RECENZIJA: Trumbo (2015)

TRUMBO
uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Louis C.K., Elle Fanning, John Goodman, Michael Stuhlbarg, Helen Mirren
scenarij: John McNamara
režija: Jay Roach
proizvodnja: Bleecker Street SAD, 2015.
trajanje: 124 min.

Pokušati ostvariti karijeru kao scenarist u Hollywoodu znači pomiriti se s položajem na dnu hranidbenog lanca američke filmske industrije, odnosno time da vlastito djelo u većini slučajeva glumački ego, režiserska kreativnost, producentska pohlepa i cenzorsko licemjerje mijenjaju do neprepoznatljivosti. Da bi netko kao scenarist stekao bogatstvo i slavu, potrebna je, stoga, izuzetna količina talenta i sreće. Stvari postaju još teže kada bi na netko temeljem scenarističke karijere trebao postati predmetom biografskog filma. S obzirom da je pisanje krajnje ne-filmična, a samim time i neatraktivna, djelatnost, scenaristi dostojni filmske inkarnacije su ličnosti koji se moraju dodatno isticati “zanimljivom” biografijom. I to “zanimljivom” u istom onom smislu kojom Kinezi šalju kletve “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Jedno do takvih “zanimljivih” razdoblja u Hollywoodu je bila druga polovica 1940-ih kada je američka filmska industrija postala predmetom jedne od najmračnijih i najkontroverznijih epizoda povijesti SAD. Jedna od ličnosti koja je upravo zahvaljujući njoj došla na naslovnice bio je scenarist Dalton Trumbo, o kome je 2015. godine snimljen biografski film u režiji Jaya Roacha.

Na samom početku Dalton Trumbo (Cranston) uživa ugled kao jedan od najtalentiranijih hollywoodskih scenarista, čiji su tekstovi postali podlogom za brojne hitove i klasična ostvarenja, donijevši mu poštovanje brojnih glumaca, režisera, ali i studijskih mogula. Pri tome problem nije predstavljalo to što je Trumbo bio samodeklarirani član Komunističke partije Sjedinjenih Država i otvoreno promovirao socijalizam usprkos uživanja u novčanim blagodatima kapitalizma koja su stvorila više nego lagodan život za njega i njegovu obitelj. Međutim, nakon što je izbio Hladni rat, na američke komuniste se počinje gledati kao na sovjetsku petu kolonu koju treba ukloniti, a taj stav počinju dijeliti i brojne hollywoodske ličnosti desničarske orijentacije, a među kojima se posebno ističe utjecajna trač-kolumnistica Hedda Hopper (Mirren). Uslijed njene kampanje je Trumbo zajedno sa nekoliko svojih kolega pozvan svjedočiti o svojim komunističkim aktivnostima pred Kongresom. Tamo, inzistirajući na ustavnim načelima o slobodi mišljenja, odbija suradnju i za svoj principijelni stav bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dodatni, i daleko veći problem za Trumba i njegove drugove je taj što su ga hollywoodski studiji kao komunista stavili na novostvorenu crnu listu te im je zapriječen rad. Trumbo je nakon puštanja na slobodu prisiljen zarađivati za život pišući scenarije za niskobudžetne trash-filmove pod pseudonimom. Usprkos toga, neki od njegovih tekstova pronalaze put do velikih studija te će tako čak dvaput osvojiti “Oscare” pod lažnim imenom.

Trumbo na prvi pogled izgleda kao tipični “dajte mi Oscar” film. S jedne strane nastavlja trend evociranja “zlatne” hollywoodske prošlosti kojom se eksploatira nostalgija gerontokratskih glasača losanđeleske Akademije, a s druge strane se kroz medij biografskog filma gotovo u potpunosti temelji na pojedinačnoj glumačkoj izvedbi. Trumbo u tome, međutim, ne može biti uspješan kao drugi primjeri istog žanra. Prije svega, “zlatno” razdoblje o kome se govori je zapravo bilo prilično mračna epizoda na koju se Hollywood nije imao razloga osvrtati s nekim velikim ponosom. Podsjećanje na priču o hollywoodskoj crnoj listi bi tako bilo podsjećanje da je američka filmska industrija bila velikim dijelom sastavljena od pobornika (barem donedavno) potpuno odbačene i u “pristojnom društvu” neprihvatljive totalitarne ideologije, odnosno da su nekada veliki zagovornici slobode govora i drugih uzvišenih liberalnih vrijednosti bili spremni radi straha, konformizma, pohlepe ili čiste zlobe pristati na progon temeljen na drukčijem mišljenju odnosno licemjerno se odreći prijatelja i kolega koji su im bili donosili slavu i bogatstvo. Drugi razlog zbog čega Trumbo ne funkcionira kao “oskarovski” film je i u nastupu Bryana Cranstona, jednog od najvećih karakternih glumaca današnjeg Hollywooda, ali čije nastojanje da oživotvori živopisni lik Daltona Trumba jednostavno blijedi nakon neumitnih usporedbi s Walterom Whiteom, protagonistom Breaking Bada. Tako mnogo bolji dojam odaje Elle Fanning u inače nezahvalnoj ulozi Trumbove buntovne kćeri-tinejdžerice kroz čiju se sudbinu nastoje ilustrirati žrtve koje je Trumbovo principijelno inzistiranje na vlastitim stavovima izazvalo kod njegove obitelji.

Režiser Jay Roach, otprije poznat po seriji komedija o Austinu Powersu, je u posljednje vrijeme izgradio reputaciju na političkim dokudramama kao što su Recount i Game Changer. I Trumbo, mada radnjom smješten u relativno daleku prošlost, također ima određenu političku komponentu i odaje ljevičarsku orijentaciju, odnosno da su simpatije na strani Trumba, a da je glavna negativka Hedda Hopper. Roach se dobro snašao sa relativno niskim budžetom, te dobro rekonstruirao nekadašnji hollywoodski glamour, ali i povijest kombinirajući igrane scene sa dokumentarnim scenama iz nekadašnjih crno-bijelih žurnala.

Glavni i ironični nedostatak Trumba je upravo u onome što je bio najveći adut njegovog protagonista – scenariju. Ono što je napisao John McNamara, najblaže rečeno, ne može držati svijeću klasicima koje je bio napisao naslovni protagonist. Svijet koji opisuje film je od današnje publike udaljen barem pola stoljeća, te se trebalo daleko više truda uložiti da ga se barem malo približi. Osim par rečenica u uvodnim titlovima, nije se pokušalo dati nikakvo objašnjenje zbog čega su Trumbo, a i mnogi tadašnji američki intelektualci i umjetnici, prihvatili komunizam, a još manje se pokušava dati objašnjenje zbog čega su makartistički progoni nakon nekog vremena odjednom postali “out”, a Trumbo od nedodirljive “ne-osobe” ponovno došla na tron najuglednijeg hollywoodskog scenarista. Dijelom se to može objasniti autohagiografskim pristupom tako karakterističnim za Hollywood, pa se tako za početak progona gotovo isključiva krivica svaljuje na Hopper (koju u Hollywoodu ionako iz razumljivih razloga nisu previše voljeli), a potpuno odrješuju moguli koji su za progone imali daleko više financijskih i drugih interesa, s obzirom da je eliminacija dotada etabliranih ljevičara značila dolazak novih, poslušnijih i jeftinijih kadrova i daleko manje problema sa sindikatima. Možda najintrigantniji motiv scenarija – suradnja protivnika kapitalizma sa vulgarnim i pohlepnim samodeklariranim proizvođačem celuloidnog dreka (koga tumači uvijek poizdani John Goodman) – nije iskorištena.

To, dakako, ne znači da nema publike koja u Trumbu neće moći uživati ili barem cijeniti neke od njegovih elemenata. Roacheovo ostvarenje će prije svega zadovoljiti tvrdokornije filmofile, prvenstveno one koje zanima “dobri stari” Hollywood, pri čemu je odana počast ili korištene reference na brojna klasična ostvarenja ili se kao likovi pojavljuju neka od najvećih imena zlatnog doba američkog filma. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako se Roach prilikom castinga nije previše vodio računa o fizičkoj sličnošću (s izuzetkom novozelandskog glumca Deana O’Gormana koji gotovo savršeno “skida” Kirka Douglasa u Spartaku), pa tako treba nešto vremena da bi se shvatilo kako Michael Stuhlbarg tumači lik Edwarda G. Robinsona. S druge strane je David James Elliott (poznat kao Harmon Rabb u popularnoj TV-seriji JAG) gotovo u potpunosti promašen u ulozi Johna Waynea. Pred sam kraj filma se zanimljivim čini nastup njemačkog glumca Christiana Berkela, specijalista za uloge nacista, koji tumači austrijskog režisera Otta Premingera koji se često navodi kao jedna od ličnosti najzaslužnijih za slom crne liste. Preminger je, međutim, isto tako poznat i po tome što je nekako u isto vrijeme uspješno potkopao jednako tako zloglasni cenzorski Haysov kodeks, te se postavlja pitanje ne bi li on, isto kao i Dalton Trumbo, zaslužio film, možda upravo s Berkelom u glavnoj ulozi.

Trumbo postaje još veće razočarenje kada ga se usporedi s istoimenim igrano-dokumentarnim filmom snimljenim osam godina ranije, a koji je Trumbov sin Christopher režirao po vlastitoj drami. U njoj je priča o živopisnom scenaristu i njegovim nevoljama ispričana kroz njegova pisma, na možda manje atraktivan, ali daleko intimniji i autentičniji način. Taj film nije dobio “Oscare”, kao što ih vjerojatno neće dobiti ni ovaj Trumbo. Međutim, onaj najvažniji Trumbo – Dalton – je na kraju priče ipak dobio “Oscare” koje zaslužuje.

OCJENA: 5/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Argo (2012)

Ben Affleck en Argo
(izvor: xornalcerto)
ARGO
uloge: Ben Affleck
scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman
režija: Ben Affleck
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 120 '

Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.

Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.

Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.

Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Totalno sjećanje (2012)

120328(2) - 由柯林·法洛(Colin Farrell)主演的2012年版《Tot...
(izvor: ccsx)
POTPUNO SJEĆANJE
(TOTAL RECALL)
uloge: Colin Farrell, Jessica Biel, Kate Beckinsale, Bryan Cranston, Bill Nighy
scenarij: Kurt Wimmer & Mike Bomback
režija: Len Wiseman
proizvodnja: Original Film, SAD, 2012.
trajanje: 121 '

Kada se film pod naslovom “Total Recall” prvi put pojavio u ovdašnjim kino-dvoranama, tada je demokracija bila prilično mlada. Za netom izabrane zastupnike i vijećnike se smatralo da moraju neposredno odražavati volju svojih birača, a u tome im je dodatni poticaj davao institut opoziva. Često korištenje tog izraza u medijima je vjerojatno navelo tadašnje distributere da naslov hollywoodskog hita prevedu kao “Totalni opoziv”. Više od dva desetljeća kasnije, kada je došao istoimeni remake, distributer je dao mnogo primjereniji naslov “Potpuno sjećanje”. Ali, to je, manje-više jedina očigledna stvar u kojoj je novi film Lena Wisemana bolji od prethodne verzije Paula Verhoevena.

Oba filma se temelje na kratkoj priči “Nudimo vam sjećanja na veliko” slavnog SF-pisca Philipa K. Dicka. Originalni scenarij Ronalda Shusetta i Dana O’Bannona, koji je inače tek okvirno koristio Dickov predložak, je prilično vjerno prenesen od Kurta Wimmera i Mike Brombacka. Radnja je smještena oko stotinjak godina u budućnost, kada su ratovi u kojima je korišteno kemijsko oružje opustošili svijet, u kome postoje samo dvije države – bogata Ujedinjena Federacija Britanije i siromašna i prenaseljena Kolonija. Protagonist je Doug Quaid (Farrell), skromni tvornički radnik iz Kolonije koji živi s prelijepom suprugom Lori (Beckinsale); nezadovoljan svojim životom i mučen neobičnim snovima, odlučuje iskoristiti usluge tvrtke Rekall specijalizirane za ugradnju lažnih sjećanja te tako sebi priuštiti dobar provod u ulozi tajnog agenta. Problem nastane kada se ispostavi da mu je već netko ugrađivao lažna sjećanja, odnosno da je u stvarnosti tajni agent upetljan u sukob Federacije i pokreta za slobodu Kolonije.

Još kada su se pojavile prve vijesti o remakeu “Totalnog opoziva”, postavila su se pitanja da li je taj remake uistinu potreban, pogotovo kada je riječ o izuzetnom uspješnom i popularnom ostvarenju koje uživa kult-status čak i među onima koji ne mare previše za SF-žanr ili Schwarzeneggera. Wiseman je učinio sve da potvrdi skepsu prema svojoj verziji, pa je mnogo lakše nabrajati ono što je napravio dobro nego ono što je napravio loše. Najočigledniji je napredak u tehnologiji specijalnih efekata, pa su uz pomoć darovitih scenografa stvoreni dojmljivi prizori futurističkih velegradova, pri čemu je najočitiji uzor Los Angeles iz Blade Runnera.

Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti casting koji se, poput Farrella, doima potrošenim ili, poput Bryana Cranstona nezainteresiranim za ulogu glavnog negativca. Scenarij, koji se u glavnim crtama vjerno drži originalnog filma, je, s druge strane primjetno lišen humora. Potpunom sjećanju nimalo ne pomaže ni cenzorski rejting PG-13, koji je film lišio eksplicitnog nasilja, odnosno grotesknih scena zaslužnih za mračni i subverzivni šarm svog prethodnika. Nastojeći kvalitetu nasilnih scena zamijeniti kvanitetom, kao topovsko meso, odnosno horde negativaca koje uništava protagonist, su uvedeni sintetički robotski policajci. Oni, međutim, malo previše podsjećaju na robotsku vojsku iz Fantomske prijetnje i izazivaju neugodni osjećaj da će se u kadru svakog trenutka pojaviti Jar Jar Binks.  Wiseman, iako ima iskustva s akcijskim žanrom, pri čemu se ističe serijal Underworld, nije u stanju nadvladati ta ograničenja, te, pogotovo pred kraj, neke od scena koje bi trebale biti dojmljive zapravo izazivaju zijevanje. Koliko je Potpuno sjećanje loše svjedoči to da su izbačeni ili spojeni mnogi likovi i podzapleti iz originala, ali je trajanje filma svejedno duže. Sudbina ovog ostvarenja, koje je uz porazne kritike na sjevernoameričkim kino-blagajnama poražen i od Aurorom obogaljenog Batmana, pokazuje da prijevodi naslova nisu bili opravdani. Verhoevenova verzija je zaslužila potpuno sjećanje, a ova je još za snimanja trebala dobiti totalni opoziv.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10