Oznaka: Brad Pitt

RECENZIJA: Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.

Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.

Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.

“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.

McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.

THE BIG SHORT

uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt

scenarij: Adam McKay & Charles Randolph

režija: Adam McKay

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Ad Astra (2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

RETRO-RECENZIJA: Zanimanje: špijun (Spy Game, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormack, Stephen
 Dillane, Larry Brygmann, Marianne Jean-Baptiste, David Hemmings,
 Amidou, Charlotte Rampling
 glazba: Harry Gregson-Williams
 scenarij: Michael Frost Beckner & David Arata
 režija: Tony Scott
 proizvodnja: Universal, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 126 '

Godine 1991. agent CIA-e Nathan Muir (Redford) se nakon tridesetogodišnje uspješne karijere sprema krenuti u mirovinu. Ali njegov posljednji dan na poslu bit će i najteži. Samo nekoliko sati prije, agent CIA-e Tom Bishop (Pitt) uhvaćen je pri pokušaju izvlačenja zatvorenika iz zloglasnog Su Chou zatvora u NR Kini. S obzirom da SAD i Kina upravo vode delikatne trgovinske razgovore, CIA-inim glavešinama je stalo da se maksimalno distanciraju od Bishopa, čak i ako to znači da će ga Kinezi pogubiti za manje od 24 sata. Zbog svojih veza s Bishopom, Muir je pozvan na ispitivanje od svojih pretpostavljenih prilikom čega se prisjeća svojeg partnerstva s Bishopom – od posljednjih dana vijetnamskog rata, preko regrutacije mladog idealista u CIA-u u Berlinu 70-tih godina te boravka u Bejrutu 80-tih, kada je njihovo prijateljstvo stavljeno na kušnju zbog Bishopove veze s idealističkom britanskom humanitarkom Elizabeth Hadley (McCormack). I dok ga glavešine ispituju, Muir smišlja plan kako da iskoristi sve svoje veze, talent i iskustvo kako bi prijatelju spasio život.

Zanimanje: špijun je imao nesreću da bude u američka kina lansiran nedugo nakon napada na WTC te je zbog toga priču o supersposobnim i etičkim dvojbama razdiranim agentima CIA-e bilo malo teško prodati publici. Još im je teze bilo progutati tezu da je u svrhu zaštite američkih nacionalnih interesa sasvim opravdano žrtvovati živote nedužnih ljudi, odnosno da su bombaši-samoubojice legitimno oružje u špijunskom ratu. No, možda je još teže progutati tezu da život jednog jedinog špijuna znači više od nacionalnih interesa, odnosno da je radi njega sasvim opravdano riskirati treći svjetski rat. Možda je to sve lakše progutati ako špijuna glumi zgodni arijevski dečko kao što je Brad Pitt, odnosno ako njegovog spasitelja tumči Robert Redford, tiha patnja bejbibumerica, čiji izgled bi, valjda, isto kao i u Nemoralnoj ponudi, trebao sugerirati nekoga za koga se treba navijati usprkos moralno dvojbene pozicije. Na pitanje zbog čega bi iskusni profesionalac kao Muir sve riskirao zbog kauboja kao što je Pitt bi odgovor vrlo lako dali svi oni kojima je hobi pronalaženje skrivenih homoerotskih konotacija u suvremenim filmovima, ali scenaristi Beckner i Arata (poznati po katastrofalnim promašajima kao što su Otok boje krvi i Palača s rešetkama) na to očito nisu mislili. Isto im je tako izmakla besmislenost ideje da sve najbolje akcijske scene prikazu u flash-backu, tako odriješivši gledatelje brige za sudbinu glavnih likova. Na to se previše nije obazirao ni profesionalac Tony Scott, koji je scenarij shvatio kao još jednu priliku za videospotovsko iživljavanje. Film ima relativno zanimljiv casting, ali zbog idiotske karakterizacije i neuvjerljivog zapleta Zanimanje: špijun predstavlja ništa drugo do tipično holivudsko rasipanje talenata.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Andy Garcia, Matt Damon,
 Scott Caan, Casey Affleck, Carl Reiner, Don Cheadle, Bernie Mac, Shaobo
 Qin, Eddie Jemison, Eliott Gould
 glazba: David Holmes
 scenarij: Ted Griffin (po originalnom scenariju Harryja Browna i Charlesa
 Lederera)
 režija: Steven Soderbergh
 proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116 '

Kada je Ocean’s Eleven godine 1960. doživio svoju prvu filmsku inkarnaciju (i kod nas bio preveden kao Jedanaest veterana) svrha njegovog postojanja bila je u tome da Franku Sinatri, Deanu Martinu, Sammyju Davisu i ostatku vesele družine pruži razlog da što dulje ostanu u Las Vegasu i banče od sumraka od zore. Naravno, rezultat tih napora nije bio baš antologijske naravi, pa su četrdeset godina kasnije mnogi kritičari već unaprijed novu verziju proglasili jednim od rijetkih primjera kada je holivudski remake bolji od originala. Pogotovo s obzirom na to da se posla prihvatio Steven Soderbergh, režiser koji se prošle godine nakupio “Oscara” za Erin Brockovich i Traffic. Soderbergh je izmijenio zaplet – umjesto ratnih veterana, družinu pljačkaša na čelu s Dannyjem Oceanom (Clooney) čine okorjeli kriminalci; radnja se odvija u naše doba; umjesto pet pljačka se jedan jedini kasino; a i Danny je za svoj pothvat više motiviran time da vlasniku kasina, Terryju Benedictu (Garcia) preotme bivšu suprugu Tess (Roberts). Glumačka ekipa je mnogo jača od one prije četrdeset godina, scenarij i dijalozi su mnogo čvršći, akcija je spektakularnija i nema glazbenih brojeva u pauzama. No, Soderbergh je napravio solidan zanatski poslić i ništa više. Pri tome je upotrijebio previše mračnu fotografiju da bi prenio glamur Las Vegasa, a i likovi u filmu su ili antipatični ili se prekratko pojavljuju da bi ostvarili nekakav dojam. Zbog svega toga, iako je Ocean’s Eleven nesumnjivo zabavan film, u njemu ce publika doista uživati isključivo ako ga shvati kao stilsku vježbu i ništa više.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Tajna veza (Allied, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.

Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.

Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.

Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.

TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Fury (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '

Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.

Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.

Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.

Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.

Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.

Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: 12 godina ropstva (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
12 GODINA ROPSTVA
(12 YEARS A SLAVE)
uloge: Chiwetel Ejiofor, Michael Fassbender, Benedict Cumbertbatch, Lupita Nyong'o, Paul Dano, Brad Pitt
scenarij: John Ridley
režija: Steve McQueen
proizvodnja: Summitt Entertainment/Fox Searchlight, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Među ovogodišnjim sudionicima utrke za “Oscara” najvećim favoritom se trenutno smatra 12 godina ropstva. Kao glavni razlog za to se navodi prije svega njegova tema, koja možda, barem na prvi pogled, i nije baš najaktualnija niti naročito ugodna, ali koja savršeno “leži” barem onom dijelu glasača Akademije koji su skloni ispravljati krive Drine američke povijesti. No, čak i ako se stavi izvan svog “oskarovskog” konteksta, 12 godina ropstva ima prilično zanimljiv zaplet koji kroz neobičnu priču o jednom čovjeku prikazuje nekada banalnu, ali danas teško zamislivu situaciju kroz koje su morali prolaziti milijuni.

Radnja se temelji na memoarskoj knjizi Solomona Northupa, crnog tesara i violinista iz američke savezne države New York. Godine 1841. kada radnja započinje, u toj je državi ropstvo zabranjeno, a sam Northup (Ejiofor) se rodio i cijeli život proveo kao slobodni čovjek. Zbog toga ne sluti ništa zlo u tome kada mu dva šarmantna gospodina ponude da za pristojan novac svira u Washingtonu. Večera na kojoj ga njegovi poslodavci časte jelom i piće završi pijanstvom nakon koga se budi u zatvoru gdje ga svi smatraju odbjeglim robom, a nitko ne želi povjerovati u tvrdnju da potječe sa Sjevera i da je slobodan čovjek. Northup je poslan u Louisianu gdje je pod imenom “Platt” izložen na robovskoj aukciji te gdje ga kupi plantažer William Ford (Cumberbatch). Obrazovani i iskusni rob brzo stječe naklonost svog gospodara, ali i ljubomoru bijelog predradnika Tibbeasa (Dano). Kada ona dovede do fizičkog sukoba, a potom i pokušaja linča, Ford “Platta” odluči spasiti na po njemu jedini mogući način – prodajom Edwinu Eppsu (Fassbender), jedinom plantažeru koji je tako “problematičnog” roba spreman kupiti, ali koji također uživa reputaciju nasilnika. Northup, koji na novoj plantaži ima prilike svjedočiti Eppsovom iživljavanju na robinjom Patsey (Nyong’o), međutim, ne prestaje sanjati o tome da će jednog dana ponovno biti slobodan čovjek.

12 godina ropstva je snimljen za relativno male novce, a, po onome što se u njemu vidi, najveći dio je otišao na kostime. Gledateljima će, pak, najveća atrakcija biti raznovrsna i prilično raspoložena glumačka ekipa. Ejiofor, britanski glumac nigerijskog podrijetla, koji je dosad u karijeri obično sporedne ili nezahvalne uloge, u slučaju Solomona Northupa je pronašao pravu priliku da iskaže svoju vještinu. Taj lik traži dodatne izazove, jer ne samo što Ejiofor mora glumiti Northupa, nego i je i sam Northup prisiljen glumiti nepismenog i neobrazovanog roba, svjestan da su crnci koji znaju čitati i pisati, u najboljem slučaju, predmet stalne sumnje od strane bijelih gospodara. Ejiofor je vrlo dobro obavio svoj posao i vrlo je lako zasjenio svoje daleko poznatije i razvikanije bijele kolege. To se odnosi kako na danas prilično aktivnog Cumberbatcha – ovdje svedenog na dobronamjernog slabića – i isto tako aktivnog Fassbendera, koji je već ranije surađivao s McQueenom na Sramoti, a koji ovdje tumači vjerojatno najantipatičniji lik u svojoj karijeri.

Od glumačkih nastupa će gledateljima međutim daleko više u sjećanju ostati prizori koji nastoje na što beskompromisniji način prikatati svu brutalnost i nehumanost američkog robovlasništva. To uključuje scene u kojima se goli robovi i robinje prodaju u raskošnim salonima dok ih poput predmeta procjenjuju dame i gospoda u besprijekornim odijelima, i koji su savršeno ravnodušni kada prilikom takvih transakcija dođe do raspada nečijih obitelji. A još više se to može vidjeti u scenama koje prikazuju kako ropstvo dehumanizira i same robove, odnosno kako su ponekad i oni sami prisiljeni sudjelovati u kažnjavanju i zlostavljanju svojih uznika, odnosno kako se i među njima zna stvarati nevidljiva hijerarhija. Svemu tome gotovo nadrealnu komponentu daje to što svi likove koriste “kićeni” govor za sa današnje standarde neuobičajeno bogatim rječnikom, pa tako čak i nepismeni robovi zvuče poput pretencioznih intelektualaca. Taj detalj je, pak, povijesno autentičan, jer su ljudi u 19. stoljeću, lišeni jednostavnih vizualnih i drugih asocijacija koje donose današnji masovni mediji, morali na komplicirani način iznositi različite ideje. Scenarij Johna Ridleya je zbog toga vrijedan, ali i zbog toga, što razliku od razvikanog Odbjeglog Djanga koji se bavio istom temom, sve to ne koristi kao izgovor za nasilje u obliku pravedne osvete prema zlostavljačima. Film je vjeran knjizi i radnjom čvrsto ukotvljen u vrijeme prije građanskog rata – koji se ne spominje, osim možda kao vrlo apstraktna Božja kazna koju “plantažerskoj klasi” zaziva robinja čiji lik tumači Alfre Woodard. A i sam rasplet je atipičan, ali sasvim u skladu s općom tendencijom scenarija, usklađen s normama mračnog vremena koje prikazuje.

12 godina ropstva će, ako ostane bez “Oscara”, to više dugovati nespretnim i kontraproduktivnim pokušajima PR-a nego vlastitim nedostacima. No to ne znači da nedostataka u filmu nema. U nekim slučajevima se gluma pretvara u iritantno preglumljivanje, posebno u slučaju Paula Danoa koji možda previše uživa u glumljenju “white trasha”. Epilog filma će, pak, pomalo zbuniti gledatelje zbog pokušaja McQueena da završnim scenama da “hepi end” kome proturječi odjavna špica. No, i tu je najveća krivica na povijesnim činjenicama za koje bi mnogi gledatelji voljeli da ih nema, ali na koje ih ovakvi filmovi svejedno trebaju podsjećati.

OCJENA: 7/10

Nova varijacija na temu “Moj genocid je veći od tvoga”

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Steve McQueen @ Apple Store Soho
Steve McQueen (izvor: tamaradulva)

Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Français : Michael Fassbender au festival de C...
Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)

SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10