Autor: Dragan Antulov

RECENZIJA: Grace od Monaka (Grace of Monaco, 2014)

Postoji malo spektakularnijih načina da se pruži publicitet nekom filmu od premijere kojom se otvara festival u Cannesu. A još je manje načina da taj publicitet postane negativan kada takva prigoda postane poznata po zviždanju od strane publike i gotovo jednodušnom pljuvanju od strane tamo okupljenih kritičara. Grace od Monaka, biografska drama posvećena hollywoodskoj glumici i monegaškoj knjeginji Grace Kelly, je doživio takvu zlu sudbinu, a k tome su još i prije same premijere počele kolati priče o otvorenom neprijateljstvu monegaške kraljevske obitelji prema svom prikazu, ali i sukobu francuskog režisera Oliviera Dahana sa američkim producentom i distributerom Harveyem Weinsteinom oko toga da li ga treba kratiti ili premontirati. Na kraju je, slično kao i nedavnom sporu oko Snowpiercera, u borbi s inače u takvim stvarima bezobzirnim, ali u kupljenju nagrada izuzetno uspješnim, Weinsteinom, pobjedu odnio režiser. Tako sada i hrvatska publika ima priliku vidjeti autentičnu autorsku verziju i zaključiti da li je negativna reakcija u Cannesu posljedica jeftinog politikanstva i snoberaja, ili je možda Grace od Monaka tamo zasluženo prošla kroz “topli zec”.

Radnja započinje godine 1956. kada Grace Kelly (Kidman) uživa na vrhuncu svoje filmske karijere, kao “Oscarom” ovjenčana glumica i legendarna “ledena ljepotica” iz popularnih Hitchcockovih trilera. Međutim, ona je sve to ostavila kako bi se udala za kneza Rainera III (Roth), vladara Monaka, sićušne, ali bogate države na obali Mediterana, koja je, iako doduše kao francuski protektorat, uspjela nekako očuvati svoju suverenost do sredine 20. stoljeća. Za ostatak svijeta taj je događaj jedna od rijetkih bajki koja je postala stvarni život, no, kada se radnja premjesti pet godina kasnije, Grace više nije potpuno sretna. Iako je Raineru rodila dvoje djece, osjećaju se tenzije u braku, Grace kao “sirova” Amerikanka ne posjeduje diplomatske vještine europskih aristokrata, a ni Rainerovi podanici joj ne iskazuju isto povjerenje kao “domaćoj” vladarici. Zbog svega toga je Grace više nego spremna prihvatiti ponudu koju joj je dao Hitchcock (Roger Ashton-Griffiths) da se vrati u Hollywood i glumi naslovni lik njegovog novog filma “Marnie”. To, međutim, nije previše drago njenom mužu koji ima dodatne probleme s političkom krizom koje je je izazvao zahtjev francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea (Penvern)  da Monako uvede poreze kako bi financirao francuski državni proračun, odnosno prijetnje da će u suprotnom vojno napasti i anektirati Rainerovu kneževinu.

Nije teško pretpostaviti da je jedan od glavnih motiva za stvaranje Grace bilo nastojanje da se pograbe “Oscari” i druge prestižne nagrade. Olivier Dahan je u tome imao izuzetnog uspjeha zahvaljujući La vie en rose, biografskom filmu posvećenom Edith Piaf. Kao svojevrsni model za Grace se, međutim, nekako lakše može identificirati nešto ranije u kina puštena Diana. Oba filma su za protagonisticu imali tragično stradalu princezu i jednu od najvećih ikona 20. Stoljeća, odnosno u oba filma je glavni lik tumačila ugledna australska glumica. Na Dahanovu žalost, oba filma su slično prošla kod publike i kritike. Kada se usporede, moglo bi se reći da je u slučaju Grace palac dolje bio daleko više zaslužen.

Izvor većine problema za Grace je scenarij Arasha Amela koji, suočen s nedostatkom neke ozbiljnije drame u životu naslovne protagonistice, to nastoji nadoknaditi kreativnim, ali ne previše uvjerljivim prikazivanjem povijesti. Tako je Graceina odluka da se vrati glumi pretvorena u prvorazredni skandal (a zapravo, sasvim banalnu stvar u usporedbi s onime čime su naslovnice tabloida punila njena djeca). Još manje uvjerljivim se čini pokušaj da spor oko relativne nevažne svote novaca koje plejboji i tajkuni ostavljaju izvan domašaja francuskih poreznika pretvori u međunarodni problem kalibra kubanske raketne krize. Najgore je, međutim, što Amel i Dahan sve to začinju s prilično slabašnom dvorskom spletkom, odnosno pokušavaju od svega napraviti svojevrsni hommage Hitchcockovoj Rebecci, koji pak, na kraju izgleda toliko bijedno da se lakše može shvatiti kao slučajna parodija. 

Publici će, međutim, najviše u oči ući gotovo očajničko nastojanje Kidman da opovrgne sve one zlobnike koji su tvrdili da zbog injekcija botoksa u lice više nije u stanju adekvatno glumiti različite emocije. Dahan joj izlazi u susret ne samo tako što gledatelje bombardira krupnim planovima, nego i uvođenjem lika ekscentričnog aristokrata (koga tumači Derek Jacobi) koji Grace podučava “ispravnom aristokratkom držanju”, odnosno pokazivanju emocija kao da je riječ o sudionici dramske sekcije u osnovnoj školi, a ne hollywoodskoj profesionalnoj glumici. U svemu tome Jacobi izgleda kao karikatura, a gotovo svi drugi glumci – uključujući vidno neraspoloženog Rotha – prolaze još gore. Scenarij ih je u mnogo čemu sveo na patetične stereotipe i svojevrsne voštane figure. Jedina stvar koja Grace čini koliko-toliko uvjerljivom jest to što, zahvaljujući atraktivnim lokacijama i raskošnim kostimima film lijepo izgleda, isto kao što (ponekad) lijepo zvuči. Savršenstvo vanjske forme, međutim, ovdje manje nadoknađuje, a više ističe ispraznost i promašenost sadržaja. Kada Grace od Monaka konačno dođe do svoje odjavne špice, publika će biti zahvalna što scenarij život protagonistice nije prikazao do njenog povijesnog kraja. Da se umjesto par godina na isti način tretiralo par desetljeća, Grace bi predstavljala još gore mučenje. Gore od spoznaje da nekada i među filmofilima tako omražene ličnosti poput Weinsteina ponekad znaju biti u pravu.

GRACE OD MONAKA

(GRACE OF MONACO)

uloge: Nicole Kidman, Tim Roth, Geraldine Sommerville, Millo Ventimiglia, Parker Posey, Andre Penvern

scenarij: Arash Amel

režija: Olivier Dahan

proizvodnja: Stone Angels/T1 Films/Canal Plus, SAD/Francuska/Belgija/Italija/Monako, 2014.

trajanje: 103 ‘

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Godzilla (2014)


Za nedavne kataklizmičke poplave često se govori kako su to “najgori takvi događaji” u “posljednjih stotinu” ili “tisuću godina”. Takve tvrdnje, međutim, valja staviti u određenu perspektivu, kada se uzme u obzir da su neki dijelovi svijeta imali daleko češćih iskustava s daleko gorim kataklizmičkim događajima. To se prije svega odnosi na Japan, koji su posljednjih sto godina zadesili kataklizmički potresi, ratni porazi, bombardiranja i nuklearne nesreće. Oni su se, dakako, odrazili i na japansku kulturu, pri čemu je najpoznatiji primjer Gojira, orijaški gušter u ostatku svijeta poznat kao Godzilla. Nastao je 1954. godine kao naslovni lik SF-spektakla Ishira Honde. Priča o Godzilli, prapovijesnom čudovištu s dna oceana koje su američki nuklearni pokusi u Pacifiku probudili i potakli da krene u razaranje Tokija, često je tumačena kao jedan od načina na koji su se Japanci nastojali nositi s traumama Hiroshime i Nagasakija, ali i svojevrsni odraz hladnoratovske tjeskobe izazvane saznanjem da je čovječanstvo po prvi put u mogućnosti izazvati globalno uništenje. Dijelom i zbog toga, Godzilla je postao jedna od najvećih ikona ne samo japanske nego i svjetske popularne kulture. To je, dakako, nastojao iskoristiti i Hollywood. U tome ga nije obeshrabrio ni spektakularni neuspjeh Rolanda Emmericha 1998. godine. Tako je šezdeseta obljetnica japanskog originala proslavljena novim spektakularnim holivudskim remakeom, koji bi trebao biti jedan od najvećih blockbustera ove sezone.

Film Garetha Edwardsa na svojem početku odaje hommage originalu, dijelom i tako što dolazak Godzille smješta u hladnoratovsku 1954. godinu. Razlika je, pak, u tome što će proći desetljeća prije nego što čudovišta s dna Pacifika počnu svoj rušilački pohod, a još duže vrijeme prije nego što šira javnost postane svjesna njihova postojanja. To će se dogoditi prekasno za Joea Brodyja (Cranston), američkog nuklearnog fizičara čija je supruga i kolegica Sandra (Binoche) 1999. godine stradala u katastrofi japanske nuklearne elektrane službeno pripisanoj potresu. Petnaest godina kasnije mjesto je nesreće postalo zabranjena zona, ali se Joe tamo probija uz pomoć svojeg sina Joea (Taylor-Johnson), mornaričkog stručnjaka za eksplozive, te nastoji pronaći dokaze koji bi ukazali na stvarno objašnjenje. Njih dvojica ga, pak, pronalaze u obliku orijaškog stvorenja koje se doslovno hrani radijacijom iz uništene elektrane. Njega je godinama držala zatočenog tajanstvena međunarodna organizacija, ali nakon što pobjegne postaje metom američke mornarice i zrakoplovstva. Joe je prisiljen priključiti se svojim kolegama u lovu, u kojem ima i neke dodatne osobne motive. Odredište je monstruma, naime, San Francisco, Joeov dom, gdje živi njegova supruga Elle (Olsen) zajedno s malim sinom.

Gareth Edwards, britanski redatelj dosad poznat po hvaljenom niskobudžetnom SF-filmu Monsters, u svojem novom, 160 milijuna dolara teškom ostvarenju, postigao je najvažniji cilj, barem za one malo starije gledatelje. Njegova Godzilla je, naime, daleko bolja od one Emmerichove. S druge strane, to i nije bilo tako teško. Daleko je teže bilo opravdati za ovakvu vrstu filmova često nerealna očekivanja, dodatno povišena zahvaljujući jednom od najefektnijih holivuskih trailera u posljednje vrijeme. Edwardsu se, s druge strane, ne može zamjeriti da se nije trudio. U novoj Godzilli više je nego jasno kako je njezin autor, slično kao i J. J. Abrams u Super 8, marljivo proučavao opus Stevena Spielberga te nastojao destilirati elemente koji najbolje funkcioniraju u ovoj vrsti filmova. To se prije svega odnosi na načelo da se čudovište ne prikazuje odmah, nego postupno, omogućujući publici da strah prethodno stvara vlastitom maštom. Također je u filmu primjetno spilbergovsko inzistiranje na obiteljskim vrijednostima i korištenje djece kao likova što je češće moguće. Filmofile će pak prilično zabavljati prepoznavanje pojedinih scena, kadrova i drugih detalja koji su manje-više “posuđeni” iz Spielbergova opusa. Jedan od najeklatantnijih primjera jest taj da protagonist dijeli prezime s protagonistom Ralja. S druge strane, Edwards se u film trudi ubaciti i originalan sadržaj, pri čemu najviše valja istaći scenu padobranskog skoka u mračni, razoreni metropolis – jedan od najefektnijih, gotovo antologijskih prizora za današnju svjetsku kinematografiju.

Edwardsova Godzilla izgleda onako kao što bi trebao izgledati klasični blockbuster, ali to, nažalost, nije dovoljno. Edwardsa, a i publiku, po običaju je iznevjerio holivudski scenaristički odbor sastavljen od nekoliko potpisanih i anonimnih autora, a koji su se svojim rutinerskim pristupom pobrinuli da dojmljivi prizori izgube ono što bi trebalo biti njihovo vezivno tkivo – upečatljiva priča i likovi. Iako će, bez svake sumnje, biti kritičara koji će Godzillu hvaliti kao film s ekološkom porukom, ona se ovdje svela tek na repliku potrošenu u traileru, a koju izgovara lik za kojega se ispostavi da je potpuno suvišan. To se, manje-više, može reći za gotovo sve njih, a inače impresivna glumačka ekipa ostaje potpuno neiskorištena. Možda je to najprimjetnije kod Elizabeth Olsen, koja je svedena na to svako malo bude užasnuta prizorima destrukcije u svom gradu ili zabrinuta za dijete kojemu se – s obzirom da je ovo ipak konvencionalni holivudski film – ništa loše na kraju ne može dogoditi.

Dojam postaje posebno loš u drugom dijelu filma, kada jedan od najvećih i najvažnijih obrata u zapletu ostaje tragično neobjašnjen. Konačni se obračun, naravno, mora ponovno događati noću s obzirom da su tada specijalni efekti jeftiniji, a 3D-prizori bi trebali biti efektniji (što ovdje, nažalost, nije slučaj). Epilog filma, pak, mora biti takav da ostavi priliku za eventualni nastavak, ali i publici objasniti pravo značenje završnice. Ovo posljednje znači da su i sami autori svjesni nedostataka Godzille. Iako je u nju utrošeno previše talenta da bi se mogla nazvati lošom ili negledljivom, nova inkarnacija japanske pop-ikone predstavlja jedno od najvećih filmskih razočaranja godine.

GODZILLA

uloge: Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Elizabeth Olsen, Juliette Binoche, Sally Hawkins, David Strathairn, Bryan Cranston

scenarij: Max Borenstein

režija: Gareth Evans

proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ledolomac (Snowpiercer, 2013)

Filmofili su nedavno dobili još jedan primjer ostvarenja pomalo izlizane izreke kako “ne postoji nešto tako kao loš publicitet”. Ponekad čak i ako ste u priči završili kao negativac i izgubili bitku, na kraju vam se može dogoditi da dobijete (komercijalni) rat. Barem bi se time mogao tješiti kontroverzni američki producent i distributer Harvey Weinstein, javnosti poznat po uspješnim PR kampanjama za osvajanje (uglavnom nezasluženih) “Oscara”, a manjem krugu filmofila po iritantnoj sklonosti da ne-američke filmove na američkom tržištu (a što znači i ostatku svijeta) prikazuje u sramotno skraćenom obliku. Jedan od posljednjih koji je trebao postati žrtvom takve prakse je Snowpiercer, SF-film Bong Joon-hoa, autora koji trenutno uživa status jednog od najvećih zvijezda južnokorejske, odnosno azijske kinematografije. Iako je u svom originalnom dvosatnom trajanju postigao veliki komercijalni uspjeh u domovini, Weinstein je nakon otkupljivanja prava iznio ideju da se film sreže za nekih dvadesetak minuta, navodno zato da bi ga “lakše razumjeli u Iowi”. Nakon što je priča došla do Interneta, protiv Weinsteina se nekoliko mjeseci dizala kuka i motika. Na kraju je Weinstein kapitulirao i pristao da se film prikaže u originalnom obliku, u kakvom ga, nekoliko mjeseci prije američke, može vidjeti i hrvatska publika.

Snowpiercer (čiji se naslov ponegdje prevodi kao Ledolomac) se temelji na La Transperceneige, stripu francuskih autora Jacquesa Loba i Jean-Marc Rochettea. Radnja se događa u bliskoj budućnosti, nakon što je pokušaj da se globalno zatopljenje zaustavi masovnim ubacivanjem kemikalija u atmosferu krenuo kataklizmički krivo i proizveo ledeno doba. Preživjeli ostaci čovječanstva su utočište pronašli u orijaškom vlaku koga je dizajnirao ekscentrični tajkun i koji, zahvaljujući perpetuum mobileu, sedamnaest godina bez prestanka vozi svjetskim prugama. Život za putnike, međutim, nije lak, prije svega za one koji su završili u stražnjim vagonima gdje caruju siromaštvo, prljavština i bolest, a jedina hrana su bezukusne proteinske pločice. Tokom godina su tamošnji putnici nekoliko puta pokušali promijeniti stvari ili barem stići do prednjih vagona gdje se, kako stvari stoje, živi daleko bolje i luksuznije. Posljednji takav pokušaj vodi Curtis Everett (Evans), djelomično potaknut oduzimanjem male djece koju za račun vlasti provodi beskrupulozna ministrica Mason (Swinton). Curtis, dijelom koristeći tajanstvene poruke poslane iz prednjih vagona,  a dijelom o narkoticima ovisnog korejskog sigurnosnog eksperta Namgoong Minsua (Kang-ho), se zajedno sa svojim sljedbenicima uspije probiti prema prednjim vagonima. Njegovo napredovanje, međutim, izaziva sve više krvoprolića, ali i otkrića koja bi ionako neugodni život u vlaku učinila još neugodnijim.

Osnovni motiv zapleta u Snowpierceru – “arka” u kojoj ostaci čovječanstva stvaraju minijaturnu distopiju – se prilično često koristio u SF-žanru. Ono što ga čini originalnim jest ideja da se umjesto interstelarnog svemirskog broda ili podzemnog kompleksa bunkera koristi nešto tako prozaično kao vlak. To je Bong Joon-hou značajno olakšalo posao kada je trebalo prikazati postapokaliptičnu okolinu, koja se svodi na vječni snijeg i led iz koga ponekad izroni dio iščezle civilizacije. Sam je vlak je, pak, gotovo u potpunosti stvoren u studiju, pa čak i bez nekog pretjeranog inzistiranja na specijalnim efektima ili nekavim futurističkim tehnološkim gadgetima. Mračni, prljavi i klaustrofobični stražnji vagoni, gdje se s putnicima ponaša kao sa bezvrijednom stokom, pak, asociraju na mračnu prošlost Holokausta, a i kada se radnja pokrene prema prednjim vagonima, gdje ima više svjetla i luksuza, a putnike serviraju “ulickani” konobari i sluge, Bong Joon-ho jasno pokazuje kako je ta “normalnost” postignuta kroz kombinaciju beskrupulozne propagande i dehumanizirajućeg samozavaranja. Ono što je u filmu možda najdojmljivije jest da scenarij scenarij Joon-hoa i Kelly Masterson publiku gotovo stalno podsjeća da je vlak zamišljen kao zatvoreni ekonomski i ekološki sustav, te da mu stalno prijeti katastrofalni nestanak u normalnom svijetu banalno pristupačnih resursa, a što putnike stalno tjera na razne neugodne moralne i egzistencijalne dileme. Možda je to najefektnije u scenama sukoba između vlasti i pobunjenika, a kga banalni logistički imperativi čine daleko krvavijim. Joon-ho je stoga, usprkos toga što bi netko vlak kao “arku” teško mogao “probaviti” kao uvjerljiv koncept, uspio stvoriti jednostavni, ali fascinantni fiktivni svijet.

Joon-ho, međutim, ima nešto manje uspjeha kada na temeljima tog svijeta pokušava sagraditi fascinantnu priču i likove. Iako se, sve do same završnice, uglavnom izbjegavaju uobičajeni distopijski klišeji, pa čak i jednostavna podjela na “dobre” i “loše” momke, dojam pomalo kvari prevelika grotesknost likova, koji Snowpiercer na trenutke čine parodijom samog sebe. To se prije svega odnosi na gotovo neprepoznatljivu Tildu Swinton čiji se izgled čini proporcionalnim njenom mentalnom zdravlju; nešto bi se slično moglo reći i za likove koje tumače inače pouzdani epizodisti poput Alison Pill ili Ewana Bremnera (Spuda iz Trainspottinga). Najbolji, najzaokruženiji ali i najkompleksniji lik je protagonist koga tumači isto tako teško prepoznatljivi Chris Evans. Prilično se zanimljivim čini i Joon-hov stari suradnik Song Kang-ho kao najenigmatskiji od svih likova u filmu. Uglavnom pozitivnom dojmu filma će značajno doprinijeti i njegova relevantnost, s obzirom da je u mikrokozmosu Snowpiercera nije teško pronaći alegoriju na današnji svijet i probleme rastuće nejednakosti, nestanka resursa i na njima temeljenih dostignuća civilizacije koja su se uzimala zdravo za gotovo. Tome će manje doprinijeti sama završnica, koja će nekim gledateljima, pogotovo onima dobro upućenima u žanrovske klasike (poput THX 1138) izgledati melodramatski predvidljivom. Snowpiercer bez obzira na to predstavlja fascinatno ostvarenje i primjer filma za čiji se integritet isplatilo boriti.

LEDOLOMAC

(SNOWPIERCER)

(설국열차)

uloge: Chris Evans, Kang-ho Song, Go Ah-sung, Tilda Swinton, John Hurt, Ewan Bremner, Allison Pill, Octavia Spencer, Ed Harris

scenarij: Bong Joon-ho & Kelly Masterson

režija: Bong Joon-ho

proizvodnja: Radius TWC/CJ Entertianment, Južna Koreja/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Susjedi iz pakla (Neighbors, 2014)

Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla  Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.

Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.

Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom,  ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.

Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku,  nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.

SUSJEDI IZ PAKLA

(NEIGHBORS)

uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow

scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen

režija: Nicholas Stoller

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 97 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Osveta u visokim petama (The Other Woman, 2014)

Jedna od stvari o kojoj je volio govoriti Rust Cohle, protagonist TV-serije Pravi detektiv, bio je koncept o tome da ljudska egzistencija predstavlja vječno ponavljanje jednog te istog. Lako je zamisliti kako je inspiracija za taj scenaristički detalj pronađena u suvremenoj hollywoodskoj praksi, čiji se remakeovi i nastavci pretvaraju u reciklažu svega postojećeg. A ponekad se dojam o proživljavanju jednih te istih događaja može stvoriti i zbog filmova koji nisu identični (ili dovoljno slični) samo po sadržaju, nego i po reakcijama publike i kritike. Jedan takav slučaj bi mogao pružiti Klub prvih supruga, komedija iz 1996. godine koja je okupila tri popularne komičarke – Bette Midler, Goldie Hawn i Diane Keaton – u likovima prevarenih i odbačenih žena koje se udružuju u svrhu osvete svojim bivšim muževima. Taj je film doživio iznenađujući uspjeh na kino-blagajnama, usprkos toga što su ga kritičari nabili na kolac. Osamnaest godina kasnije, u američka i svjetska kina je došla The Other Woman (“Druga žena”, čiji je naslov preveden kao Osveta u visokim petama), komedija koja koristi slični zaplet. Rezultati su bili istovjetni – vrlo dobra gledanost i porazne kritike. 

Protagonistica filma je Carly Witten (Diaz), uspješna njujorška odvjetnica koja je odnedavno počela strastvenu ljubavnu vezu sa šarmantnim poslovnim čovjekom Markom Kingom (Coster-Waldau). Iznenadni posjet Markovoj kući, međutim, otkriva neugodnu istinu u obliku Markove supruge Kate (King). Niti ona nije previše sretna zbog otkrića da je dijelila muškarca svog života, te odlučuje potražiti Kate kako bi od nje dobila objašnjenje. Usprkos neugodnosti cijele situacije, dvije žene se počnu družiti i postaju prijateljice te počnu planirati osvetu. Ubrzo se ispostavi da Mark održava još jednu vanbračnu vezu, ovaj put s mladom djevojkom Amber (Upton). Nakon što su je upoznali sa pravim stanjem stvari, i Amber im se priključuje. Prateći Marka, tri žene otkrivaju kako supruge i djevojke nisu jedine koje je iznevjerio, odnosno kako se osim ženskarenjem bavio i drugim, daleko ozbiljnijim nepodopštinama.

Iako je i trailer sugerirao ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskim “high concept” komedijama, ne može se reći da zaplet iz scenarija Melisse Stack nije imao potencijala za nešto “dublji” sadržaj. Osveta je, tako, reklamirana kao “ženski” film, a što sa sobom povlači i određenu dozu feminizma, ili, preciznije, onoga što suvremeni Hollywood smatra feminizmom. Dva glavna lika, koje tumače Diaz i Mann, bi tako trebale utjeloviti dilemu moderne žene, odnosno odgovore na pitanje da li je važnija karijera ili brak. Osveta, na prvi pogled, prednost daje ovom prvom, jer je Carly prikazana kao najinteligentnija, najsposobnija i materijalno najbolje “potkožena” od svih članica ženske družine, dok Kate i sama priznaje da je glupa. Kontrast između ta dva arhetipa, međutim, nije nimalo iskorišten; umjesto toga se inzistira na njegovoj sintezi, pa se tako ispostavi da i moderna i “cool” Carly žudi sa mužem, djecom i stalnim krovom nad glavom – a sve to će, prigodno, dobaviti građevinar čiji lik tumači maneken Taylor Kinney. Osuda muškaraca kao bezvrijednih, pohotnih i nevjernih svinja je, pak, kompromitirana završnom scenom koja takvo ponašanje jednog od sporednih likova prikazuje na prilično blagonaklon način.

Glavni problem Osvete, međutim, nije toliko u konceptu koliko u traljavoj izvedbi. Film bi trebao biti komedija, ali će gledatelj koji slučajno nabasa u kino imati problema da odmah odredi njegov žanr. Humora u filmu baš previše i nema, a i kvaliteta je očajna. To se možda najviše vidi u slučaju Kate, čiji je lik pretvoren u patetičnu, glupu i mentalno neuravnoteženu kreaturu. Čak i neosporni talent Leslie Mann, koja je zahvaljujući svom suprugu Juddu Apatowu postala “kraljicom američke komedije”, ne može spriječiti da gledatelj izgubi svaku trunku simpatije za njen lik. Producenti, vjerojatno svjesni da u filmu mnogo toga nije smiješno, negdje na polovici nastoje to kompenzirati ubacujući gegove na temu različitih bioloških procesa, a koji se doimaju kao greškom umontirani iz komedija braće Farrelly. Ipak, najgora stvar u filmu je ono što bi trebao biti njegov najveći adut, iako ne za ciljanu publiku. Manekenka Kate Upton tako u filmu demonstrira sve ono što je učinilo zvijezdom Sports Illustrated i jednom od najpoželjnijih žena svijeta; međutim, čim njen lik otvori usta nedostatak glumačkog iskustva i talenta postaje bolno očigledan. Kao i to da se povijest ipak ne ponavlja, jer su u Klubu prvih žena, ma koliko taj film bio loš, u tri glavne uloge nastupile tri talentirane komičarke, dok je ovdje taj broj smanjen za trećinu. Nakon osamnaest godina, dakle, neke stvari nisu iste. Postale su još gore.

OSVETA U VISOKIM PETAMA

(THE OTHER WOMAN)

uloge: Cameron Diaz, Leslie Mann, Nikolaj Coster-Waldau, Kate Upton, Taylor Kinney, Don Johnson

scenarij: Melissa Stack

režija: Nick Cassavetes

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: 9 mjeseci strogog zatvora (9 mois ferme, 2013)

Čini se vjerojatnijim da će prosječni stanovnik Hrvatske (a vjerojatno i svake druge europske zemlje) biti bolje upoznat sa američkom pravnom praksom nego s onime što ga čeka ako kojim nesretnim slučajem zaglavi u domaćoj sudnici. Američki kulturni imperijalizam, odnosno ono što su hollywoodski filmovi i TV-serije prosječnim konzumentima prodali kao pravosudnu praksu, su samo dio objašnjenja za taj fenomen. Mnogo banalniji razlog je u primjetnom nedostatku nekih uistinu zanimljivih pravosudnih drama sa Starog kontinenta, a koji se, pak, daleko bolje može objasniti razlikama između anglosaskog i kontinentalnog pravnog sustava. Laicima bi se to moglo objasniti time da kontinentalna suđenja izgledaju više kao birokratski postupak, a manje kao nadmetanje ravnopravnih stranaka, pa samim time u njemu ima prilično malo prilike za zbivanja od kojih bi se mogla napraviti intrigantna sudska drama. To ne znači da se i u Europi ne mogu snimati pravosudne drame. Jedino je zadatak pred europskim filmašima daleko teži od njihovih hollywoodskih kolega. A još je teže kada se od svega toga pokušava napraviti parodija. Koliko, možda najbolje pokazuje primjer francuskog filma 9 mjeseci strogog zatvora koga je režirao Albert Dupontel.

Naslovna protagonistica filma je Ariana Felder (Kiberlain), 40-godišnja pariška pravnica koja je cijeli život žrtvovala karijeri i došla na mjesto istražne sutkinje. Pretrpana poslom zbog koga će u uredu ostati i na Staru godinu, prilično nevoljko pristaje pridružiti se razuzdanoj zabavi koju su priredile njene kolege. Jedna ispijena čaša, pak, dovede do par sati kojih se kasnije ne može sjetiti. Šest mjeseci kasnije se ispostavi da su ti sati doveli do njene trudnoće. Ariana odlučuje iskoristiti svoje veze u policiji i pravosudnim službama kako bi rekonstruirala što joj se dogodilo, odnosno otkrila tko je otac djeteta. DNK analiza, pak, pokazuje da je to okorjeli profesionalni provalnik po imenu Bob Nolan (Dupontel). On, dakako, nema pojma da će postati otac, dijelom i zato što je suočen s optužbom za zvjersko kanibalističko sakaćenje. 

Dupontel u svojoj domovini uživa status jednog od najpopularnijih stand up komičara, ali je našoj publici vjerojatno najpoznatiji po mračnom  i kontroverznom filmu Irreversible, u kojemu se njegov lik pojavio u jednoj od najkrvavijih i najnasilnijih scena. 9 mjeseci odaje dojam da je njegov autor pokušao napraviti parodiju, ili barem svojevrsni posredni hommage tom djelu, prije svega u načinu na koji su režirane pojedine scene, ali i po neuobičajeno velikim količinama nasilja i eksplicitnog krvoprolića za film koji bi trebao biti komedija. Takvi sadržaji sami po sebi nisu problem, ali je njihovu eksplicitnost potrebno kompenzirati kvalitetnim ili barem urnebesnim humorom. Dupontela tu, međutim, nije iskazao neki naročiti talent. Gegovi su prilično isforsirani, isto kao i likovi, koji su gotovo u svim slučajevima antipatični ili groteskni (poput odvjetnika s iritantnom govornom manom). Kiberlain koliko-toliko drži film kao jedan od normalnijih likova, ali sve do trenutka kada joj Dupontel uvali nekoliko grotesknih scena, poput pokušaja pobačaja metodom “uradi sam”. Dupontel je, svjesno ili nesvjesno, “najzdraviji” lik uvalio sebi, ali se on pojavljuje prekasno da bi mogao ozbiljnije popraviti dojam. 

Kobni nedostatak 9 mjeseci je, međutim, nešto na što njegov autor nije mogao imati neposrednog učinka. Naime, veliki dio radnje se temelji na proceduralnoj svakodnevnici francuskog pravosuđa, uključujući terminologiju i praksu koja je možda relativno poznata francuskoj publici, ali vrlo vjerojatno ne i ostatku svijeta. Tako će mnogi “gegovi” na koje bi se grohotom smijali studenti prava na Sorbonnei u hrvatskim kino-dvoranama izazvati tišinu. Ako se u obzir uzme da je kontinentalni sustav kaznenog prava nešto kompliciraniji i teže shvatljiv laicima od anglosaskog, Dupontel se trebao barem malo potruditi da ga gledateljima objasni ili barem pojednostavi. Za to je možda bilo vremena u sjajnoj francuskoj TV-seriji Spirala zločina, ali ne i u 82 minuta koliko traje ovaj film. Iako 9 mjeseci ima par lucidnih trenutaka, mnogi koji odgledaju ovu francusku komediju će se osjećati kao da su odsjedili kaznu iz naslova.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

9 MJESECI STROGOG ZATVORA

(ZA 9 MJESECI)

(9 MOIS FERME)

(9 MONTH STRETCH)

uloge: Albert Dupontel, Sandrine Kiberlain, Nicolas Marie, Christian Hecq, Philippe Uchan, Michelle Bernard-Raquin

scenarij: Hector Cabello-Reyes, Olivier Demangel & Albert Dupontel

režija: Albert Dupontel

proizvodnja: Wild Bunch/Canal Plus, Francuska, 2013.

trajanje: 82 ‘

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Sabotaža (Sabotage, 2014)

Relativno se rijetko dogodi da razlog neuspjeha nekog filma leži u nastojanju njegovih tvoraca da neki važan društveni problem pokušaju predstaviti na ozbiljan i realističan način. Takvi su slučajevi, međutim, daleko češći kada je ciljana publika na osnovu prethodnih iskustava ili drugih detalja – poput imena ili njuške na plakatu – mogla očekivati nešto drugo. Kao jedan od najsvježijih primjera bi mogla poslužiti Sabotaža, akcijski triler u režiji Davida Ayera. Iako dotični uživa ugled zahvaljujući scenariju za hvaljeni policijski film Dan obuke, odnosno režiji isto tako hvaljene Posljednje patrole, gledatelje je u kino vjerojatno više privukao nastup Arnold Schwarzeneggera, bivšeg austrijskog bodibildera koji nakon završetka političke karijere pokušava obnoviti reputaciju zvijezde akcijskog filma.

Schwarzenegger u filmu na prvi pogled tumači lik tipičan za klasična ostvarenja njegove filmografije. John “Breacher” (Probijač) Wharton je agent federalne Agencije za kontrolu narkotika (DEA) koji je među svojim kolegama postao legenda zahvaljujući uspjesima u borbi protiv najbolje organiziranih, najbeskrupuloznijih i najkrvoločnijih narko-kartela. Breacher to velikim dijelom duguje i malenom, ali vrhunski izvježbanom timu agenata koji djeluje poput elitnih specijalaca. Prilikom posljednjeg prepada na sjedište jednog od narko-kartela Breacher i njegovi kolege koriste priliku da se u stvorenoj gužvi “posluže” s tamo sakrivenim milijunima dolara. Međutim, pripadnici Breacherove postrojbe nisu u stanju uživati u tako zarađenom novcu, jer ga je netko ukrao, a nakon toga oni sami postali predmetom višemjesečne unutarnje istrage. Ona završi bez rezultata, ali Breacherove ljude netko iznenada počne ubijati. Formalna istraga ubojstava je povjerena lokalnoj policajki Caroline Brentwood (Williams), koja se pri tome suočava s otvorenim neprijateljstvom Breacherovih ljudi, bez obzira što svi oni predstavljaju potencijalne žrtve. Krvoproliće se, usprkos tome, nastavlja, a Brentwood, koja je prethodno pretpostavljala da su ubojice unajmljene od osvetnički rasploženih narko-kartela, počinje sumnjati da je pozadina cijele priče mnogo složenija. 

Godine, dugogodišnje izbivanje iz Hollywooda i promjene ukusa publike su učinile svoje, pa Sabotaža jednostavno više ne može biti tipična Schwarzeneggerova akcijada u kojoj on poput superheroja “taraca” na desetine negativaca. Od svega je ostao samo imidž hollywoodske ikone na koju se “nakalemio” jedan prilično složeni i za Schwarzeneggra atipični lik. Gledatelji, naima, već na samom početku, kada Breacher bez suvišnih “zašto” sebi počne trpati novac u džep, shvaćaju da lik nije pozitivac, odnosno ne pozitivac u najužem smislu riječi. Zapravo, sve do same završnice su njegovo moralno određenje i motivi pod znakom pitanje. A to, pak, zahtijeva daleko veći glumački talent od nekadašnjeg bodibildera čiji su glavni adut bili mišići. Sretna je okolnost da je Ayer Breachera okružio sa hrpom živopisnih kolega koji, svaki na svoj način, iskazuju disfunkcionalnost kao posljedicu života na rubu zakona. Pri tome valja pohvaliti gotovo neprepoznatljivog Sama Worthingtona, ali još više Mireille Enos, koja je očigledno uživala u dojmljivom liku federalne agentice kojoj su amfetamini skuhali mozak i stvorili ovisnost o seksu i nasilju. Vrlo dobar je, pak, i Olivia Williams, koja predstavlja nešto najbliže “normalnom” policajcu u ovom filmu, ali koja zbog sklonosti čašici i makijavelističkom pristupu prema seksu pokazuje da i nije tako daleko od ruba koja je prešao Breacher.

U Sabotaži će, međutim, još više u oči upasti količine i eksplicitnost nasilja neuobičajene za hollywoodski prosjek (pa i Schwarzeneggerov opus). To, možda i ne iznenađuje, s obzirom na cenzorski rejting “R”, ali ovaj put, za razliku od lepršavih Schwrazeneggerovih akcijada 1980-ih, u pitanju više nije mitraljiranje hordi bezličnih negativaca, nego se ljude ubija na dijabolički neugodne načine pri čemu ne prska samo krv, nego se publici pruža uvid na mozak, crijeva i druge dijelove anatomije. Još je važnije da nasilje nije ograničeno samo negativce, nego i na nominalne protagoniste, odnosno da zvjerskom ubijanju i mučenju mogu biti izloženi čak i potpuno nedužni ljudi ili slučajni namjernici. Sabotaža tako nastoji biti “ozbiljan” film, odnosno na naturalistički način pokazati kako neka od Hollywooda popularizirana rješenja problema narko-kriminala izgledaju u praksi, odnosno kakav bi njihov učinak bio na ljude koji ih namjeravaju sprovesti. Ayer, čiji se scenaristički motivi često vrte oko psihološke cijene koje vojnici i policajci moraju plaćati kako bi čuvali mir običnih građana, ovdje “rat protiv droge” pokazuje isto tako traumatičnim za američke policajce kao što su vijetnamski i irački rat bili traumatični za vojne veterane. A implicitno se sugerira da je taj rat drukčiji od “običnih” krvoprolića na drugim stranama oceana koje se moglo napustiti, prije svega zbog toga što je on stvorio kartelovski monstrum s druge strane granice. 

Sabotaža je zbog toga izuzetno mračan, pesimističan i deprimirajući film, i ne čudi što će mnogi gledatelji koji su očekivali akcijsku zabavu biti razočarani. U tome od pomoći neće biti ni konvencionalna scena završnog obračuna, koja se doima poput ne baš najspretnijeg pokušaja da se naturalističkom trileru da “hollywoodski” završetak. Sabotaža je uz malo scenarističkog peglanja i spretnije montaže mogla riješiti neke od tih nedostataka. No, bez obzira na to što predstavlja komercijalni neuspjeh, može se proglasiti jednim od najneobičnijih, najzanimljivijih, a možda i najzrelijih filmova u Schwarzeneggerovoj karijeri.

SABOTAŽA

(SABOTAGE)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Sam Worthington, Olivia Williams, Terrence Howard, Joe Manganiello, Mireille Enos, Harold Perrineau

scenarij: David Ayer

režija: David Ayer

proizvodnja: QED International/Open Road Films, SAD, 2014.

trajanje: 109′

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Iscjelitelj (The Physician/Der Medicus, 2014)

S obzirom na to koliko se krvi prolilo (a nešto se prolijeva dan-danas) kako bi neki dio svijeta postao dio Zapada i Europe, dobro se podsjetiti kako su prije nekoliko stoljeća ti pojmovi značili isto što danas znači “Treći svijet”, odnosno bili sinonim za siromaštvo, primitivizam i zadrtost s kojima prosvijećeni ljudi i narodi nemaju niti smiju imati ikakve veze. Ne može se reći kako takvih podsjećanja nema u današnjem globaliziranom svijetu, kao ni da njih, s vremena na vrijeme, nije znao koristiti ni Hollywood. Međutim, rijetki su filmovi koji podsjećaju na civilizacijska dostignuća ne-europskih kultura a da se to ne pretvori u iritantnu “politički korektnu” propovijed. Stoga ne iznenađuje da film koji nastoji, i uglavnom uspijeva, izbjeći tu klopku dolazi ne iz Hollywooda, nego iz Njemačke. Nastao kao Der Medicus, u hrvatskim kinima se našao pod naslovom Iscjelitelj, a temelji se na romanu američkog književnika Noaha Gordona.

Radnja filma započinje godine 1021. u Engleskoj, gdje je odrastao protagonist Robert Cole (Payne), mladić koji posjeduje zlokobni dar da dodirom spozna kada će neka osoba umrijeti od bolesti. Cole ga je otkrio u djetinjstvu na najgori mogući način, kada mu je majka umrla od “trbušne bolesti”,  za koju tada nije bilo nikakvog lijeka, pogotovo ne od putujućeg brijača (Skaarsgard), čije se medicinske vještine svode na zašivanje rana, amputacije, puštanje krvi i namještanje kostiju. Usprkos toga mladi Cole postaje njegov šegrt i marljivo prima njegovo znanje prije nego što upozna grupu putujućih Židova, uključujući kirurga koji izliječi majstorovu sljepoću. Cole je time duboko impresioniran i odlučuje steći iste vještine. Pri tome ga neće obeshrabriti to što je njihov izvor na sasvim drugom kraju svijeta – u perzijskom gradu Isfahanu gdje je učenjak Ibn Sina (Kingsley) podigao uglednu medicinsku školu. Coleu je kao kršćaninu, pak, zapriječen ulaz u islamski svijet, ali on taj problem rješava izdajući se za Židova. Nakon što dođe u Isfahan, kojim vlada tiranski ali prema znanosti i umjetnosti blagonakloni šah (Martinez), Cole će se suočiti s brojnim iskušenjima kao što su zabranjena ljubavna veza sa lijepom židovskom nevjestom Rebekom (Rigby), epidemijom kuge, ali i prijetnji koju Isfahanu predstavljaju krvoločni seldžučki osvajači, kao i lokalni mule koji šahovu toleranciju prema Židovima i “poganskoj” znanosti vide kao neoprostivi grijeh.

Iscjelitelj, koji je predstavljao veliki hit u Njemačkoj, predstavlja ne samo jedan od danas rijetkih njemačkih filmova koji se nekako uspio prošvercati do naših kino-dvorana, nego i za njemačku kinematografiju danas relativno rijedak primjer povijesnog spektakla (ako se ne računaju bezlične hollywoodske koprodukcije). Njegova neobičnoat se ogleda i u tome da svoj žanrovski identitet iskazuje na staromodan način; vrlo malo se koristi CGI i umjesto toga se iščezli svjetovi srednjovjekovne Europe i Bliskog istoka dočaravaju kroz raskošnu kostimografiju, setove i marokanske lokacije. U tome se Iscjelitelj odaje dojam “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi, odnosno oslanja se na tradiciju predratnog njemačkog filma kada su se takvi spektakli u režiji Fritza Langa i drugih velikana stvarali u legendarnim berlinskim studijima tvrtke UFA (čije ime, ne slučajno, nosi i jedno poduzeća na Iscjeliteljevoj špici). Još manje tipičnim se čini i protagonist, jedan od rijetkih koji se umjesto nasilja i ubijanja posvetio spašavanju života, kao i to da povijesna ličnost koja fiktivne junake “sidri” sa stvarnim događajima bezazleni intelektualac koji sve vrijeme provodi čitajući rukopise pod svijećom ili vodeći filozofske rasprave,  odnosno aktivnosti koje su na filmskom platnu manje atraktivna od mačevanja i konjičkih juriša. 

Iako je scenarij Jana Bergera  u znatnoj mjeri skratio i izmijenio (u Njemačkoj) popularni književni predložak, likovi i zaplet se doimaju složenijim, realističnijim i “životnijim” u odnosu na današnje hollywoodske spektakle. Iscjelitelj na prvi pogled postavlja snažan kontrast između primitivne, ruralne, siromašne i zadrte Europe na jednoj, i bogatog, prosvijećenog, urbanog i kozmopolitskog Orijenta na drugoj strani. Međutim, s vremenom gledatelj postaje svjestan i da među Židovima i muslimanima zadrtost može biti isto tako izražena kao kod kršćana, odnosno da i oni mogu zaglaviti u srednjovjekovnom mraku. Najživotnijim i najzanimljivijim od svih likova se tako čini šah, koga tumači gotovo nekadašnji francuski filmski zavodnik, a ovdje gotovo neprepoznatljivi Olivier Martinez. Na samom početku filma je prikazan kao tipični orijentalni despot, da bi se tek kasnije otkrilo da je riječ o inteligentnom vladaru, koji je bolno svjestan da su civilizacija i blagostanje njegovih podanika na izuzetnom krhkim temeljima. 

Iscjelitelj je takve teme i motive obradio na mnogo inteligentniji i uspješniji način od Amenabarove Agore, posljednjeg filma koji je kroz povijesni spektakl nastojao reći neku ozbiljnu riječ o filozofiji, znanosti, religiji i toleranciji. Pozitivnom dojmu doprinosi i dojmljiva i prilično raspoložena glumačka ekipa na čelu sa Skaarsgardom i Kingsleyem (koji likove povijesnih ikona poput Gandhija i Lenjina može odglumiti zavezanih očiju), kao i relativno nepoznati mladi Britanac Tom Payne. Na žalost, neki od podzapleta se čine klišejiziranim, pogotovo protagonistova ljubavna veza. Kao i kod mnogih drugih filmova takvog tipa, najveći problem predstavlja završnica koja je istovremeno predvidljivo melodramatska, a isto tako i kaotična, dijelom i zbog prevelikog negativaca koji nisu dovoljno istaknuti ili profilirani. S obzirom da je Iscjelitelj istovremeno bio snimljen i kao televizijska mini-serija u produkciji ARD-a, lako je zamisliti kako su ti problemi već bili riješeni u scenama ostalim na montažnom stolu. No, čak i bez njih Iscjelitelj predstavlja jedan od neobičnijih ostvarenja današnjeg kino-repertoara, pa i samo zbog toga zaslužuje publiku.

ISCJELITELJ

(THE PHYSICIAN)

(DER MEDICUS)

uloge: Tom Payne, Emma Rigby, Ben Kingsley, Stellan Skaarsgard, 

scenarij: Jan Berger

režija: Philip Stölzl

proizvodnja: UFA, Njemačka, 2013.

trajanje: 150 ‘

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Različita (Divergent, 2014)

“Nomen est omen” je stara latinska poslovica koja, u prenesenom značenju, tvrdi kako se nečiji karakter ili sudbina mogu pretpostaviti na osnovu njegovog imena. Hollywood nas je, pak, naučio, da ovu poslovicu ne shvaćamo previše ozbiljno. Jedan od najsvježijih primjera je Različita. Film koji bi trebao sugerirati nonkonformizam, skretanje s “linije”, preuzimanje rizika i sve ono što se povezuje s individualizmom je u stvarnosti školski primjer hollywoodske konfekcije, odnosno slijepog praćenja unaprijed zadane kulturne i komercijalne paradigme. 

Hollywoodski studiji su pronašli, ili da budemo precizniji, ponašaju se kao da su pronašli “nepogrešivu” formulu za proizvodnju unosnih blockbustera. Prvo se pronađe autor, po mogućnosti žena, koja je spremna napisati omladinski roman SF ili fantasy žanra; roman je radnjom je smješten u nekakvu postapokaliptičnu ili distopičnu budućnost i/li nekakav “mračan” tajni svijet koji postoji paralelno uz ovaj; glavna junakinja je adolescentica koja se, stjecajem okolnosti, mora brzo odrasti, suprotstaviti se zlikovcima i doživjeti “nemoguću” ljubav; prvi roman obavezno završava s “cliffhangerom”, čime se stvara izgovor da još dva romana iz trilogije. Ako taj roman dođe na dovoljno visoko mjesto New York Timesove top-liste bestselera, Hollywood primjenjuje drugi dio formule – otkupljuju se autorska prava, počinje snimanje filma po prvom nastavku koji će također završiti “cliffhangerom” (i tako, u slučaju uspjeha garantirati još najmanje dva ili tri filma), a njegov uspjeh garantira glumačka ekipa koju čine muški manekeni i pop-pjesmuljci u soundtracku koji bi trebali privući djevojčice i adolescentice – ključni dio ciljane publike.

Različita od ove formule ne odstupa ni za jotu. Temelji se na istoimenom romanu mlade američke spisateljice Veronice Roth, a radnjom je smještena u Chicago oko stotinjak godina iza apokaliptičnog rata. Civilizacija se u samom gradu, ograđenom od ostatka svijeta, koliko-toliko oporavila, ali i stvorila društvo koje je strogo podijeljeno na kaste, odnosno frakcije temeljene na pet glavnih karakternih osobina – nesebičnost, dobrohotnost, iskrenost, učenost i hrabrost. Protagonistica je 16-godišnja Beatrice Prior (Woodley), odrasla u porodici nesebičnih Odricatelja, kaste kojoj je povjereno upravljanje gradom. Ona, kao i svi njeni vršnjaci, mora proći kroz psihološki test koji otkriva njenu glavnu osobinu i tako određuje kojoj frakciji treba pripadati. Za Beatrice se na testu otkrije da posjeduje osobine ne jedne, nego tri frakcije – Odricatelja, Neustrašivih i Učenih. To znači da je “Različita”, odnosno da nepripadanjem jednoj frakciji može poremetiti društveni poredak, te postoji opasnost da bude uklonjena. Beatrice sakrije rezultate testa od vlasti, ali ga koristi da, na veliko razočarenje svojih roditelja, izabere frakciju Neustrašivih, koja u gradu obavlja vojne i policijske zadaće. Neustrašivi nose “cool” uniforme i uživaju reputaciju “ludih” tipova koji se dobro zabavljaju, ali svaki novi pripadnik je dužan mjesto među njima zaslužiti jedino ako prođe kroz program intenzivne i brutalne obuke. Za Beatrice nastupaju teški trenuci, ali utjehu pruža pogled na njenog instruktora “Četiri” (James), koji joj se počinje sviđati. I dok istovremeno pokušava sačuvati svoju tajnu, Beatrice počinje razotkrivati zavjeru koju kuju pripadnici Učenih na čelu sa Jeanine Matthews (Winslet).

Gore navedenu formulu je ustanovila Stephenie Meyer sa Sumrakom, romanom čija je ekranizacija ustanovila i tradiciju da kritičari takve hollywoodske projekte dočekuju “na nož”. Ponekad postoje izuzeci, kao sa Igrama gladi – najviše zato što je u krugovima salonskih ljevičara shvaćen kao zakašnjela kritika Bushove politike, odnosno alegorijska kritika suvremenog kapitalizma. Među te izuzetke, međutim, ne spada Različita koja je dobila palac dolje; on je, pak, malo značio armiji obožavateljica Rothine proze koji su napunili kino-blagajne taman onoliko da opravdaju neizbježni nastavak. Dio kritika je bio svjetonazorske prirode, odnosno nekima je smetalo da Roth, kao samodeklarirana konzervativna kršćanka, odabiranjem Učenih kao negativaca alegorijski napada današnje znanstvenike i sekularni pogled na svijet na kojima se temelji današnja progresivna ideologija. S druge strane, svjetonazor (koji je većini ciljane publike ionako zadnja rupa na svirali) se lako da zanemariti, a  daleko opravdanije je Različitu odbaciti zbog njenih konceptualnih i tehničkih nedostataka. 

Ono u čemu se, barem na prvi pogled, Različita doima boljom od svojih prethodnika jest da je svijet u kome se odvija radnja vizualno fascinantan. Za razliku od većine futurističkih ili postapokaliptičkih filmova, koji budućnost zamišljaju kao nekakvu blještavu tehno-utopiju ili potpunu pustoš, Različita ide srednjom linijom; Chicago je grad u kome postoji nešto nalik na futurističku tehnologiju, ali okruženo raspadnutim i derutnim zgradama i artefaktima svijeta koji je očigledno vidio bolje dane. U njemu je daleko lakše publici prihvatiti kako bi se buduće društvo, čak i ono stvoreno iz najplemenitijih pobuda, moglo izroditi u distopiju. 

Važan adut filma je i Shailene Woodley (većini publike poznata po sjajnoj ulozi u Clooneyjevim Potomcima), koja se prilično hrabro nosi sa likom djevojke prisiljene da odrasta kroz teška fizička i moralna iskušenja. Woodley sa svojim za hollywoodske zvijezde atipičnim, mogli bismo reći “običnim” izgledom, s izuzetnom lakoćom stvara lik “obične” djevojke u neobičnoj situaciji, a sa kojom se ciljana publika lako može identificirati. Pri svemu tome joj dobro dođe i šarm zahvaljujući kome se doima daleko “jačim” nositeljem franšize od Jennifer Lawrence u Igrama gladi, a o Kristen Stewart u Sumraku da i ne govorimo.

Na žalost, ostatak glumačke ekipe nije u stanju nadići ograničenja književnog predloška, komercijalne formule, ali i trapavog scenarija Evana Daughteryja i Vanesse Taylor. Za britanskog glumca Thea Jamesa je tako sasvim jasno da je angažiran zato što izgleda kao maneken, a ne zbog nekog naročitog glumačkog umijeća; Jai Courtenay u epizodnoj ulozi njegovog strogog kolege ostavlja daleko bolji dojam. Kate Winslet se, pak, doima potpuno potrošena u svojevrsnoj karikaturi svih negativnih stereotipova vezanih uz Hillary Clinton. Opći dojam dodatno kvari i jedan od najiritantnijih soundtrackova u posljednje vrijeme.

Najveći nedostaci filma se, međutim, vide u njegovom završnom dijelu. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da fanovima knjige dostave njihove najzanimljivije i najomiljenije dijelove. Tako je segment koji prikazuje Beatricenu obuku previše razvučen te prepun dosadnih ponavljanja. Kada, pak, dođe vrijeme za završni obračun, on se doima zbrzan i neuvjerljiv, a ni njegovi melodramatski dijelovi vezani uz sudbinu određenih likova nemaju emocionalni naboj koji bi inače imali. Kada, on, pak, dovede do predvidljivog rezultata koji isto tako predvidljivo stvari ostavlja otvorenim za neizbježni nastavak, ostaje spoznaja da ćemo nešto uistinu novo i različito od Različite morati još čekati.

RAZLIČITA

(DIVERGENT)

uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslet, Ashley Judd, Tony Goldwyn, Jai Courtney, Ray Stevenson, Zoe Kravitz, Miles Teller, Maggie Q

scenarij: 

režija: Neil Burger

proizvodnja: Lionsgate/Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 139′

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture