Serijski ubojice su izuzetno zahvalan motiv za autore kriminalističkih filmova ili TV-serija, ali upravo zbog toga se prečesto koriste i sa sobom znaju donositi hrpe iritantnih klišeja. Jedna od rijetkih serija koja se tim fenomenom nastoji pozabaviti na nešto originalniji način jest Mindhunter, koja se nastojanju da bude “drukčija od drugih” vraća na sam izvor. A taj izvor, barem ako je u pitanju suvremeno shvaćanje pojma jest John E. Douglas, bivši agent FBI poznat po tome što je 1970-ih zajedno sa svojim kolegom Robertom Resslerom stvorio moderni koncept serijskog ubojice kao i profiliranja kriminalaca. Douglas, koji je, između ostalog, bio stručni savjetnik autorima Kad jaganjci utihnu, je karijeru u FBI završio 1995. godine i iste godine svoja iskustva opisao u knjizi Mindhunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit (“Lovac na umove: U elitnoj FBI-ovoj jedinici za serijske ubojice”). Najfascinantniji dio knjige nije toliko Douglasov opis vlastitog života i karijere, koliko njegovo detaljno analiziranje najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava, ali i razgovora koje je godinama provodio sa njjihovim počiniteljima po zatvorima i bolnicama u nastojanju da otkrije njihove motive, odnosno sebi i drugim istražiteljima pribavi alate za predviđanje, sprečavanje i rasvjetljavanje zločina.
Douglas je tokom prethodnih desetljeća imao izuzetan utjecaj na Hollywood te poslužio kao inspiracija za brojne likove brojnih filmova i TV-serija koje za motiv imaju profiliranje serijskih ubojica, a od kojih su najpoznatiji Zločinački umovi. Bilo je samo pitanje kada će i sam Douglas i njegova knjiga postati predmetom ekranizacije, a odgovor je dao Netflix kojoj je Mindhunter jedna od velikih uzdanica njegovog jesenjeg programa. Riječ je o izuzetno ambicioznom projektu kome je prestiž dao angažman Davida Finchera, uglednog filmaša čiji su opus dijelom obilježili filmovi o serijskim ubojicama, a koji je prvu sezonu producirao te režirao nekoliko epizoda, uključujući pilot. Uz takva imena, intrigantnu temu i Netlfixovu reputaciju kralja streaminga, nije bilo teško očekivati da će Mindhunter postati veliki hit i biti pretplaćen na gotovo jednodušno pozitivne kritike.
Mindhunter, čija prva sezona ima 10 epizoda, je na čelu scenarističkog tima imao britanskog književnika Joea Penhalla, čija se adaptacija u značajnoj mjeri odmakla od detalja Douglasovog predloška. To je uključivalo i sam Douglasov lik, koji se u seriji zove Holden Ford (i koga glumi Jonathan Groff). Radnja započinje 1977. godine kada se FBI još prilagođava eri nakon Hooverove smrti i dramatičnim društvenim promjenama koje je stari direktor tako uporno nastojao zaustaviti. Holden je mladi i nadobudni agent s diplomom psihologije i iskustvom pregovarača čiji posao, između ostalog, uključuje podučavanje lokalnih policijskih službi FBI-jevim kriminalističkim tehnikama. Ford se tom prilikom pridruži Billu Tenchu (Holt McCallany), starijem agentu koji je nedavno osnovao FBI-jevu Jedinicu za znanost ponašanja (BSU), te njih dvojica dolaze na ideju da prilikom putovanja u svrhu prikupljanja znanstvenih podataka ne samo pomažu lokalnim istragama, nego i razgovaraju s ubojicama. Usprkos skepse koju prema toj inicijativi pokazuje njihov šef Sheppard (Cotter Smith), njihovi napori počinju davati razultate te je na kraju projekt odobren i timu se kao stručna suradnica priključuje psihijatrica dr. Wendy Carr (Anna Torv). Holden se, međutim, s vremenom počinje sve teže nositi sa uspjehom, kao i razornim utjecajem koju upućenost u nezamislivo izopačene zločine može imati na njegov privatni život.
Dobre stvari kod Mindhuntera počinju s Fincherovom režijom; četiri epizode koje je potpisao su vrlo dobro režirane te od samog početka, prije svega kroz vješto korištenje sugestivne fotografije i montaže, stvaraju specifičnu atmosferu, a isti stil bez ikakvih poteškoća nastavljaju i epizode u režiji ostatka tima. Narativna struktura, s druge strane, odaje određen trud u svrhu originalnosti, odnosno odmak od kanona policijskih procedurala nalik na CSI. Ford i Tench se uključuju u istrage i sudjeluju u razrješavanju zločina, ali nikad na onako elegantan i “zaokružen” način; brojni, čak i intrigantni slučajevi, ostaju, kao što bi to i bilo u stvarnom životu, neriješeni. Tu je, dakako, i izuzetno kvalitetan izbor soundtracka temeljen na najvećim pop-hitovima 1970-ih koji pomažu pri atmosferi i ponekad služe kao svojevrsni ironični komentar radnje.
Najveći adut Mindhuntera su, pak, ono što je predstavljalo i sadržaj književnog predloška – profili, odnosno razgovori sa serijskim ubojicama, koji su, za razliku od protagonista, pri adaptaciji ostali stvarne ličnosti. Među njima se najviše ističe Ed Kemper, čija su stravična i nekrofilijom motivirana ubojstva bila u potpunoj opreci s vedrim karakterom i sposobnošću da stvara prijatelje ne samo među policajcima kojima je priznao sve zločine, nego i s FBI-jevim ispitivačima, uključujući samog Douglasa koji ga je opisao kao najinteligentnijeg i najugodnijeg od svih svojih sugovornika. U seriji njegov lik tumači Cameron Britton, koji izuzetno efektno koristi kontrast između Kemperovog prijetećeg stasa i mekanog, ugodnog glasa. Ne bi trebalo previše iznenaditi ukoliko se Britton za svoj nastup ne okiti barem pokojom nominacijom za “Emmy”.
Takvih scena, međutim, ima premalo, te producenti sadržaj od 10 epizoda nastoje ispuniti tako što ulažu previše pažnje na privatni život članova istraživačkog tima. I, naravno, pri tome ti likovi, ali i sama serija, postaju žrtvama iritantnih klišeja. Fordu je tako udijeljena privlačna djevojka Debbie (Hannah Gross) koja ne služi ničemu osim da kao nekakva hipi-intelektualka služi kao podsjetnik na aktualne društvene promjeene, odnosno da u nekoliko scena eksplicitnog seksa ispuni kvotu sadržaja bez kojih najprestižnije serije Zlatnog doba televizije izgleda više ne mogu. Još je lošija stvar s Tenchom, u čijem tumačenju se McCallany, majstor karakterne glume, prilično trudi, ali ne može nadoknaditi trapavu karakterizaciju, kao i klišeje vezane uz obiteljski život – naravno da stari konzervativni agent mora imati tradicionalnu obitelj, ali, nije imao sreće, nego je morao usvojiti derište za koje se ispostavi da je autistično. No, još je manje uvjerljiv lik dr. Carr, koga ne samo što glumi privlačna Anna Torv (koja je tumačila lik agentice FBI u TV-seriji Na rubu), nego što je njen lik učinjen lezbijkom bez neke prijeke potrebe osim da se ispunjava LGBT kvota. Pri svemu tome serijske ubojice i profesionalni rad protagonista publici postaje manje važniji od pitanja hoće li Ford, koga je na kraju sezone ostavila djevojka, otkriti da mu se dr. Carr više sviđa i hoće li je uspjeti navesti da zaigra za “drugi tim”. Kada se svemu tome doda neuvjerljivi i iritantno “napumpani” emocionalni cliffhanger, serija koja je trebala predstavljati vrhunsku kombinaciju drame i true crimea počinje sličiti na meksičke sapunice. Tvorci Mindhuntera će, kako stvari stoje, u drugoj sezoni imati daleko teži zadatak nego u prvoj.
OCJENA: 5/10
Odličan prikaz prve sezone Mindhuntera, sa svim prednostima i manama!