RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10