Autor: Dragan Antulov

RECENZIJA: Labirint: Nemogući bijeg (The Maze Runner, 2014)

Nema te formule koja je toliko uspješna da je Hollywood bjesomučnim iskorištavanjem neće toliko iscrpiti do mjere kada izaziva mučninu i dotad najvjernijim konzumentima po njoj stvorenih proizvoda. Nešto slično bi se moglo vrlo brzo dogoditi ili se već događa sa sada najunosnijom hollywoodskom “zlatnom kokom” – ciklusima omladinskih SF-romana o usamljenom adolescentu koji se bori protiv autoritarne vlasti i sličnih zlikovaca u distopijskom i postapokaliptičkom okružju. Nakon što Igara gladi Suzanne Collins koje su prve s uspjehom isprobale taj koncept (ne računajući, dakako, japanski Battle Royale) slijedila je Različita Veronice Roth, a sada nakon nje i ciklus The Maze Runner Jamesa Dashnera. Nijedna od tih filmskih serija još uvijek nije završena, i zbilja je prerano suditi hoće li na kraju balade ljubitelji književnih predložaka i/li opća publika biti zadovoljna. Međutim, ako je suditi po ekranizaciji prvog romana Dashnerovog ciklusa – u našim kinima distribuiranog pod naslovom Labirint: Nemogući bijeg – ima sve manje i manje razloga za optimizam po tom pitanju.

Na početku filma se adolescent (O’Brien) budi u liftu koji će ga odvesti na površinu nečega što izgleda kao golemi park okružen orijaškim zidovima. Protagonistu, koji će se tek naknadno sjetiti da se zove Thomas, grupa adolescenata nastoji objasniti situaciju u kojoj su se svi našli – “Poljana” je svojevrsni zatvor na otvorenom, čiji tajanstveni upravitelji svako malo šalju nove adolescente, ali i namirnice zahvaljujući kojima su u prethodne tri godine stvorili improvizirane nastambe, vrtove, ali i strogu hijerarhiju. Zidovi se preko dana otvaraju, ali pokušaje da se kroz njih izađe priječi to da su prolazi dizajnirani kao labirint, kao i da noću njima pohode smrtonosna čudovišta. Thomas se svejedno nastoji priključiti “trkačima”, grupi koja nastoji pronaći put za bijeg, ali njegove aktivnosti izazivaju neprijateljstvo Gallyja (Poulter), koji se boji da bi one mogli postati povodom za odmazdu. Thomasov boravak u labirintu i slični incidenti stvaraju sve više  napetosti, a one se intenziviraju kada iz lifta na “Poljanu” dođe djevojka po imenu Teresa (Scodelario).

Početak filma je najbolji, a zapravo još i bolji od početaka većine sličnih ostvarenja. Umjesto dosadne i nikada zadovoljavajuće ekspozicije koja bi gledateljima trebala izrecitirati o kakvom se to mračnom svijetu budućnosti radi, stvari se prikazuju iz perspektive protagonista koji doslovno ne zna ništa ni o čemu. Tek postupno, kako blijedi njegova amnezija i kako se neke naznake njegove prošlosti vide kroz snove, se može početi špekulirati kakva je svrha “Poljane”, tko su njeni tvorci i zašto tako uporno nastoje njene stanovnike zadržati unutar zidova. Labirint u tim trenucima manje sliči na suvremeni hollywoodski SF-blockbuster, a više na neke televizijske klasike poput Izgubljenih ili pola stoljeća starog Prisonera. Na žalost, ograničenja filmskog formata ne ostavljaju previše vremena ni mogućnosti da se upoznaju sociološke dimenzije mini-svijeta u kojoj su se našli Thomas i njegovi suuznici, odnosno koliko u njemu ima nasilja i represije, a koliko demokracije i zajedništva.

Scenaristički odbor relativno brzo popušta komercijalnim imperativima, pa se Thomas, umjesto nastojanja da se prilagodi novoj situaciji, gotovo odmah upušta u istraživanje labirinta. To sa sobom daje priliku za neke prilično napete scene, kao i demonstriranje specijalnih efekata, bilo u dočaravanju čudovišta koje tumaraju prolazima, bilo načina na koji se otvaraju i zatvaraju građevinske strukture dimenzija nalik na Kineski zid. Tako stvoreni svijet, međutim, ne izgleda previše uvjerljiv. Najveća zasluga je, pak, u scenariju koji negdje na sredini na “Poljanu” uvlači ženski lik, a određene posljedice koje bi dolazak jedne žene izazvao među gomilom mladih i potencijalno napaljenih muškaraca Labirint jednostavno ignorira. Imaginarni svijet, ma koliko ga Dashner bio dobro osmislio u svom književnom predlošku, se nakon toga ne može shvatiti ozbiljno, i mnogo brže publiku, pogotovo onu stariju i iskusniju, počinje hvatati izuzetno neugodan “deja vu” osjećaj. Stvari postaju još gore prilikom akcijskih scena, pogotovo onih koji sadržavaju nasilje i pogibije likova. I tu, kao i u slučaju Igara gladi, svoj pogubni učinak pokazuje cenzorski rejting PG-13, odnosno nastojanje da se takvi uznemirujući sadržaji što više sakriju od mladenačke publike, pa tako gotovo nikakvog prolijevanja krvi nema, a što se postiže iritantno “kreativnom” montažom i odvijanjem nasilnih scena u namjerno zamračenim prostorima. Ipak, najveće razočaranje dolazi na samom kraju filma, kada se veliki misterij konačno rasvijetli na isforsiran, ubrzan i krajnje antiklimaktični način, ali veliko finale, dakako predstavlja tek uvod u novi misterij, odnosno neizbježni nastavak. Možda za godinu dana, kada taj nastavak dođe u kino-dvorane, njegovi autori uspiju odgovoriti na pitanje što je pjesnik htio reći, a sve što je prikazano u Labirintu bude funkcioniralo kao dio nekakve suvisle i kvalitetne cjeline. Iskustvo s ovakvim filmovima, međutim, sugerira kako to ipak neće biti slučaj.

LABIRINT: NEMOGUĆI BIJEG

(THE MAZE RUNNER)

uloge: Dylan O’Brien, Aml Ameen, Thomas Brodie-Sangster, Ki Hong Lee, Will Poulter, Blake Cooper, Kaya Scodelario

scenarij: Neil Oppenheim, Grant Pierce Meyers & T. S. Nowlin

režija: Wes Ball

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Lucy (2014)

Prije desetljeće-dva su filmski snobovi imali običaj padati na koljena svaki put kada bi netko spomenuo ime Luca Bessona. Taj fenomen se, doduše, može objasniti time da je filmaš u mnogo čemu razbio dotadašnje stereotipove i predrasude o francuskoj kinematografiji kao isključivoj domeni umišljenih intelektualnih veličina i lovaca na festivalske nagrade, kao i time da njegovi fillmovi uglavnom lijepo izgledaju, lijepo zvuče te, kao u slučaju Petog elementa, znaju gledateljima pružiti dosta zabave. Međutim, čim se u slučaju Luca Bessona malo manje pažnje obrati na formu a više na sadržaj, njegova ostvarenja izgledaju prilično “šuplja”. Rizik za takvu šupljinu je daleko veći ako bi sadržaj njegovih filmova trebao biti “dubok”, odnosno ako bi trebao publiku potaći na nekakva filozofska razmišljanja. Najbolji primjer za to je Lucy, njegov najnoviji film koji je ove godine imao solidan uspjeh među publikom, ali je zato prilično oštro podijelio kritiku.

Naslovna protagonistica (Johansson) je američka studentica na Tajvanu kojoj su studiji tek izgovor za bjesomučno partijanje, drogiranje i povremene veze s muškarcima koje je zapravo ne zaslužuju. Posljednji od njih je Richard (Asbæk), sitni narko-krijumčar koji je nastoji iskoristiti kao kurira, odnosno posrednicu prilikom posla koga je bio sklopio sa južnokorejskim narko-bosom g. Jangom (Min-sik). Prije nego što Lucy ima prilike dobro promisliti o uplitanju u sve to, nasilno je unovačena u malu četu “mazgi” koja za Jangov račun treba prokrijumčariti eksperimentalnu, ali izuzetno vrijednu drogu na europsko tržište, koristeći pri tome vrećice kirurški prišivene u trbuh. Stjecajem okolnosti jedna od tih vrećica pukne i njen sadržaj dođe u kontakt s Lucynim metabolizmom, a što za posljedicu ima to da je Lucy u stanju koristiti više od deset posto kapaciteta vlastitog mozga. To se, pak, odrazi u novim mogućnostima percepcije, procesuiranja podataka, ali i telepatijom, telekinezom i brojnim drugim moćima. One Lucy pomažu da se oslobodi od gangstera ali i suoči i s time da će je droga na kraju ubiti. Prije toga bi joj pomoć mogla pružiti grupa znanstvenika na čelu s profesorom Normanom (Freeman), neurologom koji jedini ima nekakvu spoznaju o tome što se to s Lucy zapravo događa.

Lucy je film koji uglavnom lijepo zvuči i, što se od Bessona i može očekivati, lijepo izgleda. Za to se pobrinuo budžet od nepunih 50 milijuna eura (prilično visok za europske filmske standarde), koji nije uključio samo angažman Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, nego i egzotične tajvanske lokacije, ali i impresivne specijalne efekte. Ti efekti posebno dolaze do izražaja u završnici koja – nastojeći “brzinski” dočarati nastanak univerzuma i evoluciju – “odaje homage” Kubrickovoj Odiseji s daleko manje suptilnosti nego što je to prije par godina učinio Mallick u Drvetu života. Problem je što svi ti impresivni prizori baš nemaju nekakvog naročitog smisla, odnosno temelje se na jednostavnom, ali svejedno neuvjerljivom zapletu uz još manje uvjerljive likove. To dolazi do izražaja na samom početku kada južnokorejski glumac Choi Min-sik (inače izvrstan kao protagonist originalnog Oldboya) tumači lik negativca čija sklonost bezrazložnom nasilju poprima takve razmjere da ga je jednostavno teško shvatiti drukčije nego kao nečiju parodiju. A još teže je shvatiti kako jedan tako iskusni, financijski i na drugi način “podmazan” i ambiciozan gangster sebi može dozvoliti da mu se dragocjena roba koju nosi Lucy ugrozi na način prikazan u filmu. Kakvu-takvu ozbiljnost bi filmu trebao pružiti Morgan Freeman koji u filmu manje tumači lik znanstvenika, a više sebe, odnosno Morgana Freemana kao naratora ozbiljnih znanstveno-popularnih dokumentaraca. Lucy, koji se, pak, temelji na konceptu o deset posto korištenja mozga – koji će kao urbana legenda izazvati prezrivi smijeh kod svakog ozbiljnog neurologa – takav dokumentarac definitivno nije.

Prije nego film dođe do svog kraja, gledatelji skloni postavljanju pitanja neće moći ne obratiti pažnju na brojne neuvjerljivosti i zjapeće rupe u scenariju. Lucy tako poput Terminatora puca u nedužne prolaznike, da bi nedugo potom propustila priliku da ukloni glavnog negativca koji će, gonjen iracionalnom osvetom, pokrenuti malu armiju ubojica i od Pariza učiniti krvavo bojište. Iako se u filmu Lucy na trenutak udruži s francuskim policajcem koga tumači Amr Waked, i iako raspolaže s nadljudskim moćima, iz nekih neobjašnjivih razloga nije u stanju zaustaviti niti spriječiti masovno krvoproliće, čak i ako je njime ona sama ugrožena. Zapravo, za to postoji jednostavan razlog – scenarij je, kao mnogo puta dosad, i ne samo kod Bessona, uvjerljivost i logiku žrtvovao potrebom za spektakularnim scenama pucnjave i eksplozija. To što je sve to potpisao Luc Besson a ne Michael Bay, kao i to da Lucy traje za današnje ljetne blockbustere prilično neuobičajenih sat i pol, će nekima biti dovoljni razlozi da ovom filmu daju palac gore. I pri svemu tome se što manje treba koristiti upravo ono što predstavlja temu Lucy i čije je korištenje ovaj film trebao potaknuti.

LUCY

uloge: Scarlett Johansson, Morgan Freeman, Choi Min-sik, Amr Waked, Pilou Asbæk

scenarij: Luc Besson

režija: Luc Besson

proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2014.

trajanje: 89′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Izbavi nas od zla (Deliver Us from Evil, 2014)

Malo što u današnjem svijetu pruža tako spektakularni primjer vojničkog uspjeha kao Islamska Država, koja je gotovo preko noći pod svoju vlast dovela milijune ljude, izbrisala desetljećima neupitne državne granice i od šačice anonimnih marginalaca postala jedna od najvećih svjetskih babaroga. Njeni uspjesi se velikim dijelom mogu objasniti i modernom strategijom, koja je veliki naglasak stavila na propagandu, odnosno prilagodbu aktivnosti društvenim mrežama i suvremenim medijima. Jedan od vjerojatno najboljih primjera za to je zauzimanje Hatre, antičkog grada na sjeverozapadu Iraka. Lokalitet, koji predstavlja ništa drugo do hrpu ruševina u pustinji, vjerojatno nije imao nikakvu vojničku važnost, ali su stratezi Islamske Države gotovo sigurno bili svjesni da je riječ o mjestu koje je prije četiri desetljeća poslužilo za lokacije početnih scena Egzorcista, jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih horor-filmova svih vremena. Svjetski mediji, dakako, nisu propustili javnost upoznati s tom činjenicom i tako Islamskoj Državi donijeti dodatni publicitet. Tim naporima je, pak, stjecajem okolnosti svoj doprinos dao i Hollywood s filmom Izbavi nas od zla, čija je radnja u mnogim detaljima gotovo istovjetna Egzorcistu, a čija je premijera koincidirala s kampanjom Islamske Države.

Film Scotta Derricksona, pak, na svoj način želi odati počast Friedkienovom klasiku, a pri tome na samom početku publiku dodatno podsjeća na aktualna zbivanja. Radnja, pak, započinje 2010. godine, u vrijeme dok je u Iraku još uvijek red i mir pokušavala uvesti američka vojska. Trojica njenih pripadnika prilikom jednog okršaja s iračkim pobunjenicima završe u drevnoj grobnici gdje će probuditi drevni demonski entitet. Nekoliko godina kasnije se u New Yorku s posljedicama tog otkrića suočava policajac Ralph Sarchie (Bana). Nakon što je uredovao u nekoliko slučajeva obiteljskog nasilja, postaje uznemiren ne samo zbog njihovih bizarnih detalja, nego i zbog njihove međusobne povezanosti, kao i time da ih postaje sve teže objasniti utjecajem droge ili duševne bolesti. Nakon nekog vremena s njim u kontakt stupa katolički svećenik otac Mendoza (Ramirez) i objašnjava kako je riječ o djelovanju demona, odnosno da se nad počiniteljem ili počiniteljima mora izvesti egzorcizam. Ispočetka skeptični Sarchie na kraju pristaje surađivati s egzorcistom nakon što se ispostavi da je demonsko biće kao metu uzelo i članove njegove obitelji. 

Derricksonov film ne samo što se, najblaže rečeno, oslanja na Friedkinov Egzorcist, nego nastoji u uvodnoj špici tvrdi da je “inspiriran” stvarnim događajima, a što je prilično popularan trend kod današnjih hollywoodskih horora. Ralph Sarchie, koji se danas predstavlja kao demonolog, u stvarnom životu je uistinu bio njujorški policajac prije nego što je započeo novu karijeru kao učenik bračnog para Warren, inače protagonista prošle godine prikazanog Prizivanja. Derrickson, koji se sličnim temama već bavio u zapaženom filmu Egzorcizam Emily Rose, je nastojao određenim detaljima izbjeći “deja vu”. Izbavi nas od zla je tako po svojoj žanrovskoj odrednici istovremeno i horor i policijski film, a cenzorski rejting “R” je omogućio nešto više prostačkog rječnika i eksplicitnog nasilja. Zanimljivu varijaciju pruža i Edgar Ramirez kao mladoliki i “hipsterski” svećenik koji pije, puši i ne krije da ga privlače žene. Nekoliko scena u filmu, poput potrage u zoološkom vrtu, pružaju primjer kako se za relativno male novce uz nešto domišljatosti može pružiti kvalitetna žanrovska zabava. Međutim, kako se radnja počinje približavati svome kraju, tako postaje sve predvidljivija, a klišeji sve iritantniji. Tako je Olivia Munn potrošena u nezahvalnoj ulozi zanemarene protagonistove supruge, a inače dobar britanski glumac Sean Harris potpuno neprepoznatljiv pod tonama šminke. Izbavi nas od zla zbog svega toga nije dobro prošao kod kritike, ali ni, što je za ovakvu vrstu filmova daleko važnije, ni kod publike. Cinici bi rekli da je to sasvim zasluženo, i to zato što je, nastojeći na površan način i u komercijalne svrhe eksploatirati religijska uvjerenja ciljane publike, nehotice pomogao nekome drugome tko religiju koristi za neke druge, mnogo ozbiljnije svrhe.

IZBAVI NAS OD ZLA

(DELIVER US FROM EVIL)

uloge: Eric Bana, Edgar Ramirez, Olivia Munn, Sean Harris, Joel McHale

scenarij: Scott Derrickson & Paul Harris Boardman

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Screen Gems, SAD, 2014.

trajanje: 118′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Walking on Sunshine (2014)

Danas je, pogotovo u “hipsterskim” krugovima, popularno ukazivati na kraj 1970-ih i početak 1980-ih kao doba kada su stvari krenule krivo, odnosno izvor svega što je loše u današnjem svijetu. Slično kao što ljevičarski i politički “nabrijani” filmaši poput Michaela Moorea i Kena Loacha početak globalne krize vezuju uz dolazak Thatcher i Reagana na vlast, tako i dio kritičara smatra da se nezavidna razina kvalitete u današnjoj glazbenoj industriji može objasniti s pojavom MTV-ja. Onog trenutka kada je videospot postao glavno sredstvo za promoviranje novih hitova postalo je važnije kako izvođaći izgledaju nego kako zvuče, i to s predvidljivim posljedicama. Zbog svega toga se, pogotovo među glazbenim snobovima, smatra kako su 1980-e bile početak mračnog doba kada je svjetska pop glazba “izgubila dušu”. S druge strane, iako je primamljivo tadašnju glazbenu produkciju gledati kroz “bezvrijedne” i “sintetske” pjesmuljke, iz današnje perspektive mnogi od njih, zapravo, zvuče prilično dobro. Dijelom zbog toga što nas nostalgija tjera da prošlost gledamo ružičastim naočalama, dijelom zbog usporedbi sa suvremenom glazbom koja zvuči kao još gore smeće, a dijelom i zbog spoznaje da su neki od pjesama zahtijevali više kreativnosti i talenta nego što se mnogi usude priznati. To se, između ostalog, može vidjeti i kada se obrati pažnja na stihove nekih od najvećih hitova, a priliku za to pruža britanski mjuzikl Walking on Sunshine.

Kao i kod mnogih glazbenih filmova u današnjim kino-dvoranama, scenarij Joshue St Johnsona je pružio prilično “tanak”, ali jednostavan zaplet. Protagonistica, čiji lik tumači Hannah Arterton, sestra mnogo poznatije britanske glumice Gemme Arterton, je Taylor, britanska studentica koja nakon diplome dolazi provesti ljetni odmor u Apuliji, gdje je prije tri godine imala kratku romansu sa talijanskim mladićem Rafom (Berutti). Dodatni razlog za dolazak je okupljanje nekadašnjih prijatelja, koje uključuje i njenu sestru Maddie (Scholey). Ona pak Taylor priopći kako se upravo namjerava vjenčati, i Taylor je zbog toga drago sve do trenutka kada shvati da je Maddien budući suprug nitko nego Raf. Neugodnu situaciju, pak, dodatno komplicira to što se oko Maddie počeo motati njen dugogodišnji bivši momak Doug (Wise). 

Ideja na kojoj se temelji Walking on Sunshine se može činiti zanimljivom, ali nije nipošto originalna. Riječ je o tzv. “džuboks mjuziklu”, odnosno scenskom djelu čiji su zaplet i likovi temeljeni na stihovima popularnih pjesama. Vjerojatno najuspješniji od svih njih je Mamma Mia,  koji je kao svoj temelj imao opus švedske pop-grupe ABBA i, između ostalog, omogućio profesionalnoj hvatačici “Oscara” Meryl Streep da, veselo skakutajući po ekranu, doživi transformaciju u pjevačicu. Walking on Sunshine u mnogo čemu ponavlja formulu tog filma – popularne pjesme i atraktivna mediteranska lokacija – ali se razlikuje nešto nižim budžetom, kao i manje poznatim imenima na špici (što ne mora uvijek biti loše, kao što mogu posvjedočiti svi oni koje je Mamma Mia upoznala sa pjevačkim “sposobnostima” Piercea Brosnana). Druga, mnogo važnija razlika, je u tome što Walking on Sunshine ima mnogo raznolikiji repertoar, te se u njegovom soundtracku umjesto jednog nalazi četrnaest različitih izvođača, kao što su i današnje ikone Madonna, Cher, ali i pomalo zaboravljeni Human League, Duran Duran i Roxette.

Dio kritičara je Walking on Sunshine protumačio kao film prvenstveno namijenjen ženskoj publici, odnosno svojevrsno “protuprogramiranje” koje je sa premijerom usred ljeta trebalo donijeti alternativu muškoj zabavi Svjetskog kupa. U svakom slučaju, film se previše ne trudi sakriti da mu je jedina svrha postojanja, slična kao i ganjanje komada svinjske kože po brazilskim livadama, pružanje eskapističke zabave. Tako je atraktivnost filma u potpunosti žrtvovanja njegovoj sličnosti sa stvarnim životom, te scenarij uopće ne razbija glavu sa nekakvim pitanjima socio-ekonomske prirode, kao, na primjer, koji to studenti danas mogu sebi dozvoliti ljetovanja u luksuznim viletinama nalik na onu gdje odjseda Taylor ili čime to Raf zarađuje za život kada sebi može priuštiti raskošno vjenčanje žene koju je prvi put upoznao. S takvim pitanjima se ne bi trebali previše mučiti ni gledatelji, a ni kritičari. Onog trenutka kada lik simpatične Hannah Arterton na pitanje aerodromskog službenika o svrsi posjete Italiji odgovori s pjesmom svima je jasno da je riječ o nečemu što nema veze sa stvarnim životom. Režiserski tandem Max Giwa i Daria Pasquini, koji je prije nekoliko godina imao daleko više socijalnih sadržaja u svom plesnom filmu Street Dance 3D, se uglavnom trudi postaviti spektakularne plesne točke koje bi stihove nekadašnjih hitova trebali spojiti sa zbivanjima na ekranu. U tome ne uspijeva ništa više ni ništa manje nego što je uspjela Mamma Mia, oslanjajući se prije svega na prilično raspoloženu glumačku ekipu, kod koje se ističe zavodljiva Scholey i karizmatični Wise. Među adute filma, s druge strane, ne spada pjevačica Leona Lewis koja je svoj glumački debi zaslužila više zbog imena nego zbog nekog naročitog talenta.

Najveći problem za Walking on Sunshine, međutim, predstavlja to što, ma koliko bio zabavan, neće značiti mnogo mlađim generacijama, kao što njegov koncept spajanja pjesama s atraktivnim prizorima vodi unaprijed izgubljenu bitku s autentičnim videospotovima koji predstavljaju ikone pop-kulture s kraja 20. stoljeća. A kada se pomisli da bi za par desetljeća netko nešto slično mogao napraviti s opusom Britney Spears i Miley Cyrus, Walking on Sunshine više ne izgleda tako neobavezna i lepršava zabava kakvom bi trebala biti.

WALKING ON SUNSHINE

uloge: Annabel Scholey, Hannah Arterton, Giulio Berutti, Leona Lewis, Katy Brand, Greg Wise

scenarij: Joshua St Johnson

režija: Max Giwa & Dania Pasquini

proizvodnja: Vertigo Films, UK, 2014.

trajanje: 97′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Transformers: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, 2014)

Uvijek je nezahvalno prognozirati budućnost, ali postoje neke stvari koje se mogu smatrati izvjesnima. Tako ima vrlo malo razloga vjerovati da će sunce sljedeći dan izaći na zapadu ili da će sljedeća hrvatska vlada biti bolja od prethodne. S istom takvom preciznošću se još prije nekoliko godina moglo pretpostaviti da će Michael Bay snimiti četvrti nastavak filmske sage o Transformersima, da će on biti skuplji, duži i spektakularniji od trećeg, da će ga kritičari razapeti kao najgore celuloidno gnojivo koje je izašlo iz Hollywooda, ali i da će sam Michael Bay na to obratiti prilično malo pažnje, i to prvenstveno zato što će taj film imati urnebesno uspješne rezultate na kino-blagajnama. Transfomers: Doba izumiranja, dakako, nisu iznevjerili nijedno od tih očekivanja.

Radnja filma započinje nekoliko godina nakon velike bitke na ulicama Chicaga kojom je kulminirao sukob između dvije rase vanzemaljskih robota – čovjekoljubivih Autobota i zlih Decepticona. Iako su tada spasili čovječanstvo, Autobote se počelo kriviti za razaranje i ljudske žrtve, a što je na kraju dovelo do njihovog masovnog progona koji vodi tajna CIA-ina jedinica na čelu s Haroldom Attingerom (Grammer). Sve to se na početku previše ne tiče Cade Yeaghera (Wahlberg), siromašnog izumitelja koji sa Tessom (Peltz), svojom 17-godišnjom kćeri, živi u teksaškoj provinciji. To se, pak, mijenja nakon što se ispostavi da je kamion koga je nastojao rastaviti radi dijelova zapravo Optimus Prime, glavni Autobot. Dom Yeagherovih odmah potom postaje metom operativaca u crnom koji su toliko nasilni i neuljudni da Yeagher odluči pomoći Optimus Primeu da pobjegne. Ubrzo se otkrije da su Attinger i njegovi ljudi u dosluhu s vanzemaljskim lovcem na ucjene po imenu Lockdown, ali i Joshuom Joycem (Tucci), ambicioznim i arogantnim tajkunom čija tvrtka nastoji stvoriti vlastite robote.

Ako se novi nastavak Transformersa mora opisati s jednom riječi, onda ta riječ mora biti “više”. Bay se trudio da u skoro svemu nadmaši treći nastavak. To se ne odnosi samo na skoro deset posto veći budžet ili veću dužinu samog filma, nego i vremenski raspon radnje. Nakon što je u prethodnom filmu kroz fiktivnu tajnu povijest revizionistički protumačen Hladni rat, novi film ide eksponencijalno daleko u prošlost, pa se intervencijom vanzemaljaca od prije 65 milijuna godina nastoji objasniti nestanak dinosaura. Naravno, to ne znači samo da će se prapovijesna stvorenja pojaviti u prologu filmu, nego da će dobiti i svoju suvremenu inkarnaciju u obliku dinosaura-robota koji će, pak, sasvim očekivano, imati važnu ulogu u završnom obračunu. Oni koji filmove vole gledati kroz prizmu statistike će vrlo vjerojatno otkriti i da je Bay četvrti film o Transformersima napunio s više eksplozija i scena destrukcije nego prethodni. 

Bay, dakako, nije u svemu tome odstupao od svoje provjerene, kritičarima tako iritantne, ali komercijalno još uvijek uspješne formule – kadrovi od kojih nijedan ne traje više od par sekundi, odigravanje svih scena u vrijeme sumraka, fetišistički prikaz oružja i “bijesnih” automobila, kao i oskudno odjevene mlade dame. Nije, naravno, pokazao ni previše brige da bi scenarij Ehrena Krugera učinio razumljivim publici, koja će, ukoliko ne bude koncentrirana promašiti neke njegove detalje, iako joj to, kao ni samom Bayu, neće biti previše važno. Bayu se daleko više trudio da gledatelji izbjegnu osjećaj “deja vu”, odnosno da Doba izumiranja izgleda dovoljno različito od prethodnih Transformersa.

Može se reći da je u toj misiji Bay uspio. Prije svega, originalni protagonisti iz franšize su u potpunosti zamijenjeni, te se umjesto iritantnog Shije LaBoeufa kao glavni lik pojavio Mark Wahlberg, koji se doima daleko adekvatniji za ovakvu vrstu filmova. Mlada Nicole Peltz, koju Bay bez previše srama nastoji prikazati sa što manjim količinama tekstila, je mnogo profesionalnija i iskusnija glumica od Rosie Huntington-Whiteley. Neki od karakternih glumaca u epizodnim ulogama se, pak, doimaju prilično raspoloženi, prije svega Stanley Tucci čiji se lik može shvatiti kao svojevrsni Bayov alter ego, ili manijakalna verzija Stevea Jobsa. U scenama gdje nema akcije se, pak, može primijetiti i određene natruhe promjene sveukupnog tona ili Bayove ideološke orijentacije. Dok je u prethodna tri filma šovinistički mahao američkom zastavom i veličao američku vojsku, Bay sada – najvjerojatnije zato što u Bijeloj kući sjedi njemu sve manje simpatični Obama – američki sigurnosni aparat prikazuje kao fašistoidne i korumpirane nasilnike. Najvažnija promjena je, pak, ta da se završni obračun umjesto u SAD sada odigrava u Kini, odnosno Hong Kongu, čiju će impresivnu arhitekturu Bay podvrći na trenutke zanimljivim oblicima destrukcije. Razlog za tu promjenu, međutim, nije bio toliko zbog Bayove novopronađene sinofilije koliko zbog spoznaje producenata da je Kina danas daleko zahvalnije kino-tržište od SAD, te se ta važnost sve više počela odražavati na sadržaj hollywoodskih blockbustera. Tako se ispostavilo da je Baya na promjene u Transformersima natjerala ista ona komercijalna računica radi koje je toliko dugo kritičarima pokazivao srednji prst. Te promjene, međutim, još uvijek nisu takve prirode da bi se značajnije odrazile na kvalitetu Transformersa. Za tako nešto će trebati čekati da se iza ekrana dogode kataklizmički događaji nalik na one koje Bay voli prikazivati u svojim filmovima. 

TRANSFORMERS: DOBA IZUMIRANJA

(TRANSFORMERS: AGE OF EXTINCTION)

uloge: Mark Wahlberg, Stanley Tucci, Kelsey Grammer, Nicola Peltz, Jack Reynor, Sophia Myles, Li Bingbing, Titus Welliver

scenarij: Ehren Kruger

režija: Michael Bay

proizvodnja: Paramount/Hasbro, SAD, 2014.

trajanje: 165′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Yves Saint Laurent (2014)

Svjetsko prvenstvo u nogometu ovih dana pruža još jedno podsjećanje na to da neki od najatraktivnijih i najpopularnijih fenomena suvremene svjetske kulture jednostavno ne mogu pronaći svoj adekvatni odraz na ekranima svjetskih kino-dvorana. Nogomet je neupitan kralj među svim sportovima, ali velikih sportskih filmova čije se ime može navesti bez pregledavanja Googlea ili IMDb nema. Najjednostavnije objašnjenje za to jest da nogomet po svojoj prirodi nije previše “filmičan”, odnosno da pretvaranje zbivanja na nogometnom terenu u atraktivni film zahtijevaju daleko više truda i talenta nego što je obično na raspolaganju filmašima. Ljubitelji nogometa na filmu nisu, pak, jedini koji imaju isti problem. Jedan drugi fenomen svjetske kulture – moda – također nije imao previše sreće sa svjetskim filmašima, bez obzira na to što utjelovljuje ljepotu i luksuz i tako se doima idealnom inspiracijom za jedan tako vizualni medij. Takvo stanje stvari vjerojatno neće previše promijeniti ni francuski biografski film Yves Saint Laurent, posvećen jednom od najvećih imena mode 20. stoljeća. 

Režijski debi glumca Jalila Lesperta, izgleda kao film čijim tvorcima nije nedostajalo ambicije, barem kada su prestižne festivalske i druge nagrade u pitanju. Priča o utjecajnom modnom dizajneru čiji je privatni život bio isto onako živopisan kao i njegove kreacije se, na prvi pogled, izgleda idealnom za osvajanje zlatnih kipića. Zapravo, izgledala je kao toliko dobra prilika da se istovremeno snimao i suparnički projekt pod naslovom Saint Laurent u režiji Bertranda Bonelloa. Yves Saint Laurent, koji je premijeru imao na berlinskom festivalu, u naša je kina došao nešto ranije.

Radnja započinje 1957. godine kada Yves Saint Laurent (Niney), 21-godišnji sin francuskih naseljenika u Alžiru, zahvaljujući svom talentu za modni dizajn dobiva ne samo reputaciju vunderkinda nego i prestižno mjesto glavnog dizajnera u uglednoj modnoj kući koju je stvorio Christian Dior. Status mlade modne zvijezde, međutim, dolazi u pitanje nakon što mu dođe poziv za služenje vojnog roka, koji upravo koincidira s krvavim alžirskim ratom za nezavisnost. Osjećajnom Saint Laurentu, koji prilično teško krije sklonost vlastitom spolu, čak i prilično kratak boravak u vojarni predstavlja traumatično iskustvo koje će dovesti do živčanog sloma, a potom i gubitka posla. Karijeru mu spašava poduzetnik Pierre Bergé (Gallienne) koji s njim započinje dugogodišnju ljubavnu, ali i plodnu poslovnu, vezu. Njih dvojica osnivaju novu modnu kuću koja postaje izuzetno uspješna, pogotovo kada burnih 1960-ih Saint Laurent bude lansirao odjeću koja korespondira novim, oslobađajućim trendovima i društvenim normama. S vremenom, međutim, Saint Laurent počinje trpjeti negativne posljedice vlastitog uspjeha, prije svega kroz sve intenzivniju konzumaciju alkohola, droge i prolazne veze s drugim muškarcima koje ugroze njegov odnos s Bergéom. 

Lespertov film zadovoljava osnovne tehničke kriterije za ovakvu vrst filmova. Čak i bez pretjerano velikog budžeta, prošlost je prilično dojmljivo rekonstruirana kroz kostime, ali i glazbu koja,  mnogo uspješnije nego kod drugih filmskih biografija, prikazuje društvene i druge promjene u tom burnom razdoblju. Najimpresivnijim se, međutim, čini rekonstrukcija samog Saint Laurenta, s kojim tumač naslovne uloge Pierre Niney (našoj publici poznat po romantičnoj komediji Ljubav na francuski način) postiže, po mnogima zastrašujuću, fizičku sličnost. Velika su briga i trud uloženi da se film učini vizualno atraktivnim, bilo da je riječ o kostimima ili manekenkama, koje, pak, iako se to na prvi pogled ne bi moglo očekivati, tumače renomirane profesionalne glumice (među kojima se najviše ističe Kanađanka Charlotte le Bon kao jedna od Saint Laurentovih ranih muza). 

Sve je to, pak, od male koristi jer scenarij, temeljen na biografskoj knjizi Laurence Benaima, nije uspio od Saint Laurentovog života učiniti naročito zanimljivu ili koherentnu narativnu cjelinu. Uzrok problema je najvjerojatnije u tome da su se producenti, kako bi osigurali autentične rekvizite i pomoć francuskog modnog establishmenta, oslonili na, inače politički i na druge načine debelog “potkoženog” Bergéa. To je, kao i činjenica da se kao likovi u filmu pojavljuju stvarni likovi koji, poput Karla Lagerfelda (čiji lik tumači Nikolai Kinski), dan-danas “vedre i oblače” modnim svijetom, značilo da će u Yves Saint Laurentu biti prilično teško pronaći negativca. To u svakom slučaju nije Bergé, koji je prikazan kao siva eminencija modnog imperija i glas razuma koji očajnički svoju ljubav nastoji spasiti od autodestruktivnog ponašanja; usprkos hagiografskom tretmanu, francuski glumac Guillaume Gallienne u toj ulozi uspijeva napraviti prilično posao pa čak i zasjeniti Nineya. 

Još veća mana Yves Saint Laurenta je to što u njemu nema neke naročite drame, odnosno što su svi egzistencijalni i drugi problemi protagonista manje-više riješeni u početnom dijelu priče. Film kasnije ne uspijeva objasniti kako je to Saint Laurent svojim “revolucionarnim” modnim kreacijama 1960-ih “oslobodio žene”; tako je dramatični pariški svibanj 1968. godine tek spomenut kao uzgredna digresija prilikom razuzdanih zabava Saint Laurenta i njegovih prijatelja u luksuznoj vili u Maroku. Radnja se sve do kraja odvija gotovo automatski, prikazujući predvidljivi Saint Laurentov sumrak kroz scene u kojima trijumfi na modnim pistama imaju naličje kroz ultrahedonističku autodestrukciju u crveno osvjetljenim pariškim gay klubovima. S druge strane, nekakvog zanimljivog raspleta nema; najbliže tome je prekid veze s Bergéom koji se odigrao puna tri desetljeća prije Saint Laurentovog povlačenja iz javnosti i smrti koju, pak, film navodi tek rutinskom obaviješću na odjavnoj špici. Zbog svega toga će se gledatelji, čak i oni naviknuti na rutinske nedostatke suvremenih biografskih filmova, osjetiti zakinutima.

YVES SAINT LAURENT

uloge: Pierre Niney, Guillaume Gallienne, Charlotte LeBon, Laura Smet, Marie de Villepin, Xavier Lafitte, Nikolai Kinski

scenarij: Jacques Fieschi, Jalil Lespert, Jeremie Guez & Marie-Pierre Huster

režija: Jalil Lespert

proizvodnja: Universal, Francuska, 2014.

trajanje: 120′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Tko preživi pričat će (A Million Ways to Die in the West, 2014)

Za vestern se desetljećima govori da je mrtav, iako se pod time obično podrazumijeva banalna činjenica da taj žanr jednostavno više nije tako popularan kao što je bio sredinom prošlog stoljeća. A toga je, po svemu sudeći, svjestan i Hollywood, s obzirom da se filmski vesterni danas snimaju prilično rijetko, a kada dođu do ekrana obično daleko češće završe kao promašaji nego kao veliki hitovi. U posljednje vrijeme su kao takvi zlosretni primjeri mogli poslužiti Kauboji i vanzemljaci te Usamljeni osvetnik. Dodatni razlog za hollywoodske producente da se “ohlade” od vesterna bi moglo predstavljati i to da vestern slabo prolazi čak i kroz svoje žanrovske derivate, odnosno kao parodija. Kao jedan od najuvjerljivihih primjera za to bi mogao poslužiti Tko preživi pričat će, najnoviji film Setha MacFarlanea koji se može “pohvaliti” ne samo lošim rezultatima na kino-blagajnama, nego i izuzetno lošim reakcijama od strane kritike.

Radnja filma se događa 1882. godine u Arizoni gdje se protagonist, skromni i nenametljivi uzgajivač ovaca Albert Stark (MacFarlane) sve teže nosi sa teškim životom pionira američkog Zapada, ali i spoznajom da taj život može biti svaki čas prekinut na nasilan i često spektakularno neugodan način. Starkovo nastojanje da to izbjegne po načelu “pametniji popušta”, odnosno izbjegavanje da svakodnevne poslovne i druge nesuglasice riješi uz pomoć revolvera mu je donijelu ne samo reputaciju kukakvice, nego i dovelo do toga da ga ostavi djevojka Louise (Seyfried). Pri tome još veće poniženje Albertu predstavlja to da ga je ona ostavila radi daleko bolje “partije” u liku Foya (Harris), ulickanog šminkera i vlasnika salona za muške brkove. Upravo u trenutku kada se Albert sprema dignuti ruke od svega i pokušati sreću pronaći u San Franciscu, u grad dolazi Anna (Theron), šarmantna djevojka koja se brzo sprijatelji sa Albertom i nauči ga revolveraške vještine. One će Albertu dobro doći ne samo zbog toga što nove eskalacije sukoba sa Foyom, nego i zbog toga što je Anna, zapravo, pobjegla od svog supruga, zloglasnog odmetnika i ubojice Clincha Leatherwooda (Neeson).

Osnovna ideja za Tko preživi pričat će je nastala kada su MacFarlane i njegovi scenaristički partneri Alen Sulkin i Wesley Wild (s kojima je surađivao na svom prethodnom filmu Ted) počeli razgovarati o tome kako je život na Divljem zapadu bio nepodnošljivo težak, odnosno kako bi se od toga mogla napraviti crna komedija. Ta ideja, koja se može pronaći i u doslovnom prijevodu originalnog naslova – Milijun načina za umrijeti na Zapadu – se odrazila i kroz humor koji uglavnom koristi kontrast između nekih tada banalnih, ali neugodnih detalja svakodnevnice Divljeg zapada između suvremene civilizacije čija se dostignuća, uključujući “politički korektni” tretman različitih manjina, danas uzimaju zdravo za gotovo. Neki od tih gegova su smiješni i pokazuju MacFarlaneovu inventivnost,  a možda najbolje kratki vic u kome se neki od ultramodernih fenomena poput “sextinga” pokušavaju dovesti u kontekst komunikacijske tehnologije 19. stoljeća. MacFarlane je, isto kao i kod Teda, svoj film kalibrirao prema cenzorskom rejtingu “R”, pa se uz crni humor – uključujući prikaze bizarnih nesreća zbog kojih ljudi ginu na spektakularno neugodne načine – u Tko preživi pričat će mogu čuti brojne psovke, eksplicitne reference na razne nekonvencionalne seksualne aktivnosti, kao i prikazi raznih tjelesnih tekućina i izlučevina, koje ovaj put nisu isključivo ljudskog podrijetla.  

Takvi sadržaji bi prije jedno desetljeće bili nezamislivi u prosječnoj hollywoodskoj komediji, ali sada sve rjeđe ukazuju na nekakvu subverziju etabliranih kulturnih normi, a sve više na nedostatak talenta da se film napuni sa nekim suvislijim sadržajem. Kod MacFarlanea se to najbolje odražava kroz to da je film umjetno “napumpan” na gotovo dva sata, a za što su najzaslužnije to da se pojedini “štos” reciklira ili razvlači do iznemoglosti. Taj problem još više ističe vrlo dobra fotografija Michaela Barretta (koja na samom početku, bez previše veze s radnjom, gledatelju pruža impresivne prizore Doline spomenike), kao i glazba Joela McNeeleya koja evocira najbolje partiture iz povijesti žanra, ali isto tako i publiku podsjeća koliko je Tko preživi pričat će sadržajno prazan. MacFarlaneov film možda najlošije prolazi u neumitnoj usporedbi s četiri desetljeća starim Brooksovim Vrućim sedlima, filmom koji je dokazao kako se jedan žanr može urnebesno parodirati, a istovremeno mu odati počast. Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.

TKO PREŽIVI PRIČAT ĆE

(A MILLION WAYS TO DIE IN THE WEST)

uloge: Seth MacFarlane, Charlize Theron, Amanda Seyfried, Neil Patrick Harris, Liam Neeson, Giovanni Ribisi, Sarah Silverman

scenarij: Seth MacFarlane, Alen Sulkin, Wesley Wild

režija: Seth MacFarlane

proizvodnja: Universal, SAD, 2014.

trajanje: 116′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Dva lica siječnja (The Two Faces of January, 2014)

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja “copy paste” metodom nastoje postati reinkarancije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “da li je uistinu to to” ili da li je taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. U tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju se to događa početkom 1962. godine u Ateni gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). Sa njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti će Rydal doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebali imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hitchockovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici nego publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove je odlučio prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i portretirati moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac je nešto manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost za hitchcockovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma se doima ne samo kao “deus ex machina” nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali hollywoodski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost boljom, čak i u slučaju žanrovskih klasika, čini to što je prošlost.

DVA LICA SIJEČNJA

(THE TWO FACES OF JANUARY)

uloge: Viggo Mortensen, Kirsten Dunst, Oscar Isaac

scenarij: Hossein Amini

režija: Hossein Amini

proizvodnja: StudioCanal/Working Title, SAD/UK, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow, 2014)

Kreativnost u Hollywoodu je danas na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i hollywoodska adaptacija. 

Radnja filma se događa u bliskoj budućnosti u kojoj se Zemlja postala metom invazije vanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, se priprema velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) je bojnik američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta sa generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da bi u novom pokušaju ne samo preživi  dan, nego i izmijeni ishod bitke.

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je s filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kome je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, se čini nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo je prikazana odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji je izbjegavanje monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje s učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist je također prilično zahvalna sa glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao “remake” Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog vanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, se doima konfuznim i “nabrijenim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos toga, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

NA RUBU BUDUĆNOSTI

(EDGE OF TOMORROW)

uloge: Tom Cruise, Emily Blunt, Bill Paxton, Brendan Gleeson

scenarij: Christopher McQuarrie, Jez Butterworth & John-Henry Butterworth

režija: Doug Liman

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 7/10