Oznaka: Frances McDormand

RECENZIJA: Ave, Cezare! (Hail, Caesar!, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywoodski filmaši danas raspolažu s tehničkim mogućnostima o kojima se nekada moglo samo sanjati, ali, s druge strane, stječe se dojam da im nedostaju neke vještine koje njihovim prethodnicima prije nekoliko desetljeća nisu predstavljale problem. Pogotovo je to slučaj kod parodija, koje su danas gotovo pretplaćene da se nađu na listama favorita za “Zlatne maline”, i prema kojima opus tima Zucker-Abrahams izgleda kao klasika, a da o klasicima Mela Brooksa iz 1970-ih ne govorimo. Stvar postaje ozbiljnija kada se u obzir uzme da na parodijama zube znaju lomiti čak i oni filmaši od kojih se to na temelju njihove reputacije, barem na prvi pogled, ne bi moglo očekivati. Jedan od primjera bi mogao biti Ave, Cezare!, najnovija komedija braće Coen.

Ave, Cezare! bi se mogao shvatiti kao svojevrsni nastavak Bartona Finka, s obzirom da se radnja odvija u Capitol Pictures, fiktivnom hollywoodskom studiju za koga je 1941. godine radio naslovni lik. Novi film se odigrava deset godina kasnije i prati dan u životu Eddieja Mannixa (Brolin), direktora studija koji se trudi biti savjesni obiteljski čovjek i pobožni katolik, a sve to nekako pomiriti sa svojim profesionalnim obvezama. To, međutim, nije nimalo jednostavno, s obzirom da se u 24 sata mora suočiti s nizom problema – od raskalašenih starleta kojima mora nekako sačuvati obiteljski imidž, zvijezde mjuzikala DeAnne Moran (Johansson) koja je zatrudnjela bez da se prethodno udala i do mladog kauboja Hobbie Doylea (Ehrenreich) koji je nekako angažiran za sofisticiranu salonsku komediju iako nema pojma o glumi. Najveći problem, međutim, nastane kada je Brad Whitlock (Clooney), zvijezda ambicioznog biblijskog spektakla, postao žrtvom otmice tajne organizacije zvane “Budućnost”, iza koje, pak, stoji kružok komunističkih scenarista koji na taj način žele pokrenuti klasnu borbu u Hollywoodu. Mannix nekako sve to mora dovesti u red i omogućiti da studio normalno funkcionira, dok mu istovremeno zrakoplovna korporacijea Lockheed nudi manje glamurozan, ali i manje zahtjevan i bolje plaćen novi posao.

Braća Coen su tokom posljednjih desetljeća izgradila takvu reputaciju da su jednostavno pretplaćeni na dobre kritike. Takav je slučaj bio i s Ave, Cezare! koji su mnogi navodili kao svojevrsno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Usporedbe s Finkom, pak, ukazuju da ta dva filma ne dijeli samo četvrt stoljeća, nego i bitno različit pristup američkoj filmskoj industriji, koja je u potonjem filmu prikazana kao veličanstvena i glamurozna institucija na svom kreativnom vrhuncu. Filmofilima, i to pogotovo oni okorjelima koji vole žaliti za “dobrim starim” vremenima, braća Coen pružaju priliku da kroz fiktivne likove i filmove u filmovima pronalaze reference na hollywoodske velikane i klasike. Tako je za Capital Pictures prilično jasno da predstavlja alternativnu verziju Metro-Goldwyn-Mayera, koji je od svih klasičnih studija najbolje utjelovio esenciju glamura, spektakla i kvalitete tadašnjeg Hollywooda. Da ne bi bilo previše nedoumica po tom pitanju, braća Coen su tako protagonistu ime dali po Eddieju Mannixu, stvarnom direktoru MGM (koga je u biografskom filmu Hollywoodland tumačio pokojni Bob Hoskins). Biblijski spektakl koji se snima je velikim dijelom temeljen na MGM-ovom Quo vadis iz 1951. godine (i manjim dijelom na Ben-Huru koji će nekoliko godina kasnije istom studiju donijeti žetvu Oscara); lik koji tumači Johansson je, pak, temeljen na Esther Williams, plivačici i zvijezdi spektakala kao što je Bal na vodi, dok Channing Tatum tumači lik plesača očigledno temeljen na MGM-ovoj zvijezdi Geneu Kellyju.

Publika koja je nešto manje upoznata s poviješću američke filmske industrije ili više od pola stoljeća starim klasicima će, međutim, imati velikih problema da shvati o čemu se, zapravo, u filmu u radi. U tome neku veliku pomoć neće pružiti ni naracija koju pruža Michael Gambon i koja svojim pretencioznim tonom prije izaziva konfuziju nego što objašnjava što je pjesnik htio reći. Najveći problem je, međutim, u scenariju braće Coen koji ponovno pokazuju kako im humor ili ide savršeno ili im ne ide nikako. U slučaju Ave, Cezare! Je, pak, u pitanju ovo drugo. U filmu ima nekoliko vrlo dobrih scena – pri čemu se ističe sjajno zamišljena i izrežirana plesna točka s Tatumom – ali svaki put kada humor ima verbalnu varijantu, scene traju malo predugo; dotada su oni koji su mogli shvatiti štos njega već shvatili, a oni koji nisu to neće biti u stanju. Kao primjer bi mogao poslužiti Mannixov sastanak s vjerskim vođama koje trebaju blagosloviti sadržaj biblijskog spektakla, a koji se pretvara u iscrpljujuću teološku raspravu. Na papiru je, pak, vjerojatno dobro izgledala scena u kojoj scenaristi-otmičari preobraćuju Whitlocka u komunista i pri tome kao glavni adut koriste marksističkog filozofa Herberta Marcusea (čiji lik tumači John Bluthal), a koja se na ekranu pretvorila u grupu starkelja koja ponavlja zbunjujuće fraze. Možda je najgora ideja bila ta da se znameniti suparnički dvojac hollywoodskih trač-kolumnistica – Loulla Parsons i Hedda Hopper – pretvore u suparnički dvojac identičnih sestara-blizanki koje tumači potpuno neiskorištena Tilda Swinton. Kada se svemu tome doda i nedostatak čvrste narativne cjeline, dojam ne spašava inače vrlo dobra glumačka postava (pri čemu je mladi Aiden Ehrenreich najbolji u ulozi glumački netalentiranog, ali prostodušnog i dobronamjernog mladića). Ave, Cezare! još gore izgleda kada se usporedi s nedavnim i tematski srodnim filmom Trumbo koji možda nije imao zvjezdanu postavu, veliki novac i glamur, ali je klasični Hollywood obradio na mnogo ozbiljniji, discipliniraniji i kvalitetniji način. Braća Coen su nas, s druge strane, navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti, pa možda i nije neko veliko iznenađenje to što ova parodija, kao i mnoge druge danas, zaslužuje palac dolje.

AVE, CEZARE!

(HAIL, CAESAR!)

glasovi: Josh Brolin, George Clooney, Aiden Ehrenreich, Ralph Fiennes, Jonah Hill, Scarlett Johansson, Frances McDormand, Tilda Swinton, Channing Tatum

scenarij: Joel & Ethan Coen

režija: Joel & Ethan Coen

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 106 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

TRI PLAKATA IZVAN GRADA
(THREE BILLBOADS OUTSIDE EBBING, MISSOURI)
uloge: Frances McDormand, Sam Rockwell, Woody Harrelson,
John Hawkes, Peter Dinklage
scenarij: Martin McDonagh
režija: Martin McDonagh
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2017.
trajanje: 134 min.

Formula za uspješan lov na “Oscare” ne postoji. Ako bi, pak, kojim slučajem i postojala, njen sastojak sasvim sigurno ne bi bio pozitivan prikaz dijela Amerike smještenog između New Yorka i Los Angelesa. Hollywoodske antipatije prema tom području, danas poznatom i kao “Zemlja preleta”, nisu nešto naročito novo i njihov odraz se mogao prepoznati davno prije zaoštrenja ekonomskih, političkih i svjetonazorskih pdojela u američkom društvu u Trumpovoj eri. Svaki put kada bi se neki film radnjom smjestio u neki provincijski gradić, bila je velika vjerojatnost da će njegovi žitelji biti prikazani kao zatucani vjerski fundamentalisti, primitivni rasisti, krvoločni nasilnici ili neka slična vrsta ljudskog otpada s kojim prosvijećeni, civilizirani ali barem “cool” svijet nema i ne smije imati nikakve veze. Tri plakata izvan grada, kojim je irsko-britanski scenarist i režiser Martin McDonagh išao hvatati “Oscare”, se previše ne trudi odstupati od takvih stereotipa, ali to svejedno nije spriječilo da se publici servira dobar, čak, štoviše, osvježavajući film.

McDonagh je ideju za zaplet, prema vlastitim riječima, dobio putujući po američkom Jugu 1990-im i zapazivši plakate na kojima je ogorčeni otac kritizirao lokalnu policiju zbog toga što nije uspjela pravdi privesti ubojicu svoje kćeri. Njegov fiktivni alter ego je Mildred Hayes (McDormand), prodavačica suveniera u gradu Ebbing u državi Missouri, čiji je život trajno obilježen brutalnim ubojstvom i silovanjem tinejdžerske kćeri. Nakon što lokalna policija na čelu sa načelnikom Willoughbyjem (Harrelson) nije uspjela pronaći počinitelja, Mildred odlučuje zakupiti tri plakata kojim je optužuje za nesposobnost. Njen potez, međutim, izazove duboko nezadovoljstvo među sugrađanima, prije svega kod Dixona (Rockwell), rasističkog i nasilnog policajca koji nastoji sistematskim šikaniranjem Mildred i njenih bližnjih ishoditi skidanje plakata. Mildred je, međutim, tvrdoglava, a što će sukob dovesti do nasilne, pa i apokaliptičke eskalacije.

McDonagh se u filmu čvrsto drži parametara “političke korektnosti”, pa je tako pozitivnost likova proporcionalna njihovoj udaljenosti od obrasca WASP-ovskog heteroseksualnog muškarca. Mildred tako u filmu pomoć može očekivati jedino od pripadnika manjina kao što su Afroamerikanci, homoseksualci ili invalidi, a koji čak i nakon formalno izborenih prava moraju trpiti zlostavljanje, ili barem otvoreni prijezir svojih zatucanih sugrađana. Ono, što, međutim, Tri plakata čini drukčijim od tipičnog hollywoodskog agitpropa jest to što je McDonagh film napunio nizom upečatljivih likova te koristio izuzetno vještu žanrovsku kombinaciju društveno angažirane drame, trilera i crne komedije. Još impresivnijim dostignućem se čini i to da se u filmu koriste obrati u zapletu, koji zbog svoje nepredvidljivosti, ali i uvjerljivosti predstavljaju prilično rijetkost za suvremeni Hollywood. Tri plakata se također može dičiti i izuzetno impresivnom i raspoloženom glumačkom postavom, što uključuje kako veteranku McDormand koja je za svoj rad nagrađena “Oscarom”, tako i Rockwella, koji je od nečega što bi u svakom drugom filmu bio patetična karikatura uspio napraviti složen i uvjerljiv lik. To, dakako, ne znači da su Tri plakata savršen film. To se prije svega odnosi na pojedine suvišne scene (poput posjete zubaru koja izgleda kao loše napisan vodviljski skeč) i neke nedovoljno razrađene likove (poput Willoughbyjeve supruge, koju tumači ne baš uvjerljiva Abbie Cornish). Najveći problem filma je, pak, završetak koji je svojom otvorenošću i nekonvencionalnošću trebao dati nekakvu “umjetničku” notu. Ipak se čini da je on više posljedica McDonaghove neodlučnosti, odnosno da je film namjeravao završiti na staromodan “hollywoodski” način, ali se onda na kraju sjetio da bi on bio u neskladu sa svjetonazorskom ortodoksijom današnjih hollywoodskih salonskih liberala. Usprkos tih zamjerki, “Oscari” za ovaj film su zarađeni, a, za razliku od mnogih filmova iste namjene, McDonaghovo ostvarenje se može preporučiti i za manje zahtjevno gledanje.

OCJENA: 7/10

 

RETRO-RECENZIJA: Zlatni dečki (Wonder Boys, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Michael Douglas, Tobey Maguire, Frances McDormand, Robert
 Downey Jr., Katie Holmes, Rip Torn, Richard Knox, Jane Adams, Michael
 Cavadias, Richard Thomas, Alan Tudyk
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Steven Kloves (po romanu Michaela Chabona)
 režija: Curtis Hanson
 proizvodnja: Paramount/BBC/MTC /Toho-Towa,
 SAD/Britanija/Njemačka/Japan, 2000.
 distribucija:
 trajanje: 111'

Bondovi u posljednjih par desetljeća su nas naučili da je kvalitet filma obrnuto proporcionalan kvalitetu glavne pjesme iz filma. Stoga je “Oscar” za Dylanovu pjesmu “Times Have Changed” ukazivao na to da će Zlatni dečki uglednog scenarista i režisera Curtisa Hansona (Ruka koja njiše kolijevku, L.A. povjerljivo) predstavljati razočaranje. S druge strane, na razočaranje nije ukazivala glumačka ekipa na čelu s Michaelom Douglasom u za njega prilično atipičnoj ulozi Gradyja Trippa, sada već sredovječnog šezdesetosmaša-intelektualca koji zarađuje za život kao profesor književnosti na pitsburskom koledžu. Dotični je svojevremeno stekao slavu s jednim romanom, ali sada ima velikih problema dovršiti drugi, kojeg piše već nekoliko godina. No, to nije njegov jedini problem – u istom danu ga napusti žena, a Sara (McDormand), supruga njegovog šefa s kojom ima ljubavnu vezu mu saopći kako je trudna. Da stvar bude gora, istog vikenda se održava knjizevni festival na kome će ga njegov agent Crabtree (Downey) pritiskati zbog romana kojeg još nije dovrsio. No najveće probleme će mu zadati njegov student James Leer (Maguire), dečko kojeg osim istinskog književnog talenta rese i patološke karakterne osobine. Zlatni dečki na prvi pogled predstavljaju film koji se ističe od holivudskog prosjeka – zaplet je realističan, tema ce biti draga intelektualno nastrojenoj publici, likovi i njihove preokupacije su realistično prikazani (pogotovo šezdesetosmaška generacija), a nema ni jeftinih trikova kao sto su zahodski humor, nasilje i seks (čak i seks-bombica Katie Holmes ne uspijeva u svojoj namjeri da napravi “hopa cupa” s profesorom). Gluma je također visš nego dobra, što je pogotovo slučaj s Douglasom, koji se ne srami tumačiti gubitnika koji stalno puši travu i po kući šeta u ogrtaču kojeg je nosila njegova bivša supruga. Douglasu su dobro društvo mladi Tobey Maguire kao problematičan mladac, kao i Downey kao uspaljeni homoseksualac (zlobnici bi rekli da je Downey za to inspiraciju mogao pronaći u nekim svojim nedavnim životnim iskustvima u objektima zatvorenog tipa). Ali, već negdje pred kraj gledatelji postaju svjesni kako je prilika bila propuštena. Kao i mnogo puta dosada, ispostavlja da je dobra književnost loš predložak za film – mnogi likovi i motivi koji su bili temeljito obrađeni na desetinama stranica teksta ostaju nedorečeni, a i završnica je previše holivudska da realistički ugođaj gotovo cijelog filma ne bio potpuno uništen bljutavim hepi endom tokom epiloga. Zbog svega toga možemo zaključiti da je naslovna pjesma bila u pravu. Vremena su se uistinu promijenila, pa čak ni režiser nečeg takvog kao sto je L.A. povjerljivo ne predstavlja garanciju kvalitete.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.