uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff Kober, Priscilla Pointer glazba: Bill Conti scenarij: Tom O'Rourke režija: John G. Avildsen proizvodnja: Lomax, SAD, 1999. distribucija: Niko trajanje: 96 '
Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
