RECENZIJA: Suspiria (2018)

SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije (koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo) ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Carrie (2013)

Let Me In 02
Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)
CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog  silovanja vlastite baštine. Njih, međutim,  valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra,  nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog  gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10