RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Ljudi u crnom 2 (Men in Black II, 2002)

uloge: Tommy Lee Jones, Will Smith, Rosario Dawson, Lara Flynn
 Boyle, Tim Blane, Johnny Knoxville, Rip Torn, Tony Shalhoub, Patrick
 Warburton, Jack Kehler, David Cross, Colombe Jacobsen-Derstine
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Robert Gordon & Barry Fanaro (po stripu Lowella
 Cunninghama)
 režija: Barry Sonnenfeld
 proizvodnja: Columbia/Amblin, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Prije četvrt stolječa se na planet Zemlju spustila delegacija planeta Zarthe kako bi spriječila da Svjetlost Zarthe padne u ruke zlih Kylothianaca. No, Ljudi u crnom – supertajna služba američke vlade koja se brine o vanzemaljcima koji posječuju Zemlju -odbila je preuzeti takvu odgovornost i Svjetlost Zarthe je poslana na drugi planet. No, nakon četvrt stoljeca zla Kylothianka Serleena postaje uvjerena kako je Svjetlost Zarthe na Zemlji te se spušta u blizini New Yorka i, prerušena u seksi- model (Boyle), započinje potragu za relikvijom. Te aktivnosti dovode opstanak Zemlje u opasnost, ali su Ljudi u crnom, uključujući njihovog najboljeg operativca -Agenta J (Smith), nemoćni. Jedini im može pomoći njihov bivši kolega i mentor Agent K (Jones), ali je problem u tome što su mu obrisali sjećanje i on sada živi idiličnim životom poštanskog službenika, ni ne sluteći kako je jednom spašavao Zemlju od najgoreg šljama u galaksiji. Agent J će bez obzira na to učiniti sve kako bi Agenta K podvrgao “deneuralizaciji”, čak i kada se Serleena dočepa tih uređaja u sjedištu Ljudi u crnom.

Za razliku od svog prethodnika koji je ljeti 1997. priredio poprilično iznenađenje porazivši Spielbergove dinosaure, Ljudi u crnom 2 predstavljaju jos jedan argument u prilog Cravenove teze o tome da “nastavci smrde”. I sam Bary Sonnenfeled je svojevremeno toga bio svjestan i odbijao moljakanje producenata da se upusti u tu pustolovinu. No, katastrofa zvana Divlji Zapad ga je natjerala da promijeni mišljenje, zbog čega će vjerojatno zazaliti. I dok je prije pet godina kombinacija SF-parodije, “buddy buddy” komedije i orgije specijalnih efekata još kako-tako funkcionirala, ovdje se gotovo od samog početka vidi da je riječ o sviranju u odavno ispuhane diple, a neumitne usporedbe s originalom su gotovo u svemu porazne po Ljude u crnom 2. Nakon šarmantnog kvazidokumentarnog prologa s Peterom Gravesom (Ima li pilota u avionu?) slijedi vise nego očita reciklaža originalnog zapleta, a specijalni efekti su takvi da “deja vu” osjećaj kod gledatelja tek na trenutke zatomljuje poneki geg. Čak pas koji govori izgleda kao “posuden” od Vražjeg Nickyja. Ni glumci se nisu istakli – Tommy Lee Jones je prilično nezainteresiran, ni Smith nije nešto posebno. Najveće je razočaranje ipak Lara Flynn Boyle, negdašnja femme fatale Twin Peaksa koja ovdje nije ni do koljena Lindi Fiorentino iz originala, a Rosario Dawson sluzi samo za ukras u besmislenom romantičnom podzapletu. Na kraju se ispostavlja da je kratkoća filma – za današnje holivudske standarde prilično brzih 88 minuta (uključujući 8 minuta ispisa ekipe za specijalne efekte na odjavnoj špici) – jedna od najvećih vrlina filma. A to, bez obzira na par svijetlih trenutaka, ne sluti na dobro ako vam je cilj to vrijeme provesti uživajući u kvalitetnoj holivudskoj zabavi.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ledeni ubojica: Povratak (Mechanic Resurrection, 2016)

Riječ “remake” u kontekstu prakse u suvremenom Hollywoodu rijetko asocira na išta dobro. Međutim, postoje slučajevi kada loša kvaliteta recikliranja nekadašnjih klasika dobije obilježja. Mechanic ili Plaćeni ubojica, triler Michaela Winnera iz 1972. godine koji se, iako daleko od savršenstva, smatra jednim od boljih ostvarenja u karijeri legendarnog Charlesa Bronsona, tako je dobio ne jedan nego dva razočarajuća remakea – 1995. godine neslužbeni Ubojice sa Sylvesterom Stalloneom i 2011. godine službeni Ledeni ubojica s Jasonom Stathamom u glavnoj ulozi. To što je potonji, sasvim očekivano (i potpuno zasluženo) sahranjen od strane publike nije spriječilo da zaradi nešto novaca – malo, ali sasvim dovoljno da se od njega napravi nastavak. A što, možda, i nije toliko loše, jer se time novi film – Ledeni ubojica: Povratak – dodatno udaljio od Winnerovog i Bronsonovog originala, te otežao usporedbe koje bi u pravilu išle na njegovu štetu.

Prethodni film je od originala sačuvao tek osnove početnog zapleta i likova, dok je sve ostalo manje-više promijenjeno do neprepoznatljivosti, a što uključuje i završetak. Upravo je ovo posljednje omogućilo da se snimi nastavak, odnosno da Statham može ponovno glumiti lik Arthura Bishopa, vrhunskog profesionalnog ubojicu čija su specijalnost likvidacije “nedodirljivih” meta i koje u pravilu izvede tako da izgledaju kao nesretan slučaj. Bishop je, međutim, odavno odlučio okončati karijeru te nastoji ostatak života provesti pod lažnim identitetom u Rio de Janeiru. Njegovu krinku su, međutim, prozreli zlikovci iza kojih stoji Riah Crain (Hazeldine), Bishopov prijatelj iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao opasni međunarodni kriminalac. On nastoji Bishopa natjerati da ponovno iskoristi svoje ubilačke vještine odnosno likvidira trojicu međunarodnih trgovaca oružjem koji mu predstavljaju glavnu konkurenciju. Bishop uspješno bježi, ali se stvari promijene kada u Tajlandu upozna lijepu američku humanitarku Ginu Thorne (Alba) u koju će se zaljubiti. Ona međutim postane žrtvom otmice, odnosno sredstvo kojim Crain svog starog druga natjera da ipak krene u posao.

Kada je neki film tako loš kao Ledeni ubojica, onda postoji određena vjerojatnost da će njegov nastavak biti bolji. U slučaju Povratka ta očekivanja nisu sasvim neopravdana. Scenarij je, doduše, mnogo gori, te se svodi na hrpu klišeja i neuvjerljivosti koje skreću u vode samoparodije – glavni negativac je nitko drugi do protagonistov najbolji prijatelj iz djetinjstva; glavni ženski lik u sebi utjelovljuje prošlost profesionalnog vojnika, humanitarnog aktivista i sadašnjost turistice; glavni lik za nekoga kome je glavni alat diskrecija pokazuje izuzetnu sklonost da spektakularnim akcijama na sebe skreće pažnju i sl. To, međutim, previše nije smetalo ni njemačkom režiseru Dennisu Ganselu, koji je umjesto toga daleko više pažnje posvetio akcijskim scenama od kojih neke izgledaju prilično atraktivno. U filmu je daleko više pažnje posvećeno izgledu, a što uključuje daleko nekoliko različitih svjetskih lokacija kao što su Rio, Sydney, Tajland i Bugarska. Tim je imperativima podređen i lik Gine Thorne, a što vjerojatno neće smetati fanovima Jessice Albe koje žele vidjeti film u kome bi najveći dio radnje paradirala u bikiniju.

Najbolja stvar u filmu dolazi pred kraj, kada se Tommy Lee Jones pred kraj pojavljuje u relativnoj kratkoj, ali prilično zabavnoj epizodnoj ulozi ciničnog američkog krijumčara oružja koji je stvorio poslovni imperij u postkomunističkoj Bugarskoj. Njegovi zajedljivi komentari na račun političke situacije u svijetu, ali izgled i životni stil primjereniji ostarjeloj rock-zvijezdi djeluju kao svojevrsna parodija raznoraznih “mračnih” igrača iz vojno-obavještajnog miljea koje je tumačio u djelima Olivera Stonea. Njegova pojava također sugerira kako je Povratak mogao biti čak i prilično dobar, ali i kako je ta prilika propuštena čim se u kadru ponovno pojavi Stathamov lik koji desetke negativaca “taraca” na gotovo industrijski način u scenama gdje je kvaliteta akcije žrtvovana kvantiteti. Možda će u slučaju moderne inkarnacije Arthura Bishopa treća biti sreća, ali se ne trebamo previše nadati.

LEDENI UBOJICA: POVRATAK

(MECHANIC RESURRECTION)

uloge: Jason Statham, Jessica Alba, Tommy Lee Jones, Michelle Yeoh, Sam Hazeldine, Rhatha Phongam,

scenarij: Philip Shelby & Tony Mosher

režija: Dennis Gansel

proizvodnja: Summitt Entertainment SAD, 2016.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Malavita (2013)

Glee's Dianna Agron
Dianna Agron (izvor: Wikimedia Commons)

MALAVITA
(THE FAMILY)
uloge: Robert De Niro, Michelle Pfeiffer, Tommy Lee Jones, Dianna Agron, John D'Leo
scenarij: Luc Besson & Michael Caleo
režija: Luc Besson
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2013.
trajanje: 105 '

U današnjem filmskom svijetu mnoga imena uživaju ugled na temelju stare slave, a ponekad je i ta stara slava, zapravo, bila nezaslužena. Među njima se posebno ističe francuski režiser i producent Luc Besson, čiji su filmovi prije trideset godina izgledali i zvučali “cool”, ali čiji je sadržaj, pogotovo iz današnje perspektive, prilično šupalj. Bessonu se, doduše, može priznati da je svojim opusom u svjetskoj publici razbio neke od kvazisnobovskih i anti-snobovskih predrasuda prema francuskoj kinematografiji, kao i da je kao producent zaslužan za mnoge uspješne karijere i kvalitetna ostvarenja. Međutim, kada se sam dohvati režije, njegova ostvarenja je teško pomiriti s reputacijom koju nose “Veliko plavetnilo” ili “Peti element”. Možda je najbolji primjer za to “Malavita”, crna komedija koja bi, s obzirom na imena koja se nalaze na špici, trebala biti filmski događaj godine, a zapravo predstavlja jedan od najvećih promašaja.

Film predstavlja adaptaciju romana francuskog humorista Tonina Benacquiste, s radnjom koja se doima poput “pitcha” za standardnu hollywoodsku “high concept” komediju. Glavni protagonist je Giovanni Manzoni (De Niro), bivši bruklinski mafijaš koji je odlučio “otkucati” svoje kolege i bosa FBI-ju i kao nagradu dobio novi identitet i šansu da zajedno sa obitelji život počne iznova. FBI-jev agent Robert Stansfield (Jones) mu je utočište pronašao u pitoresknom francuskom gradiću na sjeveru Normandije gdje bi se trebao skrasiti pod imenom Fred Blake i izgovorom da piše knjigu. Za Freda novi život donosi niz izazova, uglavnom vezanih uz nerazumijevanje lokalnih običaja i negativne stereotipove koje lokalno stanovništvo ima prema “barbarskim i neotesanim” Amerikancima. Svatko od članova obitelji na to reagira na svoj način – u trgovini supruga Maggie (Pfeiffer) na uvrede odgovara paležom, u srednjoj školi kći Belle na pokušaj seksualnog zlostavljanja (Agronn) odgovara teniskim reketom, a na premlaćivanje sin Warren (D’Leo) odgovara organizacijom vlastite mini-mafije. Sam Fred slobodno vrijeme provodi pišući vlastite memoare te koristeći bejzbol palice i slična sredstva u poslovanju s lokalnim vodoinstalterima i poduzetnicima. Njihov život će, međutim, postati ugrožen kada Giovannijev/Fredov šef dozna gdje se obitelj krije te na njih pošalje tim vrhunskih ubojica.

Uz Bessona su publiku u kino-dvorane trebala privući i imena glumaca čije su ranije uloge predstavljale preteču ili model likova koje tumače u “Malaviti”. Robert De Niro je tako dobio “Oscara” tumačeći lik mafijaša, Tommy Lee Jones tumačeći lik mrtvački ozbiljnog federalnog  agenta, a Michelle Pfeiffer je prije četvrt stoljeća ostvarila zapaženu komičnu ulogu u “Udata za mafiju”. Svemu tome, dakako, treba dodati i ime Martina Scorseseja kao izvršnog producenta, čiji film “Dobri momci” – u kome je, naravno, nastupao De Niro, predstavlja dio radnje. Međutim, sve to podsjećanje na bolju filmsku prošlost ne može sakriti scenarij koji izgleda kao da je napisan lijevom nogom, nesposobnost da se pronađe adekvatni omjer između realističnog ultranasilja (film započinje masakrom nedužne obitelji) i humora. Što se samog humora tiče, on je odavno potrošen i svodi se na desetljećima izlizane stereotipe o snobovskim Francuzima i ultranasilnim Amerikancima. Najveći je problem, međutim, u tome što nije stvoreno ni zrnce simpatija za protagoniste koji su prikazani kao nasilni i amoralni psihopati koji zlostavljaju svoju okolinu. U svemu tome je najgore prošla Diana Agronn, koja je radi snimanja ovog filma napustila snimanje popularne TV-serije “Glee”. Njen lik Belle je najlošije napisan – ispočetka izgleda kao inteligentna i iskusna djevojka koja bez problema rješava sve muške probleme, da bi se pred kraj pretvorila u patetičnu suicidalnu šiparicu. Nepoznati John D’Leo ostavlja najbolji dojam, ali školski podzaplet vezan uz njegov lik, nije pravilno iskorišten. Kao ni skoro sve drugo u “Malaviti”.

OCJENA: 3/10