Oznaka: Jason Clarke

RECENZIJA: Dijete 44 (Child 44, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada za nekoliko godina budete promatrali kako na horizontu niču gljive ili (u nešto optimističnoj varijanti) kako na aerodrome iz istočnih dijelova Europe svakodnevno slijeću transportni avioni s plastičnim vrećama, nećete moći reći da vas Hollywood na to nije upozorio. Barem ne one među vama koji su u filmovima kao Jack Ryan: Poziv iz sjene ili TV-serijama kao Amerikanci prepoznali nešto kao “artiljerijsku pripremu” za novi globalni sukob. Iako su Rusi posljednjih nekoliko desetljeća najpopularniji izbor za negativce među hollywoodskim scenaristima, geopolitičke okolnosti u najnovije vrijeme su takvu praksu savršeno poklopili s nastojanjima da se suvremena Rusija prikaže kao “carstvo zla” koje se ponovno diže iz ruševina Sovjetskog Saveza. Sadržaj filma Dijete 44 će teško biti promatrati izvan tog konteksta, a za to se pobrinula i Putinova vlada, koja je zabranom prikazivanja istome dala i besplatnu reklamu.

Dijete 44 se temelji na istoimenom romanu britanskog književnika Toma Roba Smitha, inspiriranog slučajem Andreja Čikatila, zloglasnog serijskog ubojice koji je djelovao u Sovjetskom Savezu 1980-ih. Radnja romana, a i filma je, pak, smještena u nešto ranije razdoblje, odnosno u 1953. godinu, pred sam kraj Staljinove vladavine. Protagonist je Leo Demidov (Hardy), agent tajne policije MGB čiji život na prvi pogled izgleda dobar – uživa status ratnog heroja, luksuzni stan u Moskvi i lijepu suprugu Raisu (Rapace). Problem nastane kada se ispostavi da, za razliku od svojih kolega, ima nešto savjesti pa ne samo da odbije potkazati vlastitu suprugu kao državnog neprijatelja, nego nastoji istraživati smrt prijateljevog sina, 10-godišnjeg dječaka koji je, po službenoj verziji, stradao pod vlakom, a za koga sumnja da je žrtva ubojice. Leo se u drugom slučaju ogriješio o službenu partijsku liniju, odnosno tezu prema kojoj ubojstva mogu postojati jedino na trulom kapitalističkom Zapadu, a ne u socijalističkom raju. Zbog toga je degradiran u redovnu miliciju i poslan u provincijski gradić. Tamo otkrije sličan slučaj ubijenog djeteta i postane uvjeren da ubojica operira širom Sovjetskog Saveza, te uz pomoć generala Nesterova (Oldman), lokalnog šefa milicije, započinje istragu, odnosno pokušava ubojicu uhvatiti i presuditi mu u vlastitom aranžmanu.

Dijete 44 je producirao (i originalno namjeravao režirati) Ridley Scott. Relativno solidni budžet od 50 milijuna dolara se uglavnom može vidjeti u prilično uvjerljivoj rekonstrukciji Staljinovog SSSR-a, pri čemu su važnu ulogu imale češke lokacije, prije svega veliki industrijski kombinati. Njih je fotografija Philippea Rouselota, kojom dominiraju sivi tonovi, učinila sumornim i zastrašujućim, odnosno znatno doprinijela stvaranju klaustrofobične atmosfere.

Taj je trud, međutim, kompromitiran scenarijem Richarda Pricea koji se ne može odlučiti želi li napraviti ozbiljan film o strahotama života pod sovjetskim režimom ili pak publici dostaviti uzbudljivi policijski triler o lovu na izopačenog ubojicu. Price je nastojao publici pružiti i jedno i drugo, ali u oba slučaja nije uspio. S jedne strane se u film nastojalo utrpati što je moguće više detalja o  mračnim poglavljima sovjetske povijesti, pa su se tako tu našli i Holodomor, bitka za Berlin, te zloglasno dvorište moskovskog sjedišta tajne policije gdje su se vršile egzekucije hicem iz pištolja u potiljak. S druge strane se zaplet o nekakvom serijskom ubojici doima umjetno umetnut u mnogo ozbiljniju i zanimljiviju priču, odnosno dodatno opteretiti protagonista koga muče daleko važnije brige vezane uz pitanje hoće li on sam, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, pasti kao žrtva sustava gdje ljudski život ne vrijedi ništa. Price je pokušao natuknuti nekakve potencijalno intrigantne elemente zapleta vezane uz etičke dileme ljudi u totalitarnom košmaru, odnosno kako on od inače normalnih ljudi stvara oportunističke zlikovce, ali je sve to dodatno upropastila nespretna režija Daniela Espinose koja čak i ključne scene fizičke borbe čini potpuno konfuznima. Tom Hardy, inače vrlo dobar glumac, se izuzetno trudi dati kompleksni lik tajnog policajca razapetog između služenja totalitarnom sustavu i vlastite ljudskosti, ali je njegove napore isto tako kompromitiralo to što cijelo vrijeme govori engleski s ruskim naglaskom; to u najboljem slučaju čini Dijete 44 čini sličnim humorističnom skeču, a netko zloban bi mogao praksu usporediti i s negdašnjom, danas politički nekorektnom, praksom blackfacea, odnosno bijelim američkim zabavljačima koji su glumili crnce s licima našminkanim u crno. Potpuna scenaristička konfuzija se vidi i u tome da gotovo uopće nije dano neko suvislo objašnjenje zašto general Nesterov odlučuje pomoći Demidovu i tako staviti vlastitu glavu na panj, pa je Gary Oldman još jednom potrošen,. Dijete 44 predstavlja još veće razočaranje kada se usporedi s Građaninom X, dva desetljeća starim TV-filmom koji je rekonstruirao Čikatilove zločine, i koji je sve Espinosin film pokušava reći uspio s daleko manje budžeta, pruživši bolju glumu, više suptilnosti i vjernosti stvarnim događajima. Novije ostvarenje izgleda kao njegov “napuhani” i, onom najgorem smislu, “hollywoodski” remake. Zato neuspjeh Djeteta 44 kod publike i kod kritike (i mali izgledi za mogući nastavak koju je sugerirala njegova završnica) ne bi trebao nikoga previše iznenaditi.

DIJETE 44

(CHILD 44)

uloge: Tom Hardy, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Gary Oldman, Vincent Cassel, Jason Clarke

scenarij: Richard Price

režija: Daniel Espinosa

proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate,  SAD/V. Britanija/Češka/Rumunjska, 2015.

trajanje: 128′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Terminator Genisys (2015)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Malo što je tako frustrirajuće za ljubitelje SF-filmova kao sklonost Hollywooda da neke od najboljih i najhvaljenijih ostvarenja žanra pokušava eksploatirati nizom sve besmislenijih remakeova, rebootova i nastavaka, a za koje je unaprijed jasno da nikako ne mogu svojom kvalitetom nadmašiti original. To nije uspjelo čak ni Terminatoru 2, komercijalno najuspješnijem i vjerojatno najrazvikanijem film svog vremena, a koji, usprkos revolucionarnih CGI efekata jednostavno nije mogao zasjeniti spoj originalnog koncepta, jednostavne priče i upečatljivih likova u originalnom Terminatoru iz 1984. godine. Sljedeći filmovi iz franšize, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali biti njegovi nastavci, su bili bitno gori i svedeni na podgrijavanje sarme uz pokoji “gimmick”, bilo da je riječ o ženskom terminatoru u Ustanku mašina ili žanrovskom izletu u postapokaliptički ratni film u Spasenju. Bolje, dakako, nije mogao proći ni peti (i zasad posljednji) film pod naslovom Terminator Genisys.

Ovaj se film reklamirao kao svojevrsni “meki reboot”, odnosno pokušaj da se napravi nastavak čiji će se scenarij oslanjati na originalni film, ali neće biti sputan u njemu i drugim nastavcima uspostavljenom kanonu. Radnja tako započinje kao svojevrsni remake prvog filma, odnosno u 2029. godine kada u svijetu uništenom nuklearnim ratom ostaci čovječanstva vode uspješni rat protiv strojeva i Skyneta, umjetne inteligencije koja je sukob bila pokrenula. Vođa ljudskih pobunjenika John Connor (Clarke) tik pred konačnu pobjedu doznaje kako je Skynet vremenskim strojem u 1984. godinu poslao terminatora, androida-ubojicu sa zadatkom da ubije njegovu majku i tako spriječi njegovo rođenje. Zbog toga je njegov najpouzdaniji vojnik Kyle Reese (Courtney) također poslan u prošlost da to spriječi. Na njegovo veliko iznenađenje, Connorova majka Sarah Connor (Clarke) u Los Angelesu 1984. godine nije bespomoćna djevojka koju treba spašavati, nego opaka ratnica koja se cijeli život pripremala za obračun s terminatorima, te će biti Reeseov mentor i suborac. Skynet ju je, naime, već bio pokušao likvidirati kao 9-godišnju djevojčicu, ali ga je u tome spriječio još jedan terminator, ovaj put poslan od strane Johna Connora da to spriječi; on je postao djevojčin zaštitnik, mentor i svojevrsni poočim. Reese i Sarah, međutim, moraju nekako spriječiti nastanak Skyneta i nuklearni rat, a u ključ za to je pokretanje operativnog sustava Genesys u San Franciscu 2017. godine, a zbog čega njih dvoje moraju putovati u budućnost.

Motiv vremenskog putovanja književnicima i scenaristima često stvara veliki problem u obliku potrebe da nekako riješe vremenski paradoks. A taj je problem još teži kada se stvaraju nastavci filmova, odnosno moraju pisati scenariji sputani u okvire univerzuma gdje je unaprijed jasno da će doći do sveopće nuklearnog uništenja. Genesys taj problem, kao i mnoga druga djela s temom vremenskog putovanja, rješava “elegantno” kroz koncept multiverzuma, odnosno stvaranja univerzuma gdje su događaji krenuli drukčijim putem. Tako se i univerzum kojem pripada Genesys može shvatiti kako svojevrsna varijacija na temu, odnosno tek kao jedan od alternativnih verzija univerzuma prikazanog u originalnom Terminatoru. Iako prilično otrcan, ovaj je koncept mogao funkcionirati da su, kojim slučajem, scenaristi uložili truda da ga razrade, ali su umjesto toga scenarij, odnosno komplicirani zaplet shvatili tek kao izgovor za lopatom nabacane akcijske scene u kojima se demonstriraju dosezi moderne CGI tehnologije, iako su oni danas mnogo banalniji nego kod Terminatora 2 1991. godine. Nasilje, pucnjava i jurnjave automobilima, međutim, ne izgledaju naročito, isto kao što će i završni obračun gledateljima, naviklim na slične stvari u filmovima Marvelovog i DC-ovog univerzuma, brzo ispariti iz sjećanja. Scenaristi i režiser Alan Taylor se zato uzdaju prije svega u nostalgiju, odnosno nastoje poklonicima prvih, odnosno “pravih” Terminatora dostaviti svojevrsni fan service u obliku replika, kostima ili čak ponekih scena rekonstruiranih s parodijskim ili nekim drugim odmakom.

U svemu tome možda najbolje funkcionira Schwarzenegger, koji ovdje ne dostavlja neku naročito dobru ulogu, ali zato dobro služi kako bi demonstrirao mogućnosti CGI-ja kroz vlastiti lik koji se pojavljuje kao mladi, sredovječni, i na kraju, ostarjeli Terminator. Njegova zvjezdana pojava, međutim, teško može nadvladati scenaristička i druga ograničenja filma, a koja uključuju nedostatak talenta, karizme i inspiracije kod njegovih kolega. To postaje posebno izraženo kada se neki od glumaca usporede s prethodnim tumačima istih likova. Jason Clarke je potpuno potrošen u ulozi John Connora, unaprijed upropaštenom trailerom koji “spoila” ono što je trebao biti “iznenadni obrat”. Još je gora stvar s antipatičnim Jaiem Courtneyem koji je svjetlosnim godinama ispod Michaela Biehna kao originalnog Kylea Reesea, a razočaranje dodatno zaokružuje Emilia Clarke, koja je trebala u ovaj film donijeti karizmu Daenerys iz Igre prijestolja, ali koja je potpuno neuvjerljiva u usporedbi s Lindom Hamilton iz originalnog filma. I, kao što se moglo pretpostaviti, između nje i Courtneya nema nikakve “kemije” koje je postojala između Biehna i Hamiltonove. Zbog svega toga i nije neko naročito iznenađenje što se planirana trilogija reboota nije snimila, i zbog čega će sljedeći film o Terminatoru biti svojevrsni “redovni” nastavak koji se “vraća korijenima”. Sudeći po Genisysu, njegovi tvorci če se, žele li dobar film, morati izuzetno potruditi.

TERMINATOR GENISYS

uloge: Arnold Schwazenegger, Jason Clarke, Emilia Clarke, Jai Courtney, J.K. Simmons, Dayo Okeniyi, Matt Smith

scenarij: Laeta Kaiogridis & Patrick Lussier

režija: Alan Taylor

proizvodnja: Skydance/Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 126 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Planet majmuna: Revolucija (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

English: English actor Andy Serkis Italiano: A...
Andy Serkis (izvor: Wikimedia Commons)

PLANET MAJMUNA: REVOLUCIJA
(DAWN OF THE PLANET OF THE APES)
uloge: Andy Serkis, Jason Clarke, Toby Knebbell,Keri Russell, Gary Oldman, Kirk Acevedo
scenarij: Mark Bomback, Rick Jaffa & Amanda Silver
režija: Matt Reeves
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 131 '

Za filmove žanra znanstvene fantastike se teško može zamisliti da postanu aktualni, barem kada se to dogodi tek nekoliko tjedana ili mjeseci nakon premijere. Još je teže zamisliti da se tako nešto dogodi SF-ostvarenju koje predstavlja remake odnosno drugi nastavak u rebootu nekoć popularne franšize, a još manje da je riječ o ostvarenju koje pripada danas tako popularnom postapokaliptičnom žanru. Ovaj, posljednji, zastrašujući detalj – koga se jednostavno ne može ignorirati nakon vijesti o sve bržem širenju ebole koje najnaprednije i najrazvijenije zemlje svijeta ne mogu adekvatno zaustaviti – će naprosto morati ubosti u oči sve one koji pogledaju početak filma Planet majmuna: Revolucija. Početak radnje drugog filma, naime, prikazuje ono što je kraj prvog filma – Planet majmuna: Postanak – prije tri godine samo sugerirao, te to čini kroz prilično uznemirujuće kombiniranje dokumentarnih snimaka, naracije i animacije koji izgleda poput nečega što u bliskoj budućnosti možemo očekivati na programu CNN-a. Bijeg majmuna kojima je eksperimentiranje s medikamentima za liječenje Alzheimera dovelo do iznenadnog porasta inteligencije je, pak, dovelo do toga da iz laboratorija pobjegne virus koji će kasnije postati poznat kao “majmunska kuga”. On se tako brzo raširio i izazvao ne samo pomor, nego i potpuni kolaps civilizacije, s time da su oni koji su preživjeli samu bolest pali kao žrtve gladi i nasilnih sukoba oko preostalih resursa. Dok je apokalipsa trajala, grupa izbjeglih majmuna na čelu sa Cezarom (Serkis) je utočište našla u šumama sjeverne Kalifornije i tamo u miru izgradila vlastitu utopijsku zajednicu, začetak buduće majmunske civilizacije. Godine su prošle bez traga ljudi, ali jednog dana Cezar i njegovi sljedbenici se konačno susretnu sa malom grupom ljudi koje vodi Malcolm (Clarke), poslan da popravi hidroelektranu kako bi doveo struju nešto većoj grupi preživjelih ljudi u obližnjem San Franciscu. Cezar i Malcolm nekako uspiju nadvladati međusobno nepovjerenje te stvoriti kakvu-takvu osnovu za buduću suradnju, ali svi ne dijele njihove stavove. U samom gradu vođa ljudi Dreyfus (Oldman) majmune smatra ozbiljnom prijetnjom, dok se nekadašnji Cezarov suborac, bonobo po imenu Koba (Kebbell) nikako ne može nadvladati želju za osvetom prema ljudskom rodu koji ga je bio zlostavljao u laboratoriju. Nepovjerenje i zlosretni niz nesporazuma dovodi do krvavog oružanog sukoba, bez obzira na to što ga Cezar i Malcolm očajnički nastoje spriječiti. Apokaliptički uvod u Revoluciju predstavlja možda najveći problem filma, i to zato što je toliko efektan da ono što slijedi – vrli novi majmunski svijet koji se gradi na ruševinama ljudskog – jednostavno ne izgleda toliko zanimljiv. Ili barem ne onako zanimljiv kao što je izgledao u originalnom filmu iz 1968. godine, ili u prvom filmu koji je dao inače prilično domišljat odgovor na pitanje kako su to, zapravo, nastali inteligentni majmuni od kojih potječe majmunska civilizacija. Većina odgovora na pitanje “kako” je već dana, i scenarij Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver ne može ponuditi ništa pretjerano novo. Osnovni koncept zapleta je, bez previše razmišljanja, “posuđen” od Bitke za Planet majmuna, filma iz 1973. godine koji je predstavljao peti (i posljednji) nastavak originalne serije. I tamo, kao i ovdje, smo imali situaciju u kojoj majmuni grade novi svijet i u tome im na putu stoje preživjeli ostaci čovječanstva. I tamo, kao i ovdje, nastojanja za suradnjom i miroljubivom koegzistencijom priječe predrasude, strah, nepovjerenje, mržnja i spletke (pogotovo na majmunskoj strani). I, naravno, o ishodu sukoba ne treba biti previše pitanja, s obzirom da naslov prvog filma iz 1968. godine (koji će, ako nova serija bude pratila kronologiju originalne serije biti pretposljednji) više nego jasno sugerira tko će na kraju gospodariti Zemljom. S druge strane, neumitne usporedbe s Bitkom ovaj film čini mnogo “ispeglanijim”, realističnijim i mračnijim. Mračne šume Britanske Kolumbije sa impozantnim stablima stvaraju upečatljiv ugođaj, a o specijalnim efektima zahvaljujući kojima Serkis ponovno demonstrira moći CGI-ja nije potrebno ni govoriti. Gluma u filmu je vrhunska, a i karakterizacija uglavnom nastoji izbjeći crno-bijele podjele, pa je tako Oldman kao vođa ljudi prikazan kao netko iskreno uvjeren da opstanak čovječanstva ovisi o nestanku Cezarovih majmuna, te da je to spreman potvrditi na najspektakularniji i najuvjerljiviji način. Revolucija, pred kraj, predstavlja prilično razočaranje, i to prije svega zbog toga što konačni veliki obračun ljudi i majmuna ima spektakularne i gotovo apokaliptičke dimenzije, ali scenaristi – u strahu od cenzorskog rejtinga i komercijalnih obzira – nemaju hrabrosti dosljedno prikazati njegove najvjerojatnije posljedice, pa tako umjesto masovnog pokolja i genocida imamo tek prilično nepraktično i ne previše uvjerljivo masovno zarobljavanje. Još se gorim čini deus ex machina detalj koji je na samom kraju ubačen samo kao “udica” za ono što bi trebao biti još spektakularniji i apokaliptičniji nastavak. Iako je Matt Reeves, režiser koji je zamijenio Ruperta Wyatta iz Postanka, napravio relativno dobar posao i uspio franšizu održati na životu, njegovo je postignuće, pogotovo lišeno ozbiljnih društvenih, političkih i kulturnih konotacija s kraja 1960-ih, daleko ispod letvice koju je postavio slavni original.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Operacija Bin Laden (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Day 40
(izvor: Todd Awbrey)

OPERACIJA BIN LADEN
(ZERO DARK THIRTY)
uloge: Jessica Chastain, Jason Clark, Jennifer Ehle, Joel Edgerton, James Gandolfini
scenarij: Mark Boal
režija: Kathryn Bigelow
proizvodnja: Panorama/Annapurna Films, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Zamislite eskadron smrti koji, osim brojnih drugih zakona, krši međunarodno pravo i suverenitet druge države, a sve da bi njegovi pripadnici hladnokrvno likvidirali bespomoćnog starca pri čemu kao “kolateralne žrtve” padaju žene i djeca, kao i to da su informacije nužne za obavljanje te prljave rabote dobivene zvjerskim mučenjem. Sve to, s obzirom na određena povijesna iskustva, i nije tako teško zamisliti. Nije tako teško zamisliti ni da bi netko o tome snimio film. Ali je, pak, nešto teže zamisliti da bi takvo ostvarenje, umjesto da predstavlja krik zgroženog umjetnika koji počinitelje proglašava dostojnim haaške ćelije, mogao zapravo biti punokrvni akcijski triler u kome su oni prikazani kao heroji i domoljubi. To je, međutim, samo jedno od iznenađenja vezanih uz “Operaciju Bin Laden”, ostvarenje koje se može smatrati jednim od najneobičnijih, ali i najkontroverznijih kandidata za “Oscar”.

Radnja filma počinje 11. rujna 2001. godine. Stravični događaji, predočeni kroz audio-snimke žrtava, kao odgovor od strane američke vlade imaju “rat protiv terorizma” i kampanju kojom se, ne birajući sredstva, Bin Laden i njegova družina moraju privesti pravdi. Dvije godine kasnije to uključuje aktivnosti poput onih koju u zabačenom zatvoru provodi CIA-in operativac Dan (Clarke), a čiji je predmet zlosretni financijer al-Qaede izložen dugotrajnom “prijateljskom uvjeravanju” s ciljem da oda članove i buduće akcije svoje organizacije. Tome je svjedok njegova kolegica Maya (Chastain), mlada agentica koja će sljedećih nekoliko godina provesti u Pakistanu i okolici nastojeći od tako i na druge načine dobivenih informacija doznati gdje se nalazi najtraženiji bjegunac na svijetu.

Prepad na pakistansko skrovište Osame Bin Ladena je izveden 1. svibnja 2011. godine, a cjelovečernji igrani film koji taj film prikazuje je u kina došao 19. prosinca 2012. godine, dakle tek nešto od više godinu dana. Takva brzina ekranizacije novinskih naslovnica je primjerenija američkoj televizijskoj nego filmskoj produkciji. S druge strane, suradnja koju su pri izradi filma scenarist Mark Boal i redateljica Kathryn Bigelow primili od strane američkih vlasti, pa i vojnih i obavještajnih dužnosnika vezanih uz operaciju, je američke desničare uvjerila kako je riječ o jeftinom pokušaju obamističkog Hollywooda da najspektakularniji pothvat trenutnog stanara Bijele kuće iskoristi u svrhu njegove predizborne kampanje. Stvari ipak nisu onakve kakve izgledaju na prvi pogled; Bigelow i njen studio su donijeli mudru odluku da film premijerno prikažu poslije izbora. Mnogo je zanimljivije, pak, to da se protiv “Operacije Bin Laden” kuka i motika digla s ljevice, barem onda kada je postalo jasno da u njemu neće biti izostavljene scene “ručnog rada” nad zatočenim teroristima, pri čemu se sugerira da takva praksa ne samo da nije bila izolirani eksces pod Bushom, nego je, zamislite, čak i donijela praktične rezultate. Bigelow, ovjenčana “Oscarom” za dramu “Narednik James”, gdje je irački rat prikazivala neopterećena politikom, ali i “političkom korektnošću”, zbog sličnog pristupa ovoj temi prima brojne osude od pravovjernika koji su godinama vrištali zbog Abu Ghraiba i Guantanama, a danas šute zbog “predatora” i popisa za likvidaciju koji se svakodnevno pišu u Bijeloj kući. Njihovom hollywoodskom kontingentu se, između ostalog, pripisuje izostanak “oskarovske” nominacije za najbolju režiju autorici koja se smatra jednim od najvećih majstora akcijskog žanra u današnjem Hollywoodu.

Možda bi bilo zbilja previše očekivati da Bigelow u tri godine dobije još jedan kipić, ali njen film, u kome dva i pol sata radnje sa svima poznatim krajem uspijeva učiniti uzbudljivim poput najnapetijeg trilera, itekako zaslužuje pohvale i publiku. A i ne samo zbog toga; ostvarenje koje tjera na ozbiljno razmišljanje o nekim neugodnim činjenicama današnjeg svijeta je prilična rijetkost za današnji kino-repertoar.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bez zakona (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
BEZ ZAKONA
(LAWLESS)
uloge: Shia LaBeouf, Tom Hardy, Guy Pearce, Mia Wasikowska, Jason Clarke, Mia Wasikowska
scenarij: Nick Cave
režija: John Hillcoat
proizvodnja: Filmnation Entertainment/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 115 '

Da su putovi do pakla popločani najboljim namjerama svjedoči ono što Amerikanci ponekad nazivaju “plemenitim eksperimentom”, a ostatak svijeta pozna kao Prohibiciju. Pokušaj da se alkoholizam iskorijeni zakonskom zabranom je umjesto ozdravljenja nacije doveo do spektakularne eksplozije kriminala, korupcije i nasilja, ali i također dao inspiraciju filmašima, umjetnicima i književnicima koja traje do današnjih dana. Jedan od njih je i Matt Bondurant, koji je 2008. godine izdao povijesni roman temeljen na životu svog djeda i njegova dva brata. Ta je knjiga četiri godine kasnije adaptirana u igrani film Bez zakona.

Radnja se zbiva godine 1931. u okrugu Franklin, zabačenom, planinskom području na jugu države Virgina gdje je lokalno stanovništvo potrebe za alkoholom oduvijek zadovoljavalo kroz domaću radinost. Zahvaljujući Prohibiciji, dotada siromašni seljaci i njihove planinske pecare odjednom postaju vrijednim izvorom “tekućeg zlata” za vječno žedne gradove. Među žiteljima koji su uspješno iskoristili tu priliku se ističu tri brata Bondurant – Forrest (Hardy), Howard (Clarke) i Jack (LeBeouf). Njih trojica su preživljavanjem prvog svjetskog rata i španjolske gripe stekli reputaciju besmrtnika, a krijumčarenjem alkohola i mali poslovni imperij s lokalnom trgovinom. Korumpirane državne vlasti, pak, žele svim krijumčarima na silu nabiti “harač”, a kada ga tvrdoglavi Bonduranti odbiju platiti, protiv njih je poslan sadistički policajac Charley Rakes (Pearce).

Čak i da premijeru nije imao u Cannesu, Bez zakona bi se, s obzirom na ugledna imena uključena u produkciju, mogao smatrati jednim od ambicioznijih projekata koji se nalaze na našem kino-repertoaru. Režiju je potpisao australski filmaš John Hillcoat, poznat po filmu Cesta, a scenarij napisao Nick Cave, rock-glazbenik poznat kao autor brojnih pjesama, koje se, između ostalog, bave kriminalom i drugim oblicima društvene patologije. Kada se svemu tome doda prilično dojmljiva glumačka ekipa, očekivanja su bila velika. I, kao u mnogo slučajeva dosad, Bez zakona ta očekivanja nije ispunio, učinivši ga još većim razočaranjem.

Glavni problem filma je bilo kako Prohibiciju kao relativno dugotrajan i složen povijesni proces – koga, na primjer, Carstvo poroka uspješno “muze” već treću godinu – utrpati u format cjelovečernjeg filma, a da se izbjegnu klišeji. Hillcoat i Cave to pokušavaju riješiti tako inzistiraju na autentičnoj “ruralnosti” mjesta i vremena radnje; ti su napori kompromitirani time što alt.country pjesme iz soundtracka zvuče previše moderno i anakronistički. Drugi problem je u tome što se od publike očekuje da navija za likove koji su svojim etnokulturnim identitetom – neobrazovani, ruralni i potencijalno zadrti WASP-ovi – izvor sveg zla u današnjem hollywoodskom “kanonu”, kao i time da ih njihova profesija čini identičnim negativcima koje se u filmovima 1980-ih tamanilo kao muhe. Taj se problem pokušava riješiti tako da se događaji opisuju iz perspektive najmlađeg, najmanje nasilnog i najciviliziranijeg brata Jakea, kao i da se njihova “meka”, humana strana iskazuje kroz dvije ljubavne priče – Jakeovu s buntovnom kćeri menonitskog svećenika koju tumači Mia Wasikowski, i Forrestovu sa bivšom čikaškom plesačicom koju tumači Jessica Chastain. Iako su ti podzapleti objema glumicama dale priliku da još jednom demonstriraju svoj talent (a Chastain po prvi put pokaže i svoje gole grudi), film su na kraju bespotrebno razvodnili i produžili, učinivši ga dosadnim.

Najbolji dojam, pak, ostavlja gotovo neprepoznatljivi Guy Pearce kao ulickani “urbani” negativac upitne seksualnosti, čija zloća uz eksplicitni prikaz nasilja rješava sve nedoumice za koga bi publika trebala navijati. Razvodnjenost radnje zaplet, bez obzira na njegovu naoko “šokantnu” nekonvencionalnost, ipak čini anti-katartičnim. Bez zakona tako završava kao još jedan, možda plemenit, ali zasigurno neuspjeli eksperiment.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)