RECENZIJA: Travelers (sezone 1-2, 2016-2017)

Ovih dana je mnogo komentara posvećenih 100. obljetnici završetka Prvog svjetskog rata pri čemu mnogi od njihovih autora izražavaju svoje neslaganje s nekim od tada donesenih odluka, smatrajući ih uzrokom svih zala koja su pogodila i još uvijek pogađaju ovaj dio svijeta. Neki od tih “generala poslije bitke” tvrde da se ne samo moralo nego i moglo drukčije, odnosno da bi promijenili povijest da im se pruži prilika. Taj koncept je izuzetno popularan u žanru znanstvene fantastike, bez obzira na raznorazne probleme koje izaziva vremenski paradoks. O tome svjedoči da je mijenjanje povijesti uz pomoć vremenskog putovanja u ovom desetljeću postalo zapletom nekoliko televizijskih serija – od Continuuma, preko 12 majmuna do Netflixove TV-serije Travelers (Putnici).

Radnja je smještena u današnje doba u neimenovanu američku metropolu (koju, po dobrom starom običaju, “glumi” ljubiteljima brojnih serija izuzetno prepoznatljivi kanadski Vancouver). U njega je iz neodređeno daleke, ali očevidno apokaliptične budućnosti poslan jedan od timova vremenskih putnika sa zadatkom da spriječi neimenovanu kataklizmu koja je skoro u potpunosti zbrisala čovječanstvo. Buduća tehnologija nije omogućila neposredno putovanje, nego tek prijenos svijesti u tijela živućih ljudi u prošlosti; pri tome su iz etičkih i drugih razloga namjerno odabrani oni koji su bili predodređeni da umru. Tako Putnik 3468 preuzima tijelo agenta FBI Granta MacLarena (Eric McCormack) neposredno prije nego što je trebao poginuti prilikom rutinske istrage; putnik 3569 preuzima tijelo mentalno zaostale čistačice Marcy Warton (Mackenzie Porter) neposredno prije nego što su je trebale na smrt pretući ulične barabe; putnik 3465 preuzima tijelo afroameričke domaćice Carly Shannon (Nesta Cooper) prije nego što ju je trebao ubiti nasilni partner; putnik 0115 preuzima tijelo srednjoškolca Trevora Holdena (Jared Abrahamson) prije smrti u MMA meču, a putnik 3326 preuzima tijelo ovisnika o heroinu Phillipa Pearsona (Reilly Dorman) prije fatalnog predoziranja. Svi oni preživljavaju i preuzimaju identitete prethodnih “domaćina”, dok istovremeno služe kao vođa, bolničarka, taktičarka, inženjer i povjesničar. Njihov je zadatak raznoraznim manipulacijama i trikova mijenjati povijest na osnovu izuzetno složenih i nedokučivih instrukcija koje im iz budućnosti šalje Direktor, umjetna inteligencija koja je osmislila tzv. Veliki plan. Međutim, pri tome im probleme ne čini samo izuzetno teško prilagođavanje bitno različitom svijetu 21. stoljeća, nego i to da se počinju zbližavati sa prijateljima, obiteljima i kolegama svojih bivših “domaćina”, ali i sukobljavati s drugim vremenskim putnicima čiji su motivi ili vizije budućnosti bitno različiti od njihovih.

Netflix je seriju emitirao u dvije, nekoć “mini”, a dana standardne sezone od po 12 epizoda, koje daju relativno čvrsti narativni okvir, ali također omogućavaju i nešto malo više fleksibilnosti u pojedinim epizodama koje mogu istražiti sporedne podzaplete ili likove. Scenaristi su ispravno zaključili da je budućnost iz koje putnici dolaze najbolje ostaviti neodređenom, odnosno tek dati pojedine natukniice o tome koliko je, zapravo, neugodna. Travelers je najbolja dok se drži tih načela, odnosno dozvoljava publici da sama donese zaključke; onog trenutka kad se pojedini detalji pojavljuju u vizijama putnika, odnosno kada se izrijekom spominju katastrofe koje putnici trebaju spriječiti, serija izgleda prilično slabo. Isto tako, pojedini podzapleti se čine ne baš previše produhovljenim pokušajima da se sa uobičajeno salonsko-ljevičarskih pozicija propovijeda o nekim aktualnim problemima današnjeg svijeta, kao što su populizam, imigracija ili seksualno zlostavljanje. Dojam spašava to što su misije koje poduzimaju putnici ne samo složene, nego i opasne, pa nekad zahtijevaju i borilačke vještine i baratanje vatrenim oružjem, te će zbog toga Travelers u mnogo čemu zadovoljiti ljubitelje akcijskih scena. To posebno dolazi do izražaja u “17 Minutes”, epizodi druge sezone koja predstavlja prilično varijaciju na temu Beskrajnog dana.

Međutim, glavni adut serije je izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka postava, koja je u pravilu tumači ne samo bitno različite, nego i nekoliko verzija jednog te istog lika, pri čemu je možda najveći posao obavila country glazbenica MacKenzie Porter čiji lik prolazi kroz nekoliko transformacija – od mentalno zaostale čistačice do vrhunski stručne medicinskedjelatnice. Eric McCormack, inače jedan od producenata serije, mnogo je bljedunjaviji u ulozi lika koji mora biti stalno raditi pravu stvar bilo kao agent FBI bilo kao vođa tima vremenskih putnika. Jared Abrahamson je mnogo dojmljiviji kao čangrizavi i cinični starac prisiljen da živi u tijelu tinejdžera, dok je Dolman isto tako dobar kao vremenski putnik koji je od svojeg domaćina naslijedio ovisnost o heroinu. S druge strane, Patrick Gilmore je na trenutke iritantan u ulozi Davida Mailera, socijalnog radnika i Marcynog zaštitnika, koji u mnogo čemu predstavlja gotovo parodijsko oličenje svega onoga što bi trebao biti “ispravni” muškarac u politički korektno SJW doba, a čiji odnos s Marcy prečesto skreće u vode jeftine melodrame. Ipak, kad se sve na kraju zbroji i oduzme, Travelers, koji bi uskoro trebali dobiti i treću sezonu, su putovanje na koje se isplati poći.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Expanse (sezone 1-2, 2016-2017)

Zlatno doba televizije nije bilo zlatno za ljubitelje znanstvene fantastike, barem one koji taj  žanr preferiraju u “čistom” obliku, lišenom koketiranja s hororom, fantasyjem ili maskiranim osvetnicima. Da se nešto po tom pitanju promijeni, pobrinuo se SyFy, kanal koji se u neka dobra stara vremena zvao Sci-Fi Channel i producirao Battlestar Galactica, a donedavno kao glavne uzdanice programa imao reality emisije o lovcima na duhove. Serija koja SyFy vraća korijenima, i koja je velikim dijelom među “hardcore” fanovima SF-a izazvala oduševljenje nalik na Galacticu je The Expanse, koja se prikazuje od 2016. godine i koja je dosad uspjela uhvatiti dvije sezone (ne računajući treću, koja bi premijeru trebala imati za nekoliko mjeseci).

Nova SyFyjeva serija ima uistinu impresivan pedigre, s obzirom da se temelji na istoimenoj seriji romana Jamesa S. A. Coreya (pseudonima koje zajedno koriste Daniel Abraham i Ty Franck), a čiji je prvi naslov, Leviathan Wakes (izdan u Hrvatskoj 2013. pod naslovom Buđenje Levijatana) bio nominiran za Hugo, prestižnu nagradu za najbolji SF-roman. Radnja je smještena u 23. stoljeće koje se najkraće može opisati kao po ugodnije od onog prikazanog u Falloutu, a ipak mnogo gore od onog u Zvjezdanim stazama. Čovječanstvo se uspjelo otisnuti sa Zemlje i početi kolonizirati svemir, ali tehnologija nije napredovala dovoljno dobro da omogući međuzvjezdana putovanja, pa je još uvijek ograničeno na solarni sustav. Zemlja se nalazi pod upravom UN-a, Mars je uspio steći nezavisnost, a veliki broj malenih kolonija postoji u asteroidnom pojasu i među Jupiterovim mjesecima. Među njima, najblaže rečeno, nema nekog velikog bratstva i jedinstva; Zemlja ljubomorno nastoji sačuvati hegemoniju nad svojim kolonijama, dok se Mars sa njome nalazi u neobjavljenom hladnom ratu i pretvorio se u militarizirano društvo kako bi u svakom trenutku taj rat postao vrući. Netrpeljivost Zemlje i Marsa je, međutim, ništa prema onome što prema “unutarnjim planetima” osjećaju stanovnici Pojasa, prisiljeni da za račun zemaljskih i marsovskih korporacija u neopisivo teškim uvjetima rade za crkavicu i za čiju se nezavisnost bori OPA (Savez vanjskih planeta), organizacija koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju mafije i IRA-e.

Serija počinje ta zbivanja prati kroz tri naoko nepovezane priče s različitim protagonistima. Joe Miller (Thomas Jane) je policijski detektiv rodom s Pojasa, koji na rodnom Ceresu od svojih korporacijskih bosova dobije zadatak pronaći i roditeljima na Zemlju vratiti Julie Mao (Florence Faivre), tajkunsku kći koja se zbog idealizma odlučila priključiti OPA-i. Jim Holden (Steven Strait) je mladi časnik na tegljaču koji sa Saturna prevozi led za vječno žedne asteroide, te čija će odluka da odgovori na poziv drugog broda u pomoć njega i njegove drugove učiniti metom tajanstvenih napadača, ali i potaknuti na vlastitu istragu koja sugerira mračnu međuplanetarnu zavjeru. Crissjen Avasarala (Shohreh Aghdashloo) je visoka dužnosnica UN-a na Zemlji koju niz zastrašujućih događaja uvjeri da je nekome izuzetno stalo da izazove rat Zemlje s Marsom, te čini sve kako bi to spriječila.

Nakon prve dvije sezone bi se lako moglo zaključiti kako je The Expanse jedan od najambicioznijih televizijskih projekata našeg doba. Tvorci serije Mark Fergus i Hawk Ostby se gotovo uopće ne trude sakriti da im je veliki uzor Igra prijestolja, odnosno da vjerojatno misle da će sa svojom serijom za science fiction učiniti ono što je Igra prijestolja učinila za fantasy. Sličnosti se mogu vidjeti čak i na samom početku, odnosno kroz dojmljivu naslovnu špicu koja gledateljima na samom početku prikazuje mjesta radnje i vodeće igrače. To se može reći i za narativnu strukturu, pogotovo u prvoj sezoni, kada treba vremena da se poslože “kockice”, a glavni likovi se uopće ne sreću i međusobno komuniciraju. Također je sličan problem u tome što se gledateljima mora servirati kakva-takva ekspozicija, odnosno barem osnovne natuknice kakav je budući svijet gdje se odvija radnja; zbog toga je prva sezona u nekim dijelovima pomalo spora, a i lik Avasarale ima nezahvalnu ulogu da drugim likovima objašnjava ono što bi im inače trebalo biti očito.

No, usprkos svega toga, The Expanse bi se teško mogla nazvati nekakvim klonom. Svijet koji prikazuje je bitno drukčiji od onog u Igri, i, naravno, s obzirom da u njemu nema magije, zmajeva i zombija, daleko bliži stvarnom svijetu, odnosno “tvrdoj” znanstvenoj fantastici utemeljenoj gdje je znanost često važnija od fikcije. I dok se u budžetu nije štedjelo na specijalnim efektima, koji izgledaju uistinu dojmljivi, uložen je izuzetan trud da bi se kolonije i svemirski brodovi učinili uvjerljivima čak i u nekim banalnim detaljima. Tako se veliki broj scena odvija u bestežinskom stanju što stvara probleme kako za likove tako i za produkciju koja neke inače banalne aktivnosti mora učiniti neobičnima, a uvjerljivima. Još je impresivniji trud u nastojanju da se prikažu posljedice života na asteroidima, čiji su, žitelji zbog niske gravitacije neuobičajeno visoki, ali su također razvili vlastiti kreolski jezik. Briga o detaljima se može vidjeti i u scenama u kojima Pojasanci i Marsovci završe na Zemlji gdje im je život pod gravitacijom i razinom kisika matičnog planeta nesnosan, te mu se moraju prilagođavati stalnim vježbama i medikamentima.

The Expanse, za razliku od Igre, koja je inspiraciju tražila u srednjovjekovnoj Engleskoj, za političke i diplomatske spletke koristi Hladni rat, pri čemu Zemlja igra ulogu nekadašnjeg Zapadnog bloka, crveni Mars podsjeća na SSSR na vrhuncu moći, dok je Pojas nešto nalik na Treći svijet čiji su žitelji “moneta za potkusurivanje” u nadmetanju dvije supesile, odnosno žrtve kad god to nadmetanje dobije oružanu komponentu. A prilike za to itekako ima, te je The Expanse pun izuzetno mračnih događanja, u kojima ne stradavaju samo obični likovi, nego imamo prilike svjedočiti i apokaliptičnom genocidu. Svemu tome dodatnu dimenziju daje inzistiranje na eksplicitnom nasilju, odnosno vjerni prikazi načina na koji se, obično uz masovno prolijevanje krvi i iznutrica, može izgubiti život u svemiru. Producenti su, međutim, mnogo suzdržaniji kada je u pitanju prikazivanje seksa; najeksplicitniju scenu, koja se, dakako, događa u bestežinskom stanju, su ispucali u prvoj epizodi. Serija, svejedno, izgleda uvjerljiva zbog toga što svemirsku budućnost prikazuje iz “šljakerske” perspektive, gdje se za život zarađuje boravcima u skučenim, prljavim i zamračenim prostorima okruženim hladnim smrtonosnim ništavilom. U tome je prilično slična Scottovom Alienu iz 1979. godine.

Mnogo veći adut serije je izuzetno raznovrsna glumačka ekipa. Među njima je najpoznatije ime Thomas Jane, koji se prilično dobro nosi sa bizarnom frizurom i na trenutke ne baš spretnim scenarijem koji motive njegovog lika ne čini najrazumljivijim. Iranska glumica Shoreh Aghdaashloo, svojedobno nomirana za Oscara, na trenutke izgleda kao da stalno koristi jedan te isti izraz lica, ali je za lik koji se bavi diplomacijom i spletkama to razumljivo. Steven Strait, poznat kao problematični sin iz Magic Cityja, također nije baš najuvjerljiviji kao iskusni svemirski vuk koji se pretvara u borca za pravdu. Njega i seriju, pak, spašavaju njegovi potčinjeni – britanska glumica Dominique Tipper kao inženjerka Naomi Nagata koja mu služi kao savjest; Wes Chatham kao mehaničar Amos zadužen za “mokre poslove” te Cas Anwar kao marsovski pilot Alex.

The Expanse, iako su produkcija, gluma i scenarij na visokoj razini, u pojedinim epizodama ima problema s režijom. To se može vidjeti prije svega u scenama akcije, koje ponekad iritantno prekidaju montažnim rezovima nalik na iritantna “cliffhanger” zatamnjenja u nekadašnjim TV-filmovima. A tu je, dakako, i sklonost da se sezone moraju završiti s iritantnim cliffhangerima. No, kada se sve zbroj i oduzme, The Expanse s trećom sezonom ima itetako manevarskog prostora da riješi neke od tih problema, odnosno da izbjegne sudbinu svojih uzora. Zlatno doba televizije se u The Expanse još nije u potpunosti iskazalo, ali budućnost svejedno izgleda svijetla.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10