RECENZIJA: Blonde (2022)

Sumrak civilizacije se može opisati kao razdoblje u kojem se više energije ulaže u destrukciju nego u stvaranje. Teško se oteti dojmu da živimo u jednom takvom razdoblju, s obzirom na to što se događa s međunarodnim pravom, nacionalnim valutama, kontinentalnim ekonomijama, naizgled banalnim detaljima svakodnevnog života koje su generacije uzimale zdravo za gotovo, a onda i kulturnom baštinom. Tome svoj doprinos u posljednje vrijeme daje i Hollywood, gdje se pod krinkom “progresivizma”, “političke korektnosti” i suočavanja s grijesima prošlosti napadaju temelji američke, zapadne i globalne kulture. Meta tog procesa, koji je stekao odlike nihilističke stihije, je na kraju postao i sam Hollywood. To se može vidjeti u načinu na koji je tretirao jednu od svojih najvećih ikona u Blonde, biografskom filmu Andrewa Dominika koji je nedavno postao jedno od najkontroverznijih filmskih naslova u posljednje vrijeme, ali isto tako jedan od najneugodnijih za gledanje.

Andrew Dominik je osim režije i napisao scenarij na temelju istoimenog romana feminističke spisateljice Joyce Carol Oates, poznatog po tome što je nastojao dati fiktivan prikaz života znamenite glumice i seks simbola Marilyn Monroe. Njegov film predstavlja drugu po redu adaptaciju, s obzirom da je 2001. godine bila snimljena televizijska miniserija s Poppy Montgomery u glavnoj ulozi. Dominikov film predstavlja prikaz nekih od najvažnijih događaja u biografiji Marilyn Monroe, od 1933. godine kada mala Norma Jean Baker (Lily Fisher) odrasta u domu svoje alkoholu sklone i mentalno neuravnotežene majke Gladys (Julianne Nicholson). Majka, frustrirana zbog toga što ih je otac ostavio, se iskaljuje na djevojčici i nakon jednog zastrašujućeg incidenta završi u duševnoj bolnici, a Norma Jean ide u sirotište. Desetljeće kasnije sad već odrasla Norma Jean (Anna De Armas) se pokušava probiti u Hollywood kao manekenka i glumica, ali njen savršeni fizički izgled je često izgovor za seksualno iskorištavanje. Jedna takva seansa kod producenta Daryla F. Zanucka (David Warshofsky) joj, međutim, omogući ugovor sa studijom 20th Century Fox na čijim će filmovima izgraditi karijeru pod pseudonimom Marilyn Monroe. Jedini muškarci s kojima ima koliko-toliko zdrav odnos su neobičan par koji čine djeca poznatih glumaca – Charlie “Cass” Chaplin Jr. (Xavier Samuel) i Eddy Robinson (Evan Williams) – s kojima prakticira seks utroje. Kada s jednim od njih zatrudni usred skupe produkcije, studio je prisiljava na pobačaj. Marilyn Monroe pokušava naći sreću s bejzbol superzvijezdom Joe Di Maggiom (Bobby Canavale), ali taj propada zbog toga što tradiciji skloni sportaš ne može smisliti korištenje seksualnih aluzija u njenim filmovima, što dovodi do nasilja i razvoda. Sljedeći muškarac u njenom životu je dramski pisac Arthur Miller (Adrien Brody) koji se, čini, jedini u njoj prepoznaje ozbiljnu glumicu umjesto starlete. Njihov brak propada zbog spontanog pobačaja, nakon čega se Marilyn okreće alkoholu i pilulama. Njenom tragičnom kraju će dodatno kumovati ljubavna veza s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem (Caspar Phillipson).

Andrew Dominiku biografski žanr nije stran, s obzirom da je slavu stekao filmovima kao što su Chopper i (prilično precijenjeni) vestern Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Boba Forda. U slučaju biografije Marilyn Monroe, vjerojatno najprepoznatljivije glumice u povijesti Hollywooda koja je šest desetljeća nakon smrti isto tako slavna kao na vrhuncu karijere, morao se suočiti s time da je njen život služio kao nadahnuće cijelom nizu umjetnika kao što su Andy Warhol i Elton John, odnosno da su detalji njenog života dobro poznati. Stoga je bilo teško na ekran donijeti nešto originalno, pa se Dominik odlučio da naglasak stavi na “najsočnije” detalje koji će biti prikazani na “šokantan” način i učiniti film predmetom kontroverze. Glavna je odluka bila ta da se život Marilyn Monroe prikaže kao manje-više neprestano stradanje, odnosno promovira vrlo popularna teza kako je njen imidž superzvijezde i seks-simbola za kojim su svi muškarci žudjeli, a sve žene htjele biti u stvarnosti bio krinka. Iza “Marilyn” se krila “Norma Jeane”, lijepa, ali izuzetno krhka žena koja je od najranijih dana bila metom zlostavljanja te čija će simbolična i uzaludna potraga za ocem dovesti do još zlostavljanja – fizičkog, psihološkog i seksualnog – u kome sudjeluju gotovo svi, od majke, preko agenata, direktora studija, režisera, njenih muževa i, na kraju, karizmatskog predsjednika. Dominik, kombinirajući fikciju sa stvarnim ličnostima i događajima, reducira Marilyn na žrtvu te nastoji izbjeći da se život slavne glumice pokaže glamuroznim ili barem zanimljivim.

Rezultat je prilično neugodan film koji još neugodnijim čini Dominikov stil, koji kao da posljednjem skeptiku želi utuviti u glavu da gleda “uzvišeno” djelo umjetničke kinematografije. Većina filma je napravljena u crno-bijeloj tehnici, dok su pojedine scene u boji; Dominik također eksperimentira s formatom slike koji skače s 4:3 na 2,35:1, nastojeći, često bez mnogo uspjeha, praviti razliku između Marilynih fantazija i njene žalosne stvarnosti. Dodatni problem je i glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa koja zvuči anakrono i gledatelje podsjeća da je Blonde film iz 2020-ih, a ne pokušaj rekonstrukcije prošlosti.

Jedina osoba koju se u ovom filmu mora pohvaliti je Anna De Armas, kubanska glumica koja je uložila dosta toga u zahtjevnu i prilično nezahvalnu ulogu. De Armas, iako fizički ne sliči na Marilyn, se pobrinula da je što vjernije utjelovi – u pitanju nisu samo frizura i kostimi, nego i šminka, kontaktne leće i čak posebna zubna proteza. De Armas je pažljivo proučavala Marilyn i njene filmove, te je njen prikaz slavne glumice izuzetno uvjerljiv. Za svoj nastup bi mogla očekivati “Oscara”, ali se to čini malo vjerojatnim s obzirom na kontroverze. Mnogi su film napali kao eksploatacijski, odnosno optužili da Marilyn simbolički radi isto ono što joj je radio Hollywood. Razlog je dijelom i u tome što se De Armas u velikom broju scena pojavljuje razodjevena ili potpuno gola, odnosno što njen lik u pojedinim scenama sudjeluje u seksualnim aktivnostima prikazanim na tako eksplicitan način, da je od cenzorskog odbora MPAA dobio najstroži mogući rejting – NC-17. U prošlosti, kada su se takvi filmovi prikazivali u kin-dvoranama, to je za film bilo smrtna presuda, ali danas, kada se film distribuira na streaming servisima, i nije toliki problem. Cenzorski kriteriji, doduše, izgledaju uobičajeno neopravdani, s obzirom da se daleko “sočniji” sadržaj mogao vidjeti u HBO-vim i drugim televizijskim serijama posljednjih godina. Dominik se, na kraju, pobrinuo da se sav taj sadržaj prikaže na nimalo erotičan način, čineći *Blonde* gubljenjem vremena čak i za onaj dio publike koji je ovaj precijenjeni film htio gledati zbog onoga što je nekoć davno bilo “zabranjeno voće”. I Marilyn Monroe i publika su zaslužili nešto daleko bolje.

BLONDE

uloge: Anna De Armas, Adrien Brody, Bobby Canavale, Xavier Samuel, Julianne Nicholson

scenarij: Andrew Dominik

režija: Andrew Dominik

proizvodnja: Netflix, SAD, 2022.

trajanje: 166 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Sorjonen (Bordertown, sezona 1, 2016)

Trendu nordic noira, s kojim se najčešće povezuju švedske i danske TV-serije, se priključila i Finska. Jedan od primjera je i Sorjonen, kriminalistička TV-serija u produkciji finske državne televizije YLE, premijerno prikazana 2016. godine, pri čemu je prva epizoda razbila nacionalne rekorde gledanosti. Sorjonen se potom prikazivala u još nekoliko zemalja prije nego što je postala dostupna na Netflixu, gdje se prikazuje pod engleskim naslovom Bordertown („Pogranični grad”).

Naslovni protagonist je Kai Sorjonen (Ville Virtanen), policijski detektiv koji je zbog izuzetnih deduktivnih sposobnosti i vrhunske memorije izgradio karijeru kao pripadnik Centralne kriminalističke policije u Helsinkiju. Iako se smatra dijelom policijske elite, Sorjonen, koji zbog ponekad ekscentričnih manira odaje dojam blagog autista, se osjeća umoran zbog stalne borbe sa zločinom te se odlučuje više posvetiti obitelji – supruzi Paulini (Matleena Kuusinemi) koja se liječila od raka mozga te tinejdžerskoj kćeri Janini (Olivia Ainali). Nakon što Paulina dobije i prihvati ponudu za posao u Laappenranti, rodnom gradu blizu granice s Rusijom, Sorjonen ishodi premještaj u tamošnju policiju kako bi ostao zajedno s njom. Tamo postaje dio Odjela za teške zločine i otkriva da mali grad, u kome svatko zna svakoga, ne samo da krije brojne mračne tajne nego i da postaje poprište brojnih zločina motiviranih seksualnim perverzijama, korupcijom i trgovinom drogom. Sorjonenu kao pomoć dolazi Lena Jakkola (Anu Sinisalo), bivša agentica ruskog FSB-a čije su metode borbe protiv zločina daleko direktnije i nasilnije, ali koja usprkos toga postaje vrijedan dio njegovog tima, a njena kći Katia (Lenita Susi) Janinina prijateljica.

Prva sezona Sorjonena koristi format karakterističan za britanske kriminalističke serije. Jedanaest epizoda prati pet kriminalističkih slučajeva koji čine zaokružene narativne cjeline, ali istovremeno daju prostora da se razvija okvirni zaplet. Producenti su radnju smjestili u provincijski grad, čija funkcionalna nordijska arhitektura ne odaje dojam neke naročite egzotičnosti, ali zato blizina granice s Rusijom omogućava razne zanimljive podzaplete vezane uz šverc i korupciju. Šume i jezera igraju važnu ulogu u zapletu, i, slično kao i fotografija kojom dominiraju svi tonovi, dosta pridonosi nordic noir atmosferi. Kao i kod brojnih sličnih serija, tamni se tonovi odražavaju i kroz velike količine eksplicitnog i ponekad uznemirujućeg nasilja. Toplinu u seriju donosi prije svega izvrsno napisani i odglumljeni lik glavnog protagonista, kojeg Ville Virtanen prikazuje kao ekscentričnog, ali u suštini dobronamjernog obiteljskog čovjeka. Iako je produkcija izuzetno kvalitetna i likovi dobro kreirani, s vremenom se iskazuju i neki od nedostataka scenarija, prije svega nastojanje da se svaki kriminalistički slučaj razriješi u okviru dvije ili tri epizode, a zbog čega neke od njih završavaju previše naprasno, stvarajući iritantni deus ex machina dojam. S druge strane, scenaristi se također nisu previše pobrinuli objasniti kako bi nekadašnja pripadnica ruske obavještajne agencije mogla tako ekspresno postati pripadnicom elitne policijske jedinice u drugoj državi (iako se mora priznati da to i nije toliko upadalo u oči 2016. godine kao danas). No, bez obzira na te nedostatke, Sorjonen je u suštini kvalitetna serija koja se može

SORJONEN

(BORDERTOWN)

uloge: Ville Virtanen, Matleena Kuusinemi, Anu Sinisalo, Lenita Susi, Kristiina Halttu, Olivia Ainalu, Illka Viili

kreator: Miiko Oikonen

proizvodnja: YLE, Finska, 2016.

trajanje: 11 epizoda po 58 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Lost Pirate Kingdom (2021)

Kada je Robert Louis Stevenson pisao svoj znameniti pustolovni roman Otok s blagom, za inspiraciju je koristio stvarne događaje iz 18. stoljeća. Crna jedra, TV-serija zamišljena kao njen predstanavak, je otišla korak dalje te fiktivne likove kao što su kapetan Flint i Long John Silver spojila sa stvarnim povijesnim ličnostima. Potonji, kao i događaji u kojima su sudjelovali, su predmet igrano-dokumentarne serije The Lost Pirate Kingdom koja je prošle godine bila emitirana na Netflixu.

Slično kao i Age of Samurai: Battle of Japan, ranija Netflixova serija povijesne tematike, The Lost Pirate Kingdom se sastoji od šest epizoda. U njima se prikazuje relativno kratko, ali prilično fascinatno razdoblje povijesti Kariba koje je također poslužilo kao okvir radnje Crnih jedara. Sve počinje 1715. godine kada je završen Rat za španjolsku baštinu, u kome je Engleska, odnosno Velika Britanija, bila u sukobu sa Španjolsku te gdje su Karibi, dijelom zbog izuzetno unosnih plantaža šećerne trske, a dijelom zbog strateški važnih pomorskih ruta između španjolskog kolonijalnog imperija i matice, bili važno ratište. Velika Britanija se velikim dijelom, umjesto na Kraljevsku mornaricu, oslanjala na gusare, odnosno pomorce koji su u privatnom aranžmanu napadali i pljačkale neprijateljsko brodovlje zadržavajući dio plijena za sebe. Kada je rat završio, veliki dio njih se teško mirio s time da za život mora zarađivati na manje lukrativan način. Potapanje španjolske Srebrne flote u velikom uraganu je potakao mnoge od njih da počnu pljačkaju olupine, a potom, poput kapetana Hornigolda (Sam Callis), krenu u pljačku španjolskih brodova, ovaj put uzimajući sav plijen za sebe. Hornigoldu se priključuje još nekoliko kapetana koji će s vremenom stvoriti bazu u Nassau, gradu na bahamskom otoku New Providence, ali i neformalni sustav vlasti koji će kasniji povjesničari prozvati „piratskom republikom”. Kada pirati krenu pljačkati i britanske brodove, godine 1719. britanska vlada na Bahame šalje ekspediciju na čelu s kapetanom Woodesom Rogersom (Kevin Howarth) čiji je zadatak ponovno uspostaviti kraljevsku vlast i pirateriji konačno stati na kraj.

Kao i mnoge igrano-dokumentarne serije povijesne tematike, The Lost Pirate Kingdom se koristi naracijom – u ovom slučaju od strane uglednog britanskog glumca Dereka Jacobija – koja prati igrane rekonstrukcije najvažnijih događaja, te ih kombinira sa intervjuima sa suvremenim povjesničarima koji im pokušavaju dati kontekst i vlastito tumačenje. Neumitne usporedbe s Crnim jedrima, pak, ukazuju da je ova serija imala daleko manji budžet, pa čak i uz korištenje relativno jeftinog CGI i pozadine nalik na 300, te usporedbe su na štetu ove serije. Nastojanje da se što više uštedi na CGI se vidi i u tome da su mnoge scene u različitim epizodama reciklirane. Istovremeno, glavni likovi, iako su bili prilično zanimljivi, se pokušavaju učiniti mnogo egzotičnijim i „filmskijim” nego što to sugeriraju relativno oskudni povijesni izvori i legende. Tako se, na primjer, ekscentrični izgled Edwarda „Crnobradog” Teacha (James Oliver Wheatley) pokušava objasniti špekulacijama o demenciji izazvanoj sifilisom, a znamenita piratica Anne Bonny (Mia Tomlinson) objašnjava kako ju je na put pomorskog kriminala odvela seksualno zlostavljanje za vrijeme odrastanja. Iako se glumačka postava trudi, sve to izgleda malo previše nategnuto i neuvjerljivo. Slično se može reći i za pokušaj da se piratska republika protumači u skladu s današnjom „woke” ideologijom, odnosno pirate prikaže kao plemenite borce za slobodu, demokraciju i ukidanje ropstva. Najnategnutija je, međutim, teza da je republika u Nassauu poslužila kao uzor za stvaranje Sjedinjenih Američkih Država pola stoljeća kasnije, a koja će vjerojatno izazvati sjetni uzdah kod današnjih američkih libertarijanaca. Serija je prilično naporna za gledanje i može se preporučiti samo onima koji ranije nisu gledali Crna jedra.

THE LOST PIRATE KINGDOM

uloge: James Oliver Wheatley, Sam Callis, Tom Padley, Evan Milton, Kevin Howarth, Mia Tomlinson

scenarij: David McNab & Patrick Dickinson

režija: Stan Griffin, Justin Ricket & Patrick Dickinson

proizvodnja: Netflix, SAD, 2021.

trajanje: 6 epizoda po 43 minuta.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Sophie: A Murder in West Cork (2021)

Netflix je svoju hegemoniju u svijetu Internet streaminga uspostavio ne samo zahvaljujući brojnim i razvikanim igranim, nego i dokumentarnim serijama. Među potonjima su, očekivano, najpopularnije bile one iz “true crime” podržanra, pri čemu su one, kao Making a Murderer, gledatelje uspjele privlačiti ne samo raznim šokatnim detaljima svojih zapleta, nego i time da njihov rasplet nije imao konvencionalni happy end, odnosno, barem prema stavu autora, predstavljao veliku nepravdu. Jednu od takvih serija predstavlja Sophie: A Murder in West Cork, koji se u ponudi Netflixa našao prije nekoliko mjeseci.

Radnja serije započinje nedugo pred Božić 1996. godine kada je Golleen, mjestašce na zapadnoj obali Irske postalo poprištem nezapamćenog zločina. Sophie Tuscan du Plantier, francuska televizijska producentica koja je imala običaj odmor provoditi na tamošnjem imanju, pronađena je brutalno pretučena na smrt. S obzirom da su se ubojstva izuzetno rijetko događala u tom mirnom i tihom dijelu Irske, ali i zbog toga što je žrtva bila povezana s vodećim ličnostima francuskog kulturnog i političkog establishmenta, slučaj je izazvao medijsku senzaciju. Među predstavnicima medija koji su pokrivali slučaj našao se i jedan mještanin – Ian Bailey, ekscentrični freelance novinar i samozvani pjesnik rodom iz Engleske. Njegovi članci u kojima je na prilično neobičan način opisivao pokojnicu, ali još više to da je s brojnim informacijama o slučaju raspolagao prije kolega, ali i policije, te dosije osuđivanog nasilnika i sklonost alkoholu, Baileya je učinilo glavnim sumnjivcem. Međutim, lokalna policija nije uspjela naći nikakve čvrste forenzičke dokaze koji bi ga povezali sa zločinom, te je sve ostalo na prilično nepouzdanim izjavama svjedoka koji su se mijenjali godinama. Bailey je tako ostao na slobodi, a pokušaj obitelji ubijene žene da pravdu ishode na francuskom sudu je na kraju doveo do međunarodnog spora.

Slučaj ubojstva Sophie Tuscan du Plantier je tokom četvrt stoljeća bio predmetom nekoliko knjiga, ali i dokumentarnih filmova i TV-serija, uključujući jednu koju je režirao proslavljeni irski režiser Jim Sheridan. Sophie će, vjerojatno zato što je bila producirana i distribuirana od Netflixa, biti najpoznatija i možda najutjecajnija od svih njih. A to sigurno nije nešto što će se svidjeti Ianu Baileyu, s obzirom da su Dowager i njegov produkcijski tim zauzeli čvrst stav da je ekscentrični (i sada već bivši) novinar odgovoran za zločin. Serija, doduše, gledatelje nastoji potaknuti da tog zaključka dođu postupno, i tome u prilog ide trodijelna struktura. U prvoj epizodi se prikazuje Golleen kao mirno mjesto gdje mještani žive u harmoniji sa strancima, te kako je ta harmonija uništena zločinom. Druga epizoda prikazuje kako se Bailey iskristalizirao kao jedini osumnjičenik te kako je lokalna policija nizom propusta dozvolila da ostane na slobodi. Treća epizoda prikazuje dugotrajne i frustrirajuće pokušaje da se kakva-takva pravda pronađe na raznim sudovima. Iako je tema fascinantna te iako je Bailey jednako fascinantna ličnost, Sophie ne uspijeva zadržati pažnju publike, pri čemu je najveći krivac Dowager koji se, u nedostatku čvrstih dokaza na kojima bi mogao temeljiti svoju tezu, previše oslanja na nagađanja, naklapanja i glasine i pri tome se prečesto ponavlja. Nakon tri sata bindžanja, u kojima se stalno spominje policijska nesposobnost uz ignoriranje kompliciranih međunarodnopravnih aspekata. se kao prilično depresivni i frustrirajući zaključak da pravda u ovom slučaju neće biti nikad zadovoljena. Taj zaključak bi mogao biti još depresivniji za gledatelje iz zemalja gdje su zbog korumpiranog i nesposobnog pravosuđa ovakve tragične farse prije pravilo nego izuzetak.

SOPHIE: A MURDER IN WEST CORK

režija: John Dower

proizvodnja: Lightbox/Netflix, SAD, 2021.

trajanje: 3 epizode po 43 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Age of Samurai: Battle for Japan (2021)

Drevna kineska kletva “Dabogda živio u zanimljivim vremenima” je vjerojatno bila na umu barem nekim Japancima koji su prolazili kroz desetljeća razdoblja Sengoku. Izraz “Sengoku” se prevodi kao “Zaraćene države” iako je Japan sve vrijeme formalno bio jedna država pod vlašću cara. U stvarnosti, carevi su bili ceremonijalne figure, a vlast je u carevo ime vršio vrhovni vojni zapovjednik, odnosno šogun. Problem je bio taj što je od 1467. i vlast šoguna oslabila u odnosu na niz lokalnih velmoža (daimyoa) koji su nedostatak centralne vlasti koristili da prigrabe što više ovlasti, ali i zemlje koja je postala predmetom međusobnih sukoba u kojima su se koristile vlastite vojske samuraja. Takvo je stanje stvari potrajalo, uz povremene predahe, nepunih stoljeće i pol, te kasnije, u neka mirnija vremena, postalo predmetom zanimanja japanskih umjetnika i književnika, uključujući filmaše kao što je Kurosawa čija su najpoznatija ostvarenja poput Sedam samuraja ili Kagemushe radnjom smještena upravo u to razdoblje. Početkom godine je Netflix, pak, emitirao šestodijelnu igrano-dokumentarnu seriju koja je ta “zanimljiva vremena” nastojala ne-japanskim gledateljima predočiti na pristupačan i atraktivan način.

Serija se sastoji od šest epizoda u kojima se uz kombinaciju igrane rekonstrukcije kao i razgovora sa povjesničarima (uglavnom zapadnim, uz jednog Japanca) prikazuje posljednja faza Sengoku razdoblja koja je počela 1551. godine i u kome su trojica gospodara rata, svaki na svoj način, iz različitih motiva i uz različite doze uspjeha, nastojali rascjepkani i zakrvljeni Japan ujediniti pod svojom vlašću. Prvi od njih je Oda Nobunaga (Masayoshi Haneda), opskurni sitni feudalac koji je inovativnim korištenjem vatrenog oružja uspio poraziti brojčano superiorne protivnike, a potom nevjerojatnom okrutnošću počeo uspostavljati vlastitu hegemoniju nad ostatkom zemlje te uspio formalno ukinuti dotadašnji šogunat. Upravo u trenutku kada se činilo da će ostvariti svoj cilj, pao je kao žrtva izdaje jednog od svojih generala. To je pokrenulo novi val krvoprolića iz koga je kao pobjednik izašao Odin vjerni suradnik Toyotomi Ideyoshi (Masami Kosaka), pučanin koji je bio napredovao do generala u vojsci svoga gospodara, a nakon toga uspio i od ostalih velmoža biti formalno priznat kao hegemon. Njegov je uspjeh, međutim, kompromitirala suluda ideja da krene u osvajanje Kine, a što je dovelo do godina krvavog, skupog i neuspjelog ratovanja u Koreji. Iako je nedugo pred smrt povukao vojsku, prestiž njegovog klana je bio načet, a što je iskoristio mnogo strpljiviji i diplomatskim vještinama obdareniji Tokugawa Ieyasu (Hayate Masao) koji će na kraju uspjeti uspostaviti centralnu vlast, odnosno dva i pol stoljeća režima poznatog kao Tokugawin šogunat.

Serija će bez svake sumnje biti zanimljiva gledateljima koji ne znaju mnogo o japanskoj kulturi ili povijesti, ali će s druge strane, izgleda previše “ušminkana” i “holivudizirana” onima koji o Sengoku razdoblju znaju malo više. S tehničke strane je napravljen relativno dobar posao oko rekonstrukcije najznamenitijih (i najkrvavijih) događaja, uz vještu kombinaciju igranih sekvenci i CGI-ja. Gledateljima se likovi, događaji i kontekst pokušavaju predočiti uz pomoć naratora i natpisa na ekranu. *Age of Samurai* inzistira na realizmu, ponekad na pomalo neugodan način, tako da gledatelji imaju priliku vidjeti brojne scene ubijanja, uključujući one čije su žrtve nedužne žene i djeca. S vremenom to sve postaje zamorno i ponavljajuće, i to je možda glavna zamjerka koja se može pronaći ovoj seriji. S druge strane, gledatelji koji sebi mogu priuštiti četiri sata “bindžanja” neće imati previše razloga za nezadovoljstvo s ovom serijom.

AGE OF SAMURAI: BATTLE FOR JAPAN

uloge: Masami Kosaka, Hayate Masao, Masayoshi Haneda

režija: Stephen Scott

proizvodnja: Blue Ant Media/Netflix, Kanada/SAD, 2021.

trajanje: 6 epizoda po 43 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dark (sezona 1, 2017)

Jedan od možda najboljih aspekata današnjeg Zlatnog doba televizije jest u tome što taj fenomen više nije prostorno ograničen na Hollywood, odnosno što se kvaliteta igranih televizijskih sadržaja povećala širom svijeta. Danas su tako neke od najpopularnijih, najhvaljenijih i najuspješnijih TV-serija ne-američke produkcije. Tome je kumovalo i to što kulturna razmjena više nije jednosmjerna, pa više nije slučaj da američki studiji prave često besmislene i inferiorne remakeove evropskih proizvoda, nego se i evropski televizijski autori sve više prave vlastite, i često superiorne, verzije originalnih američkih serija. Takav bi se primjer mogao pronaći kod njemačkog scenarističko-režiserskog para koje čine Baran bo Odar i Jantje Friese. Godine 2014. su izazvali izuzetnu pažnju trilerom Who Am I, ali on nije postao međunarodno poznat zato što su nedugo nakon premijere otkupljena autorska prava za nikada snimljeni remake u produkciji Warner Brosa. Tri godine kasnije su Odar i Friese imali mnogo više sreće kada se za njihov ambiciozni projekt – TV-seriju Dark – zainteresirala streamerska kuća Netflix, tada najpoznatija po izuzetno popularnoj TV-seriji Stranger Things. Kada se počela emitirati, Dark je shvaćen kao svojevrsni njemački remake Netflixovog hita, ali se relativno brzo shvatilo da je riječ o nečemu sasvim originalnom.

Radnja prve sezone je smještena u Winden, sumorni njemački gradić okružen mračnom, gustom šumom i čijom ekonomijom dominira kontroverzna nuklearna elektrana. Sve počinje u lipnju 2019. godine kada 43-godišnji Michael Kahnwald (Sebastian Ruch), naoko bez ikakvog razloga, počini samoubojstvo vješanjem i ostavi poruku koja se mora otvoriti 4. studenog. Na taj dan se njegov adolescentski sin Jonas (Louis Hoffman) mora nositi s problemima koje je izazvao taj traumatični događaj, a zbog kojeg je neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj ustanovi. Njegova majka Hannah (Maja Schöne), pak, održava ljubavnu vezu s oženjenim policajcem Ulrichom Nielsenom (Oliver Masucci) koji istražuje slučaj nestalog tinejdžera. Ulrichu taj slučaj budi uspomene na nikad razjašnjene i duboko traumatične događaje iz 1986. godine kada je nestao njegov brat Mads. Kada nekoliko dana kasnije Jonas i njegovi prijatelji odu u šumu tražiti tajno skrovište droge, u blizini tajanstvene špilje misteriozno nestaje Ulrichov 10-godišnji sin Mikkel (Daan Lenard Librez). Izluđeni Ulrich počinje povezivati neke od detalja sa istragom od prije 33 godine te postane uvjeren da je riječ o istom počinitelju. Mikkelov nestanak, pak, koincidira s nekim zastrašujućim i neobjašnjivim fenomenima prilično nalik na one koji su se zbili 1986. godine, a kao ključ misterije se prikazuje špilja za koju se ispostavi da omogućava putovanje kroz vrijeme.

Dark su, osim sa Stranger Things, mnogi kritičari često uspoređivali s Twin Peaksom, vjerojatno potaknuti određenim sličnostima osnovnog zapleta, odnosno detaljima kao što su kriminalistička istraga u gradiću okruženom šumom, punom neobičnih i često disfunkcionalnih likova, ali i misterioznom prisutnošću fenomena koji se ne da racionalno objasniti. Iako te sličnosti uistinu postoje, usporedbe Darka s Twin Peaks u najmanju ruku nisu primjerene, dijelom svega zbog toga što posljednja tri desetljeća nisu bile blagonaklone Lynchovoj kultnoj seriji koja više ne izgleda onako efektno kao što je nekada izgledala, ali najviše zato što će sve neumitne usporedbe ići na štetu američkog televizijskog klasika. Dark, naime, u usporedbi s Twin Peaks izgleda poput najnovijeg modela BMW-a u usporedbi sa zarđalim Trabantom iz sredine prošlog stoljeća.

Mnogima je kod Dark najviše u oko upala atmosfera, odnosno veliki trud autora da opravdaju engleski naziv serije, odnosno “mrak”. Likovi se moraju suočavati sa zastrašujućim i neobjašnjivim događajima, i to okruženi mračnom šumom i nuklearkom za koju, svjesno ili nesvjesno, drže da im prijeti apokalipsa. Ali čak i njihov “normalni” život je obilježen izuzetno sumornom atmosferom kojoj doprinosi to što gotovo stalno pada kiša i kao u Windenu ne može biti sunčanog dana. Njegovi građani su, pak, pogođeni različitim oblicima društvene patologije koji uključuju bračne nevjere, obiteljsko zlostavljanje, alkoholizam, drogu, duševne bolesti, odnosno nedostatak bilo kakve ozbiljne nade u bolje sutra. A i nasilje je u seriji prikazano na izuzetno uznemirujući način, uključujući scene nasilja nad djecom koje bi u nekoj konvencionalnoj angloameričkoj seriji bile nezamislive. Svemu tome važan doprinos daje vrhunska Odarova režija u kojoj je svaki kadar osmišljen i konstruiran do najsitnijeg detalja te izuzetno pažljivo gradi atmosferu, ali i omogućava tečno praćenje izuzetno složene priče koju bi svaki drugi režiser vjerojatno učinio potpuno nerazumljivom.

Međutim, najveći adut Dark je scenarij Jantje Friese koji se ispočetka poigrava sa stereotipovima i ovu seriju čini neobično nalik danas popularnim ostvarenjima nordic noir žanra. Međutim, vrlo brzo se serija žanrovski okreće prema science fictionu, odnosno uvodi motiv vremenskog putovanja. Taj koncept, na kojem je velika većina filmaša lomila zube, je Friese iskoristila na izuzetno dojmljiv i uspješan način. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Winden u ne jednom, nego u tri vremenska razdoblja, odnosno jedne te iste likove u različitim razdobljima tumači nekoliko glumaca. Istovremeno se moralo izuzetno paziti na probleme koje stvara vremensko putovanje, uključujući zloglasni djedov paradoks. Friese i Odar su tu iskoristili ne samo demonstriraju svoju izuzetnu brigu o detaljima, nego i talent da od naizgled nepovezanih podzapleta i likova stvore jednu čvrstu i uvjerljivu cjelinu. Motiv vremenskog putovanja je tako dao priliku da se kroz dijaloge, ali i različite podzaplete, nastoji gledateljima dati poticaj za razmišljanje o nekim dubokim filozofskim pitanjima, uključujući postojanje Boga ili dilemu između predodređenosti i slobodne volje. Zbog svega toga bi se moglo reći da Dark u konceptualnom smislu predstavlja jednu od najbolje osmišljenih, ali i napravljenih serija svih vremena.

Tome je značajan doprinos dala i izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka ekipa, koja je pri svemu tome imala i težak zadatak, s obzirom da su u mnogo slučajeva različiti glumci i glumice morali konzistentno tumačiti jedan te isti lik u nekoliko vremenskih razdoblja. Međutim, sve je to na kraju dobro funkcioniralo. Oni koji vole tražiti dlaku u jajetu će, pak, Darku zamjeriti ne uvijek najefektniji soundtrack, a što uključuje i ne baš naročito kvalitetnu glavnu pjesmu. Ali riječ je o nedostatku koji se na kraju može zanemariti. Ova sezona ostavlja izvrstan dojam čak i tamo gdje mnoge druge serije znaju zakazati – završnici. Ono što bi drugdje izgledalo kao prozirni cliffhanger se ovdje doima posve prirodno. Ako je suditi po prvoj sezoni, Dark usprkos mračnog naslova čeka prilično svijetla budućnost.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Signs (Znaki, sezona 1-2, 2018-2020)

Nordic noir je fenomen za kojeg je bilo jasno da će ga se pokušati eksploatirati i u neskandinavskim zemljama. Neke od njih su pri tome imale prednost, prije svega Poljska, koja zahvaljujući tome što je relativno i mnogoljudna sebi može priuštiti veliko tržište za proizvode kriminalističkog žanra. U posljednjih nekoliko godina se u toj zemlji, fanovima fantasyja otprije poznato kao rodno mjesto Witchera, bilježi bum kriminalističkih romana, a nakon njih su, kao što se moglo očekivati, na red došli i filmovi te, konačno i ono što je danas najpopularniji medij za taj žanr – TV-serije. Jedan od takvih primjera je Znaki (“Znaci”), TV-serija koja se od 2018. godine emitirala na međunarodnoj mreži AXN, da bi danas njene dvije sezone bile dostupne na Netflixu.

Radnja je smještena u Sowie Doly, fiktivni gradić u gorju Sowie, šumovitoj i zabačenoj oblasti na jugozapadu Poljske, u neposrednoj blizini češke granice. Grad je toliko malen da je protagonist, novopostavljeni zapovjednik policijske postaje Michał Trela (Andrzej Konopka), prisiljen smještaj pronaći kao podstanar na imanju u vlasništvu Adriane Nieradke (Helena Sujecka), njemu neposredno potčinjene policajke. Trela, koji je u Sowie Doly došao iz Krakowa praćen glasinama o alkoholičarskoj prošlosti, ubrzo shvaća da naizgled simpatični uspavani gradić krije brojne mračne tajne, uključujući prije nekoliko godina počinjeno, ali nikada riješeno ubojstvo mlade djevojke. Trela se mora suočiti s novim slučajem ubojstva, u kojem je jedan od prvoosumnjičenih nitko drugi do Błażej Nieradki (Michał Czernecki), Adrianin suprug koja je Trela prije toga bio uhvatio in flagranti u preljubu s ubijenom. Međutim, kada se dogodi još jedno ubojstvo, Trela shvaća da je možda riječ o serijskom ubojici. Posao mu, pak, komplicira Nina (Magdalena Żak), kći adolescentica koja se u lokalnoj gimnaziji sprijatelji s Agatom (Helena Englert), “problematičnom” kćeri Antonija Paszkea (Mirosław Kropielnicki), gradonačelnika koji je, pak, do grla upetljan u ne baš najčištije poslove oko izgradnje rudnika koji financiraju “mutni” poslovni ljudi sa strane.

Znaki u svojoj prvoj sezoni odaju dojam da je autorima bila važnija forma od sadržaja, kao i da se nisu pretjerano brinuli o originalnosti. Osnovna premisa odaje utjecaj mnogo poznatijih angloameričkih serija kao što su Twin Peaks ili Broadchurch, ali se to nastoji sakriti s velikim brojem podzapleta, koji prilično teško, i ne uvijek uspješno, funkcioniraju kao nekakva cjelina. Gledatelje će od priče mnogo više privući vješto korištenje atraktivnih planinskih lokacija, koji stvaraju specifičnu atmosferu. Određenu dozu različitosti u odnosu na standardne policijske priče daje korištenje motiva katoličanstva, odnosno vjerske zatucanosti, a koje je dalo priliku da se oko njih sagradi nekoliko zanimljivih likova – vođa lokalnog kulta i navodni iscjelitelj Jonasz (Andrzej Mastalerz), mladi fanatični policajac Sobczyk (Piotr Trojan) i mladi novopostavljeni župnik Śmigielski (Rafał Cieszyński) za koga je odmah jasno da krije mračnu tajnu iz vlastite prošlosti. Iako je zbog velikog broja podzapleta serija prilično komplicirana i lako može zbuniti publiku, sve to funkcionira, a najveće zasluge pripadaju glumačkoj postavi. Andrzej Konopka je vrlo dobar kao policajac koji, usprkos brojnih mana, na kraju balade pokušava uraditi pravu stva. Još je dojmljivija Helena Sujecka kao možda jedini normalni lik u disfunkcionalnoj sredini, a kojeg tumači uz dosta realizma, vješto balansirajući između ženske ranjivosti i zdravoseljačke snage. Prva sezona bi tako mogla dobiti prolaznu, usprkos predvidljivo iritirajućeg cliffhangera.

Druga sezona, pak, odaje da su njeni autori odlučili pokušati nešto novo i “originalno”. I pri tome su, kao što je to često slučaj, pretjerali. Znaki se tako odjendom odljepljuju od “čisto” kriminalističkog žanra i odlaze u vode fantastike, a scenaristi, smatrajući da su u prethodnih osam epizoda dovoljno eksploatirali ruralnu Poljsku kasnih 2010-ih, počinju odlaziti daleko u prošlost, pa su se tako u ovoj seriji našli i Sovjeti, nacisti, leteći tanjuri i naznake o putovanju kroz vrijeme. Sve to, s druge strane, odaje dojam da je nova inspiracija pronađena u njemačkom Darku, ali je rezultat još veći kaos. Problem više nije samo u sadržaju, nego i u formi, pa je tako kao novi motiv ubačena potraga za izgubljenim blagom koji provodi mlada povjesničarka Eliza Konieczna (Ewa Jakubowicz). Njen podzaplet je, pak, prikazan kroz flashbackove i nelinearnu naraciju koja s vremenom postaju sve iritantnija, a na kraju i potpuno konfuzna. Očekivani višestruki cliffhanger na kraju predstavlja oličenje svih melodramatskih klišeja, ali i autorske nesposobnosti da gledateljima ponude išta suvislo. Druga sezona je tako gotovo u potpunosti pokvarila dojam o seriji, te će Znaki, ako taj dojam žele spasiti, morati ponuditi nešto nevjerojatno kvalitetno u trećoj sezoni, ako ona uopće ikada bude snimljena.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Room 2806: The Accusation (2020)

2020. godina je bila tako “zanimljiva”, da su mnogi događaji koji bi u prošlim vremenima bili predmetom velikih skandala i vrištanja s naslovnica danas zaboravljeni, a podsjećanje na njih češće umjesto zgražanja izaziva sjetu i pitanja zašto je netko s njima razbijao glavu, pogotovo kada su se “kuhale” daleko ozbiljnije i po većinu čovječanstva opasnije stvari. Tom se dojmu teško oduprijeti čak i kada su u pitanju bili skandali čiji je sadržaj izgledao kao proizvod mašte hollywoodskih scenarista, odnosno školski primjer eksploatacijskog sadržaja. Jedan takav slučaj, koji je uspio u medijsku epruvetu umiješati sve najvažnije sastojke kao što su međunarodna politika, korupcija, seks, spolne, rasne i klasne razlike, prošle je godine postao predmetom francuske dokumentarne mini-serije Room 2806: The Accusation, koja se prikazuje na Netflixu.

Radnja se bavi događajem koji se 14. svibnja 2011. zbio u Sofitelu, elitnom njujorškom hotelu nedugo prije nego što ga je napustio jedan od njegovih redovnih gostiju. Nafisattou Diallo, 32-godišnja gvinejska spremačica je svojim kolegama i hotelskom osiguranju prijavila da ju je gost seksualno napastvovao. Kontaktirana je policija i gost je na njujorškom aerodromu, nedugo prije leta za rodnu Francusku, uhapšen i smješten u pritvor. Kada se otkrilo o kome je riječ, izbio je dotada nezamislivi skandal i medijski cirkus. Optuženik je bio nitko drugi do Dominique Strauss-Kahn, ugledni francuski ekonomist i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda. Strauss-Kahn, koji je na tu dužnost bio došao uz blagoslov Obamine administracije, uživao je reputaciju spasitelja svjetske ekonomije nakon burzovnog kolapsa 2008. godine, a koju je nastojao iskoristiti da na predstojećim predsjedničkim izborima kao kandidat Socijalističke stranke smijeni nepopularnog Sarkozyja. Ti su planovi, međutim, odmah nakon izbijanja skandala pali u vodu te je Strauss-Kahn morao uložiti izutetan trud i potrošiti značajne svote novaca svoje bogate ambiciozne supruge Judith Sinclair da izbjegne zatvor. Na kraju Strauss-Kahnovi odvjetnici uspjeli iskopati dovoljno problematičnih detalja iz Diallne biografije da njeno svjedočenje dovedu u pitanje, te njujorške javne tužitelje natjeraju da nakon mjesec i pol dana odustanu od progona. Strauss-Kahn je, iako osramoćen, nastavio živjeti kao slobodan, uspješan a bogat čovjek, a Diallo je kakvu-takvu pravdu uspjela ishoditi jedino kroz financijsku nagodbu u građanskoj parnici.

Room 2806 je režirao Jalil Laspert, glumac i režiser čije je najpoznatije ostvarenje Yves Saint Laurent, biografski film u kome je, ne baš najuspješnije, prikazao život istoimenog modnog kreatora. U slučaju Dominique Strauss-Kahna je obavio daleko bolji posao, a što se ima najviše zahvaliti formatu višedijelne mini-serije koji omogućava mnogo detaljniji prikaz, kako događaja, tako i njihove pozadine, odnosno biografija njegovih sudionika. Room 2806 se sastoji od četiri epizode, i kroz njih se prikazuju događaji neposredno nakon incidenta, Strauss-Kahnovo pritvaranje, otkriće sličnih “nepodopština” u prošlosti, kao i medijske i pravne manipulacije zahvaljujući kojima je sudski proces kolabirao prije svoga početka. Upravo zbog bogatstva sadržaja Room 2806 je daleko bolje ostvarenje od Dobrodošli u New York, igranog filma na istu temu, a u kojem je Strauss-Kahnov alter ego tumačio Gerard Depardieu. Tome se mora dodati ne samo dublja pozadina, nego i mnogo širi dijapazon perspektiva. Autori događaje rekonstruiraju kroz intervjue s Diallo, zaštitarima, novinarima, policajcima, odvjetnicima i svima upetljanima u slučaj, ali i Strauss-Kahnovim prijateljima, poznancima i suradnicima, pa se tako gledateljima ostavlja da presude da li je možda cijeli slučaj bio pokušaj ucjene ili spretna podmetačina s kojom se Sarkozy riješio svojeg glavnog suparnika. Ono što svemu daje prilično gorak okus su izjave sindikalnih, feminističkih i drugih aktivista koji su slučaj iskoristili za skupljanje jeftinih bodova i koji, ne baš uvjerljivo, tvrde da je poslužio kao začetak MeToo pokreta. U to je, s obzirom da je trebalo čekati godine i promjenu određenih političkih okolnosti na pad Strauss-Kahnu sličnih likova kao Harvey Weinstein i Jeffrey Epstein trebalo čekati godine, malo teško vjerovati. Gorak okus daje i svojevrsni epilog u obliku još jednog procesa, u kome je Strauss-Kahn, očigledno nimalo potaknut da promijeni životni stil, u rodnoj Francuskoj bio optužen za svodništvo, ali se optužbi oslobodio još brže i efikasnije. Room 2806 je vrlo dobar dokumentarac, ali bi bio još bolji da se malo pozabavio i time da je Strauss-Kahn, usprkos svemu, nastavio svoju karijeru kao financijski savjetnik niza vlada u svijetu, pa su, između ostalog, njegov lagodni životni stil financirali porezni obveznici Vučićeve Srbije. No, čak i bez tih detalja Lesperova serija je prilično ozbiljno i za ova vremena više nego korisno podsjećanje na to kakve nam se ličnosti, uz dovoljno medijske manipulacije i medijskog podmazivanja mogu servirati kao spasitelji svijeta, bilo da je riječ o financijskim krizama, političkim potresima ili uz njih vezanim globalnim pandemijama.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tell Me Who I Am (2019)

Jedna od često korištenih, ali najmanje opravdanih izreka je da “život piše romane”. Ideja da bi se, u pravilu banalna, stvarnost mogla natjecati s proizvodima nečije mašte je vrlo često izgovor za nedostatak kreativnih potencijala kod hollywoodskih scenarista. Kada se takvi “zanimljivi” događaji pokušaju predočiti na velikim i malim ekranima, pogotovo u igranoj formi, rezultati su često razočaravajući. Međutim, postoji određeni, iako relativno malen, broj priča koji uistinu izgledaju da su nastali u nečijoj, najčešće bolesnoj, mašti, ali zapravo su stvorene u stvarnom svijetu. Jedna od njih je slučaj Marcusa i Alexa Lewisa, dva engleska blizanca s kojima se britanska javnost upoznala zahvaljujući članku u Timesu 2013. godine, a potom i knjizi Tell Me Who I Am (“Reci mi tko sam”), koja je šest godina kasnije postala temelj za istoimeni dokumentarni film u produkciji Netflixa.

Film na početku prikazuje zbivanja iz perspektive Alexa, koji je godine 1982. vozeći motocikl doživio nesreću čija je posljedica bila gotovo potpuni gubitak. Jedina stvar koje se mogao sjetiti, odnosno jedina ličnost koju je mogao prepoznati, bio je njegov brat Marcus, koji je postao temelj njegovog oporavka. Marcus mu nije samo pomogao da od djeteta koje ne zna ništa ponovno postane odrasli muškarac, nego mu je omogućio da ponovno dobije obitelj, odnosno kroz priče o sretnom djetinjstvu i odrastanju izgradi vlastiti identitet. Alexa nisu previše mučile određene nedosljednosti i slični detalji u Marcusovim kazivanjima, ali je na njih počeo obraćati pažnju tek kada mu je godine 1995. preminula majka. Za razliku od Alexa, koji je bio razumljivo shrvan, kod Marcusa se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Alexu je odgovor na pitanje zašto došao kada su braća raščišćavala obiteljsku kuću te pronašli fotografije i druge predmete koji pokazuju kakvo im je, zapravo, bilo djetinjstvo. Marcus je na kraju priznao da su njegove priče bile izmišljene, i to ne samo zato da bi brata poštedjela jezive istine, nego i njemu samom poslužile kao mehanizam da prevlada traume. Alex je potpunu istinu doznao tek nakon dva desetljeća, a nakon što su obojica i sami postali roditelji, odlučili su o njoj upoznati javnost.

Tell Me Who I Am se u potpunosti temelji na kazivanjima braće, koji služe kao naratori, a režiser Ed Perkins se osim njih oslanja na fotografije, dokumente i par scena igranih rekonstrukcija, uključujući jednu u kojoj je dom Lewisovih prikazan doslovno kao ukleta kuća iz gotičkih horora. Film se odlikuje prilično čvrstom strukturom, odnosno disciplinirano je podijeljen na tri narativna dijela. U prvom dijelu se opisuje Alexov život nakon nesreće i njegovo nastojanje da uz bratovu pomoć doslovno iz ničega, kao “tabula rasa”, obnovi vlastiti identitet. U drugom dijelu se opisuje kako se Marcusova iluzija raspala, odnosno s čime su se braća, zapravo morala nositi u svojem djetinjstvu. U trećem dijelu se prikazuje kako i Alex i Marcus suočavaju s posljedicama Marcusove odluke, odnosno nastoje ponovno izgraditi vlastiti odnos. Taj je dio, možda, najefektiniji od svih, s obzirom da je prilično malo ostvarenja u kojima dva sredovječna muškarca tako eksplicitno pokazuju koliko su još duboki emocionalni ožiljci nečega što se zbilo prije pet desetljeća, odnosno koliko se još uvijek moraju boriti da bi ih prevladali.

Tell Me Who I Am je film koji će onima koji ga pogledaju, bez obzira na prilično neugodnu temu, ostati duboko u sjećanju. Zbog toga se ističe čak i u Netflixovoj današnjoj hiperprodukciji dokumentaraca, bez obzira na što se bavi nečime što se, na prvi pogled, može činiti manje zanimljivim ili mnogo prozaičnijih od problema s kojima nas drugi Netflixovi dokumentarci upoznavaju u ova “zanimljiva” vremena. Iako je Perkins i ostatak produkcijske ekipe obavio vrlo dobar posao, najviše zasluga ipak pripada braći Lewis bez čije hrabrosti i spremnosti da sa svijetom podijele svoje traume ne bi bilo ovako kvalitetnog dokumentarca.

TELL ME WHO I AM

režija: Ed Perkins

proizvodnja: Netflix, UK, 2019.

trajanje: 95 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10