RECENZIJA: Suspiria (2018)

SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije (koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo) ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: Suspiria (2018)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *