Oznaka: Laura Linney

RETRO-RECENZIJA: Mothmanova proročanstva (The Mothman Prophecies, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Richard Gere, Laura Linney, Debra Messing, Will Patton, Alan
 Bates, David Eigenberg
 glazba: Jeff Rona & "Tomandandy"
 scenarij: Richard Hatem (po knjizi Johna A. Keela)
 režija: Mark Pellington
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

John Klein (Gere) je čovjek koji ima sve što mu treba u životu – uspješnu karijeru novinara “Washington Posta” te zanosnu suprugu Mary (Messing) s kojom za Božić namjerava kupiti novu kuću. No, nakon razgledavanja novog doma njih dvoje dožive prometnu nesreću nakon koje se ispostavi da je Mary oboljela od rijetke i neizlječive vrste raka. Prije nego što umre, Mary će sve vrijeme crtati tajanstveno krilato stvorenje koje ju je, navodno, natjeralo da skrene s ceste. Ucviljeni Klein će zaboraviti taj incident, ali dvije godine kasnije će, vozeći se na rutinskom zadatku prema Richmondu, bez ikakvog objašnjenja završiti na skroz drugom kraju države, odnosno u gradiću Point Plesant u Zapadnoj Virginiji. Tamo će ga lokalna policajka Denise Smallwood (Linney) upoznati s cijelim nizom tajanstvenih i zastrašujućih događaja vezanih uz “mothmana” – lokalnu legendu, odnosno stvorenje koje je po svom izgledu identično Maryinim predsmrtnim črčkarijama. Klein, koji će i sam postati svjedokom sličnih incidenata, počinje istraživati cijeli slučaj i postaje uvjeren kako su “mothmani” tajanstvena natprirodna bića u stanju predviđati katastrofalne događaje. Klein na temelju svega zaključi kako će upravo Point Pleasant postati metom slične katastrofe, ali mu, naravno, nitko ne vjeruje.

Inspirirana urbanom legendom (koja je svojevremeno, kao gotovo i svaka druga, poslužćila Chrisu Carteru u Dosjeima X kao predložak za jednu od lošijih epizoda te nekoć kultne serije), Mothmanova proročanstva su film kojemu je dosta toga trebalo ići u prilog. Osim scenarija koji je na prvi pogled atipičan za horor (glavni “negativac” ostaje misterijem od početka do kraja, odnosno nije monstrum u klasičnom smislu riječi), tu je i režija Marka Pellingtona, filmaša koji se proslavio uznemirujućim filmom političke paranoje Arlington Road (Građani opasnih namjera). No, Pellington ovdje nije imao “čistu” priču pa se njegovo stvaranje “uznemirujuće” atmosfere svelo na niz “kulerskih”, tobože uznemirujućih kadrova koji bi kao trebali biti “lynchovski”, a uglavnom maltretiraju gledatelje. No, misterij je ipak takav da će gledatelji sve negdje do polovice biti zaintrigirani prije nego što sve stvari postanu kristalno jasne i film doživi svoju “atipičnu”, a opet tako predvidljivu i neuvjerljivu završnicu (koju su nam scenarist Hathem i Pellington telegrafirali vec negdje na sredini). Uzalud je tu i Richard Gere u jednoj od rijetkih uloga gdje se ne preglumljuje, i sirota Laura Linney (Iskonski strah, Truman Show), inače autoru ovih redova prilično draga glumica, uzalud troši sav svoj talent na ulogu sličnu onoj koja je svojevremeno donijela slavu Frances McDormand u Fargu. Dojam postaje još gori kada se scenarij filma usporedi sa istinitim događajima koji su ga navodno inspirirali – nesreći koja je pogodila Point Pleasant godine 1967. i inspirirala novinara Johna A. Keela da na temelju svojih članaka stvori novog “bigfoota”. Dakle, iz 60-tih radnja je premještena u današnjicu, glavni junak je dobio i životnu druzicu s melodramatske dodatcima, a završnica je, dakako, izmišljena kako bi se svemu dao uobičajeno holivudski hepi end. Da nije toga, Mothmanova proročanstva su još mogla proći kao pokušaj “atipičnog” horora, a sada ih se ne može gledati drukčije nego kao uobičajeni holivudski gnoj.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
THE FIFTH ESTATE
(izvor: The_JIFF)
TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta