RECENZIJA: Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, 2015)

Postapokalipsa nekad i sad

Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.

U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.

Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o kruškama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.

A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.

U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.

Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.

Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih. 

POBJEŠNJELI MAX: DIVLJA CESTA

(MAD MAX: FURY ROAD)

uloge: Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne

scenarij: George Miller, Brendan McCarthy, Nico Lathouris

režija: George Miller

produkcija: Warner Bros., Australija, 2015.

trajanje: 120 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dijete 44 (Child 44, 2015)

Kada za nekoliko godina budete promatrali kako na horizontu niču gljive ili (u nešto optimističnoj varijanti) kako na aerodrome iz istočnih dijelova Europe svakodnevno slijeću transportni avioni s plastičnim vrećama, nećete moći reći da vas Hollywood na to nije upozorio. Barem ne one među vama koji su u filmovima kao Jack Ryan: Poziv iz sjene ili TV-serijama kao Amerikanci prepoznali nešto kao “artiljerijsku pripremu” za novi globalni sukob. Iako su Rusi posljednjih nekoliko desetljeća najpopularniji izbor za negativce među hollywoodskim scenaristima, geopolitičke okolnosti u najnovije vrijeme su takvu praksu savršeno poklopili s nastojanjima da se suvremena Rusija prikaže kao “carstvo zla” koje se ponovno diže iz ruševina Sovjetskog Saveza. Sadržaj filma Dijete 44 će teško biti promatrati izvan tog konteksta, a za to se pobrinula i Putinova vlada, koja je zabranom prikazivanja istome dala i besplatnu reklamu.

Dijete 44 se temelji na istoimenom romanu britanskog književnika Toma Roba Smitha, inspiriranog slučajem Andreja Čikatila, zloglasnog serijskog ubojice koji je djelovao u Sovjetskom Savezu 1980-ih. Radnja romana, a i filma je, pak, smještena u nešto ranije razdoblje, odnosno u 1953. godinu, pred sam kraj Staljinove vladavine. Protagonist je Leo Demidov (Hardy), agent tajne policije MGB čiji život na prvi pogled izgleda dobar – uživa status ratnog heroja, luksuzni stan u Moskvi i lijepu suprugu Raisu (Rapace). Problem nastane kada se ispostavi da, za razliku od svojih kolega, ima nešto savjesti pa ne samo da odbije potkazati vlastitu suprugu kao državnog neprijatelja, nego nastoji istraživati smrt prijateljevog sina, 10-godišnjeg dječaka koji je, po službenoj verziji, stradao pod vlakom, a za koga sumnja da je žrtva ubojice. Leo se u drugom slučaju ogriješio o službenu partijsku liniju, odnosno tezu prema kojoj ubojstva mogu postojati jedino na trulom kapitalističkom Zapadu, a ne u socijalističkom raju. Zbog toga je degradiran u redovnu miliciju i poslan u provincijski gradić. Tamo otkrije sličan slučaj ubijenog djeteta i postane uvjeren da ubojica operira širom Sovjetskog Saveza, te uz pomoć generala Nesterova (Oldman), lokalnog šefa milicije, započinje istragu, odnosno pokušava ubojicu uhvatiti i presuditi mu u vlastitom aranžmanu.

Dijete 44 je producirao (i originalno namjeravao režirati) Ridley Scott. Relativno solidni budžet od 50 milijuna dolara se uglavnom može vidjeti u prilično uvjerljivoj rekonstrukciji Staljinovog SSSR-a, pri čemu su važnu ulogu imale češke lokacije, prije svega veliki industrijski kombinati. Njih je fotografija Philippea Rouselota, kojom dominiraju sivi tonovi, učinila sumornim i zastrašujućim, odnosno znatno doprinijela stvaranju klaustrofobične atmosfere.

Taj je trud, međutim, kompromitiran scenarijem Richarda Pricea koji se ne može odlučiti želi li napraviti ozbiljan film o strahotama života pod sovjetskim režimom ili pak publici dostaviti uzbudljivi policijski triler o lovu na izopačenog ubojicu. Price je nastojao publici pružiti i jedno i drugo, ali u oba slučaja nije uspio. S jedne strane se u film nastojalo utrpati što je moguće više detalja o  mračnim poglavljima sovjetske povijesti, pa su se tako tu našli i Holodomor, bitka za Berlin, te zloglasno dvorište moskovskog sjedišta tajne policije gdje su se vršile egzekucije hicem iz pištolja u potiljak. S druge strane se zaplet o nekakvom serijskom ubojici doima umjetno umetnut u mnogo ozbiljniju i zanimljiviju priču, odnosno dodatno opteretiti protagonista koga muče daleko važnije brige vezane uz pitanje hoće li on sam, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, pasti kao žrtva sustava gdje ljudski život ne vrijedi ništa. Price je pokušao natuknuti nekakve potencijalno intrigantne elemente zapleta vezane uz etičke dileme ljudi u totalitarnom košmaru, odnosno kako on od inače normalnih ljudi stvara oportunističke zlikovce, ali je sve to dodatno upropastila nespretna režija Daniela Espinose koja čak i ključne scene fizičke borbe čini potpuno konfuznima. Tom Hardy, inače vrlo dobar glumac, se izuzetno trudi dati kompleksni lik tajnog policajca razapetog između služenja totalitarnom sustavu i vlastite ljudskosti, ali je njegove napore isto tako kompromitiralo to što cijelo vrijeme govori engleski s ruskim naglaskom; to u najboljem slučaju čini Dijete 44 čini sličnim humorističnom skeču, a netko zloban bi mogao praksu usporediti i s negdašnjom, danas politički nekorektnom, praksom blackfacea, odnosno bijelim američkim zabavljačima koji su glumili crnce s licima našminkanim u crno. Potpuna scenaristička konfuzija se vidi i u tome da gotovo uopće nije dano neko suvislo objašnjenje zašto general Nesterov odlučuje pomoći Demidovu i tako staviti vlastitu glavu na panj, pa je Gary Oldman još jednom potrošen,. Dijete 44 predstavlja još veće razočaranje kada se usporedi s Građaninom X, dva desetljeća starim TV-filmom koji je rekonstruirao Čikatilove zločine, i koji je sve Espinosin film pokušava reći uspio s daleko manje budžeta, pruživši bolju glumu, više suptilnosti i vjernosti stvarnim događajima. Novije ostvarenje izgleda kao njegov “napuhani” i, onom najgorem smislu, “hollywoodski” remake. Zato neuspjeh Djeteta 44 kod publike i kod kritike (i mali izgledi za mogući nastavak koju je sugerirala njegova završnica) ne bi trebao nikoga previše iznenaditi.

DIJETE 44

(CHILD 44)

uloge: Tom Hardy, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Gary Oldman, Vincent Cassel, Jason Clarke

scenarij: Richard Price

režija: Daniel Espinosa

proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate,  SAD/V. Britanija/Češka/Rumunjska, 2015.

trajanje: 128′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Dunkirk (2017)

uloge: Fionn Whitehead, Mark Rylance, Tom Hardy, Kenneth Branagh, 
Cillian Murphy, Jack Lowden, Aneurin Barnard, James D'Arcy, Harry Styles
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, Britanija/SAD/Francuska/Nizozemska, 2017.
trajanje: 106 min.

Malo koji suvremeni filmaš u Hollywoodu se može pohvaliti s reputacijom koju trenutno uživa Christopher Nolan. S jedne strane je riječ o tvorcu popularnih blockbustera čije ime može dobro poslužiti na promotivnom plakatu, a s druge strane je riječ o umjetniku koji u srazu sa studijskim glavešinama nikada nije kompromitirao svoj talent te stoga uživa status ljubimca kritike. Ne iznenađuje, stoga, što se svaki novi Nolanov film gleda kao potencijalni filmski događaj godine kao i mogući osvajač “Oscara”. Iskustvo nas, međutim, uči da se i najboljima mogu dogoditi promašaji, kao i da propagandna mašinerija i preveliki entuzijazam fanova i kritičara (koji često sebi ne mogu priznati da su fanovi) često stvaraju “hype” koji ni najveći talenti nisu u stanju opravdati. Dunkirk, koji se u proteklih nekoliko dana dizao u nebesa kao “remek-djelo” i “najbolji ratni film ikada napravljen” bi mogao predstavljati jedan takav primjer.

Naslov filma hrvatskoj, ali i većini svjetske publike (uključujući američku) neće značiti ništa. Razlog za to se može pronaći i u tome da je riječ o gradu koji je u zemljopisnim i povijesnim udžbenicima daleko poznatiji pod domaćim, odnosno francuskim imenom Dunkerque. U proljeće 1940. godine postao je poprištem jednog od ključnih i najspektakularnijih događaja Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbijanja, nakon što su savezničke, odnosno francuske snage propustile priliku da ga odmah okončaju kad je cjelokupni njemački Wehrmacht bio zabavljen gaženjem Poljske i nakon što je na Zapadnoj fronti trajao tzv. “čudni rat” gdje nitko nije pokušavao nikakvu ofenzivu, Nijemci su konačno pokrenuli svoju. Zahvaljujući kriminalnoj nesposobnosti francuskog zapovjedništva, uspjeli su iznenaditi saveznike tenkovskim prodorom kroz “neprohodne” šume belgijskih Ardena, za nekoliko dana probiti savezničku frontu i izbiti na La Manche. Pri tome su se Britanske ekspedicijske snage našle odsječene od svojih francuskih saveznika, odnosno na sve manjem komadiću zemlje u sjevernoj Francuskoj gdje je Dunkerque ostala jedina luka iz koje se Britance moglo evakuirati natrag u Britaniju. U taj su pothvat, s obzirom na apsolutnu nadmoć Nijemaca na kopnu i zraku, mnogi sumnjali, ali su Britanci, usprkos nesmiljenim napadima Luftwaffe uspjeli odatle izvući glavninu snaga – preko 300.000 ljudi. Iako su ostavili većinu opreme i iako su Francuzi nekoliko tjedana kasnije kapitulirali pred Nijemcima, ta je evakuacija dala snažan moralni poticaj Britancima da sami nastave rat protiv Hitlera, a kasnije su propaganda i nacionalna mitologija, slično kao Srbi s povlačenjem kroz Albaniju ili kineski komunisti s Dugim maršem, veliki poraz pretvorili u veliku pobjedu.

Dunkirk ta zbivanja prati kroz tri naizgled nepovezane priče, koji pružaju perspektivu ljudi koji su u toj operaciji sudjelovali na kopnu, na moru i u zraku. Prva prikazuje tjedan dana u kojima se Tommy (Whitehad), mladi pripadnik britanske kopnene vojske očajnički nastoji dočepati sigurnosti doma koji se nalazi s druge strane La Manchea, te kako ga tamo čekaju brojne opasnosti. Drugi segment se odigrava tokom jednog dana u kome gospodin Dawson (Rylance), civilni vlasnik malog brodića zajedno sa sinom i njegovim prijateljem plovi preko La Manchea kako bi se pridružio evakuaciji. Treći segment prikazuje sat vremena u kome Farrier (Hardy), pilot RAF-a sa svojim lovačkim avionom “Spitfire” i grupom suboraca nad La Mancheom pokušava zaštiti britanske brodove od njemačkih bombardera.

Špekulacije o tome da je Nolan s Dunkirkom jurišao na “Oscare” se obično nastoje opravdati time da je svojom temom blizak tzv. Najvećoj generaciji (odnosno veteranima Drugog svjetskog rata) koji još uvijek čine značajan dio glasačkog tijela Akademije. Oni koji pogledaju sam film će, međutim, zaključiti da je Nolan u njega uložio i daleko više kreativnog napora nego obično. To se može primijetiti ne samo u poslovičnoj “ispeglanosti” filma i brizi za sitne detalje, nego i u nastojanju da se po svaku cijenu bude različit od tipičnog ljetnog blockbustera. Ta se različitost može pronaći i u svjesnoj odluci da se za nekih 100 milijuna dolara budžeta ne potroši na CGI pa Dunkirk danas izgleda poput ratnih spektakala “stare škole” kakvi su bili Najduži dan i Bitka na Neretvi – stotine i tisuće britanskih vojnika na plažama glume stvarni statisti u uniformama, ratni brodovi koji gore, tonu ili pokušavaju izbjeći tu sudbinu su stvarna plovila posuđena iz mornaričkih muzeja, a i avioni su stvarni (uz malo kreativne šminke zbog rijetkosti da se nakon sedamdeset godina nađu “Štuke”, “Heinkeli”, “Spitfirei” i “Me109” u operativnom stanju). Kritičare će, međutim, daleko više impresionirati to da se Nolan nakon Mementa ponovno na spektakularan način igra s non-linearnom naracijom, odnosno da se tri priče ne odvijaju istodobno, iako se prikazuju istovremeno, pa tako gledatelj paralelno prati ono što se s pilotima događalo u sat vremena, s pomorcima u jednom danu i s protagonistom nepunih tjedan dana prije. Dio kritičara je taj postupak proglasio revolucionarnim, dok će većina publike biti zbunjena; gledatelji i kritičari s više utakmica u nogama će, međutim, relativno brzo shvatiti taj “štos” i neće im trebati mnogo vremena da zaključe kako će sve na kraju poslagati i kako će cijela priča završiti.

Uz ne-linearnost, Dunkirk je od tradicionalnih blockbustera trebao razlikovati i ne-romantični prikaz Drugog svjetskog rata, koji je gotovo u potpunosti lišen herojskih i patriotskih klišeja, odnosno bitku na plažama sjeverne Francuske prikazuje kao film katastrofe u kome se sve manje-više svodi na puko preživljavanje. To je jedini cilj kome su posvećeni mladi protagonist i njegovi drugovi, i zbog njega su spremni na brojne nimalo herojske, a ponekad i moralno upitne postupke zbog kojih njihovi bližnji stradaju, ponekad i na nimalo ugodne načine. Iako je PG-13 rejting nalagao da se izbjegne prikaz sakaćenja i eksplicitnijeg krvoprolića (zbog čega je Dunkirk mnogo “blaži” od Spašavanja vojnika Ryana), opći je ton mnogo mračniji. To, s jedne strane, ne iznenađuje, s obzirom da je riječ o prikazu bitke koju su Britanci, odnosno saveznici izgubili (i koja se zbila u vrijeme kad su Amerikanci još uvijek bili neutralni i Drugi svjetski rat smatrali tek prilikom da se proizvodnjom oružja izvuku iz Velike depresije), a koja je također bila vezana uz brojne kontroverze oko odnosa Britanaca prema francuskim saveznicima, koji su ih godinama poslije optuživali za ostavljanje na cjedilu. Taj aspekt, koji je za rata korišten od strane hitlerovske i vichyjevske propagande, se također pojavljuje u filmu i čini dio zapleta. Nijemci se, pak, gotovo uopće ne pojavljuju u filmu te, s izuzetkom aviona i par scena na samom kraju, predstavljaju gotovo apstraktnog, nevidljivog neprijatelja koji izdaleka na protagoniste šalje bombe, mine i torpeda.

Realističan i mračan prikaz rata koji je Hollywood, za razliku od kasnijih sukoba, proglasio “dobrim” je, s druge strane, kompromitiran time što se na samom kraju priča o vojničkoj katastrofi i jednostavnom preživljavanju ipak predstavlja kao trijumf Dobra nad Zlom. To se dogodi u sceni kada na očajne mase britanskih vojnika koji čekaju na plažama konačno dođu stotine i tisuće malih civilnih brodica čiji su se vlasnici dobrovoljno izvrgli opasnosti da “naše momke dovedu kući”. Herojski čin dodatno naglašava skretanje glazbe Hansa Zimmera u patriotske vode i korištenje motiva klasičnog kompozitora Edwarda Elgara (na sličan način korištenih u povijesnom filmu Elizabeth iz 1998. godine), ali najviše reakcije dvojice likova – mornaričkog kapetana fregate Boltona (Branagh) i vojnog pukovnika Winannta (d’Arcy) – koji upravljaju evakuacijom na jedinom preostalom molu u luci i čije diskusije trebaju u povijest neupućenoj publici pružiti kakav-takav politički i vojni kontekst kaosa i stradanja kome svjedoče u filmu. Dva glumca se izuzetno trude, ali se doimaju kao da su u Dunkirk zalutali iz nekog drugog filma, odnosno da je njihov posao mogla daleko jeftinije obaviti tradicionalna naracija. Nekim drugim filmom se doimaju i završne scene kojima dodatni kontekst daje znameniti govor britanskog premijera Churchilla o nastavku borbe protiv Hitlera, a koji bi trebao dati nekakav smisao svemu onome što su gledatelji prije toga gledali. Zbog svega je teško izbjeći dojam da je Nolanu sve ovo jedna velika stilska vježba koju je trebala opravdati “uzvišena” tema. U tome, Nolan ne izgleda bitno različit od Joe Wrighta koji je kaos na plažama Dunkerquea prije deset godina prikazao u izuzetno dojmljivoj i spektakularnoj, ali možda i ne baš najpotrebnijoj sceni svog filma Okajanje. I još se teže oteti dojmu da bi majstori “stare škole” kao što su Steven Spielberg ili Veljko Bulajić priču o Dunkerqueu mnogo bolje obradili na tradicionalan i manje pretenciozan način. Iako je kvalitetom daleko iznad onoga što se ljeti obično nudi u kino-dvoranama i iako mu se ambicije ne mogu poreći, Dunkirk se čini kao još velika pobjeda stila nad sadržajem.

OCJENA: 6/10

Postapokalipsa nekad i sad

Postapokalipsa nekad i sad

Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.

U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.

Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o krušakama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.

A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.

U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.

Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwlellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.

Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih.

RECENZIJA: Vitez tame: Povratak (2012)

The Dark Knight Rises
(izvor: Wikipedia)

VITEZ TAME: POVRATAK
(DARK KNIGHT RISES)
uloge: Christian Bale, Joseph Gordon-Levitt, Tom Hardy, Ann Hathaway, Michael Caine
scenarij: Jonathan & Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 164 '

Kada je Christopher Nolan najavio kako će treći film iz njegove sage o Batmanu biti posljednji, vjerojatno nije očekivao da će se stvarni život urotiti da ga natjera na ispunjenje tog obećanja. Nakon smrti Heatha Ledgera, koja je bacila sjenu na Vitez tame, njegov nastavak je zasjenjen pokoljem u Coloradu koji će kod sujevernih izazvati priče o kletvi, a kod dežurnih oportunista izlizane optužbe o filmskom nasilju Hollywooda koje zaluđeni konzumenti njihovih proizvoda pretvaraju u stvarnost.

A sve te priče, uključujući i pomahnitale fanove koji prijete kritičarima braneći film koji uopće nisu pogledali, zapravo kriju istinu o tome da je Nolanova saga o Batmanu, bez obzira na svoje nesavršenosti i nedostatke, zapravo čudesna anomalija današnjeg Hollywooda. To važi i za treći dio sage, u kome je Nolan ostao dosljedan svojoj mračnoj, depresivnoj i anti-eskapističkoj viziji sage o usamljenom maskiranom osvetniku.

I dok su raniji filmovi bili mračni, Mračni vitez: Povratak je još mračniji. Protagonist (Bale) je osam godina nakon događaja iz Viteza tame olupina nekadašnjeg Batmana – duhovno i mentalno obogaljen, pa čak ni njegov alter ego Bruce Wayne više ne može glumiti milijardera-plejboja. Razlog za njegovo povlačenje iz svijeta je i u tome što je u prethodnom filmu krvavo plaćena pobjeda nad zlikovcima Gotham City učinila mirnim mjestom za život, lišenim ozbiljnog kriminala. Međutim, kada se Wayne/Batman suoči sa vrhunskom provalnicom Selinom Kyle (Hathaway), to je samo uvertira za novo veliko iskušenje koje prijeti Gothamu i njegovom zaštitniku. Ono dolazi u običju Banea (Hardy), vođe kriminalaca koji koristi financijskom krizom izazvane socijalne tenzije u gradu i stvara vojsku s kojom će nastojati ostvariti svoj apokaliptični plan, a kojemu na putu stoji samo umorni i slomljeni Batman.

Za Nolanov tretman Batmana je karakteristični ikonoklastički i subverzivni pristup cijelom konceptu superherojskog filma, odnosno ljetnog blockbustera. Dok drugi filmaši preko takvih filmova omogućavaju bijeg od sumorne svakodnevnice, Nolan publici servira još sumornije sadržaje, za koja je više jasno da su utemeljena na svakodnevnici. U prethodnom filmu je sukob Jokera i Batmana bio alegorija na Osamu bin Ladena i Bushov rat protiv terorizma. U novom filmu je očigledan odraz financijske krize, odnosno Nolanovo propitivanje o tome kako bi priča koju su prošle godine započeli “okupatori Wall Streeta” mogla završiti. Nolanov odgovor na to pitanje, zasnovan na nekim krvavim povijesnim primjerima, je neke kritičare potakao da Povratak proglase “fašističkim”, očigledno zaboravivši da je sam koncept maskiranog bogatuna koji uzima pravdu u svoje ruke teško pomiriti s salonsko-ljevičarskim svjetonazorom koji dominira suvremenim Hollywoodom.

Takve su kritike, međutim, u manjini, a razlog je prije svega u Nolanovoj redateljskoj vještini koja najviše do izraza dolazi u vrhunskoj akcijskoj sceni otmice aviona na početku, te gradnioznim prikazima uništenja u drugoj polovici filma. Formula koja je funkcionirala u prethodna dva filma funkcionira i ovdje – to uključuje i sjajnu glazbu Hansa Zimmera i raspoloženu glumačku ekipu, među kojom se najviše ističe Michael Caine u nekim od emocionalno najsnažnijih scena cijele serije. Joseph Gordon-Levitt je također sjajan u ulozi idealističkog detektiva. S druge strane se Tom Hardy, prisiljen nositi grotesknu masku na licu, se kao glavni negativac ne može mjeriti s Ledgerovim Jokerom. Nolan je iz drugog filma naslijedio i komercijalno-cenzorska ograničenja zbog kojih nasilje u filmu nije onako eksplicitno kao što bi trebalo. Još je ozbiljniji problem i scenarij sa sadržajem količinom radnje i motiva primjerenijim mini-seriji ili barem sat vremena dužem filmu. Usprkos svega, Povratak predstavlja prilično kvalitean završetak sage o Batmanu i ostvarenje nalik na koje će se morati čekati još dugo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 8/10