RETRO-RECENZIJA: Inferno (1999)

uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat
 Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff
 Kober, Priscilla Pointer
 glazba: Bill Conti
 scenarij: Tom O'Rourke
 režija: John G. Avildsen
 proizvodnja: Lomax, SAD, 1999.
 distribucija: Niko
 trajanje: 96 '

Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Replikant (Replicant, 2001)

 

uloge: Jean-Claude van Damme, Michael Rooker, Catherine Dent, Brandon James
 Olson, Pam Hyatt, Ian Robinson
 glazba: Guy Zerafa
 režija: Ringo Lam
 proizvodnja: Millenium Films/Artisan Entertainment, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 101 '

Nakon dugo vremena se konačno dogodilo da Jean-Claude Van Damme glumi negativca. Ovog puta riječ je o “Torchu”, opakom serijskom ubojici koji već tri godine terorizira Seattle, a policijski detektiv Jake Riley (Rooker) je s time toliko isfrustriran da odlučuje napustiti policiju. Ubrzo nakon toga Rileya kontaktira tajanstvena federalna agencija za koju se ispostavi da je ovladala tehnologijom kloniranja ljudskih bića. Rileyu je udijeljen klon kojeg su proizveli na osnovu uzorka “Torchovih” vlasi. Replikant ne samo što izgleda isto kao “Torch”, nego posjeduje sve sposobnosti originala, kao i telepatsku vezu, pa bi tako Rileyu trebao pomoći u istrazi. Problem je, dakako, u tome što Replikant izgleda kao odrastao covjek, ali je u glavi jos uvijek dijete…

Van Damme nikada nije bio neka glumačka velicina, a i godine i konzumacija kokaina čine svoje, pa siroti Jean-Claude više nije ni onakav tabator kakav je nekoć bio. Stoga i ne čudi što je u ovom filmu potpuno zasjenjen od strane svog partnera – iskusnog karakternog glumca Michaela Rookera (Henry: Portret serijskog ubojice), ali, s druge strane, uloga čovjeka smanjenih mentalnih sposobnosti mu prilično dobro leži te, kao i mnogo puta dosada, nedostatak talenta uspijeva nadoknaditi izazivanjem simpatija za svoj lik. Iako SF-zaplet zasnovan na kloniranju nije baš previše uvjerljiv, iskusni hongkonški režiser Ringo Lam (koji je s Van Dammeom suradjivao na projektu Maximum Risk) je to uspio nadoknaditi uspješnim stvaranjem mračne i depresivne atmosfere. Nizak budžet, koji je Lama prisilio da svoje junake vucara po jednom te istom gradu, zaslužan je za dodatnu dozu realizma (uključujući i nasilje, koje je mnogo uvjerljivije od saharinskog tretmana tipicnog za blockbustere), pa se Replikant moze smatrati jednim od ugodnijih iznenađenja naše video-ponude.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Plaćenici 2 (2012)

The Expendables 2 Chinese movie version posters
(izvor: dcmaster)
PLAĆENICI 2
(THE EXPENDABLES 2)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Jean-Claude Van Damme, Yu Nan, Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis
scenarij: Richard Wenk & Sylvester Stallone
režija: Simon West
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 103 '

 

Jedan od najtežih zadataka svakog hollywoodskog filmaša predstavlja potreba da se monumentalni ego pojedinačne filmske zvijezde pomiri s činjenicom da iza stvaranja filma ipak stoji kolektiv. Zadatak je još teži kada u filmu nastupa nekoliko zvijezda, pogotovo kada su one suparnici. To, kao i financijski obziri, su razlog zašto su okupljanja glumačkih “dream teamova” prilično rijetka pojava u Hollywoodu. Poklonici akcijskih filmova 1980-ih, međutim, nikada nisu prestali sanjati o projektu koji bi u isti film doveo najveće zvijezde tog doba – Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. Taj san (uključujući angažman njihovih kolega Dolpha Lundrgena i Brucea Willisa) je nakon nekoliko desetljeća djelomično ostvario sam Stallone sa filmom Plaćenici i postigao komercijalni uspjeh dovoljan za nastavak koji se danas može vidjeti u kinima, i koji se može pohvaliti još većim i impresivnijim “dream teamom” akcijskog žanra.

 

Stallone, koji je, za razliku od prethodnog filma, režiju prepustio Simonu Westu, u novom filmu ponavlja ulogu Barneya Rossa, vođe tima bivših elitnih vojnika i obavještajaca koji za različite vlade i korporacije obavljaju diskretne, ali po život opasne poslove širom svijeta. Nakon posljednje misije, tijekom koje je, između ostalog, spašen život Trenchu (Schwarzenegger), vođi konkuretnske plaćeničke grupe, američki vladin dužnosnik Church (Willis) im povjerava novi zadatak – pronaći tajne podatke iz aviona srušenog nad Albanijom. Ross i njegovi ljudi će se tamo suočiti sa Vilainom (van Damme), beskrupuloznim belgijskim krijumčarom radioaktivnog materijala i njegovom vojskom okrutnih najamnika koji terorizira bespomoćne seljake u zabitima Istočne Europe.

 

Srž uspjeha filmova koji su 1980-ih “dream team” Plaćenika učinili zvijezde bila je njihova hladnim ratom inspirirana svjetonazorska jednostavnost – bilo u jasnoj podjeli svijeta na dobre i loše momke, bilo kroz korištenje fizičke sile kao najbolje sredstvo za rješavanje društvenih i drugih problema. I ovaj film koristi istu formulu, dodatno očišćenu ne samo od današnje hollywoodske “političke korektnosti”, nego i svih suvišnih detalja, uključujući one koje se tiču preciznog određenja mjesta radnje. Publiku, dakako, i danas kao i nekad, ne zanimaju odgovori na pitanja “što” i “zašto”, koliko na pitanje “kako”. Njih pruža West kroz niz spektakularnih scena ispunjenih eksplozijama, pucnjavama i demonstracijama borilačkih vještina; uz sve to, naravno, idu i klišeji poput obaveznog završnog “mano a mano” obračuna glavnog junaka s glavnim negativcem. Dašak scenarističke originalnosti predstavlja ubacivanje informatičarke u Barnesov tim; naizgled krhki ženski lik koji tumači kineska glumica Yu Nan među nabildanim alfa-mužjacima izaziva predvidljive, ali svejedno zabavne reakcije. Nešto slično bi se moglo reći i za način na koji se u filmu pojavljuje legendarni Chuck Norris; ta je scena toliko nadrealna da se filmaše nikako ne može optužiti da su htjeli da ovaj film itko shvati ozbiljno.

 

Ako Plaćenici 2 imaju neke veze sa stvarnim životom, onda se to prvenstveno odnosi na činjenicu da su im glavne zvijezde debelo u šestom ili sedmom desetljeću života, a što se posebno vidi na guvernerskim mandatima iscrpljenom Schwarzeneggeru. To se ogleda i u scenariju i u replikama, kao i brojnim referencama u kojima Stallone i družina stariju publiku podsjećaju kako na svoje stare filmove, tako i na anegdote iz vlastitog života. Iako ti detalji neće značiti mnogo mlađoj publici, Plaćenici 2 su jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji je svjestan svojih ograničenja i koji jasno ispunjava svoju svrhu te čiji se nastavak neće morati očekivati s nekom posebno velikom strepnjom.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 6/10