Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.
Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.
Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.
“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.
McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.
THE BIG SHORT
uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt
scenarij: Adam McKay & Charles Randolph
režija: Adam McKay
proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.
trajanje: 124 min.
