RETRO-RECENZIJA: Inferno (1999)

uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat
 Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff
 Kober, Priscilla Pointer
 glazba: Bill Conti
 scenarij: Tom O'Rourke
 režija: John G. Avildsen
 proizvodnja: Lomax, SAD, 1999.
 distribucija: Niko
 trajanje: 96 '

Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Otkucaj smrti (Ticker, 2001)

uloge: Steven Seagal, Tom Sizemore, Jaime Pressly, Dennis
 Hopper, Peter Greene, Ice T, Michael Halsey
 scenografija: Arnd Stockhausen
 kostimografija: Tricia Gray
 fotografija: Philip Alan Waters
 montaža: Ken Morrisey
 glazba: Serge Colbert
 scenarij: Paul B. Margolis
 režija: Albert Pyun
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 92 '

Nettles (Sizemore) je policijski detektiv iz San Francisca koji se još ne može pomiriti s gubitkom žene i djeteta. No, stjecajem okolnosti Nettles će se ponovno morati suočiti sa svojim demonima kada San Francisco postane žrtvom irskog terorista Swanna (Hopper) koji koristi svoje bombaške vjestine i ubija na desetine nedužnih ljudi kako bi policiju natjerao da pusti njegovu djevojku Claire (Pressly). Nettles, umjesto da popusti zahtjevima suludog bombaša, odlučuje pronaći manijaka i u tu svrhu počinje suradnju sa Glassom (Seagalom), šefom bombaškog odjela.

Otkucaj smrti je dobio nešto negativnog publiciteta kada je Jaime Pressly poslije snimanja svog kolegu Stevena Seagala optućila za seksualno zlostavljanje. Autor ovih redaka ima razloga sumnjati u to, mada je Pressly u scenama u kojima se pojavljuje pokazala entuzijazam krepane mačke i ostavila dojam osobe koja jedva čeka završnu klapu. Naime, dotični dojam ostavljaju gotovo sve osobe koje su imale nesreću da se pojave pred kamerama, uključujući tako eminentna imena kao što su Ice T, Tom Sizemore i Peter Greene – osobe za koje je ipak teško zamisliti da bi bili objektima Seagalovog seksualnog zlostavljanja. A i sam Seagal se pred kamerama čini prilično neraspoloženim, vjerojatno zbog scenarija koji ga tjera da umjesto borilačkih koristi glumačke vještine, kojima očito ne raspolaže. Pravi razlog zbog čega je Otkucaj smrti usprkos dojmljive glumacke postave zavrsio kao “straight-to-video” naslov bit ce jasan svim onima koji su uspjeli prepoznati ime osobe koja je potpisana kao režiser. Albert Pyun, kao i mnogo puta u svojoj dugoj karijeri, ponovno tjera i najprekaljenije kritičare da se uhvate za glavu i zapitaju kako netko može režirati tako loše filmove. Očajna gluma je sasvim primjerena bijednim specijalnim efektima, montaži koja je od zapleta učinila bezobličnu masu i fotografiji zahvaljujući kojoj gledatelji nemaju pojma koga to Seagal mlati u završnim scenama filma. Zbog svega toga, Otkucaj smrti se može komotno proglasiti jednim od najgorih naslova koji su došli u nase videoteke.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Pravi pravcati frajeri (Tomcats, 2001)

uloge: Jerry O'Connell, Shannon Elizabeth, Jake Busey, Horatio
 Sanz, Jaime Pressly, Bernie Casey, David Ogden Stiers, Bill
 Maher
 scenografija: Robb Wilson King
 kostimografija: Alix L. Fridberg
 fotografija: Charles Minsky
 montaza: Harry Keramidas
 glazba: David Kitay
 scenarij: Gregory Poirier
 rezija: Gregory Poirier
 proizvodnja: Columbia/Revolution Studios, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 95 '

Prije sedam godina je nekoliko najboljih prijatelja, gledajući kako jedan od njih uplovljava u bračnu luku, odlučilo uplatiti simboličnu svotu i uložiti je na burzi te tako dobivena sredstva udijeliti onome od njih koji posljednji ostane neženja. Losanđeleski animator Michael Delaney (O’Connell) se vjerojatno nikada ne bi sjetio te bizarne oklade da nedavno nije podlegao čarima Las Vegasu i postao dužan hrpu novaca opakom Carlosu (Maher). Sada, nakon sedam godina, samo su dvojica prijatelja ostali neženje – Delaney i bezosjećajni plejboj Kyle Brenner (Busey), a nekad simbolična svota je postala pravo malo bogatstvo. Za Michaela je ono jedini način da sebi spasi život, pa stoga odlučuje učiniti nešto naizgled nemoguće – Kyleu namjestiti ženu koja bi ga dovela pred oltar. Srećom, Kyle mu se povjeri kako je svojevremeno i on osjećao iskrenu ljubav prema izvjesnoj Natalie Parker (Elizabeth). Michael uspijeva pronaći Natalie, za koju se ispostavlja da je policajka i koja dan-danas mrzi Kylea zato što ju je ostavio. No, plan koji joj Michael predloži – eskpresni brak i podjela tako stečenog bogatstva – predstavlja izvrsnu priliku za osvetu. No, upravo u trenutku kada se čini da će se Natalie udati za Kylea i tako mu spasiti život, Michael shvaća da se u nju zaljubio.

“Ovo bi trebala biti romantična komedija?” je prva stvar koja bi pala na pamet prosječnom kritičaru nakon gledanja Pravih pravcatih frajera. Iako “high concept” zaplet sugerira tipičnu limunadicu na koju komotno možete povesti ženu, djecu, roditelje, djedove, bake i ostatak obitelji, film Gregoryja Poiriera je sve samo ne to. Poiriera je oigledno zabavljala ideja da u romantičnu komediju ubaci scene koje se teško mogu vidjeti čak i u filmovima kojima američki cenzori nabijaju “R” rejting. Tako u Pravim pravcatim frajerima tri slatke riječi predstavljaju sinonim za felacio, određeni dijelovi muške anatomije postaju sastavnim dijelom nečijeg doručka, a film sadrži i scenu revolveraškog obračuna koja se po količini krvoprolića i naturalističkog nasilja čini primjerenom opusu Sama Peckinpaha. No, kada gledatelji uspiju prebroditi šok i počnu obraćati pažnju na Prave pravcate frajere kao film u konvencionalnom smislu, vjerojatno će zapaziti kako je cijeli zaplet uobičajeno neuvjerljiv i predvidljiv, a tumači glavnih uloga Jerry O’Connell i Shannon Elizabeth (Nadia iz Američkih pita) više nego bljedunjavi pred kamerama. Jake Busey (Svemirski vojnici) se, s druge strane, prilično zabavljao tumačeći svoj lik, a nešto simpatija će izazvati i Poirireovo korištenje šarmantnih animiranih scena u početnoj špici. No, kada se sve zbroji i oduzme, Pravi pravcati frajeri su film koji je, usprkos svog truda svojih tvoraca, kvalitetom zahodskog humora ipak daleko ispod standarda braće Farrelly, te ga se isplati gledati jedino ako uistinu ne postoji neki pametniji način da se utuče sat i pol vremena.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.