Kada za nekoliko godina budete promatrali kako na horizontu niču gljive ili (u nešto optimističnoj varijanti) kako na aerodrome iz istočnih dijelova Europe svakodnevno slijeću transportni avioni s plastičnim vrećama, nećete moći reći da vas Hollywood na to nije upozorio. Barem ne one među vama koji su u filmovima kao Jack Ryan: Poziv iz sjene ili TV-serijama kao Amerikanci prepoznali nešto kao “artiljerijsku pripremu” za novi globalni sukob. Iako su Rusi posljednjih nekoliko desetljeća najpopularniji izbor za negativce među hollywoodskim scenaristima, geopolitičke okolnosti u najnovije vrijeme su takvu praksu savršeno poklopili s nastojanjima da se suvremena Rusija prikaže kao “carstvo zla” koje se ponovno diže iz ruševina Sovjetskog Saveza. Sadržaj filma Dijete 44 će teško biti promatrati izvan tog konteksta, a za to se pobrinula i Putinova vlada, koja je zabranom prikazivanja istome dala i besplatnu reklamu.
Dijete 44 se temelji na istoimenom romanu britanskog književnika Toma Roba Smitha, inspiriranog slučajem Andreja Čikatila, zloglasnog serijskog ubojice koji je djelovao u Sovjetskom Savezu 1980-ih. Radnja romana, a i filma je, pak, smještena u nešto ranije razdoblje, odnosno u 1953. godinu, pred sam kraj Staljinove vladavine. Protagonist je Leo Demidov (Hardy), agent tajne policije MGB čiji život na prvi pogled izgleda dobar – uživa status ratnog heroja, luksuzni stan u Moskvi i lijepu suprugu Raisu (Rapace). Problem nastane kada se ispostavi da, za razliku od svojih kolega, ima nešto savjesti pa ne samo da odbije potkazati vlastitu suprugu kao državnog neprijatelja, nego nastoji istraživati smrt prijateljevog sina, 10-godišnjeg dječaka koji je, po službenoj verziji, stradao pod vlakom, a za koga sumnja da je žrtva ubojice. Leo se u drugom slučaju ogriješio o službenu partijsku liniju, odnosno tezu prema kojoj ubojstva mogu postojati jedino na trulom kapitalističkom Zapadu, a ne u socijalističkom raju. Zbog toga je degradiran u redovnu miliciju i poslan u provincijski gradić. Tamo otkrije sličan slučaj ubijenog djeteta i postane uvjeren da ubojica operira širom Sovjetskog Saveza, te uz pomoć generala Nesterova (Oldman), lokalnog šefa milicije, započinje istragu, odnosno pokušava ubojicu uhvatiti i presuditi mu u vlastitom aranžmanu.
Dijete 44 je producirao (i originalno namjeravao režirati) Ridley Scott. Relativno solidni budžet od 50 milijuna dolara se uglavnom može vidjeti u prilično uvjerljivoj rekonstrukciji Staljinovog SSSR-a, pri čemu su važnu ulogu imale češke lokacije, prije svega veliki industrijski kombinati. Njih je fotografija Philippea Rouselota, kojom dominiraju sivi tonovi, učinila sumornim i zastrašujućim, odnosno znatno doprinijela stvaranju klaustrofobične atmosfere.
Taj je trud, međutim, kompromitiran scenarijem Richarda Pricea koji se ne može odlučiti želi li napraviti ozbiljan film o strahotama života pod sovjetskim režimom ili pak publici dostaviti uzbudljivi policijski triler o lovu na izopačenog ubojicu. Price je nastojao publici pružiti i jedno i drugo, ali u oba slučaja nije uspio. S jedne strane se u film nastojalo utrpati što je moguće više detalja o mračnim poglavljima sovjetske povijesti, pa su se tako tu našli i Holodomor, bitka za Berlin, te zloglasno dvorište moskovskog sjedišta tajne policije gdje su se vršile egzekucije hicem iz pištolja u potiljak. S druge strane se zaplet o nekakvom serijskom ubojici doima umjetno umetnut u mnogo ozbiljniju i zanimljiviju priču, odnosno dodatno opteretiti protagonista koga muče daleko važnije brige vezane uz pitanje hoće li on sam, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, pasti kao žrtva sustava gdje ljudski život ne vrijedi ništa. Price je pokušao natuknuti nekakve potencijalno intrigantne elemente zapleta vezane uz etičke dileme ljudi u totalitarnom košmaru, odnosno kako on od inače normalnih ljudi stvara oportunističke zlikovce, ali je sve to dodatno upropastila nespretna režija Daniela Espinose koja čak i ključne scene fizičke borbe čini potpuno konfuznima. Tom Hardy, inače vrlo dobar glumac, se izuzetno trudi dati kompleksni lik tajnog policajca razapetog između služenja totalitarnom sustavu i vlastite ljudskosti, ali je njegove napore isto tako kompromitiralo to što cijelo vrijeme govori engleski s ruskim naglaskom; to u najboljem slučaju čini Dijete 44 čini sličnim humorističnom skeču, a netko zloban bi mogao praksu usporediti i s negdašnjom, danas politički nekorektnom, praksom blackfacea, odnosno bijelim američkim zabavljačima koji su glumili crnce s licima našminkanim u crno. Potpuna scenaristička konfuzija se vidi i u tome da gotovo uopće nije dano neko suvislo objašnjenje zašto general Nesterov odlučuje pomoći Demidovu i tako staviti vlastitu glavu na panj, pa je Gary Oldman još jednom potrošen,. Dijete 44 predstavlja još veće razočaranje kada se usporedi s Građaninom X, dva desetljeća starim TV-filmom koji je rekonstruirao Čikatilove zločine, i koji je sve Espinosin film pokušava reći uspio s daleko manje budžeta, pruživši bolju glumu, više suptilnosti i vjernosti stvarnim događajima. Novije ostvarenje izgleda kao njegov “napuhani” i, onom najgorem smislu, “hollywoodski” remake. Zato neuspjeh Djeteta 44 kod publike i kod kritike (i mali izgledi za mogući nastavak koju je sugerirala njegova završnica) ne bi trebao nikoga previše iznenaditi.
DIJETE 44
(CHILD 44)
uloge: Tom Hardy, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Gary Oldman, Vincent Cassel, Jason Clarke
scenarij: Richard Price
režija: Daniel Espinosa
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD/V. Britanija/Češka/Rumunjska, 2015.
trajanje: 128′
OCJENA: 3/10
