RECENZIJA: American Made (2017)

AMERICAN MADE
 uloge: Tom Cruise, Sarah Wright, Domhnall Gleeson, Jayma Mays, Jesse Plemmons
 scenarij: Gary Spinelli
 režija: Doug Liman
 proizvodnja: Universal, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Iako je to danas sve teže zamisliti, ne tako davno hollywoodski pseudoljevičarski bien pensanti na CIA-u nisu gledali kao na plemenite branitelje zapadne civilizacije čija se svaka u medije “procurena” glasina mora slušati kao Sveto pismo, i čije se širenje demokracije po svijetu mora podržati čak i ako uključuje šurovanje s mračnim tipovima sklonim isporuci terorizma i droge na ulice zapadnih gradova. Jedan od filmaša koji očigledno nije stigao pročitati partijsku direktivu u hollywoodskim kancelarijama je Doug Liman, koji se, doduše, CIA-nim “nestašlucima” bavio i ranije u karijeri, a od čega je najpoznatiji Bourneov identitet. Njegov najnoviji film American Made, pak, obrađuje jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti te obavještajne organizacije, odnosno to da je njena kampanja protiv prosovjetskih ljevičara u Centralnoj Americi 1980-ih koincidirala s epidemijom jeftinog kokaina i s njom vezanom eksplozijom krvoprolića po američkim gradovima, postavši podlogom za brojne popularne teorije zavjere.

Scenarij Garyja Spinellija se temelji na stvarnim događajima, a protagonist, koga tumači Tom Cruise, je Barry Seal, pilot koji se stjecajem okolnosti našao do grla upetljan u cijelu aferu. Film počinje 1978. godine kada se Amerika nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, koja nije zaobišla ni avio-industriju, te Seal kao pilot avio-prijevoznika TWA mora pronaći dodatni izvor prihoda za svoju suprugu Lucy (Wright) i buduću obitelj. Kao rješenje se pronalazi relativno bezazleno švercanje cigara s embargom pogođene komunističke Kube, ali ono privuče pažnju tajanstvenog CIA-inog agenta Schafera (Gleeson) koji Sealu nudi unosan angažman za diskretno špijuniranje ljevičarske gerile po Centralnoj Americi. Seal prihvaća, a kada ga put stjecajem okolnosti dovede u Kolumbiju, tamo se spoji s grupom poslovnih ljudi poznatih kao Medellinski kartel te pristane prevoziti njihovu robu na američko tržište. Njegova aktivnost postaje još unosnija, kada CIA, potaknuta dolaskom prosovjetskih sandinista na vlast u Nikaragvi, odluči koristiti Sealov talent za program “diskretne” vojne pomoći antisandinističkim “kontrašima” koji ih nastoje svrgnuti. Sealu posao tako postaje još unosniji, jer CIA ne samo što zatvara oči na njegove narkokrijumčarske aktivnosti nego financira izgradnju aerodroma u zabiti Arkansasa, kao i nabavku male avio-flote kojom će tone i tone bijelog praha neometano stizati u srce Amerike. Za Seala problema nema sve dok količina tako zarađenog novca postane tolika da ju je nemoguće skrivati od lokalnih i dijela federalnih vlasti koje konačno pokreću istragu zbog koje će mu život, s obzirom na sklonost “igrača” s obje strane granice da zataškaju cijeli slučaj, postati prilično jeftin.

Limanu se mora odati priznanje što je jednu prilično mračnu temu, od koje bi neki njegove kolege poput Olivera Stonea iskoristili za bijesnu propovijed, imao hrabrosti prikazati kroz žanr crne komedije. Protagonist je istovremeno narator koji gledateljima, pogotovo onima koji su se rodili davno poslije 1980-ih, pruža ekonomski i politički kontekst zbivanja, ali i brojne ironične komentare. Taj će stil neke podsjetiti na Scorsesejeve Dobre momke, ali svemu tome Liman pokušava dati nešto malo više originalnosti tako da Sealove flashbackove organizira oko svjedočanstva koje Seal pruža snimajući sebe video-kamerom. Ta tehnika će u mnogo čemu podsjećati na iritantno kulerske lažne dokumentarce i predstavljati strano tijelo u ostvarenju kojemu daleko bolje stoje klasične narativne tehnike. Cruise je poslovično dobar u ulozi, čak i kada tumači ljigavog antiheroja koji, zapravo, osim sjajnog pilotskog talenta i nedostatka par skrupula nije bitno drukčiji od prosječnog tipa koji nastoji ostvariti američki san. Za to je najviše kriv scenarij Garyja Spinellija, koji, doduše, povremeno iskazuje kreativnost, poput scena u kojima se aktivnosti “kontraša” povezuju s danas aktualnim pitanjem ilegalne imigracije, ali pokazuje malo suptilnosti u izlaganju osnovne teze filma. To se možda najbolje vidi u tome što se u film uspjelo utrpati povijesne ličnosti kao što su Pablo Escobar i George W. Bush. Oni se tu pojavljuju manje kao likovi, a više kao jeftine ikone, isto kao što manekenka Sarah Wright kao Sealova supruga uglavnom služi kao ukras. Daleko bolji dojam ostavlja Gleeson kao nadobudna “špija” koja kroz isijava sve što je najgore u američkoj Dubokoj državi – to što raspolaže sa zastrašujućom moći, ali je isto tako čine zastrašujuće beskrupulozni, ali i zastrašujuće nesposobni ljudi. Iako se na prvi pogled čini da je American Made podgrijavanje tri desetljeća stare hladnoratovske juhe, njegova tema je, na žalost, daleko aktualnija za današnji svijet.

OCJENA: 6/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s