RECENZIJA: Suspiria (2018)

SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.