RECENZIJA: Fyre (2019)

Moderna tehnologija je u mnogim aspektima svijet učinila boljim, ali se također pokazalo da je bila najefikasnija kada je svijet učinila da izgleda bolje nego što on uistinu jest. Tu možda najbolji primjer daju suvremeni mediji, a od kojih su se u stvaranju “šarenih laža” pokazali još efilasnijima društvene mreže. I pri tome su upravo one postale glavni faktor koji stvar sve dublji jaz kako između različitih društvenih grupa koje je Internet trebao spajati tako i između onoga što jest i onoga što raznorazne grupe zatvorene u svojim internetskim “mjehurima” žele vjerovati. Kad se jednom iluzija sudari sa stvarnošću, rezultati mogu dovesti do tektonskih poremećaja, a za što najbolji primjer pruža 2016. godina, kada se u dva slučaja pokazalo kako elita koja sebe “lajka” po Facebookovima i Twitterima ima malo zajedničko sa plebejskim masama koji odlaze do birališta. Isto tako se moglo vidjeti kako tehnologija koja stvara privid stvarnosti na kraju zna prevariti i one koji se njome žele iskoristiti, odnosno kako su i svakojaki instagramski “influenceri” i PR-ovci itekako sposobni povjerovati u istu onu propagandu koju nastoje prodati javnosti. Jedan takav slučaj, iako s daleko manje drastičnim posljedicama i s daleko manje globalne važnosti, je postao predmetom zapaženog dokumentarca Fyre: The Greatest Party That Never Happened, nastalog u produkciji Netflixa.

Fyre je ime koje je dobio glazbeni festival koji se trebao održati na Bahamima krajem travnja 2017. godine, a na kraju je postao sinomim za najveći fijasko u modernoj povijesti industrije zabave. Razlog za to leži prije svega u agresivnoj i uglavnom uspješnoj promociji koji su izveli njegovi organizatori, prije svega Billy McFaland, mladi direktor tvrtke Fyre Media koja je svojim klijentima, uglavnom onima dubljeg džepa, nudila mogućnost da pomoću web aplikacije, a bez agenata i posrednika, osiguraju angažman glazbenika i drugih celebrityja na vjenčanjima i rođendanskim proslavama. Jedan od tih celebrityja je bio reper Ja Rule koji se McFarlandu priključio kao jedan od suosnivača i promotora tvrtke. Festival, originalno zamišljen kao promocija aplikacije, se počeo promovirati kroz izuzetno vješt marketing, ali i korištenje manekenki kao Bella Haddid i Emily Ratajkowski, a koje su na svoje Instagram profile stavljale snimke napravljene prilikom partijanja na Norman’s Caye, bahamskog otoka koji je originalno trebao biti poprište festivala. Na obećanje lude i nezaboravne zabave na egzotičnoj plaži uz vrhunske izvođače, slasnu bahamsku hranu i kraljevski tretman u luksuznim bungalovima su se navukle na tisuće mladih i, što je najvažnije, bogatih posjetitelja. Iako je i prije samog festivala bilo nekih upozorenja da bi moglo biti problema, ona uglavnom nisu ozbiljno shvaćena niti su posjetitelje uistinu pripremila na ono što ih čeka. A to je bila serija uglavnom neugodnih iznenađenja – od pogrešnog otoka, u posljednji trenutak otkazanih izvođača, preko nikakve organizacije, improviziranih i kišom smočenih šatora za smještaj, nedostatka hrane, tekuće vode, kanalizacije, sigurnosti i svega onoga što se u civiliziranom svijetu uzima zdravo za gotovo. Festival je zbog toga već na samom početku bio otkazan, i nakon što su tisuće izmučenih, razočaranih i bijesnih partijanera vratili svojim domovima slijedile su astronomske tužbe, kaznene prijave i zatvorska kazna za McFarlanda zbog prevare.

Iako je cijela žalosna priča, zahvaljujući društvenim mrežama koji su je pratile u stvarnom vremenu, postala itekako poznata još dok se odigravala, Smithov dokumentarac joj daje prilično zanimljiv narativni okvir. Smith, koji je tokom svoje karijere imao nekoliko zapaženih i hvaljenih dokumentaraca posvećenih aktivističkim pranksterima i wannabe umjetnicima, očigledno je fasciniran jazom između stvarnosti kakva se prikazuje i stvarnosti kakva jest, odnosno različitim razinama i načinima (samo)obmane. Fyre kronološki prikazuje genezu katastrofe. Tako festival na samom početku, očekivano, uopće nije izgledao kao loša ideja. McFarland je prikazan kao šarmantni i energični mladi poduzetnik koji ne samo što vješto koristi dostignuća moderne tehnologije i kulturne trendove, nego uspijeva i suradnike i uposlenike uvjeriti u svoju viziju. Film, koji se velikim dijelom temelji na razgovorima s Fyreovim personalom, pokazuje kako su mnogi od njih sve do posljednjeg trenutka bili uvjereni u uspjeh, odnosno imali najiskrenije namjere da gostima dostave najbolje iskustvo njihovih života. Snimanje propagandnih spotova sa supermodelima je u Smithovom filmu prikazano kao ne samo kao trijumf, nego i remek-djelo propagande. Fyre postupno prikazuje kako se jaz između obećanog i mogućeg počeo nazirati i kako su mnoga sasvim opravdana pitanja ostajala bez odgovora. Iako se trudi biti objektivan, Smithov film odražava prilično simpatija za neke od Fyreovih uposlenika, čije će karijere i reputacije zbog ovog fijaska biti trajno umrljane; jedan od njih, koji je nastojao do samog kraja ostati odan svom šefu, izaziva mješavinu smijeha i sažaljenja kada opisuje na kakvu je žrtvu bio spreman u nastojanju da u posljednjem trenutku otkloni neke od prepreka održavanju festivala. Tek na kraju, kada se dokumentarne snimke katastrofe praćene svjedočenjima gostiju suoče s nemuštim pokušajima McFarlanda i Ja Rulea da projekt nastave iako bi svatko razuman očekivao otkazivanje ili barem odgodu postaje jasno da festival nije bio ništa drugo do pokušaj skrivanja financijskih rupa stvorenih nekim drugim sumnjivim rabotama, koje bi bez festivala daleko brže došle na vidjelo.

Iako se u cijeloj priči teško izbjeći humor, pogotovo kada se gledaju scene mladih bogatuna koji su se odjednom našli u istoj situaciji kao i manje sretnijih 99,99% čovječanstva, Smith nastoji sačuvati određenu ozbiljnost. To pogotovo dolazi do izražaja na samom kraju, kada se naglasak stavlja na lokalno bahamsko stanovništvo koje je iskreno vjerovalo da će im festival donijeti kruh na stol te je u cijeli projekt uložilo itekako znoja, a na kraju ostalo neisplaćeno za svoj trud. Smith, na žalost, cijeloj priči nije mogao niti znao dati malo čvršći epilog, niti pokušati malo širi kontekst, koji bi komentirao društvene mreže, na njima stvoreni i kulturu ispraznih influencera. Iako su te prilike propuštene, Fyre svejedno zaslužuje preporuke kao prilično zabavan, ali i ozbiljan pogled na svijet u kojem živimo.

FYRE: THE GREATEST PARTY THAT NEVER HAPPENED

scenarij: Chris Smith

režija: Chris Smith

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 97 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Cam (2018)

Isto onako kako je na početku ovog stoljeća HBO mijenjao paradigmu televizijske produkcije i postavljao temelje današnjeg “zlatnog doba”, tako danas Netflix mijenja paradigmu filmske produkcije. To se može zahvaliti prije svega nastojanju da se asortiman filmova učini ne samo drukčijim od onih na raspolaganju gledateljima zemaljske i kablovske televizije, nego i time da filmovi budu što raznovrsniji i neobičniji. Sklonost eksperimentiranju, s druge strane, ne garantira uvijek uspjeh i kvalitetu, a kao jedan od svježih primjera za to je Cam, koji se može smatrati ne baš najboljim, ali u svakom slučaju, jednim od najneobičnijih prošlogodišnjih horor-filmova.

“Cam” iz naslova je skraćenica za “web kameru”, ali također i za “cam girl”, odnosno ono što danas podrazumijeva seksualnu radnicu specijaliziranu za striptiz i druge usluge koje se pružaju preko Interneta. Protagonistica je Alice (Brewer), mlada žena koja se pod umjetničkim imenom Lola bavi tim poslom i u njemu je toliko dobra da je postala nešto nalik na zvijezdu ili barem misli da će to uskoro postati. U nastojanju da se bi osigura što veću gledanost i popularnost je spremna izvoditi sadržaj “smjeliji” od drugih modela, pri čemu se često zna prijeći granica dobrog ukusa ili zdravog razuma. Međutim, nedugo nakon što se približila svom cilju i počela probijati među “cam” elitu, njen se svijet odjednom preokrene. Naime, prvo otkrije kako se više ne može ulogirati na svoj cam website, i to navodno zato što je netko uspio hakirati njen račun,a onda otkrije da netko pod njenim imenom počinje izvoditi još izopačenije cam predstave. Alice još više zbunjuje zastrašujući detalj da alternativna Lola izgleda kao njena sestra blizanka, isto kao što internetski nestašluci njene zle dvojnice počinju utjecati i na njen stvarni off-line život te joj ugrožavati odnos s obitelji. Alice je zato prisiljena iskoristiti svu svoju domišljatost i talente kako bi se obračunala sa svojom tajanstvenom mučiteljicom.

Jedna od stvari koja se nikako ne može zamjeriti ovom filmu jest nedostatak autentičnosti. Scenarij je napisala Isa Mazzei, bivša cam djevojka, a režiju je potpisao Daniel Goldhaber, koji joj je za vrijeme njene prethodne karijere bio režirao nekoliko pornografskih video-snimaka. Mazzei je, barem ako je vjerovati intervjuima koje je bila davala pred premijeru, inspiraciju pronašla u vlastitim iskustvima vezanim uz neovlaštenu distribuciju video-snimaka njenih cam predstava na Internetu, kao i frustrirajuće i očekivano uzaludne pokušaje da tu rabotu zaustavi putem službene policijske prijave. Usprkos svega toga, Cam se ističe za Hollywood prilično neuobičajenom blagonaklonašću prema seks industriji, pogotovo onim aspektima koji američkoj tvornici snova otimaju kruh iz usta. Protagonistica nije prikazana ni kao tupava bimbulja niti kao bespomoćna žrtva, a scenariju se uspio u današnja neopuritanska SJW vremena sve teže zamisliv seks pozitivni feminizam, i to preko lika protagonističine majke (koju tumači Mellora Walters, veteranka Andersonove Magnolije i vjerojatno najpoznatije od svih imena ispred kamere) koji otkrije neobično razumijevanje za profesiju svoje kćeri. Taj heretički detalj je bio dovoljno da kritičari Camu pronađu nekakvu društvenu angažiranost, odnosno shvate ga kao svojevrsnu alegorijsku osudu suvremenih trendova u kojima ljudi svoje živote žive na Internetu, stvarajući svoje lažne dvojnike koji, prije ili kasnije, pokušaju ukloniti stvarni original.

Cam je uistinu zanimljiv film, ali neobična tema i neuobičajen stav prema suvremenom društvenom fenomenu nije dovoljan da bi ga učinio kvalitetnim. Za tako nešto je trebao bitno jzaokruženiji i suvisliji scenarij, koji fascinantnu temu ne bi potrošio na jeftinu horor “foru”. Čak i pomalo nekonvencionalna završnica, koji gledateljima ne pruža zaokruženo objašnjenje o prirodi problema s kojim se našla protagonistica, prije izgleda kao posljedica nedostatka inspiracije nego pokušaja da se bude “drukčiji od drugih”. Zapravo, teško se oteti dojmu da je Mazzei imala namjeru napraviti mrtvački ozbiljan triler o stvarima koje su se događale ili njoj ili njenim kolegama, ali je na kraju, nakon uzaludnog obijanja pragova hollywoodskih kancelarija, odlučila ići linijom manjeg otpora te dostaviti mnogo konvencionalniji sadržaj, pa se tako horor zaplet doima naknadno nalijepljenim. Cam je najbolji u prvoj polovici, kada daje prilično zanimljiv i uvjerljiv prikaz svijeta “caminga”, te upravo stoga druga polovica izgleda razočaravajuće te tone u jeftine klišeje. Opći dojam koliko-toliko uspije spasiti prije svega Madeline Brewer (najpoznatija po ulozi Janine u TV-seriji Sluškinjina priča) koja ulaže izuzetnu energiju kako bi uvjerljivim učinila lik koji nije baš najbolje napisan. No, kao i u mnogo sličnih slučajeva, talent ispred kamere ne može uvijek nadoknaditi nedostatak iskustva iza kamere.

CAM

uloge: Madeline Brewer, Patch Darragh, Mellora Walters

scenarij: Isa Mazzei

režija: Daniel Goldhaber

proizvodnja: Netflix, SAD, 2018.

trajanje: 94 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Trocki (Tроцкий, 2017)

Ovogodišnje obilježavanje 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata je u mnogo čemu zasjenilo prošlogodišnje obilježavanje 100. obljetnice događaja koji se često smatrao najvažnijom posljedicom tog sukoba – Oktobarske revolucije kojom je u Rusiji uspostavljen komunistički poredak, odnosno prvi put praktično primijenjena ideologija koja će bitno utjecati na svijet u 20. stoljeću. Iako su slične prigode u prošlosti često znale biti povodom za raskošne filmske i televizijske spektakle, u svijetu se, uglavnom iz ideoloških razloga, kao i konfuzije koje kod zapadnih filmaša izazivaju fluidni politički parametri Hladnog rata 2.0., taj događaj uglavnom ignorirao. U Rusiji, međutim, to nije slučaj, a što je i razumljivo s obzirom da su tu zemlju najviše pogodile posljedice Oktobarske revolucije. Među prigodnim projektima koji su te sudbonosne događaje nastojali rekonstruirati na velikim i malim ekranima je danas vjerojatno najpoznatija biografska miniserija Trocki, posvećena jednoj od najpoznatijih, najkontroverznijih, a po nekima i najtragičnijih ličnosti Oktobarske revolucije. To se najviše može zahvaliti tome što se prije nekoliko dana kao rijetka ruska TV-serija našla na programu Netflixa.

Protagonist, čiji lik tumači Konstantin Habenski, je Lav Davidovič Trocki, jedan od predvodnika revolucije, a kasnije i jedan od najistaknutijih vođa sovjetske Partije i države sve do trenutka kada je izgubio u frakcijskim borbama sa Staljinom i otišao u progonstvo odakle će postati jedan od najžešćih kritičara režima kojeg je pomogao stvoriti. Radnja započinje godine 1940. u Meksiku gdje je Trocki pod pokroviteljstvom tamošnje vlade i uz pomoć malobrojnih, ali fanatičnih sljedbenika, pronašao koliko-toliko sigurno utočište. Iako su ga počele hvatati godine, a sam bio metom neuspjelog atentata, Trocki je uvjeren da će povijest biti na njegovoj strani te je više nego spreman mladom kanadskom novinaru Franku Jacsonu (Maksim Matvejev) dati intervju i ispričati svoj život, a pri tome ga nimalo ne smeta što je Jacson samodeklarirani staljinist. Potom se kroz osam epizoda u flashbackovima rekonstruriraju najvažniji događaji iz njegovog života i revolucionarne karijere – prva zatvorska iskustva stečena zbog protivljenja okrutnom carističkom režimu; bijeg iz sibirske kažnjeničke kolonije u Pariz 1902. godine gdje će postati zvijezda političkih emigranata, ali i upoznati drugu suprugu Nataliju Sedovu (Olga Sutulova); vođenje petrogradskih radnika u neuspjeloj revoluciji 1905. godine, ali i ključnu ulogu koju je igrao u organiziranju i vođenju revolucije koja je dvanaest godina kasnije na vlast dovela boljševike pod Lenjinom (Jevgenij Stičkin); osnivanje te uspješno, ali bezobzirno vođenje Crvene armije s kojim su boljševici pobijedili u građanskom ratu, te pokretanje Crvenog terora s kojim su se nemilosrdno obračunali sa svim protivnicima te, konačno, njegovi pokušaji da 1920-ih naslijedi Lenjina, pri čemu mu se kao glavni suparnik nametnuo karizme lišen, ali u političkim spletkama daleko vještiji Staljin (Orhan Abulov).

Trocki je nastao u produkciji ruske državne televizije te je premijerno prikazan upravo na 100. obljetnicu Revolucije. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da je riječ o “prigodničarskom” projektu, u njemu se, barem na prvi pogled, ne može primijetiti nekakvo naročito “peglanje” ruske i sovjetske povijesti u skladu s ideološkim i drugim parametrima Putinovog režima. Naprotiv, prije bi se moglo reći da je Trocki daleko prilagođeniji zapadnoj publici, što se može vidjeti ne samo kroz izuzetno “cool” i “hip” stil dinamične “videospotovske” režije kojoj podlogu pruža soundtrack Ryana Ottera, nego i kroz sadržaj kojim dominiraju “eksploatacijski” sadržaji vezani uz eksplicitan prikaz nasilja i seksa. Ovo potonje je čak i dobilo nekakvo scenarističko opravdanje, s obzirom da Trocki, koji će se u jednoj od epizoda sresti sa znamenitim psihijatrom Siegmundom Freudom (Igor Černjevič), izrijekom dovodi u vezu libido s revolucionarnim zanosom. To je, dakako, prilika da se ljubavni život znamenitog revolucionara rekonstruira kroz niz scena u kojima Habenski svoje partnerice “troši” poput Rade Šerbedžije u najboljim danima. Autorima serije je očigledno bilo jako zgodno to što se posljednje poglavlje života zbilo u Meksiku, što je bila prilika da se ona napuni scenama koje referenciraju na opsjednutost tamošnje kulture smrću, te izgovor da takva simbolika služi kao okvir zapleta većine epizoda, pred čiji će se kraj Trocki susretati s duhovima preminulih likova čijoj je smrti, posredno ili neposredno, kumovao. Meksičke scene su također i prilika da se na prilično eksplicitan način prikaže ljubavna veza Trockog sa znamenitom meksičkom slikaricom Fridom Kahlo; nju Viktorija Poltorak glumi na tako intenzivan način da će nekim gledateljima relativno brzo iz sjećanja ispariti Selma Hayek koja je isti lik tumačila prije desetljeće i pol.

Najveći adut serije je bez svake sumnje Habenski, koji se danas smatra najpopularnijim glumcem u Rusiji, i čija mu je popularnost svojevremeno omogućila da se nakratko, doduše tek kao epizodni glumac, prošverca i u nekoliko hollywoodskih filmova. Habenskom ovo nije prvi put da tumači Trockog, s obzirom da je isti lik bio tumačio u biografskoj TV-seriji Jesenjin 2005. godine, a njegov dosad najpoznatiji nastup je bio u biografskom filmu Admiral, gdje je ironičnim stjecajem okolnosti tumačio kontrarevolucionarnog admirala Kolčaka koji je u građanskom ratu bio glavni suparnik Trockom na bojnom polju. Habenski prilično uvjerljivo i dojmljivo tumači lik Trockog, bilo kao golobradog mladog revolucionara, bilo kao bezobzirnog ratnog vođu na vrhuncu moći koji odlučuje o životu i smrti milijuna, bilo kao ostarjelog emigranta koji se ne može nikako pomiriti da je njegovo vrijeme zauvijek prošlo. U tome mu dosta pomaže scenarij, koji nastoji dati koliko-toliko uravnoteženu perspektivu o sovjetskom vođi koji svoju relativnu popularnost na Zapadu duguje prije svega tome što je bio Staljinova najpoznatija žrtva, i što su mnogi salonski ljevičari na njega projicirali vlastitu romantičnu viziju “čistog” marksizma-lenjinizma prije nego što je bio kompromitiran holodomorima, gulazima i velikim koracima naprijed. Trocki je u seriji prikazan kao sposoban političar i istinski revolucionar koji vjeruje da će stvoriti jedan bolji, ljepši i sretniji svijet, ali pri tome ne bira sredstva, te je zbog toga spreman izdati i ubiti najbliže suradnike, kao i žrtvovati živote milijuna, uključujući vlastitu obitelj i sebe samog. Scenaristi ne bježe od tih kontradikcija, pa su čak spremni na pomalo heretični potez da ih prikažu tako da će Trockog na njih upozoravati i podsjećati jedan staljinist.

Kao prilično ambiciozan i relativno skup projekt, Trocki je postavio letvicu prilično visoko, te ne iznenađuje da je u svim aspektima nije uspio prijeći. Prije svega se to odnosi na čest problem biografskih filmova i TV-serija – kako nečiji prilično složeni život, kojeg su dodatno komplicirali većini današnje publike prilično strane ekonomske, kulturne i političke okolnosti, prezentirati na koliko-toliko pregledan način. Scenaristi pri tome čine ozbiljnu pogreško kad u nekoliko prvih epizoda skaču iz razdoblja u razdoblje – iz 1940. u 1918. pa 1898. godinu, pa opet u 1918. godinu – pri čemu će gledatelji, pogotovo oni koji nisu dobro upoznati s ruskom poviješću, biti zbunjeni. Autori su kakav-takav kontekst pokušali dati tako što se pri uvođenju svakog važnijeg povijesnog lika pojavi natpis s njegovim imenom i biografskom crticom; u pitanju je postupak koji će bez svake sumnje smanjiti zbrku, ali također donijeti i neke možda ne baš najpotrebnije spoilere. Scenarij je također velikim dijelom ignorirao dramu koja je u Petrogradu prethodila Oktobarskoj revoluciji, kao i kontekst koji je toj revoluciji dao Prvi svjetski rat; utoliko se čini nepotrebnim što se u nekim od kasnijih epizoda našlo mjesta za njemačkog cara Vilima II i feldmaršala Paula von Hindenburga koji se pojavljuju tek u jednoj kratkoj sceni. S druge strane, borba Trockog i Staljina za vlast nakon Lenjinove smrti, koja je jedna od najuzbudljivijih, najneizvjesnijih i najdramatičnijih epizoda političke povijesti suvremenog svijeta, je uglavnom ignorirana. No, svemu tome usprkos, Trocki uspijeva sačuvati koherentnost i pružiti fascinantan prikaz ličnosti i događaja za koje bismo, usprkos njihove spektakularnosti, voljeli vjerovati da su zauvijek iza nas.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Travelers (sezone 1-2, 2016-2017)

Ovih dana je mnogo komentara posvećenih 100. obljetnici završetka Prvog svjetskog rata pri čemu mnogi od njihovih autora izražavaju svoje neslaganje s nekim od tada donesenih odluka, smatrajući ih uzrokom svih zala koja su pogodila i još uvijek pogađaju ovaj dio svijeta. Neki od tih “generala poslije bitke” tvrde da se ne samo moralo nego i moglo drukčije, odnosno da bi promijenili povijest da im se pruži prilika. Taj koncept je izuzetno popularan u žanru znanstvene fantastike, bez obzira na raznorazne probleme koje izaziva vremenski paradoks. O tome svjedoči da je mijenjanje povijesti uz pomoć vremenskog putovanja u ovom desetljeću postalo zapletom nekoliko televizijskih serija – od Continuuma, preko 12 majmuna do Netflixove TV-serije Travelers (Putnici).

Radnja je smještena u današnje doba u neimenovanu američku metropolu (koju, po dobrom starom običaju, “glumi” ljubiteljima brojnih serija izuzetno prepoznatljivi kanadski Vancouver). U njega je iz neodređeno daleke, ali očevidno apokaliptične budućnosti poslan jedan od timova vremenskih putnika sa zadatkom da spriječi neimenovanu kataklizmu koja je skoro u potpunosti zbrisala čovječanstvo. Buduća tehnologija nije omogućila neposredno putovanje, nego tek prijenos svijesti u tijela živućih ljudi u prošlosti; pri tome su iz etičkih i drugih razloga namjerno odabrani oni koji su bili predodređeni da umru. Tako Putnik 3468 preuzima tijelo agenta FBI Granta MacLarena (Eric McCormack) neposredno prije nego što je trebao poginuti prilikom rutinske istrage; putnik 3569 preuzima tijelo mentalno zaostale čistačice Marcy Warton (Mackenzie Porter) neposredno prije nego što su je trebale na smrt pretući ulične barabe; putnik 3465 preuzima tijelo afroameričke domaćice Carly Shannon (Nesta Cooper) prije nego što ju je trebao ubiti nasilni partner; putnik 0115 preuzima tijelo srednjoškolca Trevora Holdena (Jared Abrahamson) prije smrti u MMA meču, a putnik 3326 preuzima tijelo ovisnika o heroinu Phillipa Pearsona (Reilly Dorman) prije fatalnog predoziranja. Svi oni preživljavaju i preuzimaju identitete prethodnih “domaćina”, dok istovremeno služe kao vođa, bolničarka, taktičarka, inženjer i povjesničar. Njihov je zadatak raznoraznim manipulacijama i trikova mijenjati povijest na osnovu izuzetno složenih i nedokučivih instrukcija koje im iz budućnosti šalje Direktor, umjetna inteligencija koja je osmislila tzv. Veliki plan. Međutim, pri tome im probleme ne čini samo izuzetno teško prilagođavanje bitno različitom svijetu 21. stoljeća, nego i to da se počinju zbližavati sa prijateljima, obiteljima i kolegama svojih bivših “domaćina”, ali i sukobljavati s drugim vremenskim putnicima čiji su motivi ili vizije budućnosti bitno različiti od njihovih.

Netflix je seriju emitirao u dvije, nekoć “mini”, a dana standardne sezone od po 12 epizoda, koje daju relativno čvrsti narativni okvir, ali također omogućavaju i nešto malo više fleksibilnosti u pojedinim epizodama koje mogu istražiti sporedne podzaplete ili likove. Scenaristi su ispravno zaključili da je budućnost iz koje putnici dolaze najbolje ostaviti neodređenom, odnosno tek dati pojedine natukniice o tome koliko je, zapravo, neugodna. Travelers je najbolja dok se drži tih načela, odnosno dozvoljava publici da sama donese zaključke; onog trenutka kad se pojedini detalji pojavljuju u vizijama putnika, odnosno kada se izrijekom spominju katastrofe koje putnici trebaju spriječiti, serija izgleda prilično slabo. Isto tako, pojedini podzapleti se čine ne baš previše produhovljenim pokušajima da se sa uobičajeno salonsko-ljevičarskih pozicija propovijeda o nekim aktualnim problemima današnjeg svijeta, kao što su populizam, imigracija ili seksualno zlostavljanje. Dojam spašava to što su misije koje poduzimaju putnici ne samo složene, nego i opasne, pa nekad zahtijevaju i borilačke vještine i baratanje vatrenim oružjem, te će zbog toga Travelers u mnogo čemu zadovoljiti ljubitelje akcijskih scena. To posebno dolazi do izražaja u “17 Minutes”, epizodi druge sezone koja predstavlja prilično varijaciju na temu Beskrajnog dana.

Međutim, glavni adut serije je izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka postava, koja je u pravilu tumači ne samo bitno različite, nego i nekoliko verzija jednog te istog lika, pri čemu je možda najveći posao obavila country glazbenica MacKenzie Porter čiji lik prolazi kroz nekoliko transformacija – od mentalno zaostale čistačice do vrhunski stručne medicinskedjelatnice. Eric McCormack, inače jedan od producenata serije, mnogo je bljedunjaviji u ulozi lika koji mora biti stalno raditi pravu stvar bilo kao agent FBI bilo kao vođa tima vremenskih putnika. Jared Abrahamson je mnogo dojmljiviji kao čangrizavi i cinični starac prisiljen da živi u tijelu tinejdžera, dok je Dolman isto tako dobar kao vremenski putnik koji je od svojeg domaćina naslijedio ovisnost o heroinu. S druge strane, Patrick Gilmore je na trenutke iritantan u ulozi Davida Mailera, socijalnog radnika i Marcynog zaštitnika, koji u mnogo čemu predstavlja gotovo parodijsko oličenje svega onoga što bi trebao biti “ispravni” muškarac u politički korektno SJW doba, a čiji odnos s Marcy prečesto skreće u vode jeftine melodrame. Ipak, kad se sve na kraju zbroji i oduzme, Travelers, koji bi uskoro trebali dobiti i treću sezonu, su putovanje na koje se isplati poći.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Expanse (sezone 1-2, 2016-2017)

Zlatno doba televizije nije bilo zlatno za ljubitelje znanstvene fantastike, barem one koji taj  žanr preferiraju u “čistom” obliku, lišenom koketiranja s hororom, fantasyjem ili maskiranim osvetnicima. Da se nešto po tom pitanju promijeni, pobrinuo se SyFy, kanal koji se u neka dobra stara vremena zvao Sci-Fi Channel i producirao Battlestar Galactica, a donedavno kao glavne uzdanice programa imao reality emisije o lovcima na duhove. Serija koja SyFy vraća korijenima, i koja je velikim dijelom među “hardcore” fanovima SF-a izazvala oduševljenje nalik na Galacticu je The Expanse, koja se prikazuje od 2016. godine i koja je dosad uspjela uhvatiti dvije sezone (ne računajući treću, koja bi premijeru trebala imati za nekoliko mjeseci).

Nova SyFyjeva serija ima uistinu impresivan pedigre, s obzirom da se temelji na istoimenoj seriji romana Jamesa S. A. Coreya (pseudonima koje zajedno koriste Daniel Abraham i Ty Franck), a čiji je prvi naslov, Leviathan Wakes (izdan u Hrvatskoj 2013. pod naslovom Buđenje Levijatana) bio nominiran za Hugo, prestižnu nagradu za najbolji SF-roman. Radnja je smještena u 23. stoljeće koje se najkraće može opisati kao po ugodnije od onog prikazanog u Falloutu, a ipak mnogo gore od onog u Zvjezdanim stazama. Čovječanstvo se uspjelo otisnuti sa Zemlje i početi kolonizirati svemir, ali tehnologija nije napredovala dovoljno dobro da omogući međuzvjezdana putovanja, pa je još uvijek ograničeno na solarni sustav. Zemlja se nalazi pod upravom UN-a, Mars je uspio steći nezavisnost, a veliki broj malenih kolonija postoji u asteroidnom pojasu i među Jupiterovim mjesecima. Među njima, najblaže rečeno, nema nekog velikog bratstva i jedinstva; Zemlja ljubomorno nastoji sačuvati hegemoniju nad svojim kolonijama, dok se Mars sa njome nalazi u neobjavljenom hladnom ratu i pretvorio se u militarizirano društvo kako bi u svakom trenutku taj rat postao vrući. Netrpeljivost Zemlje i Marsa je, međutim, ništa prema onome što prema “unutarnjim planetima” osjećaju stanovnici Pojasa, prisiljeni da za račun zemaljskih i marsovskih korporacija u neopisivo teškim uvjetima rade za crkavicu i za čiju se nezavisnost bori OPA (Savez vanjskih planeta), organizacija koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju mafije i IRA-e.

Serija počinje ta zbivanja prati kroz tri naoko nepovezane priče s različitim protagonistima. Joe Miller (Thomas Jane) je policijski detektiv rodom s Pojasa, koji na rodnom Ceresu od svojih korporacijskih bosova dobije zadatak pronaći i roditeljima na Zemlju vratiti Julie Mao (Florence Faivre), tajkunsku kći koja se zbog idealizma odlučila priključiti OPA-i. Jim Holden (Steven Strait) je mladi časnik na tegljaču koji sa Saturna prevozi led za vječno žedne asteroide, te čija će odluka da odgovori na poziv drugog broda u pomoć njega i njegove drugove učiniti metom tajanstvenih napadača, ali i potaknuti na vlastitu istragu koja sugerira mračnu međuplanetarnu zavjeru. Crissjen Avasarala (Shohreh Aghdashloo) je visoka dužnosnica UN-a na Zemlji koju niz zastrašujućih događaja uvjeri da je nekome izuzetno stalo da izazove rat Zemlje s Marsom, te čini sve kako bi to spriječila.

Nakon prve dvije sezone bi se lako moglo zaključiti kako je The Expanse jedan od najambicioznijih televizijskih projekata našeg doba. Tvorci serije Mark Fergus i Hawk Ostby se gotovo uopće ne trude sakriti da im je veliki uzor Igra prijestolja, odnosno da vjerojatno misle da će sa svojom serijom za science fiction učiniti ono što je Igra prijestolja učinila za fantasy. Sličnosti se mogu vidjeti čak i na samom početku, odnosno kroz dojmljivu naslovnu špicu koja gledateljima na samom početku prikazuje mjesta radnje i vodeće igrače. To se može reći i za narativnu strukturu, pogotovo u prvoj sezoni, kada treba vremena da se poslože “kockice”, a glavni likovi se uopće ne sreću i međusobno komuniciraju. Također je sličan problem u tome što se gledateljima mora servirati kakva-takva ekspozicija, odnosno barem osnovne natuknice kakav je budući svijet gdje se odvija radnja; zbog toga je prva sezona u nekim dijelovima pomalo spora, a i lik Avasarale ima nezahvalnu ulogu da drugim likovima objašnjava ono što bi im inače trebalo biti očito.

No, usprkos svega toga, The Expanse bi se teško mogla nazvati nekakvim klonom. Svijet koji prikazuje je bitno drukčiji od onog u Igri, i, naravno, s obzirom da u njemu nema magije, zmajeva i zombija, daleko bliži stvarnom svijetu, odnosno “tvrdoj” znanstvenoj fantastici utemeljenoj gdje je znanost često važnija od fikcije. I dok se u budžetu nije štedjelo na specijalnim efektima, koji izgledaju uistinu dojmljivi, uložen je izuzetan trud da bi se kolonije i svemirski brodovi učinili uvjerljivima čak i u nekim banalnim detaljima. Tako se veliki broj scena odvija u bestežinskom stanju što stvara probleme kako za likove tako i za produkciju koja neke inače banalne aktivnosti mora učiniti neobičnima, a uvjerljivima. Još je impresivniji trud u nastojanju da se prikažu posljedice života na asteroidima, čiji su, žitelji zbog niske gravitacije neuobičajeno visoki, ali su također razvili vlastiti kreolski jezik. Briga o detaljima se može vidjeti i u scenama u kojima Pojasanci i Marsovci završe na Zemlji gdje im je život pod gravitacijom i razinom kisika matičnog planeta nesnosan, te mu se moraju prilagođavati stalnim vježbama i medikamentima.

The Expanse, za razliku od Igre, koja je inspiraciju tražila u srednjovjekovnoj Engleskoj, za političke i diplomatske spletke koristi Hladni rat, pri čemu Zemlja igra ulogu nekadašnjeg Zapadnog bloka, crveni Mars podsjeća na SSSR na vrhuncu moći, dok je Pojas nešto nalik na Treći svijet čiji su žitelji “moneta za potkusurivanje” u nadmetanju dvije supesile, odnosno žrtve kad god to nadmetanje dobije oružanu komponentu. A prilike za to itekako ima, te je The Expanse pun izuzetno mračnih događanja, u kojima ne stradavaju samo obični likovi, nego imamo prilike svjedočiti i apokaliptičnom genocidu. Svemu tome dodatnu dimenziju daje inzistiranje na eksplicitnom nasilju, odnosno vjerni prikazi načina na koji se, obično uz masovno prolijevanje krvi i iznutrica, može izgubiti život u svemiru. Producenti su, međutim, mnogo suzdržaniji kada je u pitanju prikazivanje seksa; najeksplicitniju scenu, koja se, dakako, događa u bestežinskom stanju, su ispucali u prvoj epizodi. Serija, svejedno, izgleda uvjerljiva zbog toga što svemirsku budućnost prikazuje iz “šljakerske” perspektive, gdje se za život zarađuje boravcima u skučenim, prljavim i zamračenim prostorima okruženim hladnim smrtonosnim ništavilom. U tome je prilično slična Scottovom Alienu iz 1979. godine.

Mnogo veći adut serije je izuzetno raznovrsna glumačka ekipa. Među njima je najpoznatije ime Thomas Jane, koji se prilično dobro nosi sa bizarnom frizurom i na trenutke ne baš spretnim scenarijem koji motive njegovog lika ne čini najrazumljivijim. Iranska glumica Shoreh Aghdaashloo, svojedobno nomirana za Oscara, na trenutke izgleda kao da stalno koristi jedan te isti izraz lica, ali je za lik koji se bavi diplomacijom i spletkama to razumljivo. Steven Strait, poznat kao problematični sin iz Magic Cityja, također nije baš najuvjerljiviji kao iskusni svemirski vuk koji se pretvara u borca za pravdu. Njega i seriju, pak, spašavaju njegovi potčinjeni – britanska glumica Dominique Tipper kao inženjerka Naomi Nagata koja mu služi kao savjest; Wes Chatham kao mehaničar Amos zadužen za “mokre poslove” te Cas Anwar kao marsovski pilot Alex.

The Expanse, iako su produkcija, gluma i scenarij na visokoj razini, u pojedinim epizodama ima problema s režijom. To se može vidjeti prije svega u scenama akcije, koje ponekad iritantno prekidaju montažnim rezovima nalik na iritantna “cliffhanger” zatamnjenja u nekadašnjim TV-filmovima. A tu je, dakako, i sklonost da se sezone moraju završiti s iritantnim cliffhangerima. No, kada se sve zbroj i oduzme, The Expanse s trećom sezonom ima itetako manevarskog prostora da riješi neke od tih problema, odnosno da izbjegne sudbinu svojih uzora. Zlatno doba televizije se u The Expanse još nije u potpunosti iskazalo, ali budućnost svejedno izgleda svijetla.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10