RECENZIJA: Putnici (Passengers, 2016)

PUTNICI
 (PASSENGERS)
 uloge: Jennifer Lawrence, Chris Pratt, Michael Sheen, Laurence Fishborne
 scenarij: Jon Spaiths
 režija: Morten Tydlum
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 134 min.

Za science fiction se često govori kako je “žanr ideja”. Kada je u pitanju Hollywood, science fiction bi se prije mogao definirati kao žanr ideja koja su promašene, eksploatirane ili tragično neiskorištene. A rijetko koji slučaj to pokazuje kao film Putnici s kraja 2016. godine. Riječ je o filmu koji je, na prvi pogled, jedno od rijetkih “čistih” žanrovskih ili “hard SF” ostvarenja. Još veću anomaliju predstavlja i po tome što je u njega utrošeno preko 100 milijuna US$ budžeta, a da je riječ o originalnom scenariju umjesto adaptacije stripa ili video-igre, odnosno remakeu i nastavku.

Scenarij Jona Spaithsa se odigrava na “Avalonu”, golemom svemirskom brodu koji nekoliko tisuća putnika treba dovesti do planeta gdje će se osnovati nova kolonija. S obzirom na izuzetene međuzvjezdane udaljenosti, putovanje traje oko 120 godina, te su ga kolonisti, kao i posada, prisiljeni provesti u hibernaciji. Među putnicima je Jim Preston (Pratt), inženjer kojega probude iz hibernacije i koji vrlo brzo shvati da se to dogodilo 90 godina prerano. Neugodno iznenađenje postaje još neugodnije kada se ispostavi da se uređaj za hibernaciju više ne može aktivirati, odnosno da će Preston prije dolaska na odredište umrijeti od starosti. Vrijeme koje mu je preostalo Preston pokušava provesti istražujući brod i uživajući u luksuzu, ali s vremenom ga počinje mučiti depresija i usamljenost. Pri svemu tome mu jedinu utjehu pruža pogled na njegove, još uvijek hibernirane, suputnike, a posebno na Auroru Lane (Lawrence), književnicu u koju se smrtno zaljubio. Preston na kraju, kako bi se riješio usasmljenosti i desetljećima života na svemirskom brodu dao nekakav smisao, odluči napraviti drastičan i moralno upitan potez te Auroru budi iz hibernacije.

Spaiths je scenarij napisao još prije deset godina, ali se prilikom ekranizacije susreo sa skepsom hollywoodskih studija, te je projekt ozbiljno pokrenut tek kada je Spaiths s Prometejem stekao reputaciju “stručnjaka za SF-trilere”. Putnici se, međutim, teško mogu nazvati trilerom, ili barem daleko manje nego dramom. Intrigantni koncept o čovjeku koji se odjednom našao nezamislivo usamljen – desetljećima, stvarnim i svjetlosnim, udaljen od najbližeg ljudskog bića s kojim može komunicirati – u mnogo čemu predstavlja zanimljivu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, ali gdje se umjesto rajske prirode za njegove egzistencijalne potrebe brine suvremena tehnologija. Još se intrigantnijom čini moralna dilema pred kojom se našao protagonist prilikom rješavanja tog problema, odnosno situacija u kojoj se on mora riješiti tako da se neko drugo ljudsko biće protiv svoje volje dovede u istu situaciju.

Film, koji je originalno trebao imati daleko niži budžet, je, međutim, najvjerojatnije šefovima studija prodan kao svojevrsna kombinacija Marsovca i Titanica, te se umjesto ozbiljne drame pretvorio u jeftinu melodramu. A još jeftinijom se čini to da je po svojim klišejima daleko bliža romantičnim komedijama, odnosno što angažman fizički privlačnih Chrisa Pratta i Jennifer Lawrence čak i najmanje iskusnim gledaetljima sugerira kako će se odnos između dvoje probuđenih putnika razvijati. Pod hrpom romantičnih klišeja su, s druge strane, pokopani i neki aspekti scenarija koji su pojedine kritičare potakli da Putnike optuže za promociju patrijarhalnosti, seksizma i seksualnog zlostavljanja.

Na sve to, s druge strane, previše pažnje nije obraćao Morten Tyldum, norveški režiser poznat po zanimljivom crnohumornom trileru Lovci na glave, i još poznatiji po oskarolovačkom biografskom filmu Igra oponašanja. Ovaj film je, prema vlastitim riječima, shvatio kao priliku da sebi u filmografiji doda “veliki SF-film”, te se uistinu potrudio iz nenadahnutog scenarija izvući maksimum, pri čemu ga previše nije mučila ograničenost radnje na jedan svemirski brod. Putnici su u vizualnom smislu izuzetno atraktivan film, pri čemu banalna, ali jeziva situacija u kojoj se našao protagonist stvara snažan kontrast s besprijekorno čistim, “ispeglanim” okružjem futurističkog luksuza i naizgled savršene tehnologije. U svemu tome se može pronaći i utjecaj Kubrickovog Shininga, a takve asocijacije će posebno pobuditi lik barmena, prilično sličan svom kolegi u tom filmu. Mnoge od tih scena koje grade atmosferu se, s druge strane, ponekad doimaju nepotrebnim i previše razvlače film. Tyldum, pogotovo u završnici, ne može nadići scenarističke nedostatke; Putnici se tada iznenada od melodrame skreću u film katastrofe, koji će izgledati tragično zbrzan i opterećen deus ex machina elementima. Iako daleko od nečeg najgoreg što Hollywood danas može ponuditi, Putnici sa svojim završetkom predstavljaju jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme.

OCJENA: 4/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s