RECENZIJA: Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017)

MOJA LJUBAVNA PRIČA
 (THE BIG SICK)
 uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Holly Hunter, Roy Romano, Adeel Akhtar, Anupal Kher
 scenarij: Emily V. Gordon & Kumail Nanjiani
 režija: Michael Showalter
 proizvodnja: Filmnation/Amazaon/Lionsgate, SAD, 2017.
 trajanje: 117 min.

Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, romantična komedija u suvremenom Hollywoodu predstavlja žanr čiji primjerci često imaju sadržaj s manje veze sa stvarnim životom nego ostvarenja science fictiona i fantasyja. Stoga je prilično rijetko pronaći romantične komedije autobiografskog karaktera, te takva ostvarenja često izazivaju veliku pažnju. Neki od najpoznatijih primjera su “Oscarom” ovjenčana Allenova Annie Hall, kao i Moje grčko vjenčanje koje je prije desetljeće i pol haračilo svjetskim kino-blagajnama. Najnoviji primjer, koji je nakon premijere na Sundanceu početkom ove godine dobio cijeli niz kritičarskih pohvala je The Big Sick ili “Velika bolest”, koju je naš distributer ziheraški preveo s Moja ljubavna priča.

Scenarij za film su napisali supružnici Emily V. Gordon i Kumail Nanjiani, od kojih se potonji pojavljuje ne ekranu tumačeći samog sebe. Nanjiani film započinje kao mladi pakistanski doseljenik u Chicagu, koji se izdržava vožnjom Uberom u nastojanju da ostvari životni san i započne karijeru uspješnog komičara. Prilikom jednog poluamaterskog nastupa u stand up komičarskom klubu upozna šarmantnu djevojku po imenu Emily (Kazan) i s njom provede noć, a što ubrzo preraste u ozbiljnu vezu. Problem za Kumaila je u tome što njegova obitelj inzistira na tradiciji te mu, u skladu s običajima iz domovine, životnu sreću nastoji donijeti kroz dogovoreni brak s tradicionalnom pakistanskom djevojkom. Kumail je zaljubljen u Emily, ali se također ne usudi riskirati da ga obitelj odbaci, pa ga Emily, koja se s time ne želi pomiriti, ostavi. Kumail će se, međutim, s njom ponovno zbližiti na bizaran i prilično neugodan način; kada Emily pozli i završi u bolnici, pozvan je, da u nedostatku obitelji, pruži suglasnost za stavljanje u induciranu komu. Kumail sve vrijeme provodi dežurajući kraj djevojke u komi te se konačno upozna s njenim roditeljima – Beth (Hunter) i Terryjem (Romano) – koji prema njemu gaje kontradiktorne osjećaje.

Uspjeh Moje ljubavne priče, koja je osim kritičarskih pohvala imala i prilično dobre komercijalne rezultate, se može objasniti time da predstavlja upravo onakav mali, simpatični nenametljivi filmić za kojim žude posljednji romantici među filmofilima, a kakvih sve manje radi američka filmska industrija. Snimljen je za izuzetno malenu svotu, režirao ga je ne pretjerano poznati Michael Shoelwater, a s izuzetkom poslovično dobre Holly Hunter i još bolje raspoloženog Raya Romana, u glumačkoj postavi nema nikoga tko bi se mogao prozvati velikom zvijezdom. Nanjiani je dosad poznat prije svega nastupa u Silikonskoj dolini, a Zoe Kazan je mnogo poznatija zbog uglednog prezimena (koga je dobila kao unuka legendarnog Elije Kazana). Usprkos toga, ekipa koju je kao producent okupio Judd Apatow funkcionira vrlo dobro. To se prije svega odnosi na Sholwatera koji se vrlo dobro izvršio zadatak koji bi izazvao glavobolje i mnogo uglednijim filmašima – kako neprimjetno i “prirodno”, bez lažne sentimentalnosti, prelaziti iz žanra romantične komedije u mrtvački ozbiljnu dramu i obrnuto. U tome su mu prilično pomogli i scenaristi, koji su se također pobrinuli da Kumailova i Emilyna priča bude zanimljiva čak i onima koji su pročitali imena na špici te mogu pretpostaviti da će imati hepi end.

Nanjiani je, međutim, kao glumac primjetno zasjenjen od svoje izuzetno talentirane partnerice Zoe Kazan, koja zrači s toliko šarma da je posve razumljivo da se film vrti oko nje čak i u situaciji kad se nekih dvije trećine trajanja nalazi u komi. Nanjiani se, doduše, malo bolje snalazi u komičnim scenama, dok je u onima ozbiljnijima isto tako zasjenjen od teškaša kao što su Romano i Hunter. Scenarij, također, u naoko banalnu ljubavnoj priči pronalazi dosta prostora za bavljenje nekim ozbiljnim temama, prije svega vezanih uz pitanje imigracije, sukoba tradicije s modernim svijetom, ali i rasističkim i drugim predrasudama s kojima se susreću američki muslimani. Iako se, pogotovo pred kraj, film pomalo gubi u sentimentalnoj “ljigi” i postaje nepotrebno razvučen, Moja ljubavna priča zaslužuje itekakve preporuke. Makar zbog podsjećanja da hepi end ponekad može postojati i u stvarnom životu, a ne samo u hollywoodskom filmu.

OCJENA: 6/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s