Kategorija: Film

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017)

MOJA LJUBAVNA PRIČA
 (THE BIG SICK)
 uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Holly Hunter, Roy Romano, Adeel Akhtar, Anupal Kher
 scenarij: Emily V. Gordon & Kumail Nanjiani
 režija: Michael Showalter
 proizvodnja: Filmnation/Amazaon/Lionsgate, SAD, 2017.
 trajanje: 117 min.

Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, romantična komedija u suvremenom Hollywoodu predstavlja žanr čiji primjerci često imaju sadržaj s manje veze sa stvarnim životom nego ostvarenja science fictiona i fantasyja. Stoga je prilično rijetko pronaći romantične komedije autobiografskog karaktera, te takva ostvarenja često izazivaju veliku pažnju. Neki od najpoznatijih primjera su “Oscarom” ovjenčana Allenova Annie Hall, kao i Moje grčko vjenčanje koje je prije desetljeće i pol haračilo svjetskim kino-blagajnama. Najnoviji primjer, koji je nakon premijere na Sundanceu početkom ove godine dobio cijeli niz kritičarskih pohvala je The Big Sick ili “Velika bolest”, koju je naš distributer ziheraški preveo s Moja ljubavna priča.

Scenarij za film su napisali supružnici Emily V. Gordon i Kumail Nanjiani, od kojih se potonji pojavljuje ne ekranu tumačeći samog sebe. Nanjiani film započinje kao mladi pakistanski doseljenik u Chicagu, koji se izdržava vožnjom Uberom u nastojanju da ostvari životni san i započne karijeru uspješnog komičara. Prilikom jednog poluamaterskog nastupa u stand up komičarskom klubu upozna šarmantnu djevojku po imenu Emily (Kazan) i s njom provede noć, a što ubrzo preraste u ozbiljnu vezu. Problem za Kumaila je u tome što njegova obitelj inzistira na tradiciji te mu, u skladu s običajima iz domovine, životnu sreću nastoji donijeti kroz dogovoreni brak s tradicionalnom pakistanskom djevojkom. Kumail je zaljubljen u Emily, ali se također ne usudi riskirati da ga obitelj odbaci, pa ga Emily, koja se s time ne želi pomiriti, ostavi. Kumail će se, međutim, s njom ponovno zbližiti na bizaran i prilično neugodan način; kada Emily pozli i završi u bolnici, pozvan je, da u nedostatku obitelji, pruži suglasnost za stavljanje u induciranu komu. Kumail sve vrijeme provodi dežurajući kraj djevojke u komi te se konačno upozna s njenim roditeljima – Beth (Hunter) i Terryjem (Romano) – koji prema njemu gaje kontradiktorne osjećaje.

Uspjeh Moje ljubavne priče, koja je osim kritičarskih pohvala imala i prilično dobre komercijalne rezultate, se može objasniti time da predstavlja upravo onakav mali, simpatični nenametljivi filmić za kojim žude posljednji romantici među filmofilima, a kakvih sve manje radi američka filmska industrija. Snimljen je za izuzetno malenu svotu, režirao ga je ne pretjerano poznati Michael Shoelwater, a s izuzetkom poslovično dobre Holly Hunter i još bolje raspoloženog Raya Romana, u glumačkoj postavi nema nikoga tko bi se mogao prozvati velikom zvijezdom. Nanjiani je dosad poznat prije svega nastupa u Silikonskoj dolini, a Zoe Kazan je mnogo poznatija zbog uglednog prezimena (koga je dobila kao unuka legendarnog Elije Kazana). Usprkos toga, ekipa koju je kao producent okupio Judd Apatow funkcionira vrlo dobro. To se prije svega odnosi na Sholwatera koji se vrlo dobro izvršio zadatak koji bi izazvao glavobolje i mnogo uglednijim filmašima – kako neprimjetno i “prirodno”, bez lažne sentimentalnosti, prelaziti iz žanra romantične komedije u mrtvački ozbiljnu dramu i obrnuto. U tome su mu prilično pomogli i scenaristi, koji su se također pobrinuli da Kumailova i Emilyna priča bude zanimljiva čak i onima koji su pročitali imena na špici te mogu pretpostaviti da će imati hepi end.

Nanjiani je, međutim, kao glumac primjetno zasjenjen od svoje izuzetno talentirane partnerice Zoe Kazan, koja zrači s toliko šarma da je posve razumljivo da se film vrti oko nje čak i u situaciji kad se nekih dvije trećine trajanja nalazi u komi. Nanjiani se, doduše, malo bolje snalazi u komičnim scenama, dok je u onima ozbiljnijima isto tako zasjenjen od teškaša kao što su Romano i Hunter. Scenarij, također, u naoko banalnu ljubavnoj priči pronalazi dosta prostora za bavljenje nekim ozbiljnim temama, prije svega vezanih uz pitanje imigracije, sukoba tradicije s modernim svijetom, ali i rasističkim i drugim predrasudama s kojima se susreću američki muslimani. Iako se, pogotovo pred kraj, film pomalo gubi u sentimentalnoj “ljigi” i postaje nepotrebno razvučen, Moja ljubavna priča zaslužuje itekakve preporuke. Makar zbog podsjećanja da hepi end ponekad može postojati i u stvarnom životu, a ne samo u hollywoodskom filmu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Putnici (Passengers, 2016)

PUTNICI
 (PASSENGERS)
 uloge: Jennifer Lawrence, Chris Pratt, Michael Sheen, Laurence Fishborne
 scenarij: Jon Spaiths
 režija: Morten Tydlum
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 134 min.

Za science fiction se često govori kako je “žanr ideja”. Kada je u pitanju Hollywood, science fiction bi se prije mogao definirati kao žanr ideja koja su promašene, eksploatirane ili tragično neiskorištene. A rijetko koji slučaj to pokazuje kao film Putnici s kraja 2016. godine. Riječ je o filmu koji je, na prvi pogled, jedno od rijetkih “čistih” žanrovskih ili “hard SF” ostvarenja. Još veću anomaliju predstavlja i po tome što je u njega utrošeno preko 100 milijuna US$ budžeta, a da je riječ o originalnom scenariju umjesto adaptacije stripa ili video-igre, odnosno remakeu i nastavku.

Scenarij Jona Spaithsa se odigrava na “Avalonu”, golemom svemirskom brodu koji nekoliko tisuća putnika treba dovesti do planeta gdje će se osnovati nova kolonija. S obzirom na izuzetene međuzvjezdane udaljenosti, putovanje traje oko 120 godina, te su ga kolonisti, kao i posada, prisiljeni provesti u hibernaciji. Među putnicima je Jim Preston (Pratt), inženjer kojega probude iz hibernacije i koji vrlo brzo shvati da se to dogodilo 90 godina prerano. Neugodno iznenađenje postaje još neugodnije kada se ispostavi da se uređaj za hibernaciju više ne može aktivirati, odnosno da će Preston prije dolaska na odredište umrijeti od starosti. Vrijeme koje mu je preostalo Preston pokušava provesti istražujući brod i uživajući u luksuzu, ali s vremenom ga počinje mučiti depresija i usamljenost. Pri svemu tome mu jedinu utjehu pruža pogled na njegove, još uvijek hibernirane, suputnike, a posebno na Auroru Lane (Lawrence), književnicu u koju se smrtno zaljubio. Preston na kraju, kako bi se riješio usasmljenosti i desetljećima života na svemirskom brodu dao nekakav smisao, odluči napraviti drastičan i moralno upitan potez te Auroru budi iz hibernacije.

Spaiths je scenarij napisao još prije deset godina, ali se prilikom ekranizacije susreo sa skepsom hollywoodskih studija, te je projekt ozbiljno pokrenut tek kada je Spaiths s Prometejem stekao reputaciju “stručnjaka za SF-trilere”. Putnici se, međutim, teško mogu nazvati trilerom, ili barem daleko manje nego dramom. Intrigantni koncept o čovjeku koji se odjednom našao nezamislivo usamljen – desetljećima, stvarnim i svjetlosnim, udaljen od najbližeg ljudskog bića s kojim može komunicirati – u mnogo čemu predstavlja zanimljivu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, ali gdje se umjesto rajske prirode za njegove egzistencijalne potrebe brine suvremena tehnologija. Još se intrigantnijom čini moralna dilema pred kojom se našao protagonist prilikom rješavanja tog problema, odnosno situacija u kojoj se on mora riješiti tako da se neko drugo ljudsko biće protiv svoje volje dovede u istu situaciju.

Film, koji je originalno trebao imati daleko niži budžet, je, međutim, najvjerojatnije šefovima studija prodan kao svojevrsna kombinacija Marsovca i Titanica, te se umjesto ozbiljne drame pretvorio u jeftinu melodramu. A još jeftinijom se čini to da je po svojim klišejima daleko bliža romantičnim komedijama, odnosno što angažman fizički privlačnih Chrisa Pratta i Jennifer Lawrence čak i najmanje iskusnim gledaetljima sugerira kako će se odnos između dvoje probuđenih putnika razvijati. Pod hrpom romantičnih klišeja su, s druge strane, pokopani i neki aspekti scenarija koji su pojedine kritičare potakli da Putnike optuže za promociju patrijarhalnosti, seksizma i seksualnog zlostavljanja.

Na sve to, s druge strane, previše pažnje nije obraćao Morten Tyldum, norveški režiser poznat po zanimljivom crnohumornom trileru Lovci na glave, i još poznatiji po oskarolovačkom biografskom filmu Igra oponašanja. Ovaj film je, prema vlastitim riječima, shvatio kao priliku da sebi u filmografiji doda “veliki SF-film”, te se uistinu potrudio iz nenadahnutog scenarija izvući maksimum, pri čemu ga previše nije mučila ograničenost radnje na jedan svemirski brod. Putnici su u vizualnom smislu izuzetno atraktivan film, pri čemu banalna, ali jeziva situacija u kojoj se našao protagonist stvara snažan kontrast s besprijekorno čistim, “ispeglanim” okružjem futurističkog luksuza i naizgled savršene tehnologije. U svemu tome se može pronaći i utjecaj Kubrickovog Shininga, a takve asocijacije će posebno pobuditi lik barmena, prilično sličan svom kolegi u tom filmu. Mnoge od tih scena koje grade atmosferu se, s druge strane, ponekad doimaju nepotrebnim i previše razvlače film. Tyldum, pogotovo u završnici, ne može nadići scenarističke nedostatke; Putnici se tada iznenada od melodrame skreću u film katastrofe, koji će izgledati tragično zbrzan i opterećen deus ex machina elementima. Iako daleko od nečeg najgoreg što Hollywood danas može ponuditi, Putnici sa svojim završetkom predstavljaju jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: American Made (2017)

AMERICAN MADE
 uloge: Tom Cruise, Sarah Wright, Domhnall Gleeson, Jayma Mays, Jesse Plemmons
 scenarij: Gary Spinelli
 režija: Doug Liman
 proizvodnja: Universal, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Iako je to danas sve teže zamisliti, ne tako davno hollywoodski pseudoljevičarski bien pensanti na CIA-u nisu gledali kao na plemenite branitelje zapadne civilizacije čija se svaka u medije “procurena” glasina mora slušati kao Sveto pismo, i čije se širenje demokracije po svijetu mora podržati čak i ako uključuje šurovanje s mračnim tipovima sklonim isporuci terorizma i droge na ulice zapadnih gradova. Jedan od filmaša koji očigledno nije stigao pročitati partijsku direktivu u hollywoodskim kancelarijama je Doug Liman, koji se, doduše, CIA-nim “nestašlucima” bavio i ranije u karijeri, a od čega je najpoznatiji Bourneov identitet. Njegov najnoviji film American Made, pak, obrađuje jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti te obavještajne organizacije, odnosno to da je njena kampanja protiv prosovjetskih ljevičara u Centralnoj Americi 1980-ih koincidirala s epidemijom jeftinog kokaina i s njom vezanom eksplozijom krvoprolića po američkim gradovima, postavši podlogom za brojne popularne teorije zavjere.

Scenarij Garyja Spinellija se temelji na stvarnim događajima, a protagonist, koga tumači Tom Cruise, je Barry Seal, pilot koji se stjecajem okolnosti našao do grla upetljan u cijelu aferu. Film počinje 1978. godine kada se Amerika nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, koja nije zaobišla ni avio-industriju, te Seal kao pilot avio-prijevoznika TWA mora pronaći dodatni izvor prihoda za svoju suprugu Lucy (Wright) i buduću obitelj. Kao rješenje se pronalazi relativno bezazleno švercanje cigara s embargom pogođene komunističke Kube, ali ono privuče pažnju tajanstvenog CIA-inog agenta Schafera (Gleeson) koji Sealu nudi unosan angažman za diskretno špijuniranje ljevičarske gerile po Centralnoj Americi. Seal prihvaća, a kada ga put stjecajem okolnosti dovede u Kolumbiju, tamo se spoji s grupom poslovnih ljudi poznatih kao Medellinski kartel te pristane prevoziti njihovu robu na američko tržište. Njegova aktivnost postaje još unosnija, kada CIA, potaknuta dolaskom prosovjetskih sandinista na vlast u Nikaragvi, odluči koristiti Sealov talent za program “diskretne” vojne pomoći antisandinističkim “kontrašima” koji ih nastoje svrgnuti. Sealu posao tako postaje još unosniji, jer CIA ne samo što zatvara oči na njegove narkokrijumčarske aktivnosti nego financira izgradnju aerodroma u zabiti Arkansasa, kao i nabavku male avio-flote kojom će tone i tone bijelog praha neometano stizati u srce Amerike. Za Seala problema nema sve dok količina tako zarađenog novca postane tolika da ju je nemoguće skrivati od lokalnih i dijela federalnih vlasti koje konačno pokreću istragu zbog koje će mu život, s obzirom na sklonost “igrača” s obje strane granice da zataškaju cijeli slučaj, postati prilično jeftin.

Limanu se mora odati priznanje što je jednu prilično mračnu temu, od koje bi neki njegove kolege poput Olivera Stonea iskoristili za bijesnu propovijed, imao hrabrosti prikazati kroz žanr crne komedije. Protagonist je istovremeno narator koji gledateljima, pogotovo onima koji su se rodili davno poslije 1980-ih, pruža ekonomski i politički kontekst zbivanja, ali i brojne ironične komentare. Taj će stil neke podsjetiti na Scorsesejeve Dobre momke, ali svemu tome Liman pokušava dati nešto malo više originalnosti tako da Sealove flashbackove organizira oko svjedočanstva koje Seal pruža snimajući sebe video-kamerom. Ta tehnika će u mnogo čemu podsjećati na iritantno kulerske lažne dokumentarce i predstavljati strano tijelo u ostvarenju kojemu daleko bolje stoje klasične narativne tehnike. Cruise je poslovično dobar u ulozi, čak i kada tumači ljigavog antiheroja koji, zapravo, osim sjajnog pilotskog talenta i nedostatka par skrupula nije bitno drukčiji od prosječnog tipa koji nastoji ostvariti američki san. Za to je najviše kriv scenarij Garyja Spinellija, koji, doduše, povremeno iskazuje kreativnost, poput scena u kojima se aktivnosti “kontraša” povezuju s danas aktualnim pitanjem ilegalne imigracije, ali pokazuje malo suptilnosti u izlaganju osnovne teze filma. To se možda najbolje vidi u tome što se u film uspjelo utrpati povijesne ličnosti kao što su Pablo Escobar i George W. Bush. Oni se tu pojavljuju manje kao likovi, a više kao jeftine ikone, isto kao što manekenka Sarah Wright kao Sealova supruga uglavnom služi kao ukras. Daleko bolji dojam ostavlja Gleeson kao nadobudna “špija” koja kroz isijava sve što je najgore u američkoj Dubokoj državi – to što raspolaže sa zastrašujućom moći, ali je isto tako čine zastrašujuće beskrupulozni, ali i zastrašujuće nesposobni ljudi. Iako se na prvi pogled čini da je American Made podgrijavanje tri desetljeća stare hladnoratovske juhe, njegova tema je, na žalost, daleko aktualnija za današnji svijet.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

BABY DRIVER
 uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones
 scenarij: Edgar Wright
 režija: Edgar Wright
 proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.
 trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Atomska plavuša (Atomic Blonde, 2017)

ATOMSKA PLAVUŠA
 (ATOMIC BLONDE)
 uloge: Charlize Theron, James McAvoy, John Goodman, Til Schweiger, Eddie Marsan, Sofia Boutella
 scenarij: Kurt Johnstad
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Focus Features, SAD/UK, 2017.
 trajanje: 115 min.

Hladni rat, za kojim tuguje američki vojno-industrijski kompleks i koga žele ponovno pokrenuti ucviljene pristaše Hillary Clinton, iz današnje perspektive sve više potpada pod “stara dobra vremena”. Ne samo što su tada nuklearnim oružjem raspolagale ličnosti koje se doimaju manje duševno rastrojene nego danas, pa je rizik od globalne apokalipse bio manji, nego je i taj svjetski sukob pružao daleko zahvalniju podlogu autorima špijunskih akcijada i trilera. S jedne strane je postojala relativno jasna podjela na pozitivce i negativce, a s druge strane i široki dijapazon egzotičnih lokacija na kojima su se mogli odigravati razni bizarni zapleti uz često neobične protagoniste. Tome nisu mogli odoljeti ni neki od art-snobova uzdizani filmaši, poput Luca Bessona čiji je veliki hit La Femme Nikita iz 1990. godine bio jedan od posljednjih koji je uhvatio i dobro iskoristio hladnoratovski vlak na samom kraju njegovog putovanja. Iako je taj film u prethodnih par desetljeća bio predmetom nekoliko filmskih i televizijskih remakeova, danas bi toj svrsi najbolje poslužila Atomska plavuša, akcijski film Davida Leitcha s Charlize Theron u glavnoj ulozi.

Film se, doduše temelji na Coldest City (Najhladniji grad), stripu Anthonyja Johnstona iz 2012. godine koji je bio oduševio Theron, koja je godinama pokušala progurati njegovu ekranizaciju te je u filmu također sudjelovala kao producentica. Zaplet je smješten u Berlin u studenom 1989. godine, nedugo prije dramatičnih događaja koji će dovesti do rušenja zloglasnog Berlinskog zida i kolapsa komunističkog Istočnog bloka. Naslovna protagonistica je Lorraine Broughton, tajna operativka MI6 koja dolazi u Zapadni Berlin kako bi istražila i osvetila smrt svog kolege koga su ubili KGB-ovi agenti iz Istočnog Berlina, a također pokušala dobaviti tajni popis dvostrukih agenata kojeg posjeduje Spyglass (Marsan), agent istočnonjemačke tajne službe koji namjerava prebjeći na Zapad. Njenu misiju će zakomplicirati to što je David Percival (McAvoy), ekscentrični šef postaje MI6 u Zapadnom Berlinu, sve nego pouzdan, ali i to što je postala predmetom praćenja Delphine Lasalle (Boutella), mlade francuske tajne agentice čiji motivi nisu isključivo obavještajne prirode.

Atomska plavuša svoju publiku nastoji pronaći prije svega među ljubiteljima akcijskih filmova 1980-ih, i to onih koji su bili označeni danas u Hollywoodu rijetkim cenzorskim rejtingom “R”. To se prije svega odnosi na sadržaje kao što su spektakularne jurnjave, tučnjave, pucnjave uz mnogo prolivene krvi, kao i scene golotinje i seksa koji, dakako, mora biti lezbijski. Autori, doduše, nastoje pokazati i da imaju nešto nalik na glazbeni ukus, pa filmom dominiraju neki od najvećih pop-hitova 1980-ih, koji uz nekoliko zanimljivih pop-referenci kao što je Tetris, dosta pomažu pri povratku starijih gledatelja “dobrim starim vremenima”. Sav taj sadržaj je, s druge strane, publici dostavljen na izuzetno atraktivan način, a što se odnosi prije svega na prilično dojmljive scene borbi u kojima se količina i razmjeri nasilja uspješno miješa s realizmom. Tome dosta pomaže i neobična narativna struktura, odnosno da se cijeli film prikazuje u flashbacku, u čemu je najefektnija scena na početku u kojoj se protagonistica kupa u kadi napunjenoj ledom, pokazujući brojne modrice na svom golom tijelu.

Film je dojmljiv i zaslužuje palac gore kod svih ljubitelja žanrovske zabave, ali će zato predstavljati izuzetno razočaranje svima onima koji očekuju zaplet koji barem podsjeća na Le Carrea. Tako su desetljeća globalne ideološke borbe svedena na jeftine parole koje izgovara CIA-in glavešina (kojeg tumači uvijek pouzdani John Goodman), a i sam zaplet je malo previše jednostavan, te se svodi na MacGuffin koji bi možda bio primjereniji nekakvoj parodiji. A ni obrati u njemu, kao ni razotkrivanje negativca, neće biti previše iznenađujući za gledatelje. Ako nešto smeta ovom filmu, onda bi to mogle biti usporedbe s Nemilosrdnim gadovima (s kojim dijeli dio soundtracka), a nakon kojih je jasnija predožba kako bi Tarantinov film izgledao da je smješten u 1980-e i da je lišen humora. Jedino “dublje” značenje bi scenariju mogle dati alegorije na suvremenu geopolitičku situaciju, odnosno sugestije da američko-njemački savez (kojeg sugerira to da se jedan od pozitivaca zove “Merkel”), za razliku od bezveznih “brexitaških” Britanaca (koje predstavljaju protagonističini nesposobni šefovi) predstavlja jedinu efikasnu branu protiv zlih Rusa, Njih, pak, simbolizira KGB-ovac (koga tumači danski glumac Roland Møller) koji uživa u zlostavljanju premlaćivanju zapadnoj kulturi sklonih Istočnih Nijemaca i koji, slučajno ili ne, izgleda prilično sličan svome kolegi iz stvarnog života Vladimiru Putinu. No, sve je to ipak od male važnosti za film temeljen na nostalgiji prema vremenima koja su, svidjelo se to nekome ili ne, daleka prošlost.

OCJENA: 6/10