Oznaka: Dakota Johnson

RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Suspiria (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10