RECENZIJA: Dark (sezona 1, 2017)

Jedan od možda najboljih aspekata današnjeg Zlatnog doba televizije jest u tome što taj fenomen više nije prostorno ograničen na Hollywood, odnosno što se kvaliteta igranih televizijskih sadržaja povećala širom svijeta. Danas su tako neke od najpopularnijih, najhvaljenijih i najuspješnijih TV-serija ne-američke produkcije. Tome je kumovalo i to što kulturna razmjena više nije jednosmjerna, pa više nije slučaj da američki studiji prave često besmislene i inferiorne remakeove evropskih proizvoda, nego se i evropski televizijski autori sve više prave vlastite, i često superiorne, verzije originalnih američkih serija. Takav bi se primjer mogao pronaći kod njemačkog scenarističko-režiserskog para koje čine Baran bo Odar i Jantje Friese. Godine 2014. su izazvali izuzetnu pažnju trilerom Who Am I, ali on nije postao međunarodno poznat zato što su nedugo nakon premijere otkupljena autorska prava za nikada snimljeni remake u produkciji Warner Brosa. Tri godine kasnije su Odar i Friese imali mnogo više sreće kada se za njihov ambiciozni projekt – TV-seriju Dark – zainteresirala streamerska kuća Netflix, tada najpoznatija po izuzetno popularnoj TV-seriji Stranger Things. Kada se počela emitirati, Dark je shvaćen kao svojevrsni njemački remake Netflixovog hita, ali se relativno brzo shvatilo da je riječ o nečemu sasvim originalnom.

Radnja prve sezone je smještena u Winden, sumorni njemački gradić okružen mračnom, gustom šumom i čijom ekonomijom dominira kontroverzna nuklearna elektrana. Sve počinje u lipnju 2019. godine kada 43-godišnji Michael Kahnwald (Sebastian Ruch), naoko bez ikakvog razloga, počini samoubojstvo vješanjem i ostavi poruku koja se mora otvoriti 4. studenog. Na taj dan se njegov adolescentski sin Jonas (Louis Hoffman) mora nositi s problemima koje je izazvao taj traumatični događaj, a zbog kojeg je neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj ustanovi. Njegova majka Hannah (Maja Schöne), pak, održava ljubavnu vezu s oženjenim policajcem Ulrichom Nielsenom (Oliver Masucci) koji istražuje slučaj nestalog tinejdžera. Ulrichu taj slučaj budi uspomene na nikad razjašnjene i duboko traumatične događaje iz 1986. godine kada je nestao njegov brat Mads. Kada nekoliko dana kasnije Jonas i njegovi prijatelji odu u šumu tražiti tajno skrovište droge, u blizini tajanstvene špilje misteriozno nestaje Ulrichov 10-godišnji sin Mikkel (Daan Lenard Librez). Izluđeni Ulrich počinje povezivati neke od detalja sa istragom od prije 33 godine te postane uvjeren da je riječ o istom počinitelju. Mikkelov nestanak, pak, koincidira s nekim zastrašujućim i neobjašnjivim fenomenima prilično nalik na one koji su se zbili 1986. godine, a kao ključ misterije se prikazuje špilja za koju se ispostavi da omogućava putovanje kroz vrijeme.

Dark su, osim sa Stranger Things, mnogi kritičari često uspoređivali s Twin Peaksom, vjerojatno potaknuti određenim sličnostima osnovnog zapleta, odnosno detaljima kao što su kriminalistička istraga u gradiću okruženom šumom, punom neobičnih i često disfunkcionalnih likova, ali i misterioznom prisutnošću fenomena koji se ne da racionalno objasniti. Iako te sličnosti uistinu postoje, usporedbe Darka s Twin Peaks u najmanju ruku nisu primjerene, dijelom svega zbog toga što posljednja tri desetljeća nisu bile blagonaklone Lynchovoj kultnoj seriji koja više ne izgleda onako efektno kao što je nekada izgledala, ali najviše zato što će sve neumitne usporedbe ići na štetu američkog televizijskog klasika. Dark, naime, u usporedbi s Twin Peaks izgleda poput najnovijeg modela BMW-a u usporedbi sa zarđalim Trabantom iz sredine prošlog stoljeća.

Mnogima je kod Dark najviše u oko upala atmosfera, odnosno veliki trud autora da opravdaju engleski naziv serije, odnosno “mrak”. Likovi se moraju suočavati sa zastrašujućim i neobjašnjivim događajima, i to okruženi mračnom šumom i nuklearkom za koju, svjesno ili nesvjesno, drže da im prijeti apokalipsa. Ali čak i njihov “normalni” život je obilježen izuzetno sumornom atmosferom kojoj doprinosi to što gotovo stalno pada kiša i kao u Windenu ne može biti sunčanog dana. Njegovi građani su, pak, pogođeni različitim oblicima društvene patologije koji uključuju bračne nevjere, obiteljsko zlostavljanje, alkoholizam, drogu, duševne bolesti, odnosno nedostatak bilo kakve ozbiljne nade u bolje sutra. A i nasilje je u seriji prikazano na izuzetno uznemirujući način, uključujući scene nasilja nad djecom koje bi u nekoj konvencionalnoj angloameričkoj seriji bile nezamislive. Svemu tome važan doprinos daje vrhunska Odarova režija u kojoj je svaki kadar osmišljen i konstruiran do najsitnijeg detalja te izuzetno pažljivo gradi atmosferu, ali i omogućava tečno praćenje izuzetno složene priče koju bi svaki drugi režiser vjerojatno učinio potpuno nerazumljivom.

Međutim, najveći adut Dark je scenarij Jantje Friese koji se ispočetka poigrava sa stereotipovima i ovu seriju čini neobično nalik danas popularnim ostvarenjima nordic noir žanra. Međutim, vrlo brzo se serija žanrovski okreće prema science fictionu, odnosno uvodi motiv vremenskog putovanja. Taj koncept, na kojem je velika većina filmaša lomila zube, je Friese iskoristila na izuzetno dojmljiv i uspješan način. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Winden u ne jednom, nego u tri vremenska razdoblja, odnosno jedne te iste likove u različitim razdobljima tumači nekoliko glumaca. Istovremeno se moralo izuzetno paziti na probleme koje stvara vremensko putovanje, uključujući zloglasni djedov paradoks. Friese i Odar su tu iskoristili ne samo demonstriraju svoju izuzetnu brigu o detaljima, nego i talent da od naizgled nepovezanih podzapleta i likova stvore jednu čvrstu i uvjerljivu cjelinu. Motiv vremenskog putovanja je tako dao priliku da se kroz dijaloge, ali i različite podzaplete, nastoji gledateljima dati poticaj za razmišljanje o nekim dubokim filozofskim pitanjima, uključujući postojanje Boga ili dilemu između predodređenosti i slobodne volje. Zbog svega toga bi se moglo reći da Dark u konceptualnom smislu predstavlja jednu od najbolje osmišljenih, ali i napravljenih serija svih vremena.

Tome je značajan doprinos dala i izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka ekipa, koja je pri svemu tome imala i težak zadatak, s obzirom da su u mnogo slučajeva različiti glumci i glumice morali konzistentno tumačiti jedan te isti lik u nekoliko vremenskih razdoblja. Međutim, sve je to na kraju dobro funkcioniralo. Oni koji vole tražiti dlaku u jajetu će, pak, Darku zamjeriti ne uvijek najefektniji soundtrack, a što uključuje i ne baš naročito kvalitetnu glavnu pjesmu. Ali riječ je o nedostatku koji se na kraju može zanemariti. Ova sezona ostavlja izvrstan dojam čak i tamo gdje mnoge druge serije znaju zakazati – završnici. Ono što bi drugdje izgledalo kao prozirni cliffhanger se ovdje doima posve prirodno. Ako je suditi po prvoj sezoni, Dark usprkos mračnog naslova čeka prilično svijetla budućnost.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Signs (Znaki, sezona 1-2, 2018-2020)

Nordic noir je fenomen za kojeg je bilo jasno da će ga se pokušati eksploatirati i u neskandinavskim zemljama. Neke od njih su pri tome imale prednost, prije svega Poljska, koja zahvaljujući tome što je relativno i mnogoljudna sebi može priuštiti veliko tržište za proizvode kriminalističkog žanra. U posljednjih nekoliko godina se u toj zemlji, fanovima fantasyja otprije poznato kao rodno mjesto Witchera, bilježi bum kriminalističkih romana, a nakon njih su, kao što se moglo očekivati, na red došli i filmovi te, konačno i ono što je danas najpopularniji medij za taj žanr – TV-serije. Jedan od takvih primjera je Znaki (“Znaci”), TV-serija koja se od 2018. godine emitirala na međunarodnoj mreži AXN, da bi danas njene dvije sezone bile dostupne na Netflixu.

Radnja je smještena u Sowie Doly, fiktivni gradić u gorju Sowie, šumovitoj i zabačenoj oblasti na jugozapadu Poljske, u neposrednoj blizini češke granice. Grad je toliko malen da je protagonist, novopostavljeni zapovjednik policijske postaje Michał Trela (Andrzej Konopka), prisiljen smještaj pronaći kao podstanar na imanju u vlasništvu Adriane Nieradke (Helena Sujecka), njemu neposredno potčinjene policajke. Trela, koji je u Sowie Doly došao iz Krakowa praćen glasinama o alkoholičarskoj prošlosti, ubrzo shvaća da naizgled simpatični uspavani gradić krije brojne mračne tajne, uključujući prije nekoliko godina počinjeno, ali nikada riješeno ubojstvo mlade djevojke. Trela se mora suočiti s novim slučajem ubojstva, u kojem je jedan od prvoosumnjičenih nitko drugi do Błażej Nieradki (Michał Czernecki), Adrianin suprug koja je Trela prije toga bio uhvatio in flagranti u preljubu s ubijenom. Međutim, kada se dogodi još jedno ubojstvo, Trela shvaća da je možda riječ o serijskom ubojici. Posao mu, pak, komplicira Nina (Magdalena Żak), kći adolescentica koja se u lokalnoj gimnaziji sprijatelji s Agatom (Helena Englert), “problematičnom” kćeri Antonija Paszkea (Mirosław Kropielnicki), gradonačelnika koji je, pak, do grla upetljan u ne baš najčištije poslove oko izgradnje rudnika koji financiraju “mutni” poslovni ljudi sa strane.

Znaki u svojoj prvoj sezoni odaju dojam da je autorima bila važnija forma od sadržaja, kao i da se nisu pretjerano brinuli o originalnosti. Osnovna premisa odaje utjecaj mnogo poznatijih angloameričkih serija kao što su Twin Peaks ili Broadchurch, ali se to nastoji sakriti s velikim brojem podzapleta, koji prilično teško, i ne uvijek uspješno, funkcioniraju kao nekakva cjelina. Gledatelje će od priče mnogo više privući vješto korištenje atraktivnih planinskih lokacija, koji stvaraju specifičnu atmosferu. Određenu dozu različitosti u odnosu na standardne policijske priče daje korištenje motiva katoličanstva, odnosno vjerske zatucanosti, a koje je dalo priliku da se oko njih sagradi nekoliko zanimljivih likova – vođa lokalnog kulta i navodni iscjelitelj Jonasz (Andrzej Mastalerz), mladi fanatični policajac Sobczyk (Piotr Trojan) i mladi novopostavljeni župnik Śmigielski (Rafał Cieszyński) za koga je odmah jasno da krije mračnu tajnu iz vlastite prošlosti. Iako je zbog velikog broja podzapleta serija prilično komplicirana i lako može zbuniti publiku, sve to funkcionira, a najveće zasluge pripadaju glumačkoj postavi. Andrzej Konopka je vrlo dobar kao policajac koji, usprkos brojnih mana, na kraju balade pokušava uraditi pravu stva. Još je dojmljivija Helena Sujecka kao možda jedini normalni lik u disfunkcionalnoj sredini, a kojeg tumači uz dosta realizma, vješto balansirajući između ženske ranjivosti i zdravoseljačke snage. Prva sezona bi tako mogla dobiti prolaznu, usprkos predvidljivo iritirajućeg cliffhangera.

Druga sezona, pak, odaje da su njeni autori odlučili pokušati nešto novo i “originalno”. I pri tome su, kao što je to često slučaj, pretjerali. Znaki se tako odjendom odljepljuju od “čisto” kriminalističkog žanra i odlaze u vode fantastike, a scenaristi, smatrajući da su u prethodnih osam epizoda dovoljno eksploatirali ruralnu Poljsku kasnih 2010-ih, počinju odlaziti daleko u prošlost, pa su se tako u ovoj seriji našli i Sovjeti, nacisti, leteći tanjuri i naznake o putovanju kroz vrijeme. Sve to, s druge strane, odaje dojam da je nova inspiracija pronađena u njemačkom Darku, ali je rezultat još veći kaos. Problem više nije samo u sadržaju, nego i u formi, pa je tako kao novi motiv ubačena potraga za izgubljenim blagom koji provodi mlada povjesničarka Eliza Konieczna (Ewa Jakubowicz). Njen podzaplet je, pak, prikazan kroz flashbackove i nelinearnu naraciju koja s vremenom postaju sve iritantnija, a na kraju i potpuno konfuzna. Očekivani višestruki cliffhanger na kraju predstavlja oličenje svih melodramatskih klišeja, ali i autorske nesposobnosti da gledateljima ponude išta suvislo. Druga sezona je tako gotovo u potpunosti pokvarila dojam o seriji, te će Znaki, ako taj dojam žele spasiti, morati ponuditi nešto nevjerojatno kvalitetno u trećoj sezoni, ako ona uopće ikada bude snimljena.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Room 2806: The Accusation (2020)

2020. godina je bila tako “zanimljiva”, da su mnogi događaji koji bi u prošlim vremenima bili predmetom velikih skandala i vrištanja s naslovnica danas zaboravljeni, a podsjećanje na njih češće umjesto zgražanja izaziva sjetu i pitanja zašto je netko s njima razbijao glavu, pogotovo kada su se “kuhale” daleko ozbiljnije i po većinu čovječanstva opasnije stvari. Tom se dojmu teško oduprijeti čak i kada su u pitanju bili skandali čiji je sadržaj izgledao kao proizvod mašte hollywoodskih scenarista, odnosno školski primjer eksploatacijskog sadržaja. Jedan takav slučaj, koji je uspio u medijsku epruvetu umiješati sve najvažnije sastojke kao što su međunarodna politika, korupcija, seks, spolne, rasne i klasne razlike, prošle je godine postao predmetom francuske dokumentarne mini-serije Room 2806: The Accusation, koja se prikazuje na Netflixu.

Radnja se bavi događajem koji se 14. svibnja 2011. zbio u Sofitelu, elitnom njujorškom hotelu nedugo prije nego što ga je napustio jedan od njegovih redovnih gostiju. Nafisattou Diallo, 32-godišnja gvinejska spremačica je svojim kolegama i hotelskom osiguranju prijavila da ju je gost seksualno napastvovao. Kontaktirana je policija i gost je na njujorškom aerodromu, nedugo prije leta za rodnu Francusku, uhapšen i smješten u pritvor. Kada se otkrilo o kome je riječ, izbio je dotada nezamislivi skandal i medijski cirkus. Optuženik je bio nitko drugi do Dominique Strauss-Kahn, ugledni francuski ekonomist i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda. Strauss-Kahn, koji je na tu dužnost bio došao uz blagoslov Obamine administracije, uživao je reputaciju spasitelja svjetske ekonomije nakon burzovnog kolapsa 2008. godine, a koju je nastojao iskoristiti da na predstojećim predsjedničkim izborima kao kandidat Socijalističke stranke smijeni nepopularnog Sarkozyja. Ti su planovi, međutim, odmah nakon izbijanja skandala pali u vodu te je Strauss-Kahn morao uložiti izutetan trud i potrošiti značajne svote novaca svoje bogate ambiciozne supruge Judith Sinclair da izbjegne zatvor. Na kraju Strauss-Kahnovi odvjetnici uspjeli iskopati dovoljno problematičnih detalja iz Diallne biografije da njeno svjedočenje dovedu u pitanje, te njujorške javne tužitelje natjeraju da nakon mjesec i pol dana odustanu od progona. Strauss-Kahn je, iako osramoćen, nastavio živjeti kao slobodan, uspješan a bogat čovjek, a Diallo je kakvu-takvu pravdu uspjela ishoditi jedino kroz financijsku nagodbu u građanskoj parnici.

Room 2806 je režirao Jalil Laspert, glumac i režiser čije je najpoznatije ostvarenje Yves Saint Laurent, biografski film u kome je, ne baš najuspješnije, prikazao život istoimenog modnog kreatora. U slučaju Dominique Strauss-Kahna je obavio daleko bolji posao, a što se ima najviše zahvaliti formatu višedijelne mini-serije koji omogućava mnogo detaljniji prikaz, kako događaja, tako i njihove pozadine, odnosno biografija njegovih sudionika. Room 2806 se sastoji od četiri epizode, i kroz njih se prikazuju događaji neposredno nakon incidenta, Strauss-Kahnovo pritvaranje, otkriće sličnih “nepodopština” u prošlosti, kao i medijske i pravne manipulacije zahvaljujući kojima je sudski proces kolabirao prije svoga početka. Upravo zbog bogatstva sadržaja Room 2806 je daleko bolje ostvarenje od Dobrodošli u New York, igranog filma na istu temu, a u kojem je Strauss-Kahnov alter ego tumačio Gerard Depardieu. Tome se mora dodati ne samo dublja pozadina, nego i mnogo širi dijapazon perspektiva. Autori događaje rekonstruiraju kroz intervjue s Diallo, zaštitarima, novinarima, policajcima, odvjetnicima i svima upetljanima u slučaj, ali i Strauss-Kahnovim prijateljima, poznancima i suradnicima, pa se tako gledateljima ostavlja da presude da li je možda cijeli slučaj bio pokušaj ucjene ili spretna podmetačina s kojom se Sarkozy riješio svojeg glavnog suparnika. Ono što svemu daje prilično gorak okus su izjave sindikalnih, feminističkih i drugih aktivista koji su slučaj iskoristili za skupljanje jeftinih bodova i koji, ne baš uvjerljivo, tvrde da je poslužio kao začetak MeToo pokreta. U to je, s obzirom da je trebalo čekati godine i promjenu određenih političkih okolnosti na pad Strauss-Kahnu sličnih likova kao Harvey Weinstein i Jeffrey Epstein trebalo čekati godine, malo teško vjerovati. Gorak okus daje i svojevrsni epilog u obliku još jednog procesa, u kome je Strauss-Kahn, očigledno nimalo potaknut da promijeni životni stil, u rodnoj Francuskoj bio optužen za svodništvo, ali se optužbi oslobodio još brže i efikasnije. Room 2806 je vrlo dobar dokumentarac, ali bi bio još bolji da se malo pozabavio i time da je Strauss-Kahn, usprkos svemu, nastavio svoju karijeru kao financijski savjetnik niza vlada u svijetu, pa su, između ostalog, njegov lagodni životni stil financirali porezni obveznici Vučićeve Srbije. No, čak i bez tih detalja Lesperova serija je prilično ozbiljno i za ova vremena više nego korisno podsjećanje na to kakve nam se ličnosti, uz dovoljno medijske manipulacije i medijskog podmazivanja mogu servirati kao spasitelji svijeta, bilo da je riječ o financijskim krizama, političkim potresima ili uz njih vezanim globalnim pandemijama.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tell Me Who I Am (2019)

Jedna od često korištenih, ali najmanje opravdanih izreka je da “život piše romane”. Ideja da bi se, u pravilu banalna, stvarnost mogla natjecati s proizvodima nečije mašte je vrlo često izgovor za nedostatak kreativnih potencijala kod hollywoodskih scenarista. Kada se takvi “zanimljivi” događaji pokušaju predočiti na velikim i malim ekranima, pogotovo u igranoj formi, rezultati su često razočaravajući. Međutim, postoji određeni, iako relativno malen, broj priča koji uistinu izgledaju da su nastali u nečijoj, najčešće bolesnoj, mašti, ali zapravo su stvorene u stvarnom svijetu. Jedna od njih je slučaj Marcusa i Alexa Lewisa, dva engleska blizanca s kojima se britanska javnost upoznala zahvaljujući članku u Timesu 2013. godine, a potom i knjizi Tell Me Who I Am (“Reci mi tko sam”), koja je šest godina kasnije postala temelj za istoimeni dokumentarni film u produkciji Netflixa.

Film na početku prikazuje zbivanja iz perspektive Alexa, koji je godine 1982. vozeći motocikl doživio nesreću čija je posljedica bila gotovo potpuni gubitak. Jedina stvar koje se mogao sjetiti, odnosno jedina ličnost koju je mogao prepoznati, bio je njegov brat Marcus, koji je postao temelj njegovog oporavka. Marcus mu nije samo pomogao da od djeteta koje ne zna ništa ponovno postane odrasli muškarac, nego mu je omogućio da ponovno dobije obitelj, odnosno kroz priče o sretnom djetinjstvu i odrastanju izgradi vlastiti identitet. Alexa nisu previše mučile određene nedosljednosti i slični detalji u Marcusovim kazivanjima, ali je na njih počeo obraćati pažnju tek kada mu je godine 1995. preminula majka. Za razliku od Alexa, koji je bio razumljivo shrvan, kod Marcusa se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Alexu je odgovor na pitanje zašto došao kada su braća raščišćavala obiteljsku kuću te pronašli fotografije i druge predmete koji pokazuju kakvo im je, zapravo, bilo djetinjstvo. Marcus je na kraju priznao da su njegove priče bile izmišljene, i to ne samo zato da bi brata poštedjela jezive istine, nego i njemu samom poslužile kao mehanizam da prevlada traume. Alex je potpunu istinu doznao tek nakon dva desetljeća, a nakon što su obojica i sami postali roditelji, odlučili su o njoj upoznati javnost.

Tell Me Who I Am se u potpunosti temelji na kazivanjima braće, koji služe kao naratori, a režiser Ed Perkins se osim njih oslanja na fotografije, dokumente i par scena igranih rekonstrukcija, uključujući jednu u kojoj je dom Lewisovih prikazan doslovno kao ukleta kuća iz gotičkih horora. Film se odlikuje prilično čvrstom strukturom, odnosno disciplinirano je podijeljen na tri narativna dijela. U prvom dijelu se opisuje Alexov život nakon nesreće i njegovo nastojanje da uz bratovu pomoć doslovno iz ničega, kao “tabula rasa”, obnovi vlastiti identitet. U drugom dijelu se opisuje kako se Marcusova iluzija raspala, odnosno s čime su se braća, zapravo morala nositi u svojem djetinjstvu. U trećem dijelu se prikazuje kako i Alex i Marcus suočavaju s posljedicama Marcusove odluke, odnosno nastoje ponovno izgraditi vlastiti odnos. Taj je dio, možda, najefektiniji od svih, s obzirom da je prilično malo ostvarenja u kojima dva sredovječna muškarca tako eksplicitno pokazuju koliko su još duboki emocionalni ožiljci nečega što se zbilo prije pet desetljeća, odnosno koliko se još uvijek moraju boriti da bi ih prevladali.

Tell Me Who I Am je film koji će onima koji ga pogledaju, bez obzira na prilično neugodnu temu, ostati duboko u sjećanju. Zbog toga se ističe čak i u Netflixovoj današnjoj hiperprodukciji dokumentaraca, bez obzira na što se bavi nečime što se, na prvi pogled, može činiti manje zanimljivim ili mnogo prozaičnijih od problema s kojima nas drugi Netflixovi dokumentarci upoznavaju u ova “zanimljiva” vremena. Iako je Perkins i ostatak produkcijske ekipe obavio vrlo dobar posao, najviše zasluga ipak pripada braći Lewis bez čije hrabrosti i spremnosti da sa svijetom podijele svoje traume ne bi bilo ovako kvalitetnog dokumentarca.

TELL ME WHO I AM

režija: Ed Perkins

proizvodnja: Netflix, UK, 2019.

trajanje: 95 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Silver Spoon (Мажор, sezona 1, 2014)

U zlatnom dobu televizije je, s obzirom na hiperprodukciju i donedavno nezamislivo širok izbor sadržaja, sve teže pronaći policijsku seriju koja ne bi izazivala svojevrsni “deja vu”. To ne znači da se autori tog žanra ne pokušavaju truditi. U tome je u posljednje vrijeme malo tko išao tako daleko kao autori Mažora, ruske TV-serije čiji se naslov najbolje može prevesti kao Zlatni mladić. Serija, započeta 2014. godine, a čiji je početni zaplet svojom idejom bliži parodiji ili latinoameričkoj telenoveli, je uspjela doći do tri snimljene i jedne sezone u planu, a taj je uspjeh došao i do Netflixa koji ju je s engleskim naslovom Silver Spoon odnedavno ponudio međunarodnoj publici.

Naslovni protagonist je Igor Vladimirovič Sokolovski (Pavel Prilučnij), mladi pripadnik moskovske “zlatne mladeži” čiji se život gotovo u potpunosti vrti oko noćnih provoda te koji nema ama baš nikakvih financijskih niti drugih briga. Međutim, s njegovim životnim stilom je sve manje zadovoljan otac, utjecajni oligarh Vladimir Jakovljevič Sokolovski (Aleksandar Djačenko) i to nezadovoljstvo kulminira kada se Igor prilikom noćnog utrkivanja bijesnih automobila zakači s dvojicom policajaca. Incident predstavlja kap koja je prelila čašu te otac odluči sina naučiti lekciju, iskoristivši prethodno dobavljenu diplomu pravnog fakulteta. Igoru je postavljen ultimatum – mora se priključiti policiji i odraditi godinu dana kao detektiv, inače će biti razbaštinjen. Igor prilično nevoljko pristane, a njegove sumnje da u pitanju nije najbolja ideja se potvrde kada prilikom dolaska u postaju otkrije da su njegovi kolege – poručnik Danila “Danja” Koroljov (Denis Švedov) i poručnik Jevgenij “Ženja” Oblasov (Aleksandar Oblasov) – upravo dvojica policajaca s kojima se bio zakačio. Među njima se odmah stvori duboko neprijateljstvo, koje će dodatno potpiriti to da je Koroljov u ljubavnoj vezi s kapetanicom Viktorijom “Vikom” Radionovom (Karina Razumovskaja) te postaje patološki ljubomoran na mladića naviknutog da sve probleme rješava posezanjem u naizgled neiscrpni novčanik. Istražiteljski tim se, međutim, na kraju ipak počne baviti svojim pravim poslom a Igor s vremenom, što iz prkosa, što iz nastojanja da se dokaže ocu, počne pretvarati u koliko-toliko efikasnog policajca. Njegovo profesionalno iskustvo ga također potakne da počne istraživati smrt majke koja je 1990-ih, dok je bio dijete, stradala u sumnjivim okolnostima vezanim uz mutne poslove njegovog oca.

Scenarist Aleksandar Ščerbakov od gledatelja zahtijeva popriličnu suspenziju nevjerice, i to ne samo zbog toga da su u stvarnom svijetu rijetki slučajevi gdje bi bogati i utjecajni očevi razmetne sinove pokušavali disciplinirati trpajući ih u policijske urede. Količina slučajnosti potrebna da bi se protagonistu stvorile komplikacije koje pokušava rješavati, najčešće s ne baš najdojmljivijim rezultatima, je takva da će gledatelj vrlo brzo steći dojam da gleda epizodu sapunice koju autori pokušavaju namjerno produžiti sa što bizarnijim podzapletima i novim likovima. Taj dojam, doduše, djelomično otklanja narativna struktura koja kombinira pojedinačne kriminalističke slučajeve koji se rješavaju po jednoj epizodi sa glavnim zapletom. To je također prilika da u ponekim slučajevima Ščerbakov pokaže i nešto kreativnosti, stvarajući jednokratne ali u nekim slučajevima prilično upečatljive negativce. Osnovni zaplet se, međutim, razvija na način koji ozbiljno kompromitira osnovni koncept zapleta, pretvarajući protagonistovog oca, koji bi trebao biti nekakav sposobni i lukavi “igrač”, u nekoga tko je zanemario važan detalj u planu da disciplinira Igora. Sve to na kraju dovodi do očajno melodramatske i prilično predvidljive završnice koja, naravno, dolazi u obliku iritantnog cliffhangera.

To ne znači da je sve u Mažoru loše. Režija Konstantina Statskog vješto nadilazi budžetska ograničenja i stvara snažan kontrast između bogataškog svijeta kome pripada njegov protagonist i svijeta običnih smrtnika kojem pripadaju njegovi kolege. Gluma je relativno dobra, čak i kada su u pitanju nezahvalne uloge poput protagonista. Pavel Prilučnij se trudi dati što uvjerljiviju transformaciju od bahatog razmaženog derišta do koliko-toliko efikasnog policajca, iako mu scenarist, koji je njegov lik najvećim dijelom učinio antipatičnim, u tome stvorio ozbiljne i često nepremostive prepreke. Ista je stvar sa Denisom Švedovim kao njegovim suparnikom, dok Aleksandar Oblasov nije mogao iskoristiti potencijal svog lika, očigledno zamišljenog kao svojevrsni comic relief. Jedini lik koji bi gledatelji mogli uistinu simpatizirati je Vika, ali nastup Karine Razumovskaje, koja mu prilazi mrtvački ozbiljno bez da se gotovo ijednom nasmiješi u kadru, samo naglašava osnovni problem Mažora. Serija je imala originalnu ideju, ali lošu izvedbu, odnosno autore koji su se bojali da ih zbog korištenja humora publika neće shvatiti ozbiljno.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Highwaymen (2019)

Izraz “Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par, svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967. godine. To ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta. Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The Highwaymen, snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.

The Highwaymen se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve, nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda “na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera. Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta. Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru (Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške vještine. Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi heroje te im nastoji pomoći.

Fuscov originalni scenarij za The Highwayman je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da su upravo oni najbolje od svega u The Highwaymen. Pomalo zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest. Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe, pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The Highwaymen, također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor, odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini filma. The Highwaymen postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz 1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa povijesnim činjenicama. The Highwaymen se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.

THE HIGHWAYMEN

uloge: Kevin Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim Dickens, Thomas Mann, William Sadler

scenarij: Damon Lindelof

režija: John Lee Hancock

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Giri/Haji (2019)

Kada se spoje talenti koje donosi nečija kvaliteta s resursima koje donosi nečija kvantiteta rezultati mogu biti uistinu impresivni. Jedan od primjera bi mogla pružiti suradnja BBC-ja, britanske državne tvrtke koja uživa, iako danas ne toliko opravdani, status najbolje televizije na svijetu, te Netflixa, koja se smatra najpropulzivnijom televizijskom kućom najviše zahvaljujući neumornom štancanju originalnog sadržaja. Njihov najnoviji koprodukcijski proizvod je Giri/Haji, kriminalistička mini-serija koja je nakon premijere na BBC-ju postala globalno dostupna Netflixovm pretplatnicima.

Naslov na japanskom znači “Dužnost/Sramota”, a to su upravo osjećaji između kojih se našao protagonist, detektiv tokijske policije Kenzo Mori (Takehiro Ita) kojega dužnost tjera da na poslu dosljedno sprovodi zakon i pravila službe, a tradicionalne vrijednosti nalažu da krov dijeli s ostarjelim roditeljima, suprugom i buntovnom 16-godišnjom kćeri Taki (Aoi Okuyama). Tamna mrlja u njegovom životu je bio “problematični” mlađi brat Yuto (Yusoke Kubozuka) kojega je prije nekoliko godina uspio izvući iz nevolje, prikrivši dokaze o sudjelovanju u krvavoj pljački kladioničara povezanih s yakuzama. Yuto je nakon toga nestao i smatrao se mrtvim, ali Kenzou dugovi prošlosti dolaze na naplatu nakon ubojstva koje se dogodilo na drugom kraju svijeta. Istaknuti yakuza je ubijen u svojem elitnom londonskom stanu, a što kao reakciju na tokijskim ulicama izazove krvavi rat između zavađenih yakuza obitelji. Kenzovi pretpostavljeni rješenje problema vide da se počinitelj ubojstva privede pravdi, a indicije pokazuju da bi to mogao biti upravo Yuto, te da bi upravo Kenzo mogao to učiniti na najelegantniji i najdiskretniji način. Kenzo je zbog toga poslan u London pod izgovorom pohađanja seminara o forenzičkim tehnikama koje vodi detektivka Scotland Yarda Sarah Weitzman (Kelly Macdonald). Kenzo se ispočetka ne snalazi najbolje u stranom gradu, ali se kao pomoć pojavi Rodney (Will Sharpe), mladi Londončanin japanskog porijekla koji za život zarađuje kao muška prostitutka.

Giri/Haji je napravljen u formatu od 8 epizoda, koji se u posljednje vrijeme pokazao idealnim za projekte ovakvog tipa – komplicirani zaplet je gotovo epske veličine, pri čemu se ima vremena istražiti i iskoristiti brojni podzapleti i likovi, a s druge strane se radnja odvija relativno brzo, uglavnom bez nepotrebnih razvlačenja. Scenarij Joea Bartona, pak, radnju održava tečnom bez obzira što se paralelno događa u Tokiju i Londonu, i što je isprepletana brojnim flahsbackovima koji sežu nekoliko desetljeća unatrag. Ono što se čini osvježavajućim u seriji jest što se jedan od klasičnih motiva policijskih filmova – protagonist prisiljen da se u stranom gradu snalazi kao “riba na suhom” – iskorišten na način da je protagonist pripadnik azijske, čak i ovo globalizacijsko vrijeme “egzotične” kulture i da se “normalna” zapadna sredina promatra iz njegovog stajališta. Barton, međutim, također pokazuje kako se te razlike mogu prebroditi i da pripadnici različitih kultura, svjetonazora i seksualnih orijentacija mogu ne samo surađivati skupa, nego čak postati i svojevrsna privremena obitelj, a za što je najbolja ilustracija scena u kojoj detektivka Weitzman sa svojim novim prijateljima objašnjava tradiciju židovskog Jom kipura. Scenarij uz sve to koristi velike količine crnog humora, odnosno Giri/Haji sadrži niz neobičnih likova, a čak i oni koji su opterećeni klišejima, poput buntovničkog i gotovo tragično neodgovornog derišta Taki, mogu računati da će ih tumačiti prilično raspoloženi članovi glumačke ekipe. Giri/Haji je također bio vrlo dobro režiran, pri čemu tandem koji čine Julian Farino i Ben Chessell koristi brojne prilike da eksperimentira sa stilovima. Tako se koriste tehnike podijeljenog ekrana, za scene flashbackova koristi ekstremni widescreen, a posebno valja pohvaliti animaciju koja prati naraciju likova koji objašnjavaju što im se može dogoditi.

Osam epizoda daje prilike za mnogo zanimljivog i intrigantnog sadržaja, koje su uglavnom korištene, ali isto tako i prilike da na vidjelo izađu neki od nedostataka scenarija. To bi se moglo reći za Bartonovo korištenje brutalnog i prilično eksplicitnog nasilja, kao i sklonost da se likovi eliminiraju bez neke prevelike sentimentalnosti, ali i pretjerano racionalnih motiva za eliminaciju. To u pretposljednoj epizodi stvara jedan od najdramatičnijih i na trenutke prilično uznemirujućih cliffhangera, ali se zato njegovo razrješenje u posljednjoj epizodi pretvara u melodramu, pa čak i crnohumorni deus ex machina koji u posljednjoj epizodi donosi spas dijelu protagonista i koji bi u svakom drugom slučaju savršeno funkcionirao mora biti kompromitiran dodatnim i ne baš uvjerljivim komplikacijama. No, najviše će u oči upasti trenutak kada u ključnoj sceni “normalna” radnja prestaje kako bi se svi protagonisti našli u crno-bijelom filmu gdje izvode baletne točke. Iako “otkačenost” sama po sebi ne bi trebala biti problem, u Giri/Haji se to skretanje u “artsy fartsy” vode, koje inače nema nikakvu svrhu, ne može shvatiti drukčije nego kao snobovsko prenemaganje ili neproduhovljenu samoparodiju. No, usprkos toga, opći dojam za ovu britansku seriju je više nego pozitivan te se možemo nadati da će BBC i Netflix nastaviti plodnu suradnju.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Titans (sezona 1, 2018)

Marvel Comics se itekako može ponositi svojim filmskim univerzumom, koji je, usprkos daleko manje poznatih stripovskih junaka, bez ikakvih problema uspostavio potpunu nadmoć nad filmskim univerzumom suparničke kuće DC Comics. Na malim ekranima je, međutim, sasvim drukčija priča, s obzirom da DC Comics u pravilu bolje stoji od Marvela, čiji je nedavni pokušaj stvaranja televizijskog univerzuma na Netflixu neslavno propao. DC-jevski superherojski junaci su, pak, daleko bolje integrirani u vlastiti univerzum, koji je 2012. godine započeo s TV-serijom Arrow, a gradi se i novi, čija je prva uzdanica TV-serija Titans, koja je premijeru imala u jesen prošle godine, a koja se odnedavno može pogledati na Netflixu.

Tvorci nove serije su prilično poznati – “Oscarom” nagrađeni filmski scenarist Akiva Goldsman, strip-autor Geoff Johns i televizijski producent Greg Berlanti, poznat po nizu uspješnih serija u posljednjih nekoliko godina. Kao osnovnu premisu serije su odlučili iskoristiti tzv. Teen Titans (Tinejdžerske Titane), superherojski tim DC Comicsa koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna juniorska liga u odnosu na Batmana, Supermana, Wonder Woman i ostatak družine. Među njima će široj publici najpoznatiji biti Dick Grayson (Brenton Thwaites) alias Robin, bivši cirkuski zabavljač kojeg je Bruce Wayne alias Batman nakon smrti roditelja usvojio i obučio da mu kao maskirani vigilante pomaže u borbi protiv zločina u Gotham Cityju. Grayson, na početku serije, međutim, taj posao radi na mnogo konvencionalniji način, odnosno kao redovni detektiv u detroitskoj policiji, te je odlučan u tome da svoju karijeru maskiranog osvetnika ostavi iza sebe, uvjeren kako ga je, slično kao i njegovog mentora, učinila previše nasilnim. Stjecajem okolnosti će, međutim, postati upetljan u slučaj Rachel Roth (Teagan Croft), adolescentice koja obdarene natprirodnim i potencijalno destruktivnim moćima, a koju pokušavaju pronaći organizacija s mračnim ciljevima. Ona će, pak, kao pomagača dobiti Garfielda “Gara” Logana (Ryan Potter), tinejdžera koji je u stanju transformirati se u tigra, dok se potrazi za njome priključuje Kory (Anna Diop), tamnoputa žena koja boluje od amnezije i često ulazi u neugodne situacije u kojima mora koristiti svoje destruktivne pirokinetičke sposobnosti.

Kao i Netflixove serije posvećene superherojima, Titans koristi format sezona koji je bliži tzv. ograničenoj seriji, pa tako prva sezona završava nakon 11 epizoda. To, s jedne strane, omogućava nešto manji budžet, malo više fleksibilnosti po pitanju sadržaja i načina vođenja priče, ali također i bolje krije nedostatke koji bi u nekadašnjoj redovnoj sezoni od 20+ epizoda gledateljima daleko prije počeli ići na živce. A nije da ih ovdje nema, što je svatko upoznat s opusom Akive Goldsmana, jednog od vjerojatno najprecijenjenijih hollywoodskih scenarista, mogao i ranije pretpostaviti. Osnovni problem Titansa je, prije svega, konceptualne prirode. Superherojski tim Titana je u originalnom stripovskom izdanju bio zamišljen kao svojevrsna ublažena, adolescentska verzija superheroja čije su životne priče, karakteri i opći ton trebali biti barem nekoliko nijansi vedriji u odnosu na njihove odrasle ekvivalente. Televizijska verzija, međutim, ide u potpuno suprotnom smjeru – opći ton je daleko mračniji u odnosu na Nolanovog Batmana ili Snyderovog Supermana, a što se odražava ne samo kroz doslovno mračnu fotografiju (zbog koje će gledatelji na trenutke imati problema shvatiti što se događa), nego i mračniji i depresivniji sadržaj. To se također odnosi i na “odraslost” Titansa u odnosu na tradicionalne superheroje, a za što je možda najjasniji primjer odluka da se koristi kočijaški rječnik, a koji je čak bio korišten i u promoviranje serije. Mnogo će više u oči, pak, upasti, eksplicitnost nasilja, odnosno različiti i zorno prikazani načini na koji se ljudi u ovom filmu bivaju pretučeni na smrt, zaklani, živi spaljeni ili postaju žrtvama divljih zvijeri. Zbog toga je Titans nakon ove sezone teško shvatiti kao nekakvu “opuštenu” seriju za mlađe poklonike DC Comicsa ili stripova o superherojima.

Sam ton serije možda i ne bi toliko upadao u oči, odnosno predstavljao smetnju da su likovi i njihovi podzapleti dobro zamišljeni. U svemu tome se može prepoznati prilična neujednačenost kvalitete kad su u pitanju pojedinačne epizode. Najbolje su epizode u kojima se kao sporedni likovi pojavljuju superherojski i ljubavni par koji čine Hak Hall alias Hawk (Alan Ritchson) i Dawn Granger alias Dove (Minka Kelly), odnosno epizoda u kojoj maleni dašak svježine donosi gostovanje budućih protagonista spin-off serije Doom Patrol. Ali, takvih je trenutaka premalo, a nominalni protagonisti su bljedunavi poput Robina ili iritantni poput Gara, a priča se, usprkos relativne kratkoće, raspliće presporo. Kreatori serije kao da su toga bili svjesni, pa su posljednju epizodu odlučili začiniti koketiranjem s alternativnim univerzumima, ali je i ovdje serija učinjena nevjerojatno mračnom, da bi sve kulminiralo s “neočekivanim” obratom iza kojeg dolazi još iritantniji cliffhanger. Titans bi možda prije desetak godina mogao biti zanimljiv, ali ljubiteljima superherojskih sadržaja na velikom i malom ekranu danas na raspolaganju stoje daleko brojnije i kvalitetnije alternative.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Metod (The Method/Метод, sezona 1, 2015)

Rusija je velika zemlja čiji su ljudski i materijalni resursi toliki da, čak i uz sve prepreke koje čine ideologija, korupcija ili nesposobnost, prije ili kasnije moraju doći do izražaja. To se odnosi i na rusku filmsku i televizijsku industriju, koja, velikim dijelom zahvaljujući orijaškom domaćem tržištu, posjeduje temelj na kojem može graditi kvalitetnu produkciju. Iako je još rano govoriti o tome hoće li Rusija imati vlastito Zlatno doba televizije, postoje naznake da bi stvari mogle ići u tom smjeru. Za to je najzaslužnija Sreda, produkcijska kompanija koju je osnovao producent Aleksander Cekalo, i koja je nedavno pronašla ono što danas predstavlja Sveti graal za ne-američke tvorce televizijskog sadržaja – ugovor o distribuciji na Netflixu. Zahvaljujući njemu, svjetska je publika dobila priliku da pogleda nekoliko ruskih filmova i TV-serija, među kojima je vjerojatno najpoznatija mini-serija Trocki iz 2017. godine. Dio ekipe iz te serije dvije godine ranije napravio izuzetno hvaljenu kriminalističku seriju Metod čija je prva sezona također dostupna na Netflixu.

Konstantin Habenski, koji je u Trockom glumio istoimenog revolucionarnog vođu, se u Metodu pojavljuje u ulozi protagonista, policijskog majora po imenu Rodion Meglin. Na samom početku serije Meglin uživa reputaciju genijalnog istražitelja, koji posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja motiva i počinitelja najtežih i najsloženijih zločina, odnosno čiji je “metod” pronalaženja zlikovaca toliko dragocjen da su njegovi kolege i pretpostavljeni spremni ignorirati neke njegove manje poželjne karakteristike. S njima će se upoznati Jesenija Steklova (Paulina Andrejeva), djevojka koja nakon završenog studija prava započinje karijeru u kriminalističkoj policiji, motivirana željom da rasvijetli nikad razriješeno ubojstvo majke koje joj je obilježilo dotadašnji život. Nakon što je vidjela Meglina kako u roku od samo nekoliko minuta otkriva počinitelja spektakularnog ubojstva čija je žrtva njena prijateljica, odlučuje postati Meglinova partnerica kako bi naučila njegov “metod”. Nakon što joj otac Andrej Steklov (Vitalij Kiščenko), visoki funkcionar u Ministarstvu pravosuđa i Meglinov dugogodišnji poznanik, prilično nevoljko dozvoli da počne raditi s njim, Jesenija ga počinje pratiti na putovanjima širom Rusije gdje njih dvoje lokalnoj policiji pomažu u hvatanju najokrutnijih, najprepredenijih i najopasnijih serijskih ubojica. Za Meglina se brzo ispostavi kako ne može funkcionirati bez velikih količina alkohola i svakojakih pilula, kao i da je opterećen prilično ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je malo vjerojatno da će živ dočekati mirovinu. Za Jeseniju, međutim, najviše zabrinutosti izaziva Meglinova sklonost da primjenjuje načela “uradi sam” škole kaznenog prava, čak i kad to uključuje hladnokrvne likvidacije. Kada se tome pridoda Meglinovo korištenje mreže bizarnih suradnika koje naziva “naši”, Jesenija zaključi da je razlog njegovih uspjeha u tome što je i on sam sociopat koji razmišlja i ima mračne sklonosti poput ljudi koje lovi.

Metod se, prije svega zbog protagonista, nakon premijere često uspoređivao s Dexterom, iako serija odaje daleko više utjecaja od drugih TV-serija, prije svega Pravog detektiva. Od njega, odnosno od prve sezone, je posuđena narativna struktura u kojoj se zbivanja prikazuju kroz flashbackove, odnosno kroz narativni okvir istrage u kojoj Jesenija, vidno promijenjena nakon niza traumatičnih iskustava, dvojici ne baš najprijateljskije nastrojenih istražitelja opisuje što je sve radila s Meglinom o kojem se sve vrijeme govori u prošlom licu. Prva sezona se sastoji od 16 epizoda i te njeni tvorci, po uzoru na brojne današnje detektivske serije kombiniraju “čvrsti” glavni zaplet karakterističan za mini-serije sa epizodnim proceduralima nalik na konvcencionalne serije poput CSI i Zakona i reda. U ovom potonjem se, međutim, vidi koliko je, zapravo, Metod udaljen od svojih američkih ekvivalenata. To se prije svega odnosi na izuzetnu eksplicitnost sadržaja, koje uključuje ne samo seks, golotinju, nego i nasilje, koje uključuje prilično neugodne i uznemirujuće scene čije su žrtve bespomoćni starci i djeca. Neugodnom dojmu doprinosi i to što se serija, inače snimljena u Nižnjem Novgorodu (gradu koji je za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u nogometu stekao reputaciju najbolje “ispeglanog” domaćina) najvećim dijelom radnjom odvija u ruskoj provinciji koja je, kao u mnogim drugim zemljama, u daleko lošijem stanju u odnosu na dinamične “cool” metropole. Metod tako prikazuje socrealističke stambene i javne zgrade koje nitko nije ozbiljno obnavljao od sovjetskih vremena, odnosno nimalo se ne ustručava prikazivati tamne strane Putinove Rusije, koje uključuju još uvijek nepravladanu korupciju, sveopći moralni gnjilež, socijalne razlike te novcem i političkim vezama “podmazane” moćnike koji sebi mogu priuštiti sudjelovanje u najgnjusnijim zločinama i prljavim rabotama. A serija također sugerira da je Meglin svoj “metod” i njegovu toleranciju od strane pretpostavljenih duguje i tome što je kao mladić sudjelovao u “mokrim poslovima” za sovjetske, ali i post-sovjetske sigurnosne službe. Mnogi od slučajeva koje Meglin i Jesenija istražuju se, pak, temelje na stvarnim ličnostima i događajima, odnosno serijskim ubojicama iz sovjetskog i post-sovjetskog razdoblja čije bi aktivnosti i bodycount izazvale jezu čak i među najprekaljenijim zapadnim poklonicima true crime žanra.

Specifičnost Metoda, odnosno razlika u odnosu na većinu zapadnih serija sličnog tipa, je u tome što je sve epizode potpisao jedan režiser, odnosno Jurij Bikov, prije ove serije poznat kao autor filma Major iz 2013. godine, koji se bavio temom policijske korupcije. Bikov je napravio vrlo dobar posao nastojeći zadržati konzistentan vizualni stil, koji se velikim dijelom temelji na jarkim bojama koje ističu krv, strast i ekscese. Seriji doprinosi i to što je ukotvljena u jasan vremenski okvir od nekoliko mjeseci, te počinje u ljeto, a završava u zimu, odnosno što vanjski ugođaj počinje korespondirati s raspoloženjem protagonistice, odnosno sve mračnijim tonom kako se priča približava svojem po Meglina tragičnom, a inače sasvim predvidljivom i logičnom kraju. Habenski, koji uživa status najboljeg ruskog glumca, je savršen u svojoj ulozi, što se, s druge strane, možda i ne bi moglo reći za Andrejevu koja na trenutke previše izgleda kao “eye candy” da bi je netko mogao ozbiljno shvatiti kao okorjelu policijsku istražiteljicu. Ponekad se teško oteti dojmu da Metod skreće u eksploatacijski sadržaj, odnosno da pruža na trenutke previše “fan servicea” za ciljanu publiku. Ta publika može biti ženskog spola, a o čemu svjedoči to da u Metodu nastupaju dva glumca u ulogama Jesenijih fakultetskih kolega koji su je pratili u policiju i koji se tamo bore za njenu naklonost – Makar Zaporožski kao njen “dobri”, konvencionalni i “štreberski” kolega koji sve nastoji napraviti po pravilima, odnosno Aleksandar Petrov kao “zločesti” plejboj. Oba lika nisu dovoljno razvijena, odnosno lako je zamisliti da su ih scenaristi čuvali za drugu sezonu, ali u tome malo pretjerali. Kada se tome doda pomalo melodramatska i sasvim predvidljiva završnica, koja uključuje obavezni cliffhanger za nastavak (koji bi se trebao na Netflixu pojaviti tijekom ove godine), Metodu je prilično teško dati najviše ocjene. S druge strane, riječ je o ne samo zanimljivoj, nego i dojlmljivoj seriji za koju je prilično lako zamisliti da će dobiti ne-ruske remakeove (uključujući i američki, o kome se prilično šuška), odnosno ruskoj televizijskoj produkciji donijeti ono što je njihovim sudjedima donio nordic noir.

OCJENA: 7/10