RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (OOlsen i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10