Protagonist filma je adolescent ili adolescentica koja se suočava sa velikim opasnostima i izazovima u distopijskom postapokaliptičkom svijetu budućnosti, a pri čemu jedan od katalizatora za pobunu služi novopronađeni osjećaj ljubavi. Taj isti protagonist je svoju prvu inkarnaciju pronašao u bestseler-knjizi za djecu ili omladinu od koje je nastala jednako popularna trilogija ili ciklus knjiga. Zvuči poznato? Ako je vaš odgovor na to pitanje “ne”, najvjerojatnije ste posljednjih nekoliko godina proveli na pustom otoku. Za većinu koja na to pitanje odgovori “da”, Davatelj, novi film koji je došao u naša kina, će izgledati kao pokušaj braće Weinstein da eksploatiraju posljednji kvant trenda koji je donio komercijalne uspjehe tvorcima Igara gladi i Različite.
Dojam, pak, u ovom slučaju vara. Književni predložak – istoimeni roman Lois Lowery – je objavljen 1993. godine, više od jednog desetljeća prije Sumraka, praizvora današnje hollywoodske zlatne koke. Tada, međutim, u Hollywoodu nije bilo previše razumijevanja za ekranizacije omladinskih SF-romana. U to se uvjerio i glumac i producent Jeff Bridges, veliki poklonik originalnog romana čiji su pokušaji da snimi filmsku verziju nisu imali ploda sve dok se Igre gladi nisu pokazale kako je riječ o novoj zlatnoj koki. Davatelj tako, stjecajem okolnosti, u kino-dvorane dolazi nedugo nakon sadržajem sličnog filma Labirint: Nemogući bijeg.
Radnja je smještena u svijet nakon velikog rata u kojem su preživjeli stvoreni naizgled utopijske i idilične zajednice u kojima se nastoji zatrti svaka klica mogućeg sukoba. Njihovim članovima je izbrisano svako sjećanje na prošlost, jezik je “očišćen” od svih problematičnih fraza, emocije se strogo kontroliraju preko medikamenata, a svatko ima detaljno isprogramiran život sa unaprijed određenim funkcijama u društvu. U tu se svrhu održavaju ceremonije poput one na kojoj 18-godišnji Jonas (Thwaites) na svoje veliko iznenađenje dozna da je određen za Primatelja sjećanja, člana zajednice za koga većina strogih ograničenja ne važe. Jonas, naime, ima zadatak od svog prethodnika zvanog Davatelj (Bridges) primiti svojim sugrađanima zabranjene emocije i sjećanja iz predratnih vremena te tako služiti kao savjetnik ukoliko iskrsne situacija s kojom se vođe njegovog svijeta ne mogu nositi. Jonas tako dobije priliku upoznati nove osjećaje, boje, ali i bol i patnju, a što se počne odražavati ne samo kao ljubav prema lijepoj njegovateljici Fioni (Rush) nego i spoznaju da je svijet u kojem živi sazdan na laži i održavan na zločinu. Jonas se zbog toga odlučuje pobuniti i riskirati sve kako bi svojim sugrađanima vratio sjećanja i pokazao istinu.
Davatelj bi se najkraće mogao opisati sa riječima “stara škola”. Tom dojmu ne pomaže samo to da iza njega stoje veterani – australski režiser Phillip Noyce i sam Bridges, koji tumači ulogu originalno namijenjenu njegovom pokojnom ocu Lloydu Bridgesu – nego i zbog toga što se po stilu, scenografiji, kostimima, pa i nekim elementima sadržaja, velikim dijelom oslanja na klasična ostvarenja SF-žanra kao što su Fahrenheit 451 i Loganov bijeg. Na samom početku izgleda prilično osvježavajuće što autori nastoje gledateljima pružiti nešto nalik na ozbiljno promišljanja o dilemama između slobode i sigurnosti, odnosno tankim crtama koje dijele utopije od distopija, a manje pokušaj da se prave “cool” pred današnjim tinejdžerima. Prvi dio filma, u kome se upoznajemo sa budućim svijetom, je fascinantan i zbog toga što se u njemu namjerno ne koriste boje; one će gledateljima, kao i protagonistu postati dostupne tek nakon njegove transformacije, a što je postupak koji dosta podsjeća na danas zaboravljeni Pleasantville. Zanimljivim se, pak, čini angažman Katie Holmes u ulozi majke koja fanatično nastoji provesti stroga pravila govora i ponašanja, a što će cinični promatrači shvatiti kao aluziju na stvarni život i njena iskustva u Scijentološkoj crkvi.
Davatelj se, pak, počinje raspadati u istom trenutku kada se počne raspadati i iluzija svijeta u kojem obitavaju njegovi protagonisti. Iskustva svijetle i mračne prošlosti, koju protagonist nastoji upiti, su gotovo u pravilu vezana za drugu polovicu 20. stoljeća, pa se tako u njima, između ostalog, pojavljuje scena iz vijetnamskog rata, događaja kojeg još uvijek nije preboljela generacija “baby boomera” koja nastavlja vedriti i oblačiti današnjim Hollywoodom. Također u oči sve više upada u to da mladi glumački talenti čija lica predstavljaju film na plakatu – prije svega Australac Thwaites – nije ni do koljena svojim starijim kolegama, bilo da je riječ o Bridgesu, bilo da je riječ o Streep kao glavnoj negativki, čak i kada se potonja baš i nije previše trudila ostaviti nekakav dojam. Još gore izgleda potpuno konfuzna, ali predvidljivo melodramatska završnica koja odaje scenarističko-producentske nedoumice oko toga treba li ostaviti izgovor za eventualni nastavak ili ne. Sudeći po poraznim komercijalnim rezultatima Davatelja, odgovor na to će najvjerojatnije biti negativan. Davatelj će tako završiti kao pravi film snimljen u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.
DAVATELJ
(THE GIVER)
uloge: Brenton Thwaites, Jeff Bridges, Meryl Streep, Odeya Rush, Alexander Skaarsgard, Katie Holmes, Taylor Swift
scenarij: Michael Mitnick & Robert B. Weide
režija: Phillip Noyce
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2014.
trajanje: 113′
OCJENA: 4/10
