RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: U ime pravde (The Yards, 2000)

uloge: Mark Wahlberg, Joaquin Phoenix, Charlize Theron, Ellen
 Burstyn, James Caan, Faye Dunaway, Steve Lawrence, Tony
 Musante, Chad Aaron, Victor Argo, Robert Montano, Tomas
 Milian, David Zayas, Andy Shrem
 scenografija: Kevin Thompson
 kostimografija: Michael Clancy
 fotografija: Harry Savides
 montaža: Jeffrey Ford
 glazba: Howard Shore
 scenarij: James Gray & Matt Reeves
 režija: James Gray
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 115 '
 

Gangsterski film danas, bilo da je rijec o niskobudžetnim nezavisnim i “nezavisnim” produkcijama ili holivudskim “high concept” blockbusterima, gotovo u pravilu izgleda kao nečiji pokušaj da se bude veći Tarantino od Tarantina u kulerštini, poznavanju popularne kulture i kolićini crnog humora. Zbog svega toga je danas ozbiljnih filmova o organiziranom kriminalu prilično malo, a još manje je onih koji taj društveni fenomen prikazuju onakvim kakvim jest. Razlog tome je vjerojatno u činjenici sto organizirani kriminal, kao i gotovo svaka druga životna pojava, u stvarnom životu izgleda mnogo prozaičnije, neatraktivnije i dosadnije nego na filmu. No, američki nezavisni filmaš James Gray nije među onima koji su se dali pokolebati time i njegov beskompromisno naturalistički pristup je 1994. godine rezultirao s Malom Odesom, jednim od mozda najboljih filmova u proteklom desetljeću. Gray je gotovo šest godina čekao prije nego što se ponovno upustio u sličan projekt, ovog puta inspiriran biografijom vlastitog oca, upetljanog u korupcionaški skandal u New Yorku 80-tih godina. U ime pravde, na žalost, nije ponovio uspjeh svog prethodnika, jer je “Miramax” torpedirao kino-distribuciju, a kritičari bili prilicno podijeljeni. No, u svakom slučaju, dolazak ovog filma u nase videoteke ipak treba pozdraviti.

Glavni junak filma je Leo Handler (Wahlberg), mladi Njujorčanin koji je zbog sudjelovanja u krađi automobila odsjedio godinu i pol dana u zatvoru, a sada se vraća kući, gdje ga rodbina i prijatelji dočekuju kao heroja zbog toga što je odbio izdati suradnike kako bi smanjio kaznu. Leova majka Val (Burstyn) mu preko svoje sestre Kitty (Dunaway) nastoji ishoditi posao kod Kittynog supruga Franka Olchina (Caan), biznismena koji vodi tvrtku za opravku vagona njujorške podzemne zeljeznice. Frank je spreman zaposliti Lea, ali tek nakon sto prođe dvogodišnji tečaj za strojara. S obzirom da mu je majka teško bolesna, Leo umjesto toga odlucuje prihvatiti ponudu svog prijatelja Willieja Guttiereza (Phoenix), koji također radi u Frankovoj tvrtki, ali sasvim drukčiji posao. Frank je, naime, da bi opstao u poslu prisiljen ne samo naveliko podmićivati gradske političare i službenike, nego i sabotirati opremu suparničkih tvrtki, pri čemu glavnu ulogu igraju Willie i njegova ekipa. Leo postaje njenim članom, ali prilikom prvog takvog rutinskog “posla” stvari krenu krivo, i Leo odjednom, ni kriv ni dužan, postaje osumnjičen za ubojstvo čuvara. Leo je prisiljen bježati, i to ne samo od policije, nego i od vlastite obitelji kojoj nije u interesu da “propjeva” o mutnim poslovima. Leu jedinu podršku pruža njegova lijepa rođaka i Williejeva djevojka Erica Stoltz (Theron).

Jedan od razloga zbog kojih je američki kritičarski establishment prilično hladno dočekao U ime pravde može se naći u tome što je ovaj film pružio sliku Amerike prilično drukčiju od one koju nam je Hollywood nastojao prodati tokom klintonovske ere. New York kojeg Gray opisuje je mračno, hladno i depresivno mjesto u kojem obitavaju uglavnom “šljakeri” s plavim ovratnicima od kojih nitko nema više od završene srednje škole, a jedina alternativa mukotrpnom fizičkom radu od jutra do sutra predstavlja bavljenje kriminalom. No, Grayeva je slika još depresivnija, jer scenarij U ime pravde iznosi prilično neugodnu tezu prema kojoj je granica između kriminala i “normalne” egzistencije mnogo nejasnija nego što to većina ljudi misli. Naime, kriminal se u svom najčešćem obliku manifestira tako da ne uključuje nasilje niti neposredno ugrožavanje nečije egzistencije, pa veoma lako postaje ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogućim načinom života. Ne samo što su pojedinci s dna društvene ljestvice nemoćni da mu se odupru, nego je korupcija normalan dio života u poslovnim, policijskim i političkim krugovima, pa tako U ime pravde pokazuje situacije kakvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira na sve demagoške parole. Takav depresivnom stavu je Gray, na žalost, proturječio u svom melodramatskom i neuvjerljivom finalu koje je glavni razlog zbog kojeg je U ime pravde slabiji film od Male Odese.

No, biti slabiji od filma kao sto je Mala Odesa ne znaci neku sramotu. Naprotiv, U ime pravde je više nego dobar film, što prije svega ima zahvaliti sjajnoj Grayevoj režiji i još boljoj glumačkoj ekipi. Wahlberg možda izgleda previše blijedo kao protagonist, ali takav pristup i funkcionira prilikom tumačenja lika koji je završio u zatvoru zbog samoubilačkog prihvaćanja “društvenih” pravila. Joaquin Phoenix (Gladijator) kao njegov moralnim dvojbama i ljubomorom rastrzani prijatelj je također izvrstan te još jednom dokazuje kako je daleko bolji glumac od svog pokojnog brata Rivera. James Caan je također dobar kao “normalni” biznismen prisiljen služiti se “nenormalnim” metodama, a hiperproduktivna Charlize Theron se također snašla u nezahvalnoj ulozi dežurnog “odmora ratnika”. No, uz izvrsne glumce sjajno je svoju ulogu odigrao i New York sa svojim depresivnim lokacijama, kao i Howard Shore čija klasičnim uzorima inspirirana partitura predstavlja jedan od najboljih primjera filmske glazbe koji smo mogli čuti u posljednjih nekoliko godina. Zbog svega ovoga U ime pravde je film koji će, usprkos svojih nedostataka, ostaviti snažan dojam i stoga zaslužuje da ga se preporuci za gledanje.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.