RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 2, 2018)

Ono što je u Zlatno doba televizije jednako iritantno kao i u ranijim televizijskim razdobljima jest to da mnogi veliki televizijski projekti na samom početku izgledaju sjajno da bi se vrlo brzo utopili u “sapun” i mediokritetsku žabokrečinu. Vrlo je moguće da će se slična stvar dogoditi s Netflixovim televizijskim ogrankom Marvelovog filmskog univerzuma, čije su serije na početku – Daredevil i Jessica Jones – izgledale kao pravo osvježenje u usporedbi sa sada već izlizanim konfekcijskim kino-proizvodima. Nekoliko godina i spin off serija kasnije, može se reći da su razočaranja bila neumitna, s obzirom da je prilično teško održati toliku razinu kvalitete. To se može reći i za drugu sezonu Jessice Jones, vjerojatno najbolju od svih Netflixovih serija o Marvelovim superjunacima, koja sama po sebi zapravo nije loša, ali koja predstavlja primjetan nazadak u odnosu na prvu sezonu.

Na početku druge sezone je naslovna protagonistica (Krysten Ritter), iako je uspjela pobijediti svog glavnog neprijatelja i mučitelja Kilgravea, u isto onako bijednoj situaciji kao na početku prve sezone. Vječno neraspoložena, prisiljena živjeti u zgradi s alkoholičarima, narkomanima i sirotinjom, te za život zarađivati kao privatni detektiv čiji klijenti predstavljaju dno njujorškog društva, Jessica Jones se još nije riješila teških psiholoških trauma niti prestala bijeg od njih tražiti na dnu boce. Da stvar bude gora, svemu tome je pridodana grižnja savjesti zbog toga što je oduzela nečiji život, i prilično joj slabo zvuče riječi utjehe od strane prijateljice Trish Walker (Rachael Taylor), koja je tvrdi da je njena žrtva dobila što je zaslužila. Na kraju je ipak prisiljena vratiti se radnoj svakodnevnici te je jedan od klijenata navede na trag IGH, tajanstvene organizacije zaslužne za tajne i ilegalne eksperimente zahvaljujući kojima je kao dijete bila dobila superherojske moći. Ona i Trish započnu istragu zbog koje će se Jessica sukobiti sa Alisom (Janet McTeer), tajanstvenom ženom obdarenom nadljudskom snagom, ali i sklonošću ispadima razornog bijesa zbog kojih ubija ljude oko sebe. Taj sukob, pak otkriva, da ona i Jessica dijele ne samo nadljudske moći ili način na koje su stekle, nego i iznenađujuću vezu koja će sve zakomplicirati. U međuvremenu se Trish, dijelom zbog još jedne nesretne ljubavi, ponovno odaje drogi, ali ovaj put na način koji će je dovesti do bolesne ideje da mora steći status superheroja poput Jessice, čija je odvjetnica Jennie Hogarth (Carrie-Ann Moss) suočena s teškom bolešću, ali i mahinacijama partnera iz svoje tvrtke.

Da će drugoj sezoni Jessice Jones biti izuzetno teško nadmašiti prvu bilo je jasno već i zbog toga što se u njoj više nema Kilgravea, koji ne samo što je bio jedan od najmonstruoznijih i najupečatljivijih negativaca u povijesti televiziji, nego je bio lik koji je radnji davao čvrst temelj i fokus. Iako se Kilgrave u jednoj od epizoda nakratko pojavljuje kao vizija/unutarnji glas glavne junakinje – što je u suštini fan service kojeg ljubitelji serije i Davida Tenanta neće zamjeriti – ta praznina nije adekvatno ispunjena, i to ne zbog lika Alise kojeg maestralno glumi Janet McTeer, nego zbog nedostatka scenarističkog fokusa i vještine. Drugoj sezoni fali pravi, prvoklasni negativac, ali je također opterećena nizom podzapleta koje autori serije nisu uspjeli spojiti u jednu čvrstu cjelinu, a također je bilo i problema s tempom, velikim dijelom izazvanim nastojanjem da se sezona razvuče na 13 epizoda u situaciji kada bi njih 10 ili možda čak 8 bilo sasvim dovoljno. Tako prvih nekoliko epizoda izgleda prilično dosadno, da bi se tek negdje na sredini počele događati prave stvari a Jessica Jones sličiti na seriju koja nas je osvojila u prvoj sezoni. Sama završnica je, pak, opterećena melodramatskim obratima od kojih su, neki, pak prilično predvidljivi. Dodatni je problem i u tome što neki od likova nisu dobro razrađeni, odnosno što se prečesto radi potrebe za nastavkom ili kompliciranjem radnje moraju ponašati kao idioti. Upravo zbog toga je najveće razočarenje lik Prycea Chenga (Terry Chen), privatnog detektiva koji predstavlja Jessicinog glavnog profesionalnog suparnika, a za kojeg nije jasno na temelju čega je stvorio takvu elitnu reputaciju.

S druge strane, neki od podzapleta funkcioniraju vrlo dobro, uključivši onaj s Jennie Hogarth, koji se čini pomalo zalutalim u Jessicu Jones, i koji bi mogao funkcionirati kao epizoda samostalne TV-serije ili Marvelovom spin offa, a kojeg spašava izvrsna izvedba Carrie-Ann Moss i prilično inteligentan način na koji se razrješava. Posebne pohvale zaslužuje sedma epizoda u kojoj se po prvi put kroz flashback prikazuje život mlade Jessice i Trish, te jedanaesta epizoda u kojoj se Jessica istovremeno mora boriti s duhovima prošlosti i rješavati neke prilično aktualne probleme u sadašnjosti. Gluma je u pravilu izvrsna, što uključuje Ritter koja sjajno barata s ne baš produhovljenim replikama i elementima radnje, te ih čini svježim. Najimpresivnijom se, međutim, čini Taylor, koja se pobrinula da ono što je u prvoj sezoni bio sporedan u ovoj izgleda kao lik koji bi mogao nadmašiti Jessicu Jones ili, kao što sugerira završna epizoda, možda čak zaradila novu seriju. Uspjeh je utoliko veći što je Trish jedini lik koji je u odnosu na prvu sezonu imao značajnu promjenu, i to promjenu nagore – od simpatičnog side kicka se pretvorio u iritantni narkomanski otpad, ali i nekoga spremnog za monstruozna i neoprostiva djela, ali kojeg će gledatelji svejedno voljeti vidjeti u trećoj sezoni. A možda upravo u tome leži nada za ovu seriju za koju se zna da može itekako bolje.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.

Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.

Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.

Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.

OCJENA: 8/10