Netflix je veliki dio svoje današnje reputacije izgradio na true crime dokumentarcima. Jedan od svježijih primjera je Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel („Mjesto zločina: Nestanak u hotelu Cecil”) iz 2021. godine. Ono što ovaj dokumentarac čini drukčijim jest gotički ugođaj koji pruža jedna od najozloglašenijih lokacija u Los Angelesu. Hotel Cecil – tužna art-deco zgrada u centru grada – koja je većim dijelom 20. stoljeća bila poprište serijskih ubojstava, samoubojstava i sličnih tragičnih događaja. Ipak, četverodijelna serija redatelja Joea Berlingera (koji figurira kao izvršni producent, kao i u druge dvije serije, uključujući Crime Scene: The Texas Killing Fields), posvećena nestanku kanadske turistice Elise Lam 2013. godine na kraju se pokazuje kao frustrirajuće narativno razvlačenje i eskploatacijski narativ, usprkos neupitno fascinantnoj prirodi misterije.
Serija se oslanja na reputaciju hotela, pretvarajući tužnu povijest zgrade u pozadinu za ono što je u biti vrlo tužan, ali prilično banalan slučaj mlade žene koju je pogodio psihotični ispad. Kada se u predposljednjoj epizodi razotkrije brutalna istina – da se Lam, koja je patila od bipolarnog poremećaja, slučajno utopila u hotelskom spremniku za vodu nakon manične epizode – publika je već bila izložena gotovo tri sata besmislenih teorija zavjere, amaterskih internetskih istraga i nagađanja o natprirodnim događajima.
Berlinger, autor koji je radio daleko bolje true crime dokumentarce, ovdje se odlučio za kvantitetu nauštrb kvalitete. Serija je neupitno predugačka; ono što bi mogao biti napet cjelovečernji dokumentarac je razvučeno na četiri epizode ispunjene ponavljajućim ustaljenim kadrovima hotela izvana i dosadnim dramatizacijama koje ne dodaju ništa. Stječe se dojam da je takva duljina manje kreativni izbor, a više posljedica pritiska streaming platforme za što više minutaže u svrhu bolje rejtinga.
Posebno je neugodan tretman “internetskih detektiva” koji su bili, a neki još jesu, opsjednuti Laminim slučajem. Serija ih u početku prikazuje kao naivne digitalne istražitelje koji otkrivaju skrivene istine, prije nego što postepeno otkriva koliko se njihova opsjednutost spiralno pretvorila u uznemiravanje nedužnih svjedoka i stvaranje neutemeljenih optužbi. No, umjesto da ponudi smislenu refleksiju o toksičnosti žanra true crime kao zabave, dokumentarac koristi isti onaj senzacionalistički pristup koji navodno osuđuje.
Seriju koliko-toliko spašava tehnička kvaliteta. Fotografija pažljivo koristi propadajuće, ali vizualno impresivne lokacije hotela Cecil. Intervjui s bivšim zaposlenicima i stanarima pružaju autentičan uvid u ekosustav hotela. Zbilja je šteta što se Berlinger nije više oslonio na taj materijal, umjesto da pribjegava tabloidnoj eksploataciji.
Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel na kraju ilustrira neke od najgorih aspekata današnjeg true crime buma: autentična intimna tragedija je razvučena izvan svake mjere, upakirana u komemoraciju dostojnu javne katastrofe, a prikazana kao cirkuska atrakcija. Usprkos autorskim pretenzijama na ozbiljnost, teško je pobjeći od neugodnog dojma da su autori profitirali od iste morbidne znatiželje koja je amaterske detektive dovela da seciraju nečiju intimnu psihijatrsku krizu. Kao i mnoge slične serije, vjerovatno bi sve moglo stati u duplo manje vremena. Ovo je propuštena prilika, a na četiri punog sata, i prilično dugačka.
U eri koju se često opisuje kao Zlatno doba televizije, publika je preplavljena kriminalističkim dramama različite kvalitete. Usred te zasićenosti, 1. sezona serije Grešnici ističe se kao jedan od intrigantnijih naslova u žanru, odvajajući se nekonvencionalnim pristupom formuli “tko je to učinio”. Umjesto da postavlja pitanje *tko* je počinio zločin, serija postavlja daleko zanimljivije pitanje: *zašto*? Ova preokrenuta očekivanja, u kombinaciji s izvrsnim glumama i jezivom atmosferom, omogućuju *Grešnicima* da se istaknu u prepunom polju.
Serija je adaptacija romana Die Sünderin (Grešnica) njemačke autorice Petre Hammesfahr iz 1999. godine. Producirao ju je USA Network, a međunarodno je distribuirao Netflix. Adaptacija premješta radnju iz Njemačke u sjeverni dio države New York, što se pokazuje iznimno učinkovitim u prikazivanju potrebne osjećaja izolacije i skrivene tame. Prvotno zamišljena kao samostalna mini-serija, neočekivani kritički i komercijalni uspjeh serije potaknuo je mrežu da proširi koncept u kontinuiranu seriju.
Radnja se usredotočuje na Coru Tannetti (Jessica Biel). Cora se čini kao neupadljiva mlada majka koja vodi miran, bezbrižan život sa svojim suprugom Masonom (Christopher Abbott) i njihovim malim sinom. Tijekom običnog izleta na jezero, Cora neobjašnjivo napada i više puta ubode mladića po imenu Frankie Belmont (Eric Todd), ubijajući ga pred brojnim svjedocima. Čin je besmislen, brutalan i potpuno nekarakterističan za nju – ili se tako čini. Slučaj je dodijeljen detektivu Harryju Ambroseu (Bill Pullman). Za razliku od kolega koji vide očiti slučaj ubojstva, Ambrose postaje opsjednut razumijevanjem Corinih motiva. Njegova istraga postupno otkriva zamršenu mrežu potisnutih sjećanja, vjerskog fundamentalizma i obiteljske traume koja seže u Corino djetinjstvo. Narativna struktura koristi nelinearno pripovijedanje, a fragmentirani flashbackovi polako otkrivaju strašnu istinu o tome što se dogodilo Cori prije mnogo godina u seoskoj kući, uključujući tajanstvenog muškarca i njezinu kronično bolesnu sestru Phoebe (Nadia Alexander). Sporednu glumačku postavu čine Carrie Coon kao Vera, žena povezana s Corinom prošlošću, i Dohn Norwood kao detektiv Dan Leroy, Ambroseov pragmatični kolega koji služi kao kontrast detektivovim nekonvencionalnim metodama.
Uspjeh prve sezone potaknuo je produkciju još tri sezone, emitirane između 2018. i 2021. Svaka sljedeća sezona usvojila je antologijski format, s Ambroseom kao jedinim stalnim likom koji istražuje novi slučaj. Ovaj strukturalni pristup ima značajne sličnosti s originalnom danskom verzijom serije Ubojstvo (Forbrydelsen), koja je također bila usredotočena na jednog detektiva dok se rotira kroz različite misterije. Antologijski model omogućuje kreativnu obnovu uz zadržavanje interesa publike kroz poznatu prisutnost omiljenog protagonista. Pullmanov Ambrose – ekscentričan, proganjan i obuzet gotovo patološkom potrebom da razbije ljude koje susreće – pruža čvrstu sidrenu točku za različite iteracije serije.
Ono što Grešnike čini posebno osebujnima je njihova atomsfera. Unatoč američkom okruženju, serija posjeduje neosporno europsku senzibilnost, evocirajući tradiciju nordijskog noira. Kinematografija preferira prigušene palete i prirodno osvjetljenje, stvarajući vizualnu sumornost koja odražava psihološku tamu narativa. Tempiranje je namjerno umjereno, dajući prednost unutarnjem svijetu likova u odnosu na proceduralni zamah. Prisutan je prožimajući osjećaj egzistencijalne tjeskobe, tajni koje trule ispod naizgled mirnih površina. Okruženje malog grada, s njegovom klaustrofobičnom društvenom dinamikom i institucionalnom samozadovoljnošću, podsjeća na rad skandinavskih autora poput Henninga Mankella i Stiega Larssona. Ova transatlantska estetska fuzija rezultira nečim uistinu jedinstvenim: američkom kriminalističkom dramom koja izgleda kao da je nastala iz fjordova Norveške ili ulica Kopenhagena.
Ako serija ima slabost, ona se povremeno ogleda u oslanjanju na određene melodramatične izmišljotine. Razrješenje Corine misterije, iako emocionalno zadovoljavajuće, zahtijeva donekle velikodušno suspendiranje nevjerice u pogledu mehanike potiskivanja sjećanja i slučajnosti. Međutim, takve kritike djeluju pomalo malodušno kada se usporede s značajnim postignućima serije. Bielina izvedba – sirova, ranjiva i fizički posvećena – donijela joj je zaslužene nominacije za Emmy i Zlatni globus. Pullman, s druge strane, stvara detektiva kakvog nema na televiziji: nespretnog, seksualno nekonvencionalnog i obdarenog čudnim, klimavim integritetom koji postupno otkriva neočekivane dubine.
Netflix je produkcijska kuća i streaming servis koji je veliki dio svoje reputacije izgradio na true crime dokumentarcima. Jedan od posljednjih projekata koji je izazvao pažnju je Crime Scene, ciklus dokumentarnih miniserija iza kojih, između ostalih, kao izvršni producent stoji i nagrađivani autor Joe Berlinger.
Godine 2022. je premijerno prikazan Crime Scene: The Texas Killing Fields, trodijelna miniserija koja predstavlja treću u nizu, i koju je režirala Jessica Dimmock. Radnja se bavi s „Teksaškim poljima smrti”, dijelu autoceste između Houstona i Galvestona koje je došlo na zao glas zbog velikog broja neriješenih ubojstava u posljednjih pedesetak i nešto godina. Serija nastoji razotkriti misterij iza niza zločina koji su desetljećima zaokupljali maštu američke javnosti, fokusirajući se na slučaj četiri mlade žene koje su bile ubijene ili nestale 1980-ih i ranih 1990-ih.
Prve dvije epizode postavljaju priču, upoznajući gledatelje sa žrtvama, svjedocima i osobama koje su na ovaj ili onaj način umiješane ili osobno pogođene sa strašnim događajima. Osobito dojmljiv je Tim Miller, otac jedne od ubijenih djevojaka, koji je desetljeća svog života posvetio traženju pravde nakon što ga je pravosudni i policijski sustav iznevjerio. Izljevi emocija, ali i odlučnost da se posveti svojoj misiji, bilo tražeći pravdu za svoju kći Lauru, bilo kao osnivač organizacije koja pruža pomoć osobama, koje su našle u sličnoj situaciji kao i on, čine neke najpamtljivijih trenutaka u seriji.
Međutim, treća epizoda potpuno kvari dojam. Posljednji dio pokušava dati gledateljima pružiti nekavu finalnu zadovoljštinu fokusirajući se na ubojicu koji je priznao neke od nepovezanih zločina, ali ovaj segment čini se brzim i nezadovoljavajućim. Narativ je prilično konfuzan, a gledatelji na kraju ostaju s više pitanja nego odgovora.
Jedna od prednosti Crime Scene: Texas Killing Fields leži u njenoj sposobnosti da izazove znatiželju putem intervjua i rekonstrukcija dramatiziranih događaja. Dimmockova upotreba arhivske građe, intervjua i povremene dramske rekonstrukcije relativno dobro gledatelje upoznaje s neriješenim ubojstvima.
Međutim, Crime Scene: Texas Killing Fields također pati i od problema s tempom. Dok neke epizode izgledaju predugo, posljednja se čini prebrza, i ostaje dojam da je Dimmock sve mogla napraviti s dvije umjesto tri epizode.
Usprkos prilike da se mračna tema, koja je, između ostalog, 2011. inspirirala igrani film Teksaška polja smrti, obradi na način koji dolikuje, Dimmock u tome nije u potpunosti uspjela. Serija je zanimljiva, ali frustrirajuća i definitivno ne izgleda dobro kada se usporedi s drugim dokumentarcima iz ciklusa Crime Scene.
„Vidjela žaba kako se konj potkiva pa i ona digla nogu.” Ovom bi se poslovicom najbolje mogla opisati odluka streaming servisa Netflix da, prije nego što je njegov fantasy serijal The Witcher došao kraju, isti dobije prednastavak. Za to su poticaj očigledno dali suparnički servisi HBO i Amazon Prime, koji su također lansirali ambiciozne i izuzetno skupe prednastavke temeljene na popularnim fantasy serijalima – u slučaju HBO to je bila Zmajeva kuća, koja predstavlja prednastavak Igre prijestolja, dok je Amazon Prime planira, prema nekim procjenama, utući milijardu dolara na Rings of Power, seriju čija se radnja događa u svijetu Tolkienovog Gospodara prstenova tisućljećima prije događaja prikazanih u romanima i Jacksonovim filmovima. U usporedbi s tim projektima, Netflixov projekt The Witcher: Blood Origin izgleda prilično skroman, jer je riječ o relativno kratkoj četverodijelnoj mini-seriji.
Serija započinje prologom smještenim u doba kada se odvija radnja „pravog” Witchera. Putujući bard Jaskier (Joey Batey) se našao usred oružanog sukoba iz koga ga spašava čarobnica Seanchai (Minnie Driver) koja mu potom kazuje priču o tome kako je došlo do „konjukcije sfera” i kako je stvoren svijet u kojem obitavaju on, Vještac i svi redovni likovi serije. Radnja se potom premješta 1200 godina u prošlost kada na području kasnije poznatom kao Kontinent nije bilo ljudi, te su tamo živjeli patuljci i vilenjaci. Potonji su podijeljeni u tri kraljevstva – Xin’trea, Pryshia i Darwen – koja tisuću godina vode iscrpljujući rat. Kralj Alvithir od Xin’tree (Mark Rowley) je, međutim, konačno uspio postići mirovni sporazum koji će se potvrditi kad se njegova sestra Merwyn (Mirren Mack) uda za kralja Mydira od Prishije. Ona, međutim, nije sretna zbog toga što će u povijest ući kao fusnota te zajedno s xin’treanskim glavnim čarobnjakom Balorom (Lenny Henry) izvede spektakularni puč u kome su uz pomoć čudovišta dovedenih iz drugih svjetova likvidirani ne samo njen brat, nego i dva druga monarha. Merwyn se proglašava caricom, ali je u stvarnosti tek Balorova marioneta. Nešto kasnije se u Eile (Sophia Brown), žena-bard i bivša ratnica u jednoj udaljenoj krčmi sretne s Fjallom (Laurence O’Fuarain) ratnikom iz suparničkog klana. S njime sklapa savez kada se ispostavi da su oboje meta ubojica koje je poslao Balor u nastojanju da likvidira sve veterane koji bi mogli ugroziti bivši režim. Njih dvoje se udruže i kreću u pohod protiv novostvorenog Zlatnog Carstva kojem će se pridružiti učiteljica mačevanja Scian (Michelle Yeoh), orijaški Callan (Huw Novelli), čarobnica Zacare (Lizzie Annis), čarobnjak Syndril (Zach Wyatt) i žena-patuljak Medlof (Francesa Mills).
S radnjom smještenom u daleku prošlost, koja je tek natuknuta u pričama i romanima Andrzeja Sapkowskog i popularnim igrama, *Blood Origin* je dao producentima Declanu De Barri i Lauren Schmidt Hissrich daleko više kreativne slobode. Lauren Schmidt Hissrich je vjerojatno bila sretna što se više ne mora svađati s glavnim glumcem Henryjem Cavillom, koji je kao veliki fan Witchera stalno zanovijetao što se scenarij odmiče od originala. *Blood Origin* je tako stvorio vlastiti svijet, što je bila velika prilika, ali i rizik da se Witcher upropasti isto onako kao što je Lucas prednastavcima torpedirao vlastito djelo u Ratovima zvijezda. Strahovi su se, na žalost, pokazali više nego opravdanima. Kreativni tim je bio orijentiran na „woke” sadržaje i imperativ da likovi budu što raznovrsniji po pitanju rase, spola i seksualne orijentacije. U tome se išlo gotovo do samoparodijske razine, ali je daleko veći problem potpuni nedostatak mašte i inspiracije kada se trebalo izgraditi drevni vilenjački svijet i objasniti kakve veze s ima s Kontinentom u doba Vješca. Iako su gotovo svi likovi u seriji vilenjaci, gotovo ih je nemoguće razlikovati od ljudi, odnosno vilenjaci, koji bi trebali biti drevna, mudra i prosvijećena rasa superiorna ljudima, izgledaju isto onako disfunkcionalno ako ne i više nego krvoločni likovi u Igri prijestolja. I, što je još gore, većina likova se ponašaju kao idioti, ili su loše napisani i postavljeni. Veliki ratnik Fjall tako prije izgleda kao nasilni Viking ili možda čak ork, nego kao vilenjak. Lik Merwyn je još problematičniji, i tu nema pomoći čak ni od škotske glumice Mirren Mack s njenim egzotičnim izgledom. Lik Eile, koji tumači Sophia Brown, je antipatičan čemu pridonosi jako loš izbor pjesama za koje je malo vjerojatno da bi ikome, čak i u tako drevna vremena, omogućili izvor prihoda. Usporedbe s Gospodarom prstenova čine Blood Origin bijednom i jeftinom kopijom, a još gore kada se ova miniserija usporedi s Igrom prijestolja. Umjesto složenih intriga i kompleksnih likova gledatelji će biti prisiljeni gledati hodajuće klišeje, uz pokušaj da se drevno vilenjačko društvo opiše kao oličenje klasnih razlika i represije, ali s daleko manje uvjerljivosti nego ljudski svijet Igre prijestolja. Stječe se dojam da je Blood Origin napravljen na brzinu, s relativno niskim budžetom i ono što bi trebao biti fascinatni set vilenjačke Xin’tree izgleda kao nešto što se može vidjeti u epizodama Zvjezdanih staza: Nove generacije. Iako u seriji ima nekoliko relativno dobrih akcijskih scena, to nije dovoljno da se ikome, pa čak ni najzagriženijim fanovima Witchera, preporuči ovo četverosatno gubljenje vremena.
Kod većine televizijskih serija koje uspiju preživjeti prvu sezonu je pravi trenutak kada se vidi hoće li ona doživjeti uspjeh ili ne u drugoj sezoni. Čak i one serije koje se dokažu svojom kvalitetom obično izgledaju lošije u prvoj sezoni, najčešće zbog toga što njihovi autori pokušavaju pohvatati konce i uspostaviti pravu formulu koja bi se trebala koristiti do kraja. U tome se, čini se, nije izuzetak ni The Witcher, jedna od najambicioznijih Netflixovih serija koja je prije nešto više od tri godine trebala za tu mrežu postići ono što je za HBO bila postigla Igra prijestolja.
Zaplet se i dalje temelji na pričama i romanima poljskog pisca Andrzeja Sapkowskog smještenim u fantastični svijet Kontinenta gdje ljudi koegzistiraju sa vilenjacima, patuljcima i sličnim stvorenjima, ali i čudovištima za čije se uklanjanje brine protagonist Geralt od Rivije (Henry Cavill), „vještac” koji je zahvaljujući mutaciji stekao moći nužne za taj zadatak. Druga sezona se uglavnom temelji na romanu Vilenjačka krv, za razliku od prethodne koja je temeljila na zbirkama priča Posljednja želja i Mač sudbine. Radnja započinje neposredno nakon događaja opisanih u prvoj sezoni, odnosno trenutka kada je Geralt sreo Cirillu od Cintre (Freya Allen), mladu princezu čiji je rodni grad osvojio imperator Nilfgaarda i koja je nakon toga morala bježati. Geralt je za nju sudbinski vezan te ju odlučuje zaštititi i kao najbolja opcija za to se čini dolazak u Kaer Morhen, drevnu utvrdu koja služi kao sjedište „vještaca” koje vodi Geraltov mentor Vesemir (Kim Bodnia). Tamo će „Ciri” odlučiti da i sama postane „vještac” te se podvrći intenzivnoj, napornoj i po život opasnoj obuci. U međuvremenu se za princezu, u čijim venama teče drevna vilenjačka krv, počne zanimati čarobnica Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), drugi čarobnjaci, suparničke države i njihovi vladari, vilenjaci, ali i neka od natprirodnih stvorenja koje ne pripadaju Kontinentu.
Prva stvar koja upada u oči kod druge sezone jest to da je ona manje spektakularna od prve. To je djelomično posljedica problema koje je za vrijeme produkcije izazvala pandemija COVID-19, ali se razlog daleko više može pronaći u tome što je zaplet mnogo čvršći i konkretniji. Kontinent i ostatak univerzuma iz knjiga Sapkowskog je već bio prikazan i objašnjen, pa se ovdje scenaristi mogu više usredotočiti na likove i njihovu interakciju. To, s druge strane, znači da se glumačka postava mora daleko više truditi. To uključuje Henryja Cavilla, glumca poznatog po tome što je prije angažmana bio strastveni poklonik video-igara temeljenih na djelu Sapkowksog. Uloga Geralta mu, naravno, stoji kao sašivena ali je u drugoj sezoni, za razliku od prve gdje je bio cinični plaćenik, njegov lik nešto kompleksniji pa čak i malo ranjiviji. Freya Allen, koja svojim stasom savršeno odgovara naizgled ranjivom liku Ciri, je ovdje pak dobila priliku da se iskaže u scenama koje zahtijevaju fizički napor. The Witcher, kao i u prvoj sezoni, sadrži scene prilično eksplicitnog nasilja, lošeg rječnika i golotinje, ali, romantičnih scena u usporedbi s prvom sezonom nema, i to navodno zbog toga što je na tome inzistirao Cavill (koji je, navodno zbog svađe s producenticom, morao odustati od nastupa u četvrtoj sezoni). Još jedna bitna razlika u odnosu na prvu sezonu je što više nema potrebe za ne-linarnom naracijom koja je u prethodnoj sezoni znala zbunjivati gledatelje. Ovdje su stvari mnogo jasnije i iako se The Witcher čini malo konvencionalnijim, zadržao je razinu kvalitete u novoj sezoni te se budućnost serije, bez obzira na riskantne kadrovske poteze, čini svijetlom.
Sumrak civilizacije se može opisati kao razdoblje u kojem se više energije ulaže u destrukciju nego u stvaranje. Teško se oteti dojmu da živimo u jednom takvom razdoblju, s obzirom na to što se događa s međunarodnim pravom, nacionalnim valutama, kontinentalnim ekonomijama, naizgled banalnim detaljima svakodnevnog života koje su generacije uzimale zdravo za gotovo, a onda i kulturnom baštinom. Tome svoj doprinos u posljednje vrijeme daje i Hollywood, gdje se pod krinkom “progresivizma”, “političke korektnosti” i suočavanja s grijesima prošlosti napadaju temelji američke, zapadne i globalne kulture. Meta tog procesa, koji je stekao odlike nihilističke stihije, je na kraju postao i sam Hollywood. To se može vidjeti u načinu na koji je tretirao jednu od svojih najvećih ikona u Blonde, biografskom filmu Andrewa Dominika koji je nedavno postao jedno od najkontroverznijih filmskih naslova u posljednje vrijeme, ali isto tako jedan od najneugodnijih za gledanje.
Andrew Dominik je osim režije i napisao scenarij na temelju istoimenog romana feminističke spisateljice Joyce Carol Oates, poznatog po tome što je nastojao dati fiktivan prikaz života znamenite glumice i seks simbola Marilyn Monroe. Njegov film predstavlja drugu po redu adaptaciju, s obzirom da je 2001. godine bila snimljena televizijska miniserija s Poppy Montgomery u glavnoj ulozi. Dominikov film predstavlja prikaz nekih od najvažnijih događaja u biografiji Marilyn Monroe, od 1933. godine kada mala Norma Jean Baker (Lily Fisher) odrasta u domu svoje alkoholu sklone i mentalno neuravnotežene majke Gladys (Julianne Nicholson). Majka, frustrirana zbog toga što ih je otac ostavio, se iskaljuje na djevojčici i nakon jednog zastrašujućeg incidenta završi u duševnoj bolnici, a Norma Jean ide u sirotište. Desetljeće kasnije sad već odrasla Norma Jean (Anna De Armas) se pokušava probiti u Hollywood kao manekenka i glumica, ali njen savršeni fizički izgled je često izgovor za seksualno iskorištavanje. Jedna takva seansa kod producenta Daryla F. Zanucka (David Warshofsky) joj, međutim, omogući ugovor sa studijom 20th Century Fox na čijim će filmovima izgraditi karijeru pod pseudonimom Marilyn Monroe. Jedini muškarci s kojima ima koliko-toliko zdrav odnos su neobičan par koji čine djeca poznatih glumaca – Charlie “Cass” Chaplin Jr. (Xavier Samuel) i Eddy Robinson (Evan Williams) – s kojima prakticira seks utroje. Kada s jednim od njih zatrudni usred skupe produkcije, studio je prisiljava na pobačaj. Marilyn Monroe pokušava naći sreću s bejzbol superzvijezdom Joe Di Maggiom (Bobby Canavale), ali taj propada zbog toga što tradiciji skloni sportaš ne može smisliti korištenje seksualnih aluzija u njenim filmovima, što dovodi do nasilja i razvoda. Sljedeći muškarac u njenom životu je dramski pisac Arthur Miller (Adrien Brody) koji se, čini, jedini u njoj prepoznaje ozbiljnu glumicu umjesto starlete. Njihov brak propada zbog spontanog pobačaja, nakon čega se Marilyn okreće alkoholu i pilulama. Njenom tragičnom kraju će dodatno kumovati ljubavna veza s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem (Caspar Phillipson).
Andrew Dominiku biografski žanr nije stran, s obzirom da je slavu stekao filmovima kao što su Chopper i (prilično precijenjeni) vestern Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Boba Forda. U slučaju biografije Marilyn Monroe, vjerojatno najprepoznatljivije glumice u povijesti Hollywooda koja je šest desetljeća nakon smrti isto tako slavna kao na vrhuncu karijere, morao se suočiti s time da je njen život služio kao nadahnuće cijelom nizu umjetnika kao što su Andy Warhol i Elton John, odnosno da su detalji njenog života dobro poznati. Stoga je bilo teško na ekran donijeti nešto originalno, pa se Dominik odlučio da naglasak stavi na “najsočnije” detalje koji će biti prikazani na “šokantan” način i učiniti film predmetom kontroverze. Glavna je odluka bila ta da se život Marilyn Monroe prikaže kao manje-više neprestano stradanje, odnosno promovira vrlo popularna teza kako je njen imidž superzvijezde i seks-simbola za kojim su svi muškarci žudjeli, a sve žene htjele biti u stvarnosti bio krinka. Iza “Marilyn” se krila “Norma Jeane”, lijepa, ali izuzetno krhka žena koja je od najranijih dana bila metom zlostavljanja te čija će simbolična i uzaludna potraga za ocem dovesti do još zlostavljanja – fizičkog, psihološkog i seksualnog – u kome sudjeluju gotovo svi, od majke, preko agenata, direktora studija, režisera, njenih muževa i, na kraju, karizmatskog predsjednika. Dominik, kombinirajući fikciju sa stvarnim ličnostima i događajima, reducira Marilyn na žrtvu te nastoji izbjeći da se život slavne glumice pokaže glamuroznim ili barem zanimljivim.
Rezultat je prilično neugodan film koji još neugodnijim čini Dominikov stil, koji kao da posljednjem skeptiku želi utuviti u glavu da gleda “uzvišeno” djelo umjetničke kinematografije. Većina filma je napravljena u crno-bijeloj tehnici, dok su pojedine scene u boji; Dominik također eksperimentira s formatom slike koji skače s 4:3 na 2,35:1, nastojeći, često bez mnogo uspjeha, praviti razliku između Marilynih fantazija i njene žalosne stvarnosti. Dodatni problem je i glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa koja zvuči anakrono i gledatelje podsjeća da je Blonde film iz 2020-ih, a ne pokušaj rekonstrukcije prošlosti.
Jedina osoba koju se u ovom filmu mora pohvaliti je Anna De Armas, kubanska glumica koja je uložila dosta toga u zahtjevnu i prilično nezahvalnu ulogu. De Armas, iako fizički ne sliči na Marilyn, se pobrinula da je što vjernije utjelovi – u pitanju nisu samo frizura i kostimi, nego i šminka, kontaktne leće i čak posebna zubna proteza. De Armas je pažljivo proučavala Marilyn i njene filmove, te je njen prikaz slavne glumice izuzetno uvjerljiv. Za svoj nastup bi mogla očekivati “Oscara”, ali se to čini malo vjerojatnim s obzirom na kontroverze. Mnogi su film napali kao eksploatacijski, odnosno optužili da Marilyn simbolički radi isto ono što joj je radio Hollywood. Razlog je dijelom i u tome što se De Armas u velikom broju scena pojavljuje razodjevena ili potpuno gola, odnosno što njen lik u pojedinim scenama sudjeluje u seksualnim aktivnostima prikazanim na tako eksplicitan način, da je od cenzorskog odbora MPAA dobio najstroži mogući rejting – NC-17. U prošlosti, kada su se takvi filmovi prikazivali u kin-dvoranama, to je za film bilo smrtna presuda, ali danas, kada se film distribuira na streaming servisima, i nije toliki problem. Cenzorski kriteriji, doduše, izgledaju uobičajeno neopravdani, s obzirom da se daleko “sočniji” sadržaj mogao vidjeti u HBO-vim i drugim televizijskim serijama posljednjih godina. Dominik se, na kraju, pobrinuo da se sav taj sadržaj prikaže na nimalo erotičan način, čineći *Blonde* gubljenjem vremena čak i za onaj dio publike koji je ovaj precijenjeni film htio gledati zbog onoga što je nekoć davno bilo “zabranjeno voće”. I Marilyn Monroe i publika su zaslužili nešto daleko bolje.
BLONDE
uloge: Anna De Armas, Adrien Brody, Bobby Canavale, Xavier Samuel, Julianne Nicholson
Trendu nordic noira, s kojim se najčešće povezuju švedske i danske TV-serije, se priključila i Finska. Jedan od primjera je i Sorjonen, kriminalistička TV-serija u produkciji finske državne televizije YLE, premijerno prikazana 2016. godine, pri čemu je prva epizoda razbila nacionalne rekorde gledanosti. Sorjonen se potom prikazivala u još nekoliko zemalja prije nego što je postala dostupna na Netflixu, gdje se prikazuje pod engleskim naslovom Bordertown („Pogranični grad”).
Naslovni protagonist je Kai Sorjonen (Ville Virtanen), policijski detektiv koji je zbog izuzetnih deduktivnih sposobnosti i vrhunske memorije izgradio karijeru kao pripadnik Centralne kriminalističke policije u Helsinkiju. Iako se smatra dijelom policijske elite, Sorjonen, koji zbog ponekad ekscentričnih manira odaje dojam blagog autista, se osjeća umoran zbog stalne borbe sa zločinom te se odlučuje više posvetiti obitelji – supruzi Paulini (Matleena Kuusinemi) koja se liječila od raka mozga te tinejdžerskoj kćeri Janini (Olivia Ainali). Nakon što Paulina dobije i prihvati ponudu za posao u Laappenranti, rodnom gradu blizu granice s Rusijom, Sorjonen ishodi premještaj u tamošnju policiju kako bi ostao zajedno s njom. Tamo postaje dio Odjela za teške zločine i otkriva da mali grad, u kome svatko zna svakoga, ne samo da krije brojne mračne tajne nego i da postaje poprište brojnih zločina motiviranih seksualnim perverzijama, korupcijom i trgovinom drogom. Sorjonenu kao pomoć dolazi Lena Jakkola (Anu Sinisalo), bivša agentica ruskog FSB-a čije su metode borbe protiv zločina daleko direktnije i nasilnije, ali koja usprkos toga postaje vrijedan dio njegovog tima, a njena kći Katia (Lenita Susi) Janinina prijateljica.
Prva sezona Sorjonena koristi format karakterističan za britanske kriminalističke serije. Jedanaest epizoda prati pet kriminalističkih slučajeva koji čine zaokružene narativne cjeline, ali istovremeno daju prostora da se razvija okvirni zaplet. Producenti su radnju smjestili u provincijski grad, čija funkcionalna nordijska arhitektura ne odaje dojam neke naročite egzotičnosti, ali zato blizina granice s Rusijom omogućava razne zanimljive podzaplete vezane uz šverc i korupciju. Šume i jezera igraju važnu ulogu u zapletu, i, slično kao i fotografija kojom dominiraju svi tonovi, dosta pridonosi nordic noir atmosferi. Kao i kod brojnih sličnih serija, tamni se tonovi odražavaju i kroz velike količine eksplicitnog i ponekad uznemirujućeg nasilja. Toplinu u seriju donosi prije svega izvrsno napisani i odglumljeni lik glavnog protagonista, kojeg Ville Virtanen prikazuje kao ekscentričnog, ali u suštini dobronamjernog obiteljskog čovjeka. Iako je produkcija izuzetno kvalitetna i likovi dobro kreirani, s vremenom se iskazuju i neki od nedostataka scenarija, prije svega nastojanje da se svaki kriminalistički slučaj razriješi u okviru dvije ili tri epizode, a zbog čega neke od njih završavaju previše naprasno, stvarajući iritantni deus ex machina dojam. S druge strane, scenaristi se također nisu previše pobrinuli objasniti kako bi nekadašnja pripadnica ruske obavještajne agencije mogla tako ekspresno postati pripadnicom elitne policijske jedinice u drugoj državi (iako se mora priznati da to i nije toliko upadalo u oči 2016. godine kao danas). No, bez obzira na te nedostatke, Sorjonen je u suštini kvalitetna serija koja se može
SORJONEN
(BORDERTOWN)
uloge: Ville Virtanen, Matleena Kuusinemi, Anu Sinisalo, Lenita Susi, Kristiina Halttu, Olivia Ainalu, Illka Viili
Kada je Robert Louis Stevenson pisao svoj znameniti pustolovni roman Otok s blagom, za inspiraciju je koristio stvarne događaje iz 18. stoljeća. Crna jedra, TV-serija zamišljena kao njen predstanavak, je otišla korak dalje te fiktivne likove kao što su kapetan Flint i Long John Silver spojila sa stvarnim povijesnim ličnostima. Potonji, kao i događaji u kojima su sudjelovali, su predmet igrano-dokumentarne serije The Lost Pirate Kingdom koja je prošle godine bila emitirana na Netflixu.
Slično kao i Age of Samurai: Battle of Japan, ranija Netflixova serija povijesne tematike, The Lost Pirate Kingdom se sastoji od šest epizoda. U njima se prikazuje relativno kratko, ali prilično fascinatno razdoblje povijesti Kariba koje je također poslužilo kao okvir radnje Crnih jedara. Sve počinje 1715. godine kada je završen Rat za španjolsku baštinu, u kome je Engleska, odnosno Velika Britanija, bila u sukobu sa Španjolsku te gdje su Karibi, dijelom zbog izuzetno unosnih plantaža šećerne trske, a dijelom zbog strateški važnih pomorskih ruta između španjolskog kolonijalnog imperija i matice, bili važno ratište. Velika Britanija se velikim dijelom, umjesto na Kraljevsku mornaricu, oslanjala na gusare, odnosno pomorce koji su u privatnom aranžmanu napadali i pljačkale neprijateljsko brodovlje zadržavajući dio plijena za sebe. Kada je rat završio, veliki dio njih se teško mirio s time da za život mora zarađivati na manje lukrativan način. Potapanje španjolske Srebrne flote u velikom uraganu je potakao mnoge od njih da počnu pljačkaju olupine, a potom, poput kapetana Hornigolda (Sam Callis), krenu u pljačku španjolskih brodova, ovaj put uzimajući sav plijen za sebe. Hornigoldu se priključuje još nekoliko kapetana koji će s vremenom stvoriti bazu u Nassau, gradu na bahamskom otoku New Providence, ali i neformalni sustav vlasti koji će kasniji povjesničari prozvati „piratskom republikom”. Kada pirati krenu pljačkati i britanske brodove, godine 1719. britanska vlada na Bahame šalje ekspediciju na čelu s kapetanom Woodesom Rogersom (Kevin Howarth) čiji je zadatak ponovno uspostaviti kraljevsku vlast i pirateriji konačno stati na kraj.
Kao i mnoge igrano-dokumentarne serije povijesne tematike, The Lost Pirate Kingdom se koristi naracijom – u ovom slučaju od strane uglednog britanskog glumca Dereka Jacobija – koja prati igrane rekonstrukcije najvažnijih događaja, te ih kombinira sa intervjuima sa suvremenim povjesničarima koji im pokušavaju dati kontekst i vlastito tumačenje. Neumitne usporedbe s Crnim jedrima, pak, ukazuju da je ova serija imala daleko manji budžet, pa čak i uz korištenje relativno jeftinog CGI i pozadine nalik na 300, te usporedbe su na štetu ove serije. Nastojanje da se što više uštedi na CGI se vidi i u tome da su mnoge scene u različitim epizodama reciklirane. Istovremeno, glavni likovi, iako su bili prilično zanimljivi, se pokušavaju učiniti mnogo egzotičnijim i „filmskijim” nego što to sugeriraju relativno oskudni povijesni izvori i legende. Tako se, na primjer, ekscentrični izgled Edwarda „Crnobradog” Teacha (James Oliver Wheatley) pokušava objasniti špekulacijama o demenciji izazvanoj sifilisom, a znamenita piratica Anne Bonny (Mia Tomlinson) objašnjava kako ju je na put pomorskog kriminala odvela seksualno zlostavljanje za vrijeme odrastanja. Iako se glumačka postava trudi, sve to izgleda malo previše nategnuto i neuvjerljivo. Slično se može reći i za pokušaj da se piratska republika protumači u skladu s današnjom „woke” ideologijom, odnosno pirate prikaže kao plemenite borce za slobodu, demokraciju i ukidanje ropstva. Najnategnutija je, međutim, teza da je republika u Nassauu poslužila kao uzor za stvaranje Sjedinjenih Američkih Država pola stoljeća kasnije, a koja će vjerojatno izazvati sjetni uzdah kod današnjih američkih libertarijanaca. Serija je prilično naporna za gledanje i može se preporučiti samo onima koji ranije nisu gledali Crna jedra.
THE LOST PIRATE KINGDOM
uloge: James Oliver Wheatley, Sam Callis, Tom Padley, Evan Milton, Kevin Howarth, Mia Tomlinson
scenarij: David McNab & Patrick Dickinson
režija: Stan Griffin, Justin Ricket & Patrick Dickinson
Netflix je svoju hegemoniju u svijetu Internet streaminga uspostavio ne samo zahvaljujući brojnim i razvikanim igranim, nego i dokumentarnim serijama. Među potonjima su, očekivano, najpopularnije bile one iz “true crime” podržanra, pri čemu su one, kao Making a Murderer, gledatelje uspjele privlačiti ne samo raznim šokatnim detaljima svojih zapleta, nego i time da njihov rasplet nije imao konvencionalni happy end, odnosno, barem prema stavu autora, predstavljao veliku nepravdu. Jednu od takvih serija predstavlja Sophie: A Murder in West Cork, koji se u ponudi Netflixa našao prije nekoliko mjeseci.
Radnja serije započinje nedugo pred Božić 1996. godine kada je Golleen, mjestašce na zapadnoj obali Irske postalo poprištem nezapamćenog zločina. Sophie Tuscan du Plantier, francuska televizijska producentica koja je imala običaj odmor provoditi na tamošnjem imanju, pronađena je brutalno pretučena na smrt. S obzirom da su se ubojstva izuzetno rijetko događala u tom mirnom i tihom dijelu Irske, ali i zbog toga što je žrtva bila povezana s vodećim ličnostima francuskog kulturnog i političkog establishmenta, slučaj je izazvao medijsku senzaciju. Među predstavnicima medija koji su pokrivali slučaj našao se i jedan mještanin – Ian Bailey, ekscentrični freelance novinar i samozvani pjesnik rodom iz Engleske. Njegovi članci u kojima je na prilično neobičan način opisivao pokojnicu, ali još više to da je s brojnim informacijama o slučaju raspolagao prije kolega, ali i policije, te dosije osuđivanog nasilnika i sklonost alkoholu, Baileya je učinilo glavnim sumnjivcem. Međutim, lokalna policija nije uspjela naći nikakve čvrste forenzičke dokaze koji bi ga povezali sa zločinom, te je sve ostalo na prilično nepouzdanim izjavama svjedoka koji su se mijenjali godinama. Bailey je tako ostao na slobodi, a pokušaj obitelji ubijene žene da pravdu ishode na francuskom sudu je na kraju doveo do međunarodnog spora.
Slučaj ubojstva Sophie Tuscan du Plantier je tokom četvrt stoljeća bio predmetom nekoliko knjiga, ali i dokumentarnih filmova i TV-serija, uključujući jednu koju je režirao proslavljeni irski režiser Jim Sheridan. Sophie će, vjerojatno zato što je bila producirana i distribuirana od Netflixa, biti najpoznatija i možda najutjecajnija od svih njih. A to sigurno nije nešto što će se svidjeti Ianu Baileyu, s obzirom da su Dowager i njegov produkcijski tim zauzeli čvrst stav da je ekscentrični (i sada već bivši) novinar odgovoran za zločin. Serija, doduše, gledatelje nastoji potaknuti da tog zaključka dođu postupno, i tome u prilog ide trodijelna struktura. U prvoj epizodi se prikazuje Golleen kao mirno mjesto gdje mještani žive u harmoniji sa strancima, te kako je ta harmonija uništena zločinom. Druga epizoda prikazuje kako se Bailey iskristalizirao kao jedini osumnjičenik te kako je lokalna policija nizom propusta dozvolila da ostane na slobodi. Treća epizoda prikazuje dugotrajne i frustrirajuće pokušaje da se kakva-takva pravda pronađe na raznim sudovima. Iako je tema fascinantna te iako je Bailey jednako fascinantna ličnost, Sophie ne uspijeva zadržati pažnju publike, pri čemu je najveći krivac Dowager koji se, u nedostatku čvrstih dokaza na kojima bi mogao temeljiti svoju tezu, previše oslanja na nagađanja, naklapanja i glasine i pri tome se prečesto ponavlja. Nakon tri sata bindžanja, u kojima se stalno spominje policijska nesposobnost uz ignoriranje kompliciranih međunarodnopravnih aspekata. se kao prilično depresivni i frustrirajući zaključak da pravda u ovom slučaju neće biti nikad zadovoljena. Taj zaključak bi mogao biti još depresivniji za gledatelje iz zemalja gdje su zbog korumpiranog i nesposobnog pravosuđa ovakve tragične farse prije pravilo nego izuzetak.
Drevna kineska kletva “Dabogda živio u zanimljivim vremenima” je vjerojatno bila na umu barem nekim Japancima koji su prolazili kroz desetljeća razdoblja Sengoku. Izraz “Sengoku” se prevodi kao “Zaraćene države” iako je Japan sve vrijeme formalno bio jedna država pod vlašću cara. U stvarnosti, carevi su bili ceremonijalne figure, a vlast je u carevo ime vršio vrhovni vojni zapovjednik, odnosno šogun. Problem je bio taj što je od 1467. i vlast šoguna oslabila u odnosu na niz lokalnih velmoža (daimyoa) koji su nedostatak centralne vlasti koristili da prigrabe što više ovlasti, ali i zemlje koja je postala predmetom međusobnih sukoba u kojima su se koristile vlastite vojske samuraja. Takvo je stanje stvari potrajalo, uz povremene predahe, nepunih stoljeće i pol, te kasnije, u neka mirnija vremena, postalo predmetom zanimanja japanskih umjetnika i književnika, uključujući filmaše kao što je Kurosawa čija su najpoznatija ostvarenja poput Sedam samuraja ili Kagemushe radnjom smještena upravo u to razdoblje. Početkom godine je Netflix, pak, emitirao šestodijelnu igrano-dokumentarnu seriju koja je ta “zanimljiva vremena” nastojala ne-japanskim gledateljima predočiti na pristupačan i atraktivan način.
Serija se sastoji od šest epizoda u kojima se uz kombinaciju igrane rekonstrukcije kao i razgovora sa povjesničarima (uglavnom zapadnim, uz jednog Japanca) prikazuje posljednja faza Sengoku razdoblja koja je počela 1551. godine i u kome su trojica gospodara rata, svaki na svoj način, iz različitih motiva i uz različite doze uspjeha, nastojali rascjepkani i zakrvljeni Japan ujediniti pod svojom vlašću. Prvi od njih je Oda Nobunaga (Masayoshi Haneda), opskurni sitni feudalac koji je inovativnim korištenjem vatrenog oružja uspio poraziti brojčano superiorne protivnike, a potom nevjerojatnom okrutnošću počeo uspostavljati vlastitu hegemoniju nad ostatkom zemlje te uspio formalno ukinuti dotadašnji šogunat. Upravo u trenutku kada se činilo da će ostvariti svoj cilj, pao je kao žrtva izdaje jednog od svojih generala. To je pokrenulo novi val krvoprolića iz koga je kao pobjednik izašao Odin vjerni suradnik Toyotomi Ideyoshi (Masami Kosaka), pučanin koji je bio napredovao do generala u vojsci svoga gospodara, a nakon toga uspio i od ostalih velmoža biti formalno priznat kao hegemon. Njegov je uspjeh, međutim, kompromitirala suluda ideja da krene u osvajanje Kine, a što je dovelo do godina krvavog, skupog i neuspjelog ratovanja u Koreji. Iako je nedugo pred smrt povukao vojsku, prestiž njegovog klana je bio načet, a što je iskoristio mnogo strpljiviji i diplomatskim vještinama obdareniji Tokugawa Ieyasu (Hayate Masao) koji će na kraju uspjeti uspostaviti centralnu vlast, odnosno dva i pol stoljeća režima poznatog kao Tokugawin šogunat.
Serija će bez svake sumnje biti zanimljiva gledateljima koji ne znaju mnogo o japanskoj kulturi ili povijesti, ali će s druge strane, izgleda previše “ušminkana” i “holivudizirana” onima koji o Sengoku razdoblju znaju malo više. S tehničke strane je napravljen relativno dobar posao oko rekonstrukcije najznamenitijih (i najkrvavijih) događaja, uz vještu kombinaciju igranih sekvenci i CGI-ja. Gledateljima se likovi, događaji i kontekst pokušavaju predočiti uz pomoć naratora i natpisa na ekranu. *Age of Samurai* inzistira na realizmu, ponekad na pomalo neugodan način, tako da gledatelji imaju priliku vidjeti brojne scene ubijanja, uključujući one čije su žrtve nedužne žene i djeca. S vremenom to sve postaje zamorno i ponavljajuće, i to je možda glavna zamjerka koja se može pronaći ovoj seriji. S druge strane, gledatelji koji sebi mogu priuštiti četiri sata “bindžanja” neće imati previše razloga za nezadovoljstvo s ovom serijom.
Draxblog VI 