Oscara”, ne može nazvati remek-djelom, a razlog za to se prije svega može naći u ne baš najspretnijoj flashback tehnici kao i završnici koja je ipak malo previše deus ex machina. No, Karakter svejedno valja pozdraviti ne samo kao osvježenje domaće video-ponude, nego kao i prilično dobar film koji će bez svake sumnje zaslužiti nasu pažnju.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Eric Roberts, Joaquim de Almeida, Tara Crespo, Victor Rivers,
James McManus
glazba: Martin Davich
scenarij: James McManus
režija: Jack Perez
proizvodnja: Filmwave, SAD, 1998.
distribucija: UCD
trajanje: 95'
Walter Poole (Roberts) je Amerikanac kojemu je dojadio uredski posao te je otišao u Meksiko kako bi započeo novi zivot kao pisac. Barem je to bio njegov plan prije nego što je postao žrtvom pljačke, a nakon čega sav preostali novac troši na pivo u provincijskoj krčmi. Kada mu jednog dana u tu krčmu dođe sunarodnjak Louis Graves (McManus), Poole ga nastoji impresionirati pričom o tome kako je ubojica koji se skriva od ruke zakona. Na njegovo veliko iznenađenje, Graves ne samo što u to povjeruje, nego ga je spreman unajmiti kao profesionalnog ubojicu za račun svog sefa, lokalnog velikaša Josea Guerrasa (de Almeida). Guerrasov mladi sin je silovan i ubijen od strane izvjesnog Herberta Ortege (Rivers), koji se od te optužbe uspio obraniti na sudu, ali Guerras svejedno želi istjerati pravdu, na ovaj ili onaj način. Poole sumnja u tu priču, ali bi mu 100.000 US$ honorara dobro došlo, pa pristaje preuzeti posao. No, kao što to obično biva, stvari će krenuti krivo i Poole ostati obogaljen, ali će njegov život pronaći novi smisao, ovaj put u osveti.
Za razliku od niza mnogih “nezavisnih” niskobudžetnih filmova, La Cucaracha se američkom kritičarskom establishmentu svidjela zbog toga sto prilično eksplicitno odaje homage Blagu Sierra Madre i sličnim klasicima čiji su junaci Amerikanci “zagljavljeni” južno od Rio Grande. No, scenarist James McManus i režiser Jack Perez su ipak daleko ispod razine Johna Hustona i sličnih veličina koje su im bile uzor. La Cucaracha, doduše, ima dovoljno zanimljivih obrata da gledatelju prikuje pažnju u prvoj polovici filma, a izvrsna glumačka ekipa na čelu s uvijek potcijenjenim Ericom Robertsom, napravila je od ovog filma prilično efektnu karakterološku studiju. No, pred kraj film gubi ritam, zaplet postaje sve nevjerojatniji, a i gledatelj počinje gubiti strpljenje, tako da kraj dolazi upravo u trenutku kada je za La Cucarachu to bilo najpotrebnije. Iako će teško ući u filmske antologije, La Cucaracha je zanimljiv filmić koji je zaslužio svoje mjesto na policama naših videoteka.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Mark Wahlberg, Joaquin Phoenix, Charlize Theron, Ellen
Burstyn, James Caan, Faye Dunaway, Steve Lawrence, Tony
Musante, Chad Aaron, Victor Argo, Robert Montano, Tomas
Milian, David Zayas, Andy Shrem
scenografija: Kevin Thompson
kostimografija: Michael Clancy
fotografija: Harry Savides
montaža: Jeffrey Ford
glazba: Howard Shore
scenarij: James Gray & Matt Reeves
režija: James Gray
proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 115 '
Gangsterski film danas, bilo da je rijec o niskobudžetnim nezavisnim i “nezavisnim” produkcijama ili holivudskim “high concept” blockbusterima, gotovo u pravilu izgleda kao nečiji pokušaj da se bude veći Tarantino od Tarantina u kulerštini, poznavanju popularne kulture i kolićini crnog humora. Zbog svega toga je danas ozbiljnih filmova o organiziranom kriminalu prilično malo, a još manje je onih koji taj društveni fenomen prikazuju onakvim kakvim jest. Razlog tome je vjerojatno u činjenici sto organizirani kriminal, kao i gotovo svaka druga životna pojava, u stvarnom životu izgleda mnogo prozaičnije, neatraktivnije i dosadnije nego na filmu. No, američki nezavisni filmaš James Gray nije među onima koji su se dali pokolebati time i njegov beskompromisno naturalistički pristup je 1994. godine rezultirao s Malom Odesom, jednim od mozda najboljih filmova u proteklom desetljeću. Gray je gotovo šest godina čekao prije nego što se ponovno upustio u sličan projekt, ovog puta inspiriran biografijom vlastitog oca, upetljanog u korupcionaški skandal u New Yorku 80-tih godina. U ime pravde, na žalost, nije ponovio uspjeh svog prethodnika, jer je “Miramax” torpedirao kino-distribuciju, a kritičari bili prilicno podijeljeni. No, u svakom slučaju, dolazak ovog filma u nase videoteke ipak treba pozdraviti.
Glavni junak filma je Leo Handler (Wahlberg), mladi Njujorčanin koji je zbog sudjelovanja u krađi automobila odsjedio godinu i pol dana u zatvoru, a sada se vraća kući, gdje ga rodbina i prijatelji dočekuju kao heroja zbog toga što je odbio izdati suradnike kako bi smanjio kaznu. Leova majka Val (Burstyn) mu preko svoje sestre Kitty (Dunaway) nastoji ishoditi posao kod Kittynog supruga Franka Olchina (Caan), biznismena koji vodi tvrtku za opravku vagona njujorške podzemne zeljeznice. Frank je spreman zaposliti Lea, ali tek nakon sto prođe dvogodišnji tečaj za strojara. S obzirom da mu je majka teško bolesna, Leo umjesto toga odlucuje prihvatiti ponudu svog prijatelja Willieja Guttiereza (Phoenix), koji također radi u Frankovoj tvrtki, ali sasvim drukčiji posao. Frank je, naime, da bi opstao u poslu prisiljen ne samo naveliko podmićivati gradske političare i službenike, nego i sabotirati opremu suparničkih tvrtki, pri čemu glavnu ulogu igraju Willie i njegova ekipa. Leo postaje njenim članom, ali prilikom prvog takvog rutinskog “posla” stvari krenu krivo, i Leo odjednom, ni kriv ni dužan, postaje osumnjičen za ubojstvo čuvara. Leo je prisiljen bježati, i to ne samo od policije, nego i od vlastite obitelji kojoj nije u interesu da “propjeva” o mutnim poslovima. Leu jedinu podršku pruža njegova lijepa rođaka i Williejeva djevojka Erica Stoltz (Theron).
Jedan od razloga zbog kojih je američki kritičarski establishment prilično hladno dočekao U ime pravde može se naći u tome što je ovaj film pružio sliku Amerike prilično drukčiju od one koju nam je Hollywood nastojao prodati tokom klintonovske ere. New York kojeg Gray opisuje je mračno, hladno i depresivno mjesto u kojem obitavaju uglavnom “šljakeri” s plavim ovratnicima od kojih nitko nema više od završene srednje škole, a jedina alternativa mukotrpnom fizičkom radu od jutra do sutra predstavlja bavljenje kriminalom. No, Grayeva je slika još depresivnija, jer scenarij U ime pravde iznosi prilično neugodnu tezu prema kojoj je granica između kriminala i “normalne” egzistencije mnogo nejasnija nego što to većina ljudi misli. Naime, kriminal se u svom najčešćem obliku manifestira tako da ne uključuje nasilje niti neposredno ugrožavanje nečije egzistencije, pa veoma lako postaje ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogućim načinom života. Ne samo što su pojedinci s dna društvene ljestvice nemoćni da mu se odupru, nego je korupcija normalan dio života u poslovnim, policijskim i političkim krugovima, pa tako U ime pravde pokazuje situacije kakvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira na sve demagoške parole. Takav depresivnom stavu je Gray, na žalost, proturječio u svom melodramatskom i neuvjerljivom finalu koje je glavni razlog zbog kojeg je U ime pravde slabiji film od Male Odese.
No, biti slabiji od filma kao sto je Mala Odesa ne znaci neku sramotu. Naprotiv, U ime pravde je više nego dobar film, što prije svega ima zahvaliti sjajnoj Grayevoj režiji i još boljoj glumačkoj ekipi. Wahlberg možda izgleda previše blijedo kao protagonist, ali takav pristup i funkcionira prilikom tumačenja lika koji je završio u zatvoru zbog samoubilačkog prihvaćanja “društvenih” pravila. Joaquin Phoenix (Gladijator) kao njegov moralnim dvojbama i ljubomorom rastrzani prijatelj je također izvrstan te još jednom dokazuje kako je daleko bolji glumac od svog pokojnog brata Rivera. James Caan je također dobar kao “normalni” biznismen prisiljen služiti se “nenormalnim” metodama, a hiperproduktivna Charlize Theron se također snašla u nezahvalnoj ulozi dežurnog “odmora ratnika”. No, uz izvrsne glumce sjajno je svoju ulogu odigrao i New York sa svojim depresivnim lokacijama, kao i Howard Shore čija klasičnim uzorima inspirirana partitura predstavlja jedan od najboljih primjera filmske glazbe koji smo mogli čuti u posljednjih nekoliko godina. Zbog svega ovoga U ime pravde je film koji će, usprkos svojih nedostataka, ostaviti snažan dojam i stoga zaslužuje da ga se preporuci za gledanje.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Ian Holm, Stanley Tucci, Hope Davis, Patrick Tovatt,
Steve Martin, Patricia Clarkson, Susan Sarandon
scenografija: Andrew Jackness
kostimografija: Juliet Polcsa
fotografija: Maryse Alberti
montaža: Suzy Elmiger
glazba: Evan Lurie
scenarij: Howard A. Rodman (po knjigama Josepha Mitchella
Professor Seagull i Joe Gould's Secret) (Stanley Tucci van
špice)
režija: Stanley Tucci
proizvodnja: October Films, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'
Joseph Mitchell je novinar podrijetlom s američkog Juga koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća našao posao u časopisu “New Yorker”. Njegova specijalnost su priče o živopisnim likovima s margina njujorškog društva, pogotovo onima koji nastanjuju umjetničku četvrt Greenwhich Village. Među tim boemskim ekscentricima Mitchellu za oko zapadne izvjesni Joe Gould (Holm), ulična propalica od prolaznika uzima donacije za “Fond Joea Goulda” kako bi dovršio svoj životni projekt. Joeu Gouldu je, naime, cilj napisati “Oralnu povijest suvremenog svijeta”, kapitalno djelo sastavljeno od tisuća razgovora s običnim ljudima. Mitchell je više nego zaintrigiran tim ambicioznim projektom, pogotovo kada sazna kako Gould, usprkos boemskoj vanjštini, ima aristokratsko podrijetlo, kao i to da je s godinama postao svojevrsno slavno ime u umjetničkim i književnim krugovima Manhattana te koristio tu slavu kako bi muzao novac od uglednih pjesnika, pisaca i slikara. Mitchell, koji u Gouldu vidi osobu koja se sprema ostvariti njegove vlastite književne ambicije, odlučuje boemu pomoći u njegovom projektu.
Tajna Joea Goulda predstavlja treći film u režiji američkog karakternog glumca Stanleya Tuccija, pri čemu se dotični koristio i uslugama svog starog suradnika, britanskog glumca Iana Holma (danas najpoznatijeg po ulozi Bila Baginsa u Gospodaru prstenova). Tucci je za ovaj projekt odabrao prilično opskurnu epizodu iz povijesti američke književnosti, koja teško da će biti posebno zanimljiva domaćoj publici. Dodatni problem je činjenica da Tajna Joea Goulda nema nekakav zaplet u klasičnom smislu te se uglavnom svodi na karakterološku studiju, pri čemu je Tucci neobično miran i samozatajan u usporedbi s hiperventilirajućim Holmom, koji se očito zabavljao tumačeći lik bitno drukčiji od onih koji su mu bili specijalnost tokom cjelokupne karijere. Kada se na kraju tajna Joea Goulda konačno razotkrije, gledatelje ona previše neće zanimati, ali ovaj film ipak zaslužuje vise od prolazne ocjene. Razlog je prije svega u dojmljivoj glumačkoj ekipi kao i Tuccijevom uspješnom dočaravanju New Yorka u 40-tim godinama, što je postignuto usprkos niskog budžeta. Zbog svega ovoga Tajna Joea Goulda zaslužuje preporuke, iako će bez svake sumnje izgledati previše intelektualno i snobovski za najširi krug publike.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Steven Seagal, Tom Sizemore, Jaime Pressly, Dennis
Hopper, Peter Greene, Ice T, Michael Halsey
scenografija: Arnd Stockhausen
kostimografija: Tricia Gray
fotografija: Philip Alan Waters
montaža: Ken Morrisey
glazba: Serge Colbert
scenarij: Paul B. Margolis
režija: Albert Pyun
proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 92 '
Nettles (Sizemore) je policijski detektiv iz San Francisca koji se još ne može pomiriti s gubitkom žene i djeteta. No, stjecajem okolnosti Nettles će se ponovno morati suočiti sa svojim demonima kada San Francisco postane žrtvom irskog terorista Swanna (Hopper) koji koristi svoje bombaške vjestine i ubija na desetine nedužnih ljudi kako bi policiju natjerao da pusti njegovu djevojku Claire (Pressly). Nettles, umjesto da popusti zahtjevima suludog bombaša, odlučuje pronaći manijaka i u tu svrhu počinje suradnju sa Glassom (Seagalom), šefom bombaškog odjela.
Otkucaj smrti je dobio nešto negativnog publiciteta kada je Jaime Pressly poslije snimanja svog kolegu Stevena Seagala optućila za seksualno zlostavljanje. Autor ovih redaka ima razloga sumnjati u to, mada je Pressly u scenama u kojima se pojavljuje pokazala entuzijazam krepane mačke i ostavila dojam osobe koja jedva čeka završnu klapu. Naime, dotični dojam ostavljaju gotovo sve osobe koje su imale nesreću da se pojave pred kamerama, uključujući tako eminentna imena kao što su Ice T, Tom Sizemore i Peter Greene – osobe za koje je ipak teško zamisliti da bi bili objektima Seagalovog seksualnog zlostavljanja. A i sam Seagal se pred kamerama čini prilično neraspoloženim, vjerojatno zbog scenarija koji ga tjera da umjesto borilačkih koristi glumačke vještine, kojima očito ne raspolaže. Pravi razlog zbog čega je Otkucaj smrti usprkos dojmljive glumacke postave zavrsio kao “straight-to-video” naslov bit ce jasan svim onima koji su uspjeli prepoznati ime osobe koja je potpisana kao režiser. Albert Pyun, kao i mnogo puta u svojoj dugoj karijeri, ponovno tjera i najprekaljenije kritičare da se uhvate za glavu i zapitaju kako netko može režirati tako loše filmove. Očajna gluma je sasvim primjerena bijednim specijalnim efektima, montaži koja je od zapleta učinila bezobličnu masu i fotografiji zahvaljujući kojoj gledatelji nemaju pojma koga to Seagal mlati u završnim scenama filma. Zbog svega toga, Otkucaj smrti se može komotno proglasiti jednim od najgorih naslova koji su došli u nase videoteke.
OCJENA: 1/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jerry O'Connell, Shannon Elizabeth, Jake Busey, Horatio
Sanz, Jaime Pressly, Bernie Casey, David Ogden Stiers, Bill
Maher
scenografija: Robb Wilson King
kostimografija: Alix L. Fridberg
fotografija: Charles Minsky
montaza: Harry Keramidas
glazba: David Kitay
scenarij: Gregory Poirier
rezija: Gregory Poirier
proizvodnja: Columbia/Revolution Studios, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 95 '
Prije sedam godina je nekoliko najboljih prijatelja, gledajući kako jedan od njih uplovljava u bračnu luku, odlučilo uplatiti simboličnu svotu i uložiti je na burzi te tako dobivena sredstva udijeliti onome od njih koji posljednji ostane neženja. Losanđeleski animator Michael Delaney (O’Connell) se vjerojatno nikada ne bi sjetio te bizarne oklade da nedavno nije podlegao čarima Las Vegasu i postao dužan hrpu novaca opakom Carlosu (Maher). Sada, nakon sedam godina, samo su dvojica prijatelja ostali neženje – Delaney i bezosjećajni plejboj Kyle Brenner (Busey), a nekad simbolična svota je postala pravo malo bogatstvo. Za Michaela je ono jedini način da sebi spasi život, pa stoga odlučuje učiniti nešto naizgled nemoguće – Kyleu namjestiti ženu koja bi ga dovela pred oltar. Srećom, Kyle mu se povjeri kako je svojevremeno i on osjećao iskrenu ljubav prema izvjesnoj Natalie Parker (Elizabeth). Michael uspijeva pronaći Natalie, za koju se ispostavlja da je policajka i koja dan-danas mrzi Kylea zato što ju je ostavio. No, plan koji joj Michael predloži – eskpresni brak i podjela tako stečenog bogatstva – predstavlja izvrsnu priliku za osvetu. No, upravo u trenutku kada se čini da će se Natalie udati za Kylea i tako mu spasiti život, Michael shvaća da se u nju zaljubio.
“Ovo bi trebala biti romantična komedija?” je prva stvar koja bi pala na pamet prosječnom kritičaru nakon gledanja Pravih pravcatih frajera. Iako “high concept” zaplet sugerira tipičnu limunadicu na koju komotno možete povesti ženu, djecu, roditelje, djedove, bake i ostatak obitelji, film Gregoryja Poiriera je sve samo ne to. Poiriera je oigledno zabavljala ideja da u romantičnu komediju ubaci scene koje se teško mogu vidjeti čak i u filmovima kojima američki cenzori nabijaju “R” rejting. Tako u Pravim pravcatim frajerima tri slatke riječi predstavljaju sinonim za felacio, određeni dijelovi muške anatomije postaju sastavnim dijelom nečijeg doručka, a film sadrži i scenu revolveraškog obračuna koja se po količini krvoprolića i naturalističkog nasilja čini primjerenom opusu Sama Peckinpaha. No, kada gledatelji uspiju prebroditi šok i počnu obraćati pažnju na Prave pravcate frajere kao film u konvencionalnom smislu, vjerojatno će zapaziti kako je cijeli zaplet uobičajeno neuvjerljiv i predvidljiv, a tumači glavnih uloga Jerry O’Connell i Shannon Elizabeth (Nadia iz Američkih pita) više nego bljedunjavi pred kamerama. Jake Busey (Svemirski vojnici) se, s druge strane, prilično zabavljao tumačeći svoj lik, a nešto simpatija će izazvati i Poirireovo korištenje šarmantnih animiranih scena u početnoj špici. No, kada se sve zbroji i oduzme, Pravi pravcati frajeri su film koji je, usprkos svog truda svojih tvoraca, kvalitetom zahodskog humora ipak daleko ispod standarda braće Farrelly, te ga se isplati gledati jedino ako uistinu ne postoji neki pametniji način da se utuče sat i pol vremena.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
scenografija: Christopher Hobbs
kostimografija: Andrea Galer
fotografija: Michael Coulter
montaža: Martin Walsh
glazba: Lesley Barber
scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
režija: Patricia Rozema
proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.
Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Nicole de Boer, Nicky Guadagni, David Hewlett, Andrew
Miller, Julian Richings, Wayne Robson, Maurice Dean Wint
scenografija: Jasna Stefanovic
kostimografija: Wendy May Moore
fotografija: Derek Rogers
montaa: John Sanders
glazba: Mark Korven
scenarij: Andre Bijelic, Graeme Manson & Vincenze Natali
režija: Vincenzo Natali
proizvodnja: Cube Libre/Telefilm Canada, Kanada, 1997.
distribucija: Blitz
trajanje: 90′
Nekolicina ljudi se jednog dana budi u zatvoru koji nema nikakvih prozora niti čuvara, odnosno sastoji se iz ćelija u obliku kocke, iz kojih se može slobodno izaći. Nitko od njih se ne sjeća kako je došao u zatvor, ali to nije osnovni problem s kojim su se suočili. Naime, čini se da iz zatvora nema izlaza – svi izlazi vode do identičnih prostorija, a jedini izuzetak su prostorije koje kriju smrtonosne klopke. Kako sati prolaze i zatvorenici počinju osjećati glad, zeđ i nedostatak kisika, prisiljeni su pronaći nekakav put do vanjskog svijeta. Pri tome će se ispostaviti da svatko od njih posjeduje jednu od vještina koja bi im u tome trebala pomoći. No, prilikom putovanja se pokaže da najveća opasnost u labirintu ne prijeti od klopki koliko od njihove vlastite prirode i nesposobnosti da izbjegnu sukobe.
Distributerska kuća Blitz prilično je ugodno iznenadila domaću publiku kada je ovaj relativno nepoznati niskobudžetni kanadski film dovela u kina. Kocka, koja je djelo Vincenza Natalija, dosada poznatog isključivo po scenografiji Johnnyja Mnemonica, predstavlja trijumf kvaliteta nad kvantitetom. Cijeli film je sniman na jednoj jedinoj lokaciji, sa šačicom glumaca i gotovo nikakvim specijalnim efektima, a usprkos tome predstavlja jedno od najzanimljivijih SF-ostvarenja iz prethodnog desetljeća. Natali je scenarij za ovaj film bazirao na vlastitom kratkometraznom debiju Elevated, isto kao i na čuvenoj Sartreovoj drami Bez izlaza. Taj jednostavni koncept, u kojemu mnoga pitanja ostaju neodgovorena, savršeno je poslućio za detaljan prikaz klaustrofobije, paranoje kao i potpunog rasapa svih vrijednosti koje bi se dogodile normalnim ljudima u nenormalnim okolnostima. Dodatni plus filmu jest i to sto su protagonisti prisiljeni koristiti se vlastitim poznavanjem matematike kako bi preživjeli, što je prilična rijetkost u suvremenoj kinematografiji. Na žalost, Natali nije imao baš neke velike sreće kod podjele uloga, tako da su glumci uglavnom razočarali, s izuzetkom Nicole de Boer (široj publici poznate po ulozi u TV-seriji Star Trek: Deep Space Nine) koja je napravila vrlo dobar posao u ulozi matematičarke Leaven. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Kocka je, usprkos svih svojih nedostataka, više nego dobar film koji se može preporučiti čak i onima koji previše ne vole ovaj žanr.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 