RETRO-RECENZIJA: Zanimanje: špijun (Spy Game, 2001)

uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormack, Stephen
 Dillane, Larry Brygmann, Marianne Jean-Baptiste, David Hemmings,
 Amidou, Charlotte Rampling
 glazba: Harry Gregson-Williams
 scenarij: Michael Frost Beckner & David Arata
 režija: Tony Scott
 proizvodnja: Universal, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 126 '

Godine 1991. agent CIA-e Nathan Muir (Redford) se nakon tridesetogodišnje uspješne karijere sprema krenuti u mirovinu. Ali njegov posljednji dan na poslu bit će i najteži. Samo nekoliko sati prije, agent CIA-e Tom Bishop (Pitt) uhvaćen je pri pokušaju izvlačenja zatvorenika iz zloglasnog Su Chou zatvora u NR Kini. S obzirom da SAD i Kina upravo vode delikatne trgovinske razgovore, CIA-inim glavešinama je stalo da se maksimalno distanciraju od Bishopa, čak i ako to znači da će ga Kinezi pogubiti za manje od 24 sata. Zbog svojih veza s Bishopom, Muir je pozvan na ispitivanje od svojih pretpostavljenih prilikom čega se prisjeća svojeg partnerstva s Bishopom – od posljednjih dana vijetnamskog rata, preko regrutacije mladog idealista u CIA-u u Berlinu 70-tih godina te boravka u Bejrutu 80-tih, kada je njihovo prijateljstvo stavljeno na kušnju zbog Bishopove veze s idealističkom britanskom humanitarkom Elizabeth Hadley (McCormack). I dok ga glavešine ispituju, Muir smišlja plan kako da iskoristi sve svoje veze, talent i iskustvo kako bi prijatelju spasio život.

Zanimanje: špijun je imao nesreću da bude u američka kina lansiran nedugo nakon napada na WTC te je zbog toga priču o supersposobnim i etičkim dvojbama razdiranim agentima CIA-e bilo malo teško prodati publici. Još im je teze bilo progutati tezu da je u svrhu zaštite američkih nacionalnih interesa sasvim opravdano žrtvovati živote nedužnih ljudi, odnosno da su bombaši-samoubojice legitimno oružje u špijunskom ratu. No, možda je još teže progutati tezu da život jednog jedinog špijuna znači više od nacionalnih interesa, odnosno da je radi njega sasvim opravdano riskirati treći svjetski rat. Možda je to sve lakše progutati ako špijuna glumi zgodni arijevski dečko kao što je Brad Pitt, odnosno ako njegovog spasitelja tumči Robert Redford, tiha patnja bejbibumerica, čiji izgled bi, valjda, isto kao i u Nemoralnoj ponudi, trebao sugerirati nekoga za koga se treba navijati usprkos moralno dvojbene pozicije. Na pitanje zbog čega bi iskusni profesionalac kao Muir sve riskirao zbog kauboja kao što je Pitt bi odgovor vrlo lako dali svi oni kojima je hobi pronalaženje skrivenih homoerotskih konotacija u suvremenim filmovima, ali scenaristi Beckner i Arata (poznati po katastrofalnim promašajima kao što su Otok boje krvi i Palača s rešetkama) na to očito nisu mislili. Isto im je tako izmakla besmislenost ideje da sve najbolje akcijske scene prikazu u flash-backu, tako odriješivši gledatelje brige za sudbinu glavnih likova. Na to se previše nije obazirao ni profesionalac Tony Scott, koji je scenarij shvatio kao još jednu priliku za videospotovsko iživljavanje. Film ima relativno zanimljiv casting, ali zbog idiotske karakterizacije i neuvjerljivog zapleta Zanimanje: špijun predstavlja ništa drugo do tipično holivudsko rasipanje talenata.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Nemoralna ponuda (Indecent Proposal, 1993)

 

uloge: Demi Moore, Woody Harrelson, Robert Redford, Oliver Platt,
 Seymour Cassel
 glazba: John Barry
 scenarij: Amy Holden Jones
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1993.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Kada vam film spomenu u TV-seriji Holivudske žene kao primjer lošeg tretiranja slabijeg spola, to obično ne sluti na dobro. No, bez obzira na kontroverze, ova “high concept” melodrama britanskog režisera Adriana Lynea (Flashdance, Kobna privlačnost, 9 1/2 tjedana, Lolita) predstavlja jedan od najpoznatijih filmova prošlog desetljeća, i to upravo zahvaljujući moralnoj dilemi sadržanoj u naslovu filma. Naime, protagonisti su David (Harelson) i Diana Murphy (Moore), mladi bračni par koji se našao u teškim financijskim problemima. Rješenje za njih predstavlja kockanje u Las Vegasu, ali ih sreća neće, barem do trenutka kada se stjecajem okolnosti upoznaju s milijarderom Jackom Gageom. Dotični će ih suočiti s jednostavnom, ali nemoralnom ponudom – milijun dolara i rješenje svih njihovih životnih nedaća u zamjenu za jednu jedinu noć s Diane. Bračni par je suočen s teškom dilemom, pogotovo Diana, koja se mora žrtvovati…

Žrtvovati? Ono što se od Diane zahtijeva i ne predstavlja neku žrtvu s obzirom da milijardera tumači Robert Redford. Riječ je o istom onom Robertu Redfordu koji je ne tako davno bio u stanju prodavati jastuke s vlastitim imenom i tako milijunima Amerikanki omogućio da se prijateljicama hvale kako su spavale s najljepšim holivudskim glumcem. I upravo je angažiranje jednog takvog lomitelja ženskih srdaca za ulogu bogataša razlogom zašto se Nemoralna ponuda već na samom početku pretvorila u nakupinu celuloidnih fekalija. Ne samo što je glavna dilema u filmu prestala biti dilemom, nego je još zahvaljujući diletantskom scenariju Amy Holden James razriješena negdje na sredini filma, pa smo prisiljeni dodatnih sat vremena gledati dvoje golupčića kako pati sve dok ne shvati kako su ipak stvoreni jedno uz drugo. Uz gomilu bljutavih klišeja i posve bespotrebnih likova (od kojih je pogotovo iritantan Oliver Platt u ulozi odvjetnika) tu se našlo mjesta i za Redforda koji valjda mora odraditi minutažu srazmjernu svojem mjestu na špici. Ukratko, Nemoralna ponuda predstavlja primjer svega onoga najgoreg iz Hollywooda, i tu malo pomaže glazba Johna Barryja ili fotografija Howarda Athertona. Ali, najgore u ovom filmu jest gomila propuštenih prilika. Tako je malo trebalo da ovaj film bude dobar. Bogataša je mogao tumačiti Danny de Vito. Umjesto Diane, predmet ponude je mogao David. Ali ne…

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednja bitka (The Last Castle, 2001)

uloge: Robert Redford, James Gandolfini, Mark Ruffalo, Steve Burton,
 Delroy Lindo, Paul Calderon, Samuel Ball, Jeremy Childs, Clifton Collins
 Jr., George W. Scott, Robin Wright-Penn
 glazba: Jerry Goldsmith
 scenarij: David Scarpa & Graham Yost
 režija: Rod Lurie
 proizvodnja: Dreamworks, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Dok većina Hrvata više voli travu na tanjuru nego ijednog generala iza rešetaka, Amerikanci nisu skloni takvom sentimentalizmu. Tako je generalu Irwinu (Redford), višestruko odlikovanom heroju vijetnamskog rata i proslavljenom zapovjedniku iz niza pobjedonosnih kampanja po Zaljevu i Bosni, jedna jedina pogreška na kraju karijere bila dovoljna da ostane bez čina, uniforme i deset godina slobode. Pukovnik Winter (Gandolfini), zapovjednik vojnog zatvora gdje će Irwin služiti kaznu, generala dočekuje s dužnim poštovanjem i neskrivenim divljenjem. No, to će vrlo brzo zažaliti, jer Irwin ne samo što ima malo razumijevanja za Winterove okrutne metode održavanja reda među zatvorenicima, nego i pukovnika smatra birokratom nedostojnim uniforme. Kada Winter nastoji Irwinu pokazati tko je gazda oštrim disciplinskim mjerama, zatvorska populacija će u Irwinu početi gledati prirodnog vođu. Irwin postupno od zatvorenika počinje stvarati vlastitu vojsku i smišlja drzak plan da preuzme kontrolu nad zatvorom. Winter toga postaje svjestan i počinje partija šaha koja će završiti eksplozijom nasilja.

Na prvi pogled Poaljednja bitka  izgleda dostojna kultnih filmova koji su joj poslužili kao više nego očita inspiracija – Mosta na rijeci Kwai i Hladnorukog kažnjenika. Cijeli koncept je prilično jednostavan, radnja ograničena na jednu jedinu kaznionicu i sve se manje-više svodi na sukob dvoje glavnih likova. Režiser Rod Lurie (poznat po kontroverznom Kandidatu s Joan Allen) je imao sreće što ta dva lika tumače dvoje vrhunskih glumaca. Redford, glumac poznat po svojim ljevičarskim uvjerenjima, neobično je uvjerljiv u ulozi okorjele vojničine, iako se mora priznati da to više ima zahvaliti svojoj superkarizmi nego nekim glumačkim sposobnostima. S druge strane James Gandolfini, jedan od dežurnih negativaca u suvremenom Hollywoodu, nastoji liku pukovnika Wintera dodati ljudske osobine čineći ga na trenutke čak simpatičnijim od svog protivnika; zapovjednik zatvora nije nikakav siledžija nego profinjeni intelektualac koji sluša klasičnu glazbu i zna pronaći dobre argumente za svoje postupke. Da nije te dvojice, ne tako bezazleni nedostaci Scarpinog i Yostovog scenarija bi bilo daleko vidljiviji. Osim što se svi sporedni likovi (dobri čuvar, loš čuvar, moralno ambivalentni zatvorenik koji staje na stranu dobra, naivni i nedužni zatvorenik koji gine i sl.) svode na klišeje iz sijaset zatvorskih filmova, a u svrhu crno-bijele karakterizacije Lurie ignorira to da su dobri momci u ovom filmu ništa drugo do ubojice, silovatelji i nasilnici a zli momci ništa drugo do profesionalci koji obavljaju društveno koristan posao. Film bi bio daleko bolji da je bilo malo vise moralne ambivalentnosti, a par scena čak i sugerira da izmedu Irwina i Wintera nema neke razlike. No, sve se to topi u nizu neuvjerljivosti koje eskaliraju u završnom nadrealnom obračunu i patetičnoj odi američkom nacionalizmu koja ce ne-američke gledatelje vjerojatno natjerati na povraćanje. Sve bi to bilo daleko gore da Lurie nije uspio nedostatke scenarija sakriti vještom dramaturskom manipulacijom, sugestivnom fotografijom, korištenjem lokacija negdašnjeg zatvora u drzavi Tennessee i sjajnom glazbom Jerryja Goldsmitha, Rezultat tih napora jesu prilično ugodna dva sata, ali i film koji će biti sve lošiji što budete dulje razmišljali o njemu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Legenda o Baggeru Vanceu (The Legend of Bagger Vance, 2000)

uloge: Will Smith, Matt Damon, Charlize Theron, Bruce McGill, Joel
Gretsch, J. Michael Moncrief, Lane Smith, Peter Gerety, Michael O’Neill
glazba: Rachel Portman
scenarij: Jeremy Leven (po romanu Stevena Pressfielda)
režija: Robert Redford
proizvodnja: Allied/Wildwood, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 125′

Savannah, jedan od najživopisnijih gradova Amerike, kao da se pokazao ukletom lokacijom za ugledne američke filmaše. Nakon što je Clint Eastwood izazvao poprilično razočarenje sa svojom ambicioznom dramom Ponoć u vrtu dobra i zla, sada je i “oskarovac” Robert Redford ispalio “ćorak” s možda još ambicioznijom dramom Legenda o Baggeru Vanceu. A Redfordov projekt je tako obećavao na prvi pogled – temeljen na književnom bestseleru, natrpan glumačkim veličinama, i, konačno, riječ je o sportskom filmu, koji bi Redfordu, zvijezdi klasika Prirodno obdaren, trebao prilično pasati.

No, problem s ovim filmom je u tome što je sport kojim se bavi golf, oblik zabave koji će većinu hrvatskih gledatelja ostaviti ravnodušnim, čak i da se kojim slučajem ovih dana na TV-ekranima ne bi vrtio Svjetski kup u nogometu. Dotični sport je iz nekih prilično prozaičnih razloga u isključivoj domeni aristokratske manjine, jer malo ljudi, čak i u najprosperitetnijim zemljama, sebi mogu dozvoliti luksuz kao što su hektari igrališta za vježbanje, odnosno plaćene sluge koje bi im nosale desetke kilograma palica od rupe do rupe. No i među tom manjinom postoji elitna manjina – profesionalci koji zarađuju svote o kojima prosječan nogometaš može samo sanjati, a da pri tome ulažu gotovo nikakav fizički napor, zbog čega su vjerojatno objektom zavisti Jozićevih “vatrenih” i sličnih sportaša.

Nominalni glavni junak ovog filma je upravo jedan takav profesionalac – Rannulph Junuh (Damon), vrhunski igrač golfa i lokalni junak Savannaha, kojemu se smiješila svijetla budućnost nacionalnog prvaka i buduća lijepa supruga Adele Invergordon (Theron). No, tada je stigao prvi svjetski rat i Junnuh je obukao uniformu te otišao u Francusku odakle se vratio s Medaljom časti i nečim sto se danas zove “vijetnamski sindrom”. Više od desetljeća nakon toga Savannah je udarila Velika depresija i Adele pokušava spasiti očevo eksluzivno golf-igralisšte tako što ce organizirati egzibicijski turnir na kojemu bi trebali nastupiti Walter Hagen (McGill) i Bobby Jones (Gretsch) – dvojica najboljih golf-igrača svog vremena. No, gradski oci Savannaha inzistiraju da sudjeluje i netko “domaći” pa je izbor pao na Junuha, koji se proteklih godina više družio s bocom nego s golf-palicom, pa su njegove vještine, najblaže rečeno, zarđale. No, stjecajem okolnosti za “caddyja” uzima tajanstvenog crnca Baggera Vancea (Smith), za kojeg će se ispostaviti da je više duhovni savjetnik nego tehnički pomoćnik na terenu.

Ideja da se golf pokaže kao drama, odnosno kao metafora za život, možda je izgledala privlačnom na stranicama Presfieldovog romana, odnosno Levenovog scenarija, ali Redford nije bio prava osoba da je pokusa pretočiti u film. Slavnog glumca i uglednog režisera je projektu vjerojatno najviše privukla prilika da snimi sportski film u kojemu će moći snimati prelijepe kadrove “netaknute” prirode, i u tom smislu je Legenda o Baggeru Vanceu uspjesna. Film je uistinu ugodan za oko. Glumačka postava je također na visini – od nedavnog preminulog Jacka Lemmona u ulozi naratora do mladog i talentiranog J. Michaela Moncriefa koji isti lik tumači kao dijete. No, likovi koje ta glumačka moćna gomilica tumači ipak previše podsjećaju na holivudske klišeje, bilo da je riječ o isforsiranoj romansi Junnuha i Adele (dostojnom takmacu ljubavnog para iz Klonovi napadaju), bilo da je riječ o “newagerskim” frazama koje izgovara siroti Will Smith, pokušavajući biti bolji Obi-wan Kenobi od Aleca Guinessa. Dodatni problem filma jest gotovo revizionistički pogled na (relativno) blisku prošlost Amerike, u kojoj se Jug pokazuje kao gotovo idilično drustvo rasne harmonije, što predstavlja poprilično iznenađenje s obzirom na Redfordovu ljevičarsku reputaciju. Sve to prati svojom patetičnošću na trenutke gotovo iritantna glazba Rachel Portman. No, to ipak nije glavni razlog zšsto će nas Legenda o Baggeru Vanceu ostaviti ravnodušnim – čak i oni koji budu uživali u pejzažima Džordžije i Južne Karoline ce imati neugodan dojam da je ovaj film mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So...

(izvor: BagoGames)

KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta