RECENZIJA: Čovjek iz sjene (Vice, 2018)

George W. Bush je prije deset godina, u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću, bio vjerojatno najomraženiji čovjek u cijeloj dotadašnjoj povijesti. I stoga su zvučale smiješne njegove tvrdnje da će se ta ista povijest pobrinuti da više ne bude tako, odnosno da će buduće generacije prema njemu i njegovom predsjednikovanju imati daleko više razumijevanja od njegovih suvremenika. Danas, pak, ne izgleda tako smiješna spoznaja da je Bush bio u pravu, odnosno da ne samo što više ne uživa status najomraženijeg čovjeka u povijesti, nego da su i brojni intelektualci, političari i celebrityji koji su godinama bili gradili svoje reputacije na protivljenju 43. američkom predsjedniku sada odjednom pronalaze razloge da ga prikazuju simpatičnog djedicu, velikog državnika i neshvaćenog vizionara. Takav “Gleichschaltung” se, osim svih drugih establišmenata, odnosi i na Hollywood, iako su se stjecajem okolnosti snimljeni filmovi čiji je sadržaj još uvijek neadekvatno usklađen s novim partijskim direktivama. Zbog toga se, na primjer, Čovjek iz sjene, koji bi se prije samo par godina mogao nadati hrpi “Oscara” i kritičarskim panegiricima, danas mora zadovoljiti prilično mlakim pohvalama kritike i statusom autsajdera u sezoni nagrada.

Čovjek iz sjene u neku ruku i nije tako daleko od novog, revizionističkog stava o Bushovom predsjednikovanju, s obzirom da sve zlo koje se za njegovo vrijeme dogodilo odgovornim ne smatra simpatičnog, dobronamjernog iako u suštini naivnog Dubyu nego ličnost koja je bila mnogo bliža karakternim i drugim parametrima tipičnog hollywoodskog negativca. Vice, koji predstavlja originalni engleski naslov filma, je skraćenica za potpredsjednika, a tu je funkciju u Bushovih osam godina vršio Dick Cheney, koji je među širokom paletom omraženih Bushovih suradnika bio uvjerljivo najomraženiji, i to zato što se smatrao “sivom eminencijom”, odnosno ličnošću koja vuče sve konce i donosi najvažnije odluke. Cheney, koji za razliku od Busha nije imao nikakve karizme niti izazivao naročite simpatije, čak ni kod Bushovih pristaša, je brzo postao svojevrsni ekvivalent Dartha Vadera u stvarnom životu, a toj reputaciji ne samo što se nije suprotstavio nego bi se moglo reći da je u njoj čak i uživao. Stoga nije teško zamisliti da će film Adama Mckaya, scenarista i režisera koji je prije premijere tvrdio da iz dubine duše mrzi Bushovu administraciju, upravo njemu pripisati krivicu za sve nesreće koje su snašle Ameriku i svijet u posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno što će bilo kakav pokušaj objektivnog pristupa koji bi pokušao ozbiljno objasniti ili čak opravdati Cheneyeve postupke biti unaprijed isključen.

Čovjek iz sjene koristi pomalo nekonvencionalnu strukturu, gdje se nelinearna naracija i korištenje lika fiktivnog ratnog veterana Kurta (Plemmons) kao komentatora miješa s nešto konvencionalnijim prikazom Cheneyevog života i djela. Film u kojem Cheneyev lik tumači Christian Bale tako započinje 1960-ih u rodnom Wyomingu kada je mladi Cheney propalitet, izbačen sa koledža i hapšen zbog pijančevanja i tučnajva. Srećom po njega, a nesrećom po svijet, uza sebe ima djevojku Liz (Adams) koja ga na vrijeme natjera da svoj život dovede u red, dovrši studije, zasnuje obitelj i potraži posao u Washingtonu. Tamo se upozna sa živopisnim republikanskim kongresnikom Donaldom Rumsfeldom (Carell) koji će postati njegov mentor i dugodišnji suradnik, i preko koga dobije posao u Nixonovoj administraciji, gdje će se po prvi put sresti s metodama kojima izvršna vlast u suvremenoj demokraciji može voditi ratove, donositi važne odluke i praktički vladati zemljom i ostatkom svijeta a da nikome ne odgovara. Nakon što u administraciji predsjednika Forda postane načelnik stožera Bijele kuće, a Rumsfeled ministar obrane, njih dvojica počinju graditi poslovne i društvene veze s poslovnim establishmentom, prije svega naftnim korporacijama i vojno-industrijskim kompleksom zbog kojih će se desetljećima torpedirati ekološke mjere i izdvajajanja za socijalu. Uz njihovu pomoć Cheney počinje vlastitu karijeru kao kongresnik, da bi je nastavio kao ministar obrane Busha Starijeg, a 2000. godine bez mnogo problema prihvatio ponudu neiskusnog Busha Juniora da mu bude potpredsjednički kandidat. Dok su američki potpredsjednici bili tradicionalno ceremonijalne figure, čija je najvažnija zadaća čekati da predsjednik umre kako bi ga zamijenili, Ch eney ima drukčije ideje i sprovest će ih u djelo kada u kaosu nakon 11. rujna 2001. godine de facto preuzme vlast. Nakon toga mu neće biti preveliki problem uvjeriti sve skeptike u administraciji da irački predsjednik Sadam Husein posjeduje opasno oružje masovnog uništenja, odnosno predstavlja prijetnju koja se mora otkloniti nasilnim uvođenjem demokracije u Irak. Za razliku od milijuna Iračana i nekoliko tisuća američkih vojnika koji će zbog toga izgubiti život, odnosno nekoliko kontinenata koje će upropastiti ratovi i izbjegličke krize, Cheneyu će najveći problem u to vrijeme biti vlastito zdravlje, prije svega slabo srce.

McKay je autor koji je zanat ispeglao radeći komedije, a politička angažiranost mu nije nimalo strana, a o čemu najviše svjedoči Oklada stoljeća u kojoj je na prilično originalan i dojmljiv način prikazao globalni financijski slom 2008. godine. S tim filmom Čovjek iz sjene dijeli sličan pristup u kojem se pravednički gnjev hollywoodskog ljevičara miješa s crnim humorom i stilskim eksperimentima. Neumitne usporedbe dva filma su, međutim, na štetu potonjeg, jer se umjesto jednog globalnog događaja film bavi višedesetljetnom političkom karijerom i svodi na seriju vinjeta u kojoj se Cheneya, na ne baš uvijek najuvjerljiviji način, pokušava povezati sa svim nesrećama koje su zadesile Ameriku i svijet, od vijetnamskog rata sve do izbora Trumpa za predsjednika. Neki od eksperimenata, koji su izgledali prilično svježe u Okladi, ovdje izgledaju kao larpurlartističko izmotavanje, a za što je primjer korištenje odjavne špice na sredini filma ili scena u kojoj bračni par Cheney prilikom važne odluke recitira Shakespeareov Macbeth. To ne znači da u filmu nema nekoliko dojmljivih scena, ali za njih je prije svega zaslužna izvrsna glumačka postava. To se prije svega odnosi na Christiana Balea koji je, nastojeći se što bolje transformirati u bivšeg potpredsjednika, udebljao i stvorio jedan od najimpresivnijih likova u hollywoodskim filmovima u posljednje vrijeme. Uz njega su izvrstan posao obavili i Amy Adams kao Liz Cheney, te Carell kao jednako upečatljivi Rumsfeld, a prilično je dobar i Sam Rockwell u relativno malenoj i nevažnoj ulozi Busha. Gluma je, kao i kod mnogo sličnih “oskarovskih” uzdanica, glavni adut Čovjeka iz sjene, i može se reći da Bale predstavlja najbolju šansu da McKay nakon dodjele ode kući pjevajući. S druge strane, bez obzira kako ona završila, većini gledatelja će ovaj film ostaviti gorak okus u ustima, i to ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog spoznaje da je, kao u mnogo sličnih slučajeva, prilika za uistinu veliko ostvarenje bila propuštena.

ČOVJEK IZ SJENE

(VICE)

uloge: Christian Bale, Amy Adams, Steve Carell, Sam Rockwell, Tyler Perry, Alison Pill, Lily Rabe, Jesse Plemmons

scenarij: Adam McKay

režija: Adam McKay

proizvodnja: Annapurna/Paramount Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017)

TRI PLAKATA IZVAN GRADA
(THREE BILLBOADS OUTSIDE EBBING, MISSOURI)
uloge: Frances McDormand, Sam Rockwell, Woody Harrelson,
John Hawkes, Peter Dinklage
scenarij: Martin McDonagh
režija: Martin McDonagh
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2017.
trajanje: 134 min.

Formula za uspješan lov na “Oscare” ne postoji. Ako bi, pak, kojim slučajem i postojala, njen sastojak sasvim sigurno ne bi bio pozitivan prikaz dijela Amerike smještenog između New Yorka i Los Angelesa. Hollywoodske antipatije prema tom području, danas poznatom i kao “Zemlja preleta”, nisu nešto naročito novo i njihov odraz se mogao prepoznati davno prije zaoštrenja ekonomskih, političkih i svjetonazorskih pdojela u američkom društvu u Trumpovoj eri. Svaki put kada bi se neki film radnjom smjestio u neki provincijski gradić, bila je velika vjerojatnost da će njegovi žitelji biti prikazani kao zatucani vjerski fundamentalisti, primitivni rasisti, krvoločni nasilnici ili neka slična vrsta ljudskog otpada s kojim prosvijećeni, civilizirani ali barem “cool” svijet nema i ne smije imati nikakve veze. Tri plakata izvan grada, kojim je irsko-britanski scenarist i režiser Martin McDonagh išao hvatati “Oscare”, se previše ne trudi odstupati od takvih stereotipa, ali to svejedno nije spriječilo da se publici servira dobar, čak, štoviše, osvježavajući film.

McDonagh je ideju za zaplet, prema vlastitim riječima, dobio putujući po američkom Jugu 1990-im i zapazivši plakate na kojima je ogorčeni otac kritizirao lokalnu policiju zbog toga što nije uspjela pravdi privesti ubojicu svoje kćeri. Njegov fiktivni alter ego je Mildred Hayes (McDormand), prodavačica suveniera u gradu Ebbing u državi Missouri, čiji je život trajno obilježen brutalnim ubojstvom i silovanjem tinejdžerske kćeri. Nakon što lokalna policija na čelu sa načelnikom Willoughbyjem (Harrelson) nije uspjela pronaći počinitelja, Mildred odlučuje zakupiti tri plakata kojim je optužuje za nesposobnost. Njen potez, međutim, izazove duboko nezadovoljstvo među sugrađanima, prije svega kod Dixona (Rockwell), rasističkog i nasilnog policajca koji nastoji sistematskim šikaniranjem Mildred i njenih bližnjih ishoditi skidanje plakata. Mildred je, međutim, tvrdoglava, a što će sukob dovesti do nasilne, pa i apokaliptičke eskalacije.

McDonagh se u filmu čvrsto drži parametara “političke korektnosti”, pa je tako pozitivnost likova proporcionalna njihovoj udaljenosti od obrasca WASP-ovskog heteroseksualnog muškarca. Mildred tako u filmu pomoć može očekivati jedino od pripadnika manjina kao što su Afroamerikanci, homoseksualci ili invalidi, a koji čak i nakon formalno izborenih prava moraju trpiti zlostavljanje, ili barem otvoreni prijezir svojih zatucanih sugrađana. Ono, što, međutim, Tri plakata čini drukčijim od tipičnog hollywoodskog agitpropa jest to što je McDonagh film napunio nizom upečatljivih likova te koristio izuzetno vještu žanrovsku kombinaciju društveno angažirane drame, trilera i crne komedije. Još impresivnijim dostignućem se čini i to da se u filmu koriste obrati u zapletu, koji zbog svoje nepredvidljivosti, ali i uvjerljivosti predstavljaju prilično rijetkost za suvremeni Hollywood. Tri plakata se također može dičiti i izuzetno impresivnom i raspoloženom glumačkom postavom, što uključuje kako veteranku McDormand koja je za svoj rad nagrađena “Oscarom”, tako i Rockwella, koji je od nečega što bi u svakom drugom filmu bio patetična karikatura uspio napraviti složen i uvjerljiv lik. To, dakako, ne znači da su Tri plakata savršen film. To se prije svega odnosi na pojedine suvišne scene (poput posjete zubaru koja izgleda kao loše napisan vodviljski skeč) i neke nedovoljno razrađene likove (poput Willoughbyjeve supruge, koju tumači ne baš uvjerljiva Abbie Cornish). Najveći problem filma je, pak, završetak koji je svojom otvorenošću i nekonvencionalnošću trebao dati nekakvu “umjetničku” notu. Ipak se čini da je on više posljedica McDonaghove neodlučnosti, odnosno da je film namjeravao završiti na staromodan “hollywoodski” način, ali se onda na kraju sjetio da bi on bio u neskladu sa svjetonazorskom ortodoksijom današnjih hollywoodskih salonskih liberala. Usprkos tih zamjerki, “Oscari” za ovaj film su zarađeni, a, za razliku od mnogih filmova iste namjene, McDonaghovo ostvarenje se može preporučiti i za manje zahtjevno gledanje.

OCJENA: 7/10