Oznaka: true crime

RECENZIJA: Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel (2021)

Facade of the Cecil Hotel with pedestrians crossing street and vehicles on road

Netflix je veliki dio svoje današnje reputacije izgradio na true crime dokumentarcima. Jedan od svježijih primjera je Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel („Mjesto zločina: Nestanak u hotelu Cecil”) iz 2021. godine. Ono što ovaj dokumentarac čini drukčijim jest gotički ugođaj koji pruža jedna od najozloglašenijih lokacija u Los Angelesu. Hotel Cecil – tužna art-deco zgrada u centru grada – koja je većim dijelom 20. stoljeća bila poprište serijskih ubojstava, samoubojstava i sličnih tragičnih događaja. Ipak, četverodijelna serija redatelja Joea Berlingera (koji figurira kao izvršni producent, kao i u druge dvije serije, uključujući Crime Scene: The Texas Killing Fields), posvećena nestanku kanadske turistice Elise Lam 2013. godine na kraju se pokazuje kao frustrirajuće narativno razvlačenje i eskploatacijski narativ, usprkos neupitno fascinantnoj prirodi misterije.

Serija se oslanja na reputaciju hotela, pretvarajući tužnu povijest zgrade u pozadinu za ono što je u biti vrlo tužan, ali prilično banalan slučaj mlade žene koju je pogodio psihotični ispad. Kada se u predposljednjoj epizodi razotkrije brutalna istina – da se Lam, koja je patila od bipolarnog poremećaja, slučajno utopila u hotelskom spremniku za vodu nakon manične epizode – publika je već bila izložena gotovo tri sata besmislenih teorija zavjere, amaterskih internetskih istraga i nagađanja o natprirodnim događajima.

Berlinger, autor koji je radio daleko bolje true crime dokumentarce, ovdje se odlučio za kvantitetu nauštrb kvalitete. Serija je neupitno predugačka; ono što bi mogao biti napet cjelovečernji dokumentarac je razvučeno na četiri epizode ispunjene ponavljajućim ustaljenim kadrovima hotela izvana i dosadnim dramatizacijama koje ne dodaju ništa. Stječe se dojam da je takva duljina manje kreativni izbor, a više posljedica pritiska streaming platforme za što više minutaže u svrhu bolje rejtinga.

Posebno je neugodan tretman “internetskih detektiva” koji su bili, a neki još jesu, opsjednuti Laminim slučajem. Serija ih u početku prikazuje kao naivne digitalne istražitelje koji otkrivaju skrivene istine, prije nego što postepeno otkriva koliko se njihova opsjednutost spiralno pretvorila u uznemiravanje nedužnih svjedoka i stvaranje neutemeljenih optužbi. No, umjesto da ponudi smislenu refleksiju o toksičnosti žanra true crime kao zabave, dokumentarac koristi isti onaj senzacionalistički pristup koji navodno osuđuje.

Seriju koliko-toliko spašava tehnička kvaliteta. Fotografija pažljivo koristi propadajuće, ali vizualno impresivne lokacije hotela Cecil. Intervjui s bivšim zaposlenicima i stanarima pružaju autentičan uvid u ekosustav hotela. Zbilja je šteta što se Berlinger nije više oslonio na taj materijal, umjesto da pribjegava tabloidnoj eksploataciji.

Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel na kraju ilustrira neke od najgorih aspekata današnjeg true crime buma: autentična intimna tragedija je razvučena izvan svake mjere, upakirana u komemoraciju dostojnu javne katastrofe, a prikazana kao cirkuska atrakcija. Usprkos autorskim pretenzijama na ozbiljnost, teško je pobjeći od neugodnog dojma da su autori profitirali od iste morbidne znatiželje koja je amaterske detektive dovela da seciraju nečiju intimnu psihijatrsku krizu. Kao i mnoge slične serije, vjerovatno bi sve moglo stati u duplo manje vremena. Ovo je propuštena prilika, a na četiri punog sata, i prilično dugačka.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10

RIP Dominic Dunne (1925 – 2009)

Život je ponovno pokazao smisao za ironične koincidencije. Samo dan nakon što je umro Ted Kennedy, slijedio ga je Dominic Dunne, američki književnik čiji su se život i djelo mogli shvatiti i kao svojevrsna alternativna verzija, ali i antiteza priče o Kennedyjevima.

Dunne je u prvom dijelu svog dugog života imao sličnosti s najpopularnijom američkom dinastijom. Odrastao je kao sin imućnog katoličkog kirurga koji se, kao i Kennedyjevi u svoje vrijeme, morao boriti da bude primljen u WASP-ovsko otmjeno društvo. I kao JFK, Dunne je imao herojsku epizodu u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je Dunne postao uspješni holivudski producent, prijatelj bogatih i slavnih, te ime iza nekih od najvažnijih filmova s kraja 1960-ih i početka 1970-ih kao što su “Boys in the Band” i “Panic in the Needle Park” sve dok ga alkohol, ekscesi i propali brak nisu učinili holivudskim izopćenikom.

Dunneov je život imao dvije prekretnice. Godine 1979. je otišao u ruralni Oregon kako bi se u usamljenoj kolibi pokušao riješiti svojih ovisnosti. U tome je uspio, ali ga je godine 1982. pogodila tragedija – njegovu kći Dominique Dunne, glumicu kojoj su nakon nastupa u “Poltergeistu” predviđali zvjezdanu budućnost, ubio je nasilni momak John Thomas Sweeney. Dunne je prihvatio ponudu časopisa “Vanity Fair” da prati suđenje i o tome napiše reportažu. Njegov bijes zbog presude kojom je Sweeney osuđen za ubojstvo na mah i kaznu od šest i pol godina je pretočen u tekst koji je otkrio veliki književni talent, pa je Dunne postao reporter  specijaliziran zha kriminalističke slučajeve vezane za svijet bogatih i slavnih, temu koju je koristio i za svoje romane.

Dunne je zahvaljujući tome postao jedan od glavnih komentatora na suđenju O.J. Simpsona, te napisao nekoliko romana koji su opisivali kako bogati, slavni i utjecajni ne moraju snositi posljedice za zločine. Možda je najkarakterističniji “A Season in Purgatory” iz 1993. godine, “roman a clef” inspiriran zloglasnim slučajem u kojem je 1975. godine 15-godišnja Martha Moxley ubijena od strane Michaela Skakela, nećaka Ethel Skakel Kennedy, udovice Roberta F. Kennedyja. U romanu je Dunne, dobro upoznat s Kennedyjevima i njihovim načinom života, opisao kako je istraga bila torpedirana političkim pritiscima, a cijeli slučaj zataškan.

Dunne je na kraju u toj priči, za razliku od romana, dobio zadovoljštinu kada je Skakel godine 2002. konačno osuđen na doživotni zatvor. Isto je bilo i s O.J. Simpsonom koji se godine 1995. izvukao na suđenju na dvostruko ubojstvo, ali ne i suđenju za otmicu 2008. godine kada je u Nevadi osuđen zbog otmice na višegodišnju zatvorsku kaznu. Dunne, koji je duže vremena bolovao od raka, pratio je to suđenje rekavši kako će mu biti posljednje. Iste je godine o njemu snimljen i hvaljeni dokumentarac “Dominick Dunne: After the Party”.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.