RECENZIJA: Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.

Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.

Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.

“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.

McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.

THE BIG SHORT

uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt

scenarij: Adam McKay & Charles Randolph

režija: Adam McKay

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Čovjek iz sjene (Vice, 2018)

George W. Bush je prije deset godina, u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću, bio vjerojatno najomraženiji čovjek u cijeloj dotadašnjoj povijesti. I stoga su zvučale smiješne njegove tvrdnje da će se ta ista povijest pobrinuti da više ne bude tako, odnosno da će buduće generacije prema njemu i njegovom predsjednikovanju imati daleko više razumijevanja od njegovih suvremenika. Danas, pak, ne izgleda tako smiješna spoznaja da je Bush bio u pravu, odnosno da ne samo što više ne uživa status najomraženijeg čovjeka u povijesti, nego da su i brojni intelektualci, političari i celebrityji koji su godinama bili gradili svoje reputacije na protivljenju 43. američkom predsjedniku sada odjednom pronalaze razloge da ga prikazuju simpatičnog djedicu, velikog državnika i neshvaćenog vizionara. Takav “Gleichschaltung” se, osim svih drugih establišmenata, odnosi i na Hollywood, iako su se stjecajem okolnosti snimljeni filmovi čiji je sadržaj još uvijek neadekvatno usklađen s novim partijskim direktivama. Zbog toga se, na primjer, Čovjek iz sjene, koji bi se prije samo par godina mogao nadati hrpi “Oscara” i kritičarskim panegiricima, danas mora zadovoljiti prilično mlakim pohvalama kritike i statusom autsajdera u sezoni nagrada.

Čovjek iz sjene u neku ruku i nije tako daleko od novog, revizionističkog stava o Bushovom predsjednikovanju, s obzirom da sve zlo koje se za njegovo vrijeme dogodilo odgovornim ne smatra simpatičnog, dobronamjernog iako u suštini naivnog Dubyu nego ličnost koja je bila mnogo bliža karakternim i drugim parametrima tipičnog hollywoodskog negativca. Vice, koji predstavlja originalni engleski naslov filma, je skraćenica za potpredsjednika, a tu je funkciju u Bushovih osam godina vršio Dick Cheney, koji je među širokom paletom omraženih Bushovih suradnika bio uvjerljivo najomraženiji, i to zato što se smatrao “sivom eminencijom”, odnosno ličnošću koja vuče sve konce i donosi najvažnije odluke. Cheney, koji za razliku od Busha nije imao nikakve karizme niti izazivao naročite simpatije, čak ni kod Bushovih pristaša, je brzo postao svojevrsni ekvivalent Dartha Vadera u stvarnom životu, a toj reputaciji ne samo što se nije suprotstavio nego bi se moglo reći da je u njoj čak i uživao. Stoga nije teško zamisliti da će film Adama Mckaya, scenarista i režisera koji je prije premijere tvrdio da iz dubine duše mrzi Bushovu administraciju, upravo njemu pripisati krivicu za sve nesreće koje su snašle Ameriku i svijet u posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno što će bilo kakav pokušaj objektivnog pristupa koji bi pokušao ozbiljno objasniti ili čak opravdati Cheneyeve postupke biti unaprijed isključen.

Čovjek iz sjene koristi pomalo nekonvencionalnu strukturu, gdje se nelinearna naracija i korištenje lika fiktivnog ratnog veterana Kurta (Plemmons) kao komentatora miješa s nešto konvencionalnijim prikazom Cheneyevog života i djela. Film u kojem Cheneyev lik tumači Christian Bale tako započinje 1960-ih u rodnom Wyomingu kada je mladi Cheney propalitet, izbačen sa koledža i hapšen zbog pijančevanja i tučnajva. Srećom po njega, a nesrećom po svijet, uza sebe ima djevojku Liz (Adams) koja ga na vrijeme natjera da svoj život dovede u red, dovrši studije, zasnuje obitelj i potraži posao u Washingtonu. Tamo se upozna sa živopisnim republikanskim kongresnikom Donaldom Rumsfeldom (Carell) koji će postati njegov mentor i dugodišnji suradnik, i preko koga dobije posao u Nixonovoj administraciji, gdje će se po prvi put sresti s metodama kojima izvršna vlast u suvremenoj demokraciji može voditi ratove, donositi važne odluke i praktički vladati zemljom i ostatkom svijeta a da nikome ne odgovara. Nakon što u administraciji predsjednika Forda postane načelnik stožera Bijele kuće, a Rumsfeld ministar obrane, njih dvojica počinju graditi poslovne i društvene veze s poslovnim establishmentom, prije svega naftnim korporacijama i vojno-industrijskim kompleksom zbog kojih će se desetljećima torpedirati ekološke mjere i izdvajajanja za socijalu. Uz njihovu pomoć Cheney počinje vlastitu karijeru kao kongresnik, da bi je nastavio kao ministar obrane Busha Starijeg, a 2000. godine bez mnogo problema prihvatio ponudu neiskusnog Busha Juniora da mu bude potpredsjednički kandidat. Dok su američki potpredsjednici bili tradicionalno ceremonijalne figure, čija je najvažnija zadaća čekati da predsjednik umre kako bi ga zamijenili, Cheney ima drukčije ideje i sprovest će ih u djelo kada u kaosu nakon 11. rujna 2001. godine de facto preuzme vlast. Nakon toga mu neće biti preveliki problem uvjeriti sve skeptike u administraciji da irački predsjednik Sadam Husein posjeduje opasno oružje masovnog uništenja, odnosno predstavlja prijetnju koja se mora otkloniti nasilnim uvođenjem demokracije u Irak. Za razliku od milijuna Iračana i nekoliko tisuća američkih vojnika koji će zbog toga izgubiti život, odnosno nekoliko kontinenata koje će upropastiti ratovi i izbjegličke krize, Cheneyu će najveći problem u to vrijeme biti vlastito zdravlje, prije svega slabo srce.

McKay je autor koji je zanat ispeglao radeći komedije, a politička angažiranost mu nije nimalo strana, a o čemu najviše svjedoči Oklada stoljeća u kojoj je na prilično originalan i dojmljiv način prikazao globalni financijski slom 2008. godine. S tim filmom Čovjek iz sjene dijeli sličan pristup u kojem se pravednički gnjev hollywoodskog ljevičara miješa s crnim humorom i stilskim eksperimentima. Neumitne usporedbe dva filma su, međutim, na štetu potonjeg, jer se umjesto jednog globalnog događaja film bavi višedesetljetnom političkom karijerom i svodi na seriju vinjeta u kojoj se Cheneya, na ne baš uvijek najuvjerljiviji način, pokušava povezati sa svim nesrećama koje su zadesile Ameriku i svijet, od vijetnamskog rata sve do izbora Trumpa za predsjednika. Neki od eksperimenata, koji su izgledali prilično svježe u Okladi, ovdje izgledaju kao larpurlartističko izmotavanje, a za što je primjer korištenje odjavne špice na sredini filma ili scena u kojoj bračni par Cheney prilikom važne odluke recitira Shakespeareov Macbeth. To ne znači da u filmu nema nekoliko dojmljivih scena, ali za njih je prije svega zaslužna izvrsna glumačka postava. To se prije svega odnosi na Christiana Balea koji je, nastojeći se što bolje transformirati u bivšeg potpredsjednika, udebljao i stvorio jedan od najimpresivnijih likova u hollywoodskim filmovima u posljednje vrijeme. Uz njega su izvrstan posao obavili i Amy Adams kao Liz Cheney, te Carell kao jednako upečatljivi Rumsfeld, a prilično je dobar i Sam Rockwell u relativno malenoj i nevažnoj ulozi Busha. Gluma je, kao i kod mnogo sličnih “oskarovskih” uzdanica, glavni adut Čovjeka iz sjene, i može se reći da Bale predstavlja najbolju šansu da McKay nakon dodjele ode kući pjevajući. S druge strane, bez obzira kako ona završila, većini gledatelja će ovaj film ostaviti gorak okus u ustima, i to ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog spoznaje da je, kao u mnogo sličnih slučajeva, prilika za uistinu veliko ostvarenje bila propuštena.

ČOVJEK IZ SJENE

(VICE)

uloge: Christian Bale, Amy Adams, Steve Carell, Sam Rockwell, Tyler Perry, Alison Pill, Lily Rabe, Jesse Plemmons

scenarij: Adam McKay

režija: Adam McKay

proizvodnja: Annapurna/Paramount Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10