Oznaka: Tilda Swinton

RECENZIJA: Ledolomac (Snowpiercer, 2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Filmofili su nedavno dobili još jedan primjer ostvarenja pomalo izlizane izreke kako “ne postoji nešto tako kao loš publicitet”. Ponekad čak i ako ste u priči završili kao negativac i izgubili bitku, na kraju vam se može dogoditi da dobijete (komercijalni) rat. Barem bi se time mogao tješiti kontroverzni američki producent i distributer Harvey Weinstein, javnosti poznat po uspješnim PR kampanjama za osvajanje (uglavnom nezasluženih) “Oscara”, a manjem krugu filmofila po iritantnoj sklonosti da ne-američke filmove na američkom tržištu (a što znači i ostatku svijeta) prikazuje u sramotno skraćenom obliku. Jedan od posljednjih koji je trebao postati žrtvom takve prakse je Snowpiercer, SF-film Bong Joon-hoa, autora koji trenutno uživa status jednog od najvećih zvijezda južnokorejske, odnosno azijske kinematografije. Iako je u svom originalnom dvosatnom trajanju postigao veliki komercijalni uspjeh u domovini, Weinstein je nakon otkupljivanja prava iznio ideju da se film sreže za nekih dvadesetak minuta, navodno zato da bi ga “lakše razumjeli u Iowi”. Nakon što je priča došla do Interneta, protiv Weinsteina se nekoliko mjeseci dizala kuka i motika. Na kraju je Weinstein kapitulirao i pristao da se film prikaže u originalnom obliku, u kakvom ga, nekoliko mjeseci prije američke, može vidjeti i hrvatska publika.

Snowpiercer (čiji se naslov ponegdje prevodi kao Ledolomac) se temelji na La Transperceneige, stripu francuskih autora Jacquesa Loba i Jean-Marc Rochettea. Radnja se događa u bliskoj budućnosti, nakon što je pokušaj da se globalno zatopljenje zaustavi masovnim ubacivanjem kemikalija u atmosferu krenuo kataklizmički krivo i proizveo ledeno doba. Preživjeli ostaci čovječanstva su utočište pronašli u orijaškom vlaku koga je dizajnirao ekscentrični tajkun i koji, zahvaljujući perpetuum mobileu, sedamnaest godina bez prestanka vozi svjetskim prugama. Život za putnike, međutim, nije lak, prije svega za one koji su završili u stražnjim vagonima gdje caruju siromaštvo, prljavština i bolest, a jedina hrana su bezukusne proteinske pločice. Tokom godina su tamošnji putnici nekoliko puta pokušali promijeniti stvari ili barem stići do prednjih vagona gdje se, kako stvari stoje, živi daleko bolje i luksuznije. Posljednji takav pokušaj vodi Curtis Everett (Evans), djelomično potaknut oduzimanjem male djece koju za račun vlasti provodi beskrupulozna ministrica Mason (Swinton). Curtis, dijelom koristeći tajanstvene poruke poslane iz prednjih vagona,  a dijelom o narkoticima ovisnog korejskog sigurnosnog eksperta Namgoong Minsua (Kang-ho), se zajedno sa svojim sljedbenicima uspije probiti prema prednjim vagonima. Njegovo napredovanje, međutim, izaziva sve više krvoprolića, ali i otkrića koja bi ionako neugodni život u vlaku učinila još neugodnijim.

Osnovni motiv zapleta u Snowpierceru – “arka” u kojoj ostaci čovječanstva stvaraju minijaturnu distopiju – se prilično često koristio u SF-žanru. Ono što ga čini originalnim jest ideja da se umjesto interstelarnog svemirskog broda ili podzemnog kompleksa bunkera koristi nešto tako prozaično kao vlak. To je Bong Joon-hou značajno olakšalo posao kada je trebalo prikazati postapokaliptičnu okolinu, koja se svodi na vječni snijeg i led iz koga ponekad izroni dio iščezle civilizacije. Sam je vlak je, pak, gotovo u potpunosti stvoren u studiju, pa čak i bez nekog pretjeranog inzistiranja na specijalnim efektima ili nekavim futurističkim tehnološkim gadgetima. Mračni, prljavi i klaustrofobični stražnji vagoni, gdje se s putnicima ponaša kao sa bezvrijednom stokom, pak, asociraju na mračnu prošlost Holokausta, a i kada se radnja pokrene prema prednjim vagonima, gdje ima više svjetla i luksuza, a putnike serviraju “ulickani” konobari i sluge, Bong Joon-ho jasno pokazuje kako je ta “normalnost” postignuta kroz kombinaciju beskrupulozne propagande i dehumanizirajućeg samozavaranja. Ono što je u filmu možda najdojmljivije jest da scenarij scenarij Joon-hoa i Kelly Masterson publiku gotovo stalno podsjeća da je vlak zamišljen kao zatvoreni ekonomski i ekološki sustav, te da mu stalno prijeti katastrofalni nestanak u normalnom svijetu banalno pristupačnih resursa, a što putnike stalno tjera na razne neugodne moralne i egzistencijalne dileme. Možda je to najefektnije u scenama sukoba između vlasti i pobunjenika, a kga banalni logistički imperativi čine daleko krvavijim. Joon-ho je stoga, usprkos toga što bi netko vlak kao “arku” teško mogao “probaviti” kao uvjerljiv koncept, uspio stvoriti jednostavni, ali fascinantni fiktivni svijet.

Joon-ho, međutim, ima nešto manje uspjeha kada na temeljima tog svijeta pokušava sagraditi fascinantnu priču i likove. Iako se, sve do same završnice, uglavnom izbjegavaju uobičajeni distopijski klišeji, pa čak i jednostavna podjela na “dobre” i “loše” momke, dojam pomalo kvari prevelika grotesknost likova, koji Snowpiercer na trenutke čine parodijom samog sebe. To se prije svega odnosi na gotovo neprepoznatljivu Tildu Swinton čiji se izgled čini proporcionalnim njenom mentalnom zdravlju; nešto bi se slično moglo reći i za likove koje tumače inače pouzdani epizodisti poput Alison Pill ili Ewana Bremnera (Spuda iz Trainspottinga). Najbolji, najzaokruženiji ali i najkompleksniji lik je protagonist koga tumači isto tako teško prepoznatljivi Chris Evans. Prilično se zanimljivim čini i Joon-hov stari suradnik Song Kang-ho kao najenigmatskiji od svih likova u filmu. Uglavnom pozitivnom dojmu filma će značajno doprinijeti i njegova relevantnost, s obzirom da je u mikrokozmosu Snowpiercera nije teško pronaći alegoriju na današnji svijet i probleme rastuće nejednakosti, nestanka resursa i na njima temeljenih dostignuća civilizacije koja su se uzimala zdravo za gotovo. Tome će manje doprinijeti sama završnica, koja će nekim gledateljima, pogotovo onima dobro upućenima u žanrovske klasike (poput THX 1138) izgledati melodramatski predvidljivom. Snowpiercer bez obzira na to predstavlja fascinatno ostvarenje i primjer filma za čiji se integritet isplatilo boriti.

LEDOLOMAC

(SNOWPIERCER)

(설국열차)

uloge: Chris Evans, Kang-ho Song, Go Ah-sung, Tilda Swinton, John Hurt, Ewan Bremner, Allison Pill, Octavia Spencer, Ed Harris

scenarij: Bong Joon-ho & Kelly Masterson

režija: Bong Joon-ho

proizvodnja: Radius TWC/CJ Entertianment, Južna Koreja/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Suspiria (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.