RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Ljudi u crnom 2 (Men in Black II, 2002)

uloge: Tommy Lee Jones, Will Smith, Rosario Dawson, Lara Flynn
 Boyle, Tim Blane, Johnny Knoxville, Rip Torn, Tony Shalhoub, Patrick
 Warburton, Jack Kehler, David Cross, Colombe Jacobsen-Derstine
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Robert Gordon & Barry Fanaro (po stripu Lowella
 Cunninghama)
 režija: Barry Sonnenfeld
 proizvodnja: Columbia/Amblin, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Prije četvrt stolječa se na planet Zemlju spustila delegacija planeta Zarthe kako bi spriječila da Svjetlost Zarthe padne u ruke zlih Kylothianaca. No, Ljudi u crnom – supertajna služba američke vlade koja se brine o vanzemaljcima koji posječuju Zemlju -odbila je preuzeti takvu odgovornost i Svjetlost Zarthe je poslana na drugi planet. No, nakon četvrt stoljeca zla Kylothianka Serleena postaje uvjerena kako je Svjetlost Zarthe na Zemlji te se spušta u blizini New Yorka i, prerušena u seksi- model (Boyle), započinje potragu za relikvijom. Te aktivnosti dovode opstanak Zemlje u opasnost, ali su Ljudi u crnom, uključujući njihovog najboljeg operativca -Agenta J (Smith), nemoćni. Jedini im može pomoći njihov bivši kolega i mentor Agent K (Jones), ali je problem u tome što su mu obrisali sjećanje i on sada živi idiličnim životom poštanskog službenika, ni ne sluteći kako je jednom spašavao Zemlju od najgoreg šljama u galaksiji. Agent J će bez obzira na to učiniti sve kako bi Agenta K podvrgao “deneuralizaciji”, čak i kada se Serleena dočepa tih uređaja u sjedištu Ljudi u crnom.

Za razliku od svog prethodnika koji je ljeti 1997. priredio poprilično iznenađenje porazivši Spielbergove dinosaure, Ljudi u crnom 2 predstavljaju jos jedan argument u prilog Cravenove teze o tome da “nastavci smrde”. I sam Bary Sonnenfeled je svojevremeno toga bio svjestan i odbijao moljakanje producenata da se upusti u tu pustolovinu. No, katastrofa zvana Divlji Zapad ga je natjerala da promijeni mišljenje, zbog čega će vjerojatno zazaliti. I dok je prije pet godina kombinacija SF-parodije, “buddy buddy” komedije i orgije specijalnih efekata još kako-tako funkcionirala, ovdje se gotovo od samog početka vidi da je riječ o sviranju u odavno ispuhane diple, a neumitne usporedbe s originalom su gotovo u svemu porazne po Ljude u crnom 2. Nakon šarmantnog kvazidokumentarnog prologa s Peterom Gravesom (Ima li pilota u avionu?) slijedi vise nego očita reciklaža originalnog zapleta, a specijalni efekti su takvi da “deja vu” osjećaj kod gledatelja tek na trenutke zatomljuje poneki geg. Čak pas koji govori izgleda kao “posuden” od Vražjeg Nickyja. Ni glumci se nisu istakli – Tommy Lee Jones je prilično nezainteresiran, ni Smith nije nešto posebno. Najveće je razočaranje ipak Lara Flynn Boyle, negdašnja femme fatale Twin Peaksa koja ovdje nije ni do koljena Lindi Fiorentino iz originala, a Rosario Dawson sluzi samo za ukras u besmislenom romantičnom podzapletu. Na kraju se ispostavlja da je kratkoća filma – za današnje holivudske standarde prilično brzih 88 minuta (uključujući 8 minuta ispisa ekipe za specijalne efekte na odjavnoj špici) – jedna od najvećih vrlina filma. A to, bez obzira na par svijetlih trenutaka, ne sluti na dobro ako vam je cilj to vrijeme provesti uživajući u kvalitetnoj holivudskoj zabavi.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Legenda o Baggeru Vanceu (The Legend of Bagger Vance, 2000)

uloge: Will Smith, Matt Damon, Charlize Theron, Bruce McGill, Joel
Gretsch, J. Michael Moncrief, Lane Smith, Peter Gerety, Michael O’Neill
glazba: Rachel Portman
scenarij: Jeremy Leven (po romanu Stevena Pressfielda)
režija: Robert Redford
proizvodnja: Allied/Wildwood, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 125′

Savannah, jedan od najživopisnijih gradova Amerike, kao da se pokazao ukletom lokacijom za ugledne američke filmaše. Nakon što je Clint Eastwood izazvao poprilično razočarenje sa svojom ambicioznom dramom Ponoć u vrtu dobra i zla, sada je i “oskarovac” Robert Redford ispalio “ćorak” s možda još ambicioznijom dramom Legenda o Baggeru Vanceu. A Redfordov projekt je tako obećavao na prvi pogled – temeljen na književnom bestseleru, natrpan glumačkim veličinama, i, konačno, riječ je o sportskom filmu, koji bi Redfordu, zvijezdi klasika Prirodno obdaren, trebao prilično pasati.

No, problem s ovim filmom je u tome što je sport kojim se bavi golf, oblik zabave koji će većinu hrvatskih gledatelja ostaviti ravnodušnim, čak i da se kojim slučajem ovih dana na TV-ekranima ne bi vrtio Svjetski kup u nogometu. Dotični sport je iz nekih prilično prozaičnih razloga u isključivoj domeni aristokratske manjine, jer malo ljudi, čak i u najprosperitetnijim zemljama, sebi mogu dozvoliti luksuz kao što su hektari igrališta za vježbanje, odnosno plaćene sluge koje bi im nosale desetke kilograma palica od rupe do rupe. No i među tom manjinom postoji elitna manjina – profesionalci koji zarađuju svote o kojima prosječan nogometaš može samo sanjati, a da pri tome ulažu gotovo nikakav fizički napor, zbog čega su vjerojatno objektom zavisti Jozićevih “vatrenih” i sličnih sportaša.

Nominalni glavni junak ovog filma je upravo jedan takav profesionalac – Rannulph Junuh (Damon), vrhunski igrač golfa i lokalni junak Savannaha, kojemu se smiješila svijetla budućnost nacionalnog prvaka i buduća lijepa supruga Adele Invergordon (Theron). No, tada je stigao prvi svjetski rat i Junnuh je obukao uniformu te otišao u Francusku odakle se vratio s Medaljom časti i nečim sto se danas zove “vijetnamski sindrom”. Više od desetljeća nakon toga Savannah je udarila Velika depresija i Adele pokušava spasiti očevo eksluzivno golf-igralisšte tako što ce organizirati egzibicijski turnir na kojemu bi trebali nastupiti Walter Hagen (McGill) i Bobby Jones (Gretsch) – dvojica najboljih golf-igrača svog vremena. No, gradski oci Savannaha inzistiraju da sudjeluje i netko “domaći” pa je izbor pao na Junuha, koji se proteklih godina više družio s bocom nego s golf-palicom, pa su njegove vještine, najblaže rečeno, zarđale. No, stjecajem okolnosti za “caddyja” uzima tajanstvenog crnca Baggera Vancea (Smith), za kojeg će se ispostaviti da je više duhovni savjetnik nego tehnički pomoćnik na terenu.

Ideja da se golf pokaže kao drama, odnosno kao metafora za život, možda je izgledala privlačnom na stranicama Presfieldovog romana, odnosno Levenovog scenarija, ali Redford nije bio prava osoba da je pokusa pretočiti u film. Slavnog glumca i uglednog režisera je projektu vjerojatno najviše privukla prilika da snimi sportski film u kojemu će moći snimati prelijepe kadrove “netaknute” prirode, i u tom smislu je Legenda o Baggeru Vanceu uspjesna. Film je uistinu ugodan za oko. Glumačka postava je također na visini – od nedavnog preminulog Jacka Lemmona u ulozi naratora do mladog i talentiranog J. Michaela Moncriefa koji isti lik tumači kao dijete. No, likovi koje ta glumačka moćna gomilica tumači ipak previše podsjećaju na holivudske klišeje, bilo da je riječ o isforsiranoj romansi Junnuha i Adele (dostojnom takmacu ljubavnog para iz Klonovi napadaju), bilo da je riječ o “newagerskim” frazama koje izgovara siroti Will Smith, pokušavajući biti bolji Obi-wan Kenobi od Aleca Guinessa. Dodatni problem filma jest gotovo revizionistički pogled na (relativno) blisku prošlost Amerike, u kojoj se Jug pokazuje kao gotovo idilično drustvo rasne harmonije, što predstavlja poprilično iznenađenje s obzirom na Redfordovu ljevičarsku reputaciju. Sve to prati svojom patetičnošću na trenutke gotovo iritantna glazba Rachel Portman. No, to ipak nije glavni razlog zšsto će nas Legenda o Baggeru Vanceu ostaviti ravnodušnim – čak i oni koji budu uživali u pejzažima Džordžije i Južne Karoline ce imati neugodan dojam da je ovaj film mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Zemlja: Novi početak (2013)

ZEMLJA: NOVI POČETAK
(AFTER EARTH)
uloge: Jaden Smith, Will Smith, Zoe Kravitz, Sophie Okoneda
scenarij: Gary Whiita & M. Night Shyamalan
režija: M. Night Shyamalan
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Kritičari znaju na neki film nasrnuti kao piranje, ali je rijetkost kada se u takvim nasrtajima može gotovo osjetiti zadovoljstvo zbog spoznaje da je neka viša sila, tj. publika, na njihovoj strani. Zadovoljstvo je još veće kada se to dogodi hollywoodskom božanstvu koje je sve donedavno bilo nedodirljivo i za kritičare marilo kao za lanjski snijeg. Ili barem to predstavlja jedno objašnjenja za tretman koji je nakon premijere dobio američki SF-film “Zemlja: novi početak”, a koji odnedavno možemo gledati i u našim kinima.

Radnja filma je smještena više od tisuću godina u budućnosti, nakon što je čovječanstvo napustilo zagađenu i opustošenu Zemlju i pronašlo novi dom na udaljenom planetu Nova Prime. Ni tamo stvari nisu bile bajne, zaslugom vanzemaljaca koji su na koloniste nahuškali monstrume zvane “Ursa”, slijepa stvorenja koje osjećaju tuđi strah. Protiv njih se bore Rendžeri na čelu sa generalom Cypherom Raigeom (Will Smith), ratnikom koji je postao legenda zahvaljujući sposobnosti da potisne svoje osjećaje. Nastojeći se zbližiti sa svojim 14-godišnjim sinom Kitaijem (Jaden Smith), pristaje ga povesti na svoju posljednju rutinsku misiju koja stjecajem okolnosti završi rušenjem svemirske letjelice na Zemlju. Otac je teško ozlijeđen, ali sinu daje instrukcije da aktivira odašiljač s pozivom u pomoć. Kitai se zbog toga mora probiti kroz džunglu u kojoj vrebaju brojna opasna stvorenja, ali i “Ursa” koja je uspjela pobjeći iz broda.

I prije premijere je “Zemlja: novi početak” na sebe navukla antipatije zbog toga što je u mnogim detaljima predstavljala oličenje svega najiritantnijeg u današnjem Hollywoodu. Prije svega se to odnosi na zamisao koju je Will Smith dobio gledajući dokumentarnu emisiju o ocu i sinu koji su zalutali u pustoši Aljaske; u njegovoj viziji je taj događaj, naravno, morao postati 130 milijuna US$ težak futuristički spektakl. I naravno da je za ulogu sina angažiran njegov sin Jaden, koji bi od Smitha Seniora trebao naslijediti titulu kralja kino-blagajni. A kada kralj kino-blagajni od studija zatraži da takvu zamisao pretvore u stvarnost, oni obično slušaju. Čak i kada su svjesni da će ih optuživati za nepotizam, kao i da u mnogim stvarima ta ideja i nije bila tako dobra. A da stvari možda neće ispasti dobra svjedoči i angažman M. Nighta Shyamalana, čija karijera u posljednje vrijeme predstavlja oličenje neuspjeha. Na kraju nisu pomogle ni optužbe da je film u stvari scijentološka propaganda nalik na “Bojno polje Zemlja”. Nakon svega toga prvi veliki komercijalni fijasko ovog hollywoodskog filmskog ljeta je postao neumitan.

Kada se sve to uzme u obzir, oni koji odgledaju “Zemlju” će otkriti da film zapravo i nije tako loš. Shyamalan predstavlja njegov problem; njegov prepoznatljivi, odmjereni stil režije je ovo ostvarenje učinio osvježenjem u usporedbi s tipičnim ljetnim SF-spektaklima. Kostimi i scenografija su također na visini, a zanimljivom izgleda ideja da svemirski brodovi iznutra izgledaju poput drvenih brodova iz daleke prošlosti. I Will Smith je iznenađujuće dobar u svojoj ulozi; gledatelj će vrlo brzo zaboraviti da gleda zvijezdu lepršavih komedija kada ga na ekranu dočeka hladnokrvna okorjela vojničina. Osvježavajuće je i to da film traje relativno kratko za današnje hollywoodske spektakle.

Problem za “Zemlju” nastaje kada se ispostavi da Jaden, ma koliko njegov otac to nije htio čuti, jednostavno još nema dovoljno iskustva i talenta da bi mu bio ravnopravan partner. To pogotovo dolazi do izražaja u dramski nabijenim scenama. Ipak, najviše od svega iritira scenarij koji je, zapravo, bez nekog valjanog razloga radnju strpao na futurističku Zemlju i publiku suočio s neuvjerljivo “evoluiranim” životinjama načinjene od CGI-ja i prilično ležernim shvaćanje fizike koje vrijeđa inteligenciju. Will Smith je od ovog filma htio napraviti franšizu, ali kako stvari stoje, “Novi početak” je doživio neslavan i ipak zaslužen kraj.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Američkog “Oldboya” (zasad) neće biti

Konačno iz Hollywooda dolazi jedna dobra vijest koja se tiče remakea. Projekt koji je užasnuo fanove južnokorejskog kult-filma Oldboy – holivudski remake u kome bi glavnog junaka tumačio Will Smith, a režiju potpisao Steven Spielberg je “mrtav”.

Pomisao da kanski pobjednik poznat po “žestokim” i nezaboravnim scenama postane oličenje holivudske sentimentalne “ljige” i jeftinog trubljenja o obiteljskim vrijednostima – kombinacija Willa Smitha i Stevena Spielberga jednostavno ne može biti ništa drugo – u najmanju ruku nije bila ohrabrujuća. A izgleda da Smith na temelju nesreće zvane Divlji zapad – spektakularno promašene verzije popularne TV-serije iz 1960-ih – nije naučio da mu remakeovi jednostavno ne idu. Ili možda na kraju ipak jest?

Srećom, fanove filma je, po svemu sudeći, spasio niz neraščišćenih računa između južnokorejskih filmaša i autora originalne japanske mange po kojoj je Oldboy snimljen. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti tko bi holivudskom studiju Dreamworks trebao prodati autorska prava.

Oldboyu, inače, ovo ne bi trebao biti prvi remake. 2006. je u Indiji snimljen Zinda, film koji nije službeni remake, ali koji je “prilično sličan” i koji je bio predmetom špekulacija o tužbi.