RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 2, 2018)

Ono što je u Zlatno doba televizije jednako iritantno kao i u ranijim televizijskim razdobljima jest to da mnogi veliki televizijski projekti na samom početku izgledaju sjajno da bi se vrlo brzo utopili u “sapun” i mediokritetsku žabokrečinu. Vrlo je moguće da će se slična stvar dogoditi s Netflixovim televizijskim ogrankom Marvelovog filmskog univerzuma, čije su serije na početku – Daredevil i Jessica Jones – izgledale kao pravo osvježenje u usporedbi sa sada već izlizanim konfekcijskim kino-proizvodima. Nekoliko godina i spin off serija kasnije, može se reći da su razočaranja bila neumitna, s obzirom da je prilično teško održati toliku razinu kvalitete. To se može reći i za drugu sezonu Jessice Jones, vjerojatno najbolju od svih Netflixovih serija o Marvelovim superjunacima, koja sama po sebi zapravo nije loša, ali koja predstavlja primjetan nazadak u odnosu na prvu sezonu.

Na početku druge sezone je naslovna protagonistica (Krysten Ritter), iako je uspjela pobijediti svog glavnog neprijatelja i mučitelja Kilgravea, u isto onako bijednoj situaciji kao na početku prve sezone. Vječno neraspoložena, prisiljena živjeti u zgradi s alkoholičarima, narkomanima i sirotinjom, te za život zarađivati kao privatni detektiv čiji klijenti predstavljaju dno njujorškog društva, Jessica Jones se još nije riješila teških psiholoških trauma niti prestala bijeg od njih tražiti na dnu boce. Da stvar bude gora, svemu tome je pridodana grižnja savjesti zbog toga što je oduzela nečiji život, i prilično joj slabo zvuče riječi utjehe od strane prijateljice Trish Walker (Rachael Taylor), koja je tvrdi da je njena žrtva dobila što je zaslužila. Na kraju je ipak prisiljena vratiti se radnoj svakodnevnici te je jedan od klijenata navede na trag IGH, tajanstvene organizacije zaslužne za tajne i ilegalne eksperimente zahvaljujući kojima je kao dijete bila dobila superherojske moći. Ona i Trish započnu istragu zbog koje će se Jessica sukobiti sa Alisom (Janet McTeer), tajanstvenom ženom obdarenom nadljudskom snagom, ali i sklonošću ispadima razornog bijesa zbog kojih ubija ljude oko sebe. Taj sukob, pak otkriva, da ona i Jessica dijele ne samo nadljudske moći ili način na koje su stekle, nego i iznenađujuću vezu koja će sve zakomplicirati. U međuvremenu se Trish, dijelom zbog još jedne nesretne ljubavi, ponovno odaje drogi, ali ovaj put na način koji će je dovesti do bolesne ideje da mora steći status superheroja poput Jessice, čija je odvjetnica Jennie Hogarth (Carrie-Ann Moss) suočena s teškom bolešću, ali i mahinacijama partnera iz svoje tvrtke.

Da će drugoj sezoni Jessice Jones biti izuzetno teško nadmašiti prvu bilo je jasno već i zbog toga što se u njoj više nema Kilgravea, koji ne samo što je bio jedan od najmonstruoznijih i najupečatljivijih negativaca u povijesti televiziji, nego je bio lik koji je radnji davao čvrst temelj i fokus. Iako se Kilgrave u jednoj od epizoda nakratko pojavljuje kao vizija/unutarnji glas glavne junakinje – što je u suštini fan service kojeg ljubitelji serije i Davida Tenanta neće zamjeriti – ta praznina nije adekvatno ispunjena, i to ne zbog lika Alise kojeg maestralno glumi Janet McTeer, nego zbog nedostatka scenarističkog fokusa i vještine. Drugoj sezoni fali pravi, prvoklasni negativac, ali je također opterećena nizom podzapleta koje autori serije nisu uspjeli spojiti u jednu čvrstu cjelinu, a također je bilo i problema s tempom, velikim dijelom izazvanim nastojanjem da se sezona razvuče na 13 epizoda u situaciji kada bi njih 10 ili možda čak 8 bilo sasvim dovoljno. Tako prvih nekoliko epizoda izgleda prilično dosadno, da bi se tek negdje na sredini počele događati prave stvari a Jessica Jones sličiti na seriju koja nas je osvojila u prvoj sezoni. Sama završnica je, pak, opterećena melodramatskim obratima od kojih su, neki, pak prilično predvidljivi. Dodatni je problem i u tome što neki od likova nisu dobro razrađeni, odnosno što se prečesto radi potrebe za nastavkom ili kompliciranjem radnje moraju ponašati kao idioti. Upravo zbog toga je najveće razočarenje lik Prycea Chenga (Terry Chen), privatnog detektiva koji predstavlja Jessicinog glavnog profesionalnog suparnika, a za kojeg nije jasno na temelju čega je stvorio takvu elitnu reputaciju.

S druge strane, neki od podzapleta funkcioniraju vrlo dobro, uključivši onaj s Jennie Hogarth, koji se čini pomalo zalutalim u Jessicu Jones, i koji bi mogao funkcionirati kao epizoda samostalne TV-serije ili Marvelovom spin offa, a kojeg spašava izvrsna izvedba Carrie-Ann Moss i prilično inteligentan način na koji se razrješava. Posebne pohvale zaslužuje sedma epizoda u kojoj se po prvi put kroz flashback prikazuje život mlade Jessice i Trish, te jedanaesta epizoda u kojoj se Jessica istovremeno mora boriti s duhovima prošlosti i rješavati neke prilično aktualne probleme u sadašnjosti. Gluma je u pravilu izvrsna, što uključuje Ritter koja sjajno barata s ne baš produhovljenim replikama i elementima radnje, te ih čini svježim. Najimpresivnijom se, međutim, čini Taylor, koja se pobrinula da ono što je u prvoj sezoni bio sporedan u ovoj izgleda kao lik koji bi mogao nadmašiti Jessicu Jones ili, kao što sugerira završna epizoda, možda čak zaradila novu seriju. Uspjeh je utoliko veći što je Trish jedini lik koji je u odnosu na prvu sezonu imao značajnu promjenu, i to promjenu nagore – od simpatičnog side kicka se pretvorio u iritantni narkomanski otpad, ali i nekoga spremnog za monstruozna i neoprostiva djela, ali kojeg će gledatelji svejedno voljeti vidjeti u trećoj sezoni. A možda upravo u tome leži nada za ovu seriju za koju se zna da može itekako bolje.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Westworld (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1

Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.

Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.

U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.

Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The 100 (sezona 3, 2016)

Ostale sezone: 1, 2

Nepunih stotinjak godina nakon što je Zemlju opustošila nuklearna apokalipsa, Clarke Griffin (Eliza Taylor), protagonisticu TV-serije The 100, muči jedan drugi holokaust. Preciznije, onaj u kojem je igrala ključnu ulogu, spasivši svoje drugove, koloniste s orbitalne “Arke”, od toga da posluže kao izvor organa stanovnicima podzemnog bunkera Mount Weather, ali na način koji je izazvao užasnu smrt gomile nedužnih ljudi, žena i djece. Zbog grižnje savjesti se odbija priključiti svojim drugovima u novouspostavljenoj koloniji Arkadija i lunja šumama, gdje se ispostavi da je za njom raspisana nagrada među grounderima, odnosno primitivnim klanovima nastalih od preživjelih nakon kolapsa civilizacije. Na kraju se ispostavi da iza svega stoji Lexa (Alycia Debnam-Carey), “zapovjednica” groundera i bivša Clarkeina saveznica, koja nastoji obnoviti savez svojih klanova s “Nebeskim ljudima”. Za to ima razloga, s obzirom da je ona sama predmetom spletki među suparničkim klanovima. Istovremeno, u Arkadiji će među kolonistima nastati raskol kada Charles Pike (Michael Beach), vođa kolonista s Farmerske postaje koja je bila teško stradala u grounderima, počne zagovarati da se kolonisti, koristeći svoje tehnološko znanje i suvremeno oružje, bezobzirno obračunaju s “divljacima”. No, prava opasnost prijeti od bivšeg orbitalnog kancelara Theloniusa Jahe (Isaiah Washington), koji je postao fanatični sljedbenik A.L.L.I.E. (Erica Cerra), umjetne inteligencije koja je prije stotinjak godina bila izazvala nuklearni rat, a sada želi kontrolirati preživjeli ostatak čovječanstva kroz čipove s virtualnom stvarnošću.

Iako se to na prvi pogled možda i ne bi reklo, treća sezona The 100 je daleko ambicioznija i spektakularnija u odnosu na prethodne dvije. U pitanju nije toliko spektakl, s obzirom na to da je radnja čvrsto smještena na Zemlju, pa nema neke potrebe za bijesnim specijalnim efektima, mada je nastojanje da se stvori “egzotični” svijet groundera i njihovih običaja dao posla scenografima i kostimografima. Ambicioznost treće sezone se ogleda u tome da je svijet koji serija prikazuje postao daleko veći – više nije riječ o šačici preživjelih na orbitalnim postajama, pa niti njihovom sukobu s malobrojnim stanovnicima podzemnog bunkera, nego se gledatelji, slično kao i kolonisti, moraju suočavati s tisućama i tisućama groundera u klanovima povezanih kroz složene, teško dokučive i nestabilne saveze. Zbog svega toga se zaplet sezone odvija kroz nekoliko podzapleta koje će scenaristi ne bez muke uspjeti na kraju spojiti u zaokruženu cjelinu. To će značiti da treća sezona, slično kao i prva, ispočetka testira gledateljsko strpljenje, odnosno da ponekad brojni od tih zapleta sadrže ne baš uvjerljive “šokantne” obrate koji izgledaju najviše motivirani time da zakompliciraju život likovima, odnosno omoguće da sezona završi nakon 16, umjesto 13 ili 8 epizoda.

S druge strane, i scenaristički tim na čelu s tvorcem serije Jasonom Rothenbergom je imao komplikacije s druge strane kamere, i to one koji su značajno utjecali na sadržaj epizoda. Prije svega se to odnosi na angažman dvoje glumaca – Alycije Debnam-Carey i Rickyja Whittlea (koji tumači lik groundera Lincolna) – u drugim televizijskim projektima (Fear the Walking Dead i American Gods), a što je značilo da likovi koje tumače moraju biti likvidirani. U slučaju Lexe je, pak, njena lezbijska veza s Clarke, ali i iznenadni, mada u kontekstu serije gdje i najpopularniji likovi padaju kao snoplje, sasvim uvjerljiv način odlaska izazvao bijesnu reakciju fanova, ali i dežurnih dušobrižnika koji su u tome vidjeli homofobiju. Iako je Rothenberg zbog toga na Twitteru i drugim društvenim mrežama bio izložen prijetnjama smrću, nema sumnje da je ovaj događaj značajno pridonio publicitetu. Sam Rothenberg je bio prisiljen pronaći nekakav način da se iskupi, te je Lexinim fanovima pružio jedan relativno kratak, ali upečatljiv nastup Lexe u uzbudljivom finalu koji će starije gledatelje podsjetiti na jednu sličnu, iako daleko kraću scenu u Milliusovom Conanu barbarinu.

Kad se postave ovako ambiciozni ciljevi, za očekivati je da neće biti u potpunosti ostvareni, pa je treća sezona The 100 daleko od savršenstva. Zapravo, moglo bi se reći da je lošija od druge sezone. Razlog za to je prije svega u na baš najbolje napisanim niti definiranim likovima. To se odnosi na Pikea, koji je prikazan kao jednodimenzionalni negativac, i čije krvave postupke ne baš najuspješnije pokušava objasniti flashback koji se pojavljuje prilično kasno u sezoni. Još lošije stoji situacija s Bellamyjem (Bob Morley) koji iz ne baš previše uvjerljivih razloga odlučuje podržati Pikea u njegovim ratobornim namjerama, iako bi ga iskustva koja je njegov lik bio prošao u prethodne dvije sezone trebala upozoriti da to nije baš najpametnija ideja. Scene u kojima A.L.L.I.E. preko čipova kontrolira koloniste se, pak, doimaju kao pokušaj da se u The 100, makar na posredan način, izađe u susret poklonicima danas izuzetno popularnih filmova o zombijima. Neke od scena nasilja se, pak, doimaju ne toliko neugodnima, koliko pretjeranima, što uključuje razapinjanje na križ ili grad čije su ulice doslovno okupane krvlju. Usprkos svega toga, kao i blagog cliffhangera koji protagonistima za sljedeću sezonu sugerira dodatne komplikacije apokaliptičke prirode, The 100, zahvaljujući dobroj glumi i par dobrih akcijskih scena, gledateljima koji su dovoljno strpljivi pruža zadovoljavajuću razinu zabave.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10